Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Aleksandar Vulin

Društvo uzvišenog egoizma

Da li je moguće pronaći vezu između razarajućeg uragana „Katrin” na ulicama bezmalo francuskog Nju Orleansa i plamtećih automobila u industrijskim kvartovima Pariza? Slučajna istorijska povezanost dva grada, naravno, nije dovoljna za postavljanje iole utemeljenih hipoteza, kao što ni prirodna katastrofa na američkom jug u ne može da se poredi sa pobunom ljudi u gradu svetlosti.

Ipak, jedna reč ujedinjuje posledice ova dva događaja i stavlja ih u istu ravan, čineći ih uporedivim i jednoznačnim: kapitalizam.

Slika prva. U nakaženim kvartovima grada na delti Misisispija nije tekla samo voda, noseći blistave otpatke potrošačkog društva, izmešane sa ljudskim i životinjskim leševima. Tekli su i neoborivi dokazi da Treći svet nije geografska kategorija, već upravo suprotno – ideološka, psihološka i nadasve ekonomska odrednica.

Najbogatija zemlja sveta, najmoćnija ekonomija planete, na ulice Nju Orleansa, umesto lekara, izvela je nacionalnu gardu, izlažući očima čovečanstva svoju jedinu i pravu vrednost – brutalnu oružanu silu, koja puca da ubije, bez obzira na to da li krstari siromašnim kvartovima naseljenim američkim crncima ili prašnjavim sokacima naftonosnog Iraka.

Kapitalizam nije opterećen sistemima zaštite koji se ne mogu ekonomski opravdati u svakoj fiskalnoj godini. Kapitalizam odbija uspostavljanje civilne zaštite ili unapred odvojenih rezervi hrane i lekova koji, umesto da opravdavaju svoje postojanje profitabilnim kretanjem na tržištu, čame i čekaju priliku da unesrećenoj sirotinji produže ionako ne uvek smisl om bogat životni vek. Kapitalizam ne oseća potrebu da organizuje masovnu evakuaciju onih koji nisu ponosni vlasnici automobila.

Kada se uragani zapute ka obali Kube i kada to neuporedivo siromašnije društvo prepozna vetrove koji, pored neizbežnog uništenja zgrada, odnose i ljudske živote, nevelike snage cele zemlje pokrenu se u pomoć svima, baš svima. Nije zgoreg podsetiti da komentari koji u takvim prilikama stižu iz Sjedinjenih Američkih Država uglavnom govore o diktatorskim merama koje ne ostavljaju mogućnost ljudima da sami odluče da li žele da umru u talasima ili pod udarima vetra!? Zaista, takva sloboda je retka, gotovo da je nigde i nema, osim na ulicama Nju Orleansa. Dani i dani prošli su pre nego što su iz svih krajeva sveta, a naknadno i iz Amerike, u Nju Orleans počeli da stižu besplatni kontingenti vode i hrane. Ogromni moćni sistem, koji je čovečanstvo zadužio stavranjem najveće i najmobilnije ratne mašinerije u istoriji, nije delovao ni moćno ni veličanstveno u suočavanju sa protivnikom koga ne može ubiti, bombardovati i li ekonomski ucenjivati. Nisu SAD bile paralisane zbog nedostatka novca ili hrane. I jednog i drugog u prostranoj ''zemlji hrabrih'' ima na pretek. SAD su bile prosto zgranute zahtevima ljudi u poplavljenom gradu da im se pomoć ukaže bezuslovno i besprofitno. Ideja solidarnosti nije u suštini sistema prve zemlje kapitalizma, ideja organizovanog društva koje bez predrasuda prema boji kože, a još više bez predrasuda prema imovnom stanju, gradi mehanizme samopomoći revolucionarna je i nova za zemlju u kojoj nema veće uvrede od siromaštva niti veće jeresi od želje siromašnih da to više ne budu.

Naravno, „Katrin” je samo povod, primer koji definiše suštinu društva nastalog na uzvišenom egoizam u. ''Kapitalizam je bolest koja razara zemlje i narode'', nadahnuto je rekao Ugo Čavez, predsednik naftom bogate revolucionarne Venecuele, neopreznom novinaru Bi-Bi-Sija, dovoljno naivnom da vođu bolivarske republike upita odakle mu pravo da, protiv no ekonomskoj logici, Kubi isporučjuje naftu mimo svetskih cena, i izgladneloj Argentini poklanja hranu i lekove. Kapitalizam svoje opravdanje traži i uspešno pronalazi u egoizmu, neupitnom i neumitnom, baš kao profitna stopa ili čvrstina tenkova „bredli” .

Slika druga. Tamne kvartove inače raskošnog i dopadljivog grada sa prvim mrakom osvetljavaju buktinje automobila u plamenu. Bejrut, Liban, obala Gaze, ratovi u Alžiru, Bagdad? Ne, priča se ne odvija ni u jednom od ovih ljudskih staništa, već na vrelim ulicama metropole koja se do pre nekoliko meseci opisivala kao kulturna prestonica Evrope, a ne kao nestabilni region podložan nasilju i pobuni. Kapitalizam. Ako p okušamo da objasnimo provalu buke i besa, a ne izgovorimo ovu čarobnu reč koja odslikava samozadovoljnog čoveka Zapada koji je već prihvatio da je kraj istorije nastupio, nećemo se ni za milimetar primaći zadatom cilju – objašnjenju razloga gneva koji je u Francuskoj provalio iz ljudi . Milioni njih, privučeni mirisom obećane zemlje, istim onim mirisom koji su bez svoje volje udisali njihovi očevi dok su, ne bez mržnje i ne bez zavisti, posmatrali uparađene uniforme kolonijalnih gospodara, sada za sebe traže više nego što mogu da dobiju. Traže da osete da pripadaju zemlji koja jeste njihova domovina, ali ih ne doživljava kao svoje. Sistem razvijene Francuske Republike nije varvarski diktat moći kakvim se, sa dobrim razlogom i bez preispitivanja, ponosi ''zemlja pravednih'' , ali to ipak jeste sistem koji suštinu svog postojanja duguje vekovnoj eksploataciji naroda koji nisu imali sreću da se nađu van kruga interesovanja velike i moćne Francuske i njenih „gladnih” preduzetnika. Pobunjena omladina koja osećaj odbačenosti i nepripadanja sve češće leči jezikom svojih predaka, učeći iznova da pet puta na dan lice okrene prema Meki, a satelitske antene prema Al Džaziri, prepoznaje u očima svojih sugrađana bele puti da oni nisu ništa drugo nego uspomena na greh. A k ao svaki greh, i ovaj se podnosi samo dok je skriven i u granicama političke korektnosti, dok se okajava na predviđenim mestima. Takav greh prihvata se i razume samo dok ne počne da utiče na svakodnevni život.

''Francuski građani severnoafričkog porekla'' tek su sećanje na sada već javno osuđenu politiku kolonijalizma i privlačenje jeftine radne snage u gotovo zaboravljenim vremenima ekonomskog rasta. Bilo je to vreme uspona, vreme svemoći koje je izgledalo kao da nikada neće proći. Kapitalizam je ispunjavao obećanja. Ipak , sistem slobodnog tržišta sredinom dvadesetog veka išao je ka socijalnoj državi, brinuo je o socijalnim pravima, dopuštao moćan sindikalni pokret, tolerisao socijalističku vladu na čelu sa Fransoa Miteranom, vladu toliko levu da su u njoj sedela četiri člana Komunističke partije Francuske. Naravno, bio je to samo privid. Bilo je to vreme Hladnog rata, vreme šezdesetosmaške Evrope, kada je radnička klasa morala biti „kupovana ”kreditima i privilegijama koji će njen bunt svesti na ekonomski prihvatljiv i održiv nivo.

Tako su pristigli i inostrani radnici. Tražili su manje, dobijali dovoljno, socijalni mir je održavan, pretnja velike pobune i revolucije smirivana je čak i nacionalizacijom imovine.

Međutim, nestalo je velike podele, a na političkoj mapi sveta ostala je samo jedna ideja. S n estankom velikog protivnika nestala je i potreba za podmićivanjem radništva, a s nestankom „velikog bauka” pre stala je opasnost od društvene integracije radništva, koje nije izgradilo klasni identitet. Liberalni mislioci, nosioci sv ekoli kog znanja i tvorci polit i ke gladi gde god su imali prilike da samostalno rade i odlučuju (Argentina, ono što je ostalo od Jugoslavije itd), kažu da ''u ekonomiji nema besplatnog ručka''. Upravo tako. Kolonijalni posedi na čijim su monopolima stvorena originalna bogatstva malobrojnih i svemoćnih porodica, prinčeva industrije, sada su ispostavili račune, koje, naravno, plaćaju oni što su imali malo ili nimalo koristi od okupacije zemalja arapskog severa.

Kapitalizam je ideja u kojoj materijalni profit uzimaju malobrojni, a troškove njegovog stvaranja i održavanja ravnopravno dele svi, uvek demokratski raspoređeni po broju, nikad po bogatstvu. Čitava Evropa tako je došla u situaciju da preispituje svoje kulturne obrasce, da utvrđuje svoje rasne korene, da se dva veka docnije, isprva stidljivo, a sada bez mnogo uvijanja, odriče ideja buržoaske revolucije. Bratstvo, jednakost, sloboda – zvuče li ove parole još uvek autentično na autootpadima šokiranog Pariza? Ne odriče li se Evropa sebe same , suočena sa računima poslovanja velikih kompanija, koje sada, bez potrebe da se pravdaju, svoj kapital, radna mesta i tehnologiju pre nose na Daleki istok, zadovoljavajući neutaživu žeđ za novcem i profitom ?

Suočena sa sve glasnijom, a uvek neželjenom decom greha, Evropa čini grešku koju je činio i svaki vladar imperijalnog Rima nakon Oktavijana Avgusta. Evropa više ne stvara Evropu izvan svojih granica. Ona gradi zid pred gladnim ''varvarima'' koji su ne tako davno pozvani da dođu na Stari kontinent i ostanu na njemu i koji se tog poziva sećaju, a u svojoj plemenskoj naivnosti i drže do njega. Što zid oko Evrope kakvu smo voleli bude bio viši, to će strašniji biti i pad građevine u čiju su nerazrušivost i nepromenljivost njeni vladari ubeđeni.

Nosioci kolonijalnih monopola nisu po mišljali da je jedini način da ''varvari'' ostanu sa svoje strane granice stvaranje istih onih vrednosti i bar sličnih ekonomskih prilika kakve postoje u Evropi. I to baš tamo, na istim onim obalama odakle su regrutovani da svojom sirovom snagom ispune nepregledne proizvodne pogone 'Renoa'', ''Sitroena'' , ''Pežoa''. Da su o tome mislili, broj emigranata ne bi bio tako veliki, niti bi njihov gnev bio tako jezgrovit, tako neumoljivo pravedan. Jednom probuđen bes više se neće dati obuzdati. Pobuna šezdeset osme rodila je ''crveni teror'' sa kojim se Evropa neuspešno nosila nekoliko decenija. Novembarske vatre Pariza rodiće islamske svece i samoub i lačke napade mladića koji čak i ne razumeju jezik sura i hadisa. I tek da ne ostane ne dorečeno: čovek ne može da živi bez neke ideje koja svojom veličino m nadrasta njegovo postojanje. Objavljujući kraj istorije i smrt ideologije, liberalni Zapad je objavio i svoj kraj.

 
     
     
 
Copyright by NSPM