Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Zoran Stokić

BORIS NA RASKRŠĆU

Boris Tadić je, bez dileme, najbolji demokratski izabrani predsednik koga je Srbija imala u proteklih šest posleratnih decenija. On je, štaviše, verovatno i najpošteniji i najmoralniji predsednik države u novijoj srpskoj istoriji. Iako često balansira na ivici čistog pozerstva, odnosno tzv. «marketinškog odnosa» s javnošću, zbog čega je od konzervativnih kritičara zaslužio nadimak «srpska politička Barbika», on uspeva da održi poverenje srpske javnosti i domaće političke elite i očuva svoj visoki lični rejting već drugu godinu svog mandata (1). Svoje slabosti manje-više uspešno prikriva, dok svoje prednosti i sposobnosti – uz pomoć «odabrane čete» ličnih savetnika - znalački ističe. Pored toga, Boris Tadić je predsednik Srbije koji ima (nakon dugog perioda srpskih predsednika sa malim medjunarodnim kredibilitetom) vrlo visok ugled u tzv. medjunarodnoj zajednici (2) , naročito u anglo-američkoj zajednici, uključujući i bezbednosne strukture Zapada i sam NATO (jedan od dokaza za to je način na koji je 18. marta 2004. ubedio komandanta južnog krila NATO Gregori Džonsona da prihvati njegovu, za Zapad teško prihvatljivu ocenu, da su «martovski nemiri» na Kosovu, u stvari – etničko čišćenje Srba sa Kosova), što predstavlja značajnu komparativnu prednost u gradjenju bolje spoljnopolitičke pozicije države Srbije.

U unutrašnje-političkom smislu, Tadić predstavlja varijantu lidera «pomiritelja», odnosno političara koji promoviše politiku saradnje i dogovora izmedju političkih aktera, praveći pri tome iznimku koja se odnosi na stranke «starog režima», naročito SRS, što izaziva određene političke posledice, koje se prvenstveno odnose na ograničen koalicioni kapacitet DS-a. Medjutim, ograničenja se takodje odnose i na vidljivu unutarstranačku nestabilnost, uzrokovanu neraščišćenim odnosima sa «jakobinskim» krilom DS-a, a koja značajno utiče na tekuću politiku DS-a (naročito u susret predstojeće izborne skupštine stranke), kao i na delovanje samog Tadića kao predsednika Srbije. Nedavnim formiranjem stranke LDP, Tadiću se pruža prilika da se oslobodi ovog balasta i da ubuduće zauzme jednu drugačiju, stabilniju i celishodniju političku poziciju. Zato bi, na početku, valjalo bliže odrediti političku poziciju LDP-a i njenog lidera Čedomira Jovanovića i to koliko je realan njen uticaj na politiku DS-a i Tadića samog, kao i da li izmedju njihovih političkih ciljeva uopšte postoje nekakve sličnosti. Nakon toga bi razmotrili osnovanost argumenata koji se navode kao razlozi koji sprečavaju dalju saradnju Tadića i Vlade. Na kraju se navode moguće posledice Tadićevog budućeg izbora jednog od (najmanje) dva puta.

BORIS I ČEDA

Boris Tadić je, nesumnjivo, baštinik i nastavljač vrednosti i ciljeva Djindjićeve politike, dok je Čedomir Jovanović baštinik i nastavljač “u pokušaju” Djindjićeve političke tehnologije. To se može pokazati na vrlo jednostavan način. Naime, ako za primer uzmemo nekoliko standardnih tema srpske politike – kao što su Kosovo, Republika Srpska, Crkva, odnos sa Zapadom, odnos prema političkim protivnicima – videćemo da su političke pozicije Jovanovića na sasvim suprotnom kraju ne samo od Tadićevih pozicija, već su suprotstavljene i pozicijama samog Djindjića. Na primer – Kosovo: Poznato je da je Djindjić ne samo žestoko branio legitimne srpske interese na Kosovu, već je bio spreman da zbog njih udje i u konflikt sa nekim medjunarodnim akterima (neki od njegovih saradnika tvrde da je to možda i uticalo na njegovu tragičnu sudbinu, v. Novosti 1-6.11.2005); zatim – Republika Srpska: Poznato je da on ne samo što je pokušavao da razvije ekonomske i političke veze RS sa Srbijom, već je i vrlo decidno insistirao na uspostavljanju istih standarda (pri tome se misli na princip samoopredeljenja naroda) prilikom odlučivanja o budućem statusu Kosova i odlučivanja o statusu Republike Srpske; Crkva - Djindjić je pokušavao da izgradi partnerske odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom konkretnim akcijama – uvodjenjem veronauke u škole, organizovanjem donatorskih večera za izgradnju hrama Svetog Save na Vračaru i dr. Odnos sa Zapadom: Pokušavao je i, uglavnom, uspevao da izgradi dobre odnose sa svim relevantnim medjunarodnim akterima – I pored toga što je važio za jakog Nemačkog igrača na Balkanu, on se trudio da igradi tesne veze sa Britancima i, (uz otvoreno gundjanje nemačkog ambasadora u SCG) Američkom administracijom.

Politički protivnici. – Djindjić je ulazio u konflikt samo sa onim strankama koje nije uspeo da “pacifikuje” (npr. cepanjem partije - poput SPS-a, uz pomoć B. Ivkovića) ili na drugi način natera da rade u interesu DS-a (kao što je, nakon petog oktobra, dopustio jačanje SRS, da bi pomoću nje na toj strani političkog spektra oduzimao glasove Koštuničinoj partiji i, usput, sprečavao izbor Koštunice za predsednika Srbije) - a to je, uglavnom, bila Demokratska stranka Srbije.

Čedomir Jovanović, nasuprot tome, o ovim temama danas zastupa potpuno suprotne stavove. Tako, npr. on Kosovo tretira kao “davno izgubljeno”, odnosno kao teritoriju koju treba ravnodušno i lagodno prepustiti Albancima, a sve u cilju okretanja od “stogodišnje srpske represije nad kosovskim Albancima” ka modernom i civilizovanom svetu, gde su, jelte, “granice prevazidjene” (plitkoća njegovih stavova o Kosovu katkad izaziva groteskne reakcije u javnosti - letos je, nakon jedne od njegovih “sesija” o Kosovu, u Kuriru osvanuo naslov: “Tupson”). Republiku Srpsku on tretira kao “sumnjivu tvorevinu”, t.j. kao tvorevinu nastalu na srpskom genocidu izvršenom nad Muslimanima u Srebrenici (“Po čemu se razlikuju slike genocida iz Srebrenice, od onih iz Aušvica?”- pita se Čeda, i sam odgovara - “Samo po tome što su u boji!”), pa zato RS ne bi bilo šteta ni ukinuti i prinudno uključiti u jedinstvenu i “multietničku” BiH.

O njegovom odnosu prema Crkvi ne treba ni trošiti reči (“pukovnici SPC” su tek nešto manje loši od ratnih zločinaca). Njegov odnos sa drugim relevantnim političkim partijama (u koje svakako ne spadaju “Loknicin” GSS, SDU i DHSS) jednostavno ne postoji, ili je, pak, u ravni neprijateljstva (što se videlo i njihovim neprisustvom na osnivačkoj skupštini LDP-a), koje je kontra-produktivno čak i za buduću poziciju njegove sopstvene stranke. O Čedinom odnosu prema Zapadu najbolje govori činjenica da je on ograničen na saradnju sa jednom moćnom državom (tačnije - sa ambasadorom te države u Srbiji), i da se taj odnos, prema nekim informacijama, teško može okarakterisati “liberalnim”, ili makar bilo kojim drugim terminom koji asocira na samostalnost, autonomnost i slobodu volje.

Stavovi Borisa Tadića o pomenutim temama ne samo da se zaista nalaze na “Djindjićevoj liniji”, već u određenoj meri, što je i prirodno, predstavljaju proširenje i poboljšanje Djindjićevih stavova. Poboljšanje se sastoji ne samo u razvijanju, transformaciji (jer, kako reče Tadić senior - ne može se doveka i u svemu biti “na liniji” Djindjićeve politike) i operacionalizaciji tih ideja, već i u ostvarenoj strateškoj saradnji na realizaciji tih ideja sa gotovo svim relevantnim strankama, (prvenstveno sa strankama “demokratske opcije”). U tom smislu, ono što je svakako najkrupnija promena u politici DS-a i što predstavlja najveći uspeh samog Tadića, to je ostvarena dugoročna saradnja sa starim DS-ovim rivalom - DSS-om, što je naročito značajno ako se uzme u obzir činjenica da je, prema nekim analitičarima, “sukob izmedju DS-a i DSS-a zapravo obeležio prethodni post-petooktobarski period u Srbiji” (Z.Stoiljković).

Uzevši u obzir da, kako se sada ispostavlja, Čedina frakcija nema značajniju podršku unutar DS-a, a da su njihovi ciljevi i stavovi potpuno divergentni, postavlja se pitanje kako je onda došlo do toga da se Tadić toliko uplaši Čedinog uticaja na stranku, da počini očiglednu grešku javnim konfrontiranjem sa Koštuničinom vladom i napuštanjem skupštine Srbije, zarad 1-2% člasača DS-a koji naginju ka Čedi? Teško je dati racionalan odgovor na to pitanje – moguće je da je opet u pitanju pogrešna procena usled faktora “preinformisanosti” njegovih savetnika. Rezultat je vidljiv – prema Gallup-ovom istraživanju iz novembra, rejting DS-a se približio magičnoj granici od 20%, sa tendencijom daljeg pada, dok, paradoskalno, raste rejting DSS-a, pa čak i nekih drugih stranaka vladajuće koalicije.

Možda je, na ovom mestu, korisno podsetiti se načina na koji je, sasvim suprotnom politikom od sadašnje, Tadić uspeo da postane predsednik Srbije i da izgradi visok rejting DS-a, koji se sada, kako se ispostavlja, sve više topi.

BORIS I VLADA - Predsednički i lokalni izbori

Činjenica je da su predsednički izbori iz 2004. godine bili odskočna daska za izgradnju visokog rejtinga Borisu Tadiću i, posledično, DS-u, i momenat od kog započinje «preferiranje opozicije» medju glasačima u Srbiji. (3) Medjutim, postoje dva momenta u ovoj priči, koji se u objektivnoj analizi ne smeju zanemariti. Prvo, postoji jedan elemenat «proto-kohabitarne» saradnje vlade i DS-a, preciznije – samog Tadića, koja je uticala na sam proces izbora Borisa Tadiću za predsednika Srbije, tako da se ti izbori ne mogu tretirati kao uobičajeno izborno nadmetanje političkih takmaca (u smislu «neprijateljskog preuzimanja» dela biračkog tela vladine koalicije od strane «anti-vladinog» pobednika na tim izborima). Prvo, sama mogućnost izbora predsednika Srbije je postala realnost tek nakon što je Koštuničina skupštinska većina izglasala izmene izbornog zakona, kojim je ukinut cenzus u drugom krugu izbora (4). Prema tada gotovo jednodušnoj oceni analitičara i samih političara, izmedju ostalih i predsedničkog kandidata SRS Tomislava Nikolića - da se Vojislav Koštunica tada kandidovao na predsedničkim izborima, velika je verovatnoća da bi on bio i pobednik tih izbora. Tadić se u tom slučaju, prema sopstvenim rečima, ne bi ni kandidovao na tim izborima, već bi podržao Koštunicu kao zajedničkog kandidata «demokratskih stranaka» – što bi, svakako, znatno drugačije uticalo na kasniji rejting stranaka vladajuće koalicije, ali i samog DS-a. Drugo, još važnije, sam odnos izmedju Koštunice, kao premijera, i Tadića, kao ministra odbrane i lidera opozicione Demokratske stranke, bio je više prijateljski i partnerski nego suparnički – dovoljno je prisetiti se njihovog sinhronizovanog zajedničkog delovanja nakon martovskog progona kosmetskih Srba (naročito tadašnje diplomatske ofanzive, u kojoj je Tadić, kao ministar odbrane, imao vrlo značajnu ulogu), kao i protestnih šetnji Beogradom i javnih zajedničkih molitvi za mir na svetosavskom platou, koje su gradjanima Srbije uputile više nego jasnu simboličku poruku.

Medjutim, ono što je najvažnije, jeste činjenica da Boris Tadić faktički ne bi bio izabran za predsednika Srbije, da ga u drugom krugu predsedničkih izbora nisu podržale stranke vladine koalicije: G17 plus, SPO-NS i, naročito, DSS. Naime, Tadić je u prvom krugu dobio 853.584 glasova ili 27,4% i bio je iza Tomislava Nikolića, da bi u drugom krugu pobedio sa 1.681.528 glasova ili 53,2%. - sociolog Slobodan Antonić tvrdi da je Tadić u drugom krugu pobedio uz podršku svih 800.000 novih glasova dobijenih «sa desne strane 'Djindjićeve linije'», (u Antonićevoj verziji modela glavnog društvenog rascepa u današnjoj Srbiji), gde se nalaze uglavnom glasači stranaka vladajuće koalicije (5). Antonić navodi da Tadić - nakon prvog kruga izbora i poraza Maršićanina - nije likovao (kao što bi činio da je nastupao kao protivnik vlade), već je «nastavio sa pozivanjem na sabornost demokratskih snaga i stabilnost demokratskih ustanova», da bi se 15. juna sastao sa Koštunicom, gde je postignut dogovor da Koštunica podrži Tadića, a da Tadić «pošto preuzme mesto predsednika Srbije, neće rušiti vladu» (Antonić napominje da je Tadić nakon pobede održao obećanje proglasivši «kohabitaciju» sa Koštuničinom vladom).

Drugim rečima, konačni rezultat predsedničkih izbora nije nekakav samorazumljiv dokaz “samodovoljne” superiornosti Tadića i poraza vladajućih stranaka, jer medju tadašnjim Tadićevim biračima bio je i veliki korpus pro-vladinih glasača, koji su na kraju i odlučili pobednika tih izbora. Lokalni izbori su takodje pokazali koliko rejting DS-a zavisi od (dobrog) odnosa sa strankama vladine koalicije, prvenstveno od saradnje sa DSS-om. (6) Medjutim, nedugo nakon završetka lokalnih izbora, otpočelo je, pod pritiskom frakcija u samoj stranci, udaljavanje DS-a od Koštuničine Vlade i najavljuje se prekid “kohabitacije”, što je ovih dana aktuelizovano izlaskom poslaničke grupe DS iz Skupštine Srbije.

Sad, ako se zanemari uobičajena marketinška galama, koja prati ovaj konflikt DS-a sa Vladom, uočavaju se dva ključna razloga koja, prema rečima lidera DS-a, «onemogućavaju dalju saradnju sa vladajućom koalicijom». Naime, tvrdi se da je vlada, usled gubitka punog legitimiteta, izgubila sposobnost za rešavanje ključnih državnih i nacionalnih pitanja (Kosovo, SCG, EU) i da je izgubila sposobnost za dalje spovodjenje ekonomskih reformi. Sada ćemo bliže razmotriti ove argumente.

Da li je Vlada izgubila sposobnost za rešavanje ključnih državnih pitanja ?

Tačno je da je opšte mesto svih istraživanja javnog mnjenja da stranke vladajuće koalicije zajedno sa SPS-om “nemaju ni trećinu podrške u javnom mnjenju”, što se poklapa sa opisanim “preferiranjem opozicije” na izborima iz 2004. godine. Takodje, tačno je da iz toga proističe da je na političkoj sceni prisutna veća akumulacija društvene moći vladajućih stranaka u odnosu na stepen podrške u javnosti - fenomen tzv. “debalansa moći”. Ali, iz toga (odnosno, samo iz toga) ne sleduje automatski, kako smatraju kritičari vlade, da postoji “značajan nedostatak demokratskog legitimiteta vlasti”, niti da vlada nema dovoljan demokratski kapacitet za rešavanje krupnih državnih, ekonomskih i socijalnih problema zemlje.   Zbog čega?

Prvo, da «ignoracija odnosa snaga u javnom mnjenju» ne omogućava da se za bilo koje od važnih državnih pitanja koje stoje pred Srbijom (status državne zajednice, Kosovo i Metohija, Ustav i integracija u EU), a koja zahtevaju konsenzualni pristup svih političkih aktera, pronađe “najbolje sprovodivo rešenje”, tačno je samo u slučaju da neki od krupnih političkih partnera (recimo DS) sabotira taj (mogući) konsenzualan pristup. U suprotnom, deficit podrške u javnom mnjenju tranzicionoj vladi može se lako «popuniti» političkom podrškom ostalih političkih partnera, koji sa vladom dele isti stav oko tih ključnih državnih pitanja. Ovde je u pitanju odluka, ne o tome da li treba podržavati političke protivnike u pukom opstanku na vlasti, već o tome da li je važnije rešavati probleme u najboljem interesu društva, gde vreme i medjunarodni kontekst imaju presudnu ulogu, ili ih je korisnije upotrebljavati za sticanje trenutnih političkih poena u javnosti i u svrhu zadovoljavanja pojedinačnih stranačkih interesa. (7)

Može se postaviti pitanje zašto bi opozicione stranke davale saglasnost vladi koja ima, prema anketama, manju podršku u javnosti od njih samih? Prvo, zato što je ova vlada izabrana na legitiman način, i drugo, zato što ona, hegelovski rečeno - ispoljava «moć da opstoji». Osim toga, ona danas realno funkcioniše, manje ili više uspešno, odn. «nalazi se u sedlu», u trenutku kada otpočinje proces rešavanja krupnih državnih problema, čije povoljno rešenje omogućava stabilnu perspektivu ne samo svim gradjanima Srbije, već i političkim partijama koje su danas u opoziciji, a pretenduju na sutrašnju vlast u Srbiji (jer će imati «čistiju» i lagodniju poziciju za buduće političko delovanje).

Da li je nepotpuni legitimitet sadašnje vlade prepreka za rešavanje ovih ključnih državnih pitanja? U tom smislu, ova vlada ima, upravo zato jer je manjinska, i jednu komparativnu prednost. Naime, specifična osobina i komparativna prednost manjinske vlade je u tome da ona legitimnost za svoje delovanje (koja je za svaku manjinsku vladu kompleksna po definiciji), naročito za krupna državna pitanja oko kojih postoji (ili treba da postoji) temeljna saglasnost, može da zadobija i upotpunjuje na osnovu dodatne saglasnosti onih političkih partija koje je direktno ne podržavaju, i to u smislu davanja ograničenog političkog “mandata” za sprovodjenje dogovorenog tipa i modela rešenja ključnih društvenih problema. (8) Time se na posredan način “rebalansira” pomenuti debalans moći - u našem slučaju, primeri za to mogu biti (verovatni) konsenzus Koštuničine vlade i najvećih opozicionih stranaka DS-a i SRS-a oko rešavanja budućeg statusa Kosmeta, rešavanja odnosa u državnoj zajednici i procesa priključenja EU.

Na kraju, treba reći da ova vlada, zapravo, Koštunica kao njen stožer, imaju najveći mogući demokratski kapacitet za konsenzusno delovanje u rešavanju državnih pitanja, upravo zato jer deluje kao “most” izmedju, po sebi, suprotstavljenih najvećih opozicionih stranaka – SRS i DS (teško bi bilo zamisliti konsenzus oko bilo kog državnog pitanja izmedju SRS i DS, u slučaju kada bi bilo jedna ili druga partija bila vodeći član vlade, a ona druga bila u opoziciji).

Može li Koštuničina vlada da sprovodi ekonomske reforme?

Demokrate tvrde da Vlada, zbog njenog niskog rejtinga, ne može da nastavi ekonomske reforme, jer mnoge od odluka koje treba doneti na ekonomskom planu „teško su sprovodive bez adekvatne podrške u javnosti“. Ali, ovde je pravo pitanje - KO je, zapravo, najveći kočničar i prepreka ekonomskim reformama?

To da su radnici, seljaci i siromašni slojevi stanovništva (koji čine najveći deo te „javnosti“) prepreka reformama, više niko ozbiljan ni ne spominje - oni ne samo da nemaju gotovo nikakav institucionalizovan uticaj na javno mnjenje (npr, štrajkovi su u ove dve godine u Srbiji gotovo zamrli), već i sami predstavnici sindikata javno poručuju da su radnici životno zainteresovani za reforme i privatizaciju, naročito javnih i društvenih preduzeća. Tako, potpredsednik sindikata Nezavisnost Z. Stoiljković poručuje gradjanima (u emisiji Direktno TV Studija B 18.10.2005), da su pravi protivnici reformi partijske klijentelske elite, kojima partije lojalnost plaćaju dobrim nameštenjima u javnim i državnim preduzećima i ustanovama. Gostujući u istoj emisiji, ministar za rad S. Lalović tvrdi da u mnogim društvenim preduzećima radnici gotovo „mole“ da se izvrši privatizacija i „da nešto krene na bolje“, ali da je za to nezainteresovan «katastrofalno loš menadžment u preduzećima», koji je na rukovodeća mesta u tim firmama postavljen uglavnom po partijskoj liniji. Drugi veliki “kočničar” reformi su, prema mišljenjima ekonomskih analitičara - Tajkuni, t.j. Monopolisti, kojima nije u interesu da izgube svoje privilegovane pozicije u državi i na tržištu, usled čega sistematski ometaju donošenje i sprovodjenje zakona i izgradnju institucija koji regulišu tržišno poslovanje.

I sad, zalagati se za promenu vlade pod geslom “da ubrzamo reforme”, zajedno sa strankom čiji vlasnik predstavlja paradigmu srpskog tajkuna – nije više čak ni neozbiljno (Niče je govorio: “Onaj ko ribe peca tamo gde riba nema – za mene nije čak ni neozbiljan”).

Dakle, pravo pitanje nije kako pridobiti javnost za strukturne reforme, već na koji način razvlastiti same partije kao glavne kočničare reformi. A to opozicioni kritičari vlade ne pominju, jer bi time sekli granu na kojoj i sami sede (dovoljno je prisetiti se načina na koji su i oni sami koristili iste privilegije na državnom nivou u ranijem periodu ili danas na pokrajinskom, gradskom i lokalnom nivou), odnosno ostali bi bez najvažnijeg motiva za delovanje partijske nomenklature i stranačkih aktivista. (9) Drugim rečima, pitanje je kako, uprkos interesima samih partija, sprovesti narednu fazu ekonomskih reformi, jer za to nije dovoljna samo prosta zamena jednih stranaka drugima.

Može se postaviti pitanje, zašto bi, i pored svega navedenog, opstanak postojeće vlade bio bolji za ulazak u “drugu fazu” reforme srpske ekonomije, od njenog rušenja? Zato što, iz gore navedenih razloga, sledi da ključni faktor koji može dovesti do strukturnih ekonomskih reformi u Srbiji može biti jedino uticaj medjunarodnih finansijskih institucija (MMF, Svetska banka, Svetska trgovinska organizacija), odnosno “podsticajni” politički pritisak EU i SAD, na koji je ova vlada, pokazalo se (srećom?), vrlo neotporna. U tom smislu, prekidanje započetog procesa pregovora sa EU prevremenim izborima ne samo da ne bi išao u korist pospešivanju ekonomskih reformi (što se inače navodi kao argument u prilog novim izborima), već bi i sasvim direktno štetio predstojećim strukturnim reformama srpske privrede. (10)

Umesto zaključka: Forca, Borise!

Podrška Koštuničinoj vladi u javnom mnjenju je manja od podrške strankama opozicije. Ali to ne znači da je vlada time izgubila legitimitet. Potrebno je da se ispune još neki važni uslovi da bi ona zaista izgubila legitimitet. Na primer, da vlada prestane da štiti vitalne državne interese na Kosovu i Metohiji i u državnoj zajednici. Ili da svojim delovanjem izazove prekid u procesu priključenja Evropskoj Uniji. Ili, da svojim delovanjem izaziva opadanje materijalnog blagostanja medju svojim gradjanima. Ili, da počne sa masovnim kršenjem ljudskih prava svojih gradjana. Ili, da uzurpira javnost i uspostavi državnu kontrolu nad medijima. Ili, da sprovodi institucionalno nasilje prema etničkim ili verskim manjinama ili prema svojim političkim oponentima. Ili, da počne da vodi ratno-huškačku politiku prema susednim državama. Ako se desi nešto od toga, sa pravom se može reći: «Ova vlada više nije legitimna!», i uzviknuti, volterovski: «L'ecrase l'infame»! (11)

Ali, ova Vlada do sada nije, na kardinalan način, prekršila nijedan od ovih suštinskih uslova koji odredjuju njen politički legitimitet. Štaviše, Vlada pokazuje odredjenu sposobnost da rešava ključne državne probleme – nastavlja se uspešno proces pregovaranja sa EU, rešavanje odnosa sa Crnom Gorom ulazi u fazu u kojoj EU ima sve više blagonaklon stav prema stavovima Srbije, dok predstojeći pregovori o budućem statusu Kosova otpočinju u mnogo povoljnijoj atmosferi nego što bi se iko, još pre samo godinu dana, mogao i nadati. Takodje, nakon usvajanja budžeta za narednu godinu (što je više nego izvesno) i uz zaključenje sporazuma sa MMF-om, vlada ulazi u narednu godinu u sasvim solidnoj poziciji. Upravo zato, Koštuničina vlada zaslužuje Tadićevu uslovnu podršku, makar po pitanju pregovora o statusu Kosova, Državne zajednice SCG, novog ustava i pregovora o stabilizaciji i pridruživanju EU. To ne samo da može da ima dobre posledice za srpske državne i nacionalne interese (kao cilj koji je vredan sam po sebi), već će ta podrška učiniti da se njegova lična i politika njegove stranke u javnosti profiliše kao državotvorna, što je, pokazalo se i 2004.godine, izazvalo enorman - u dotadašnjoj istoriji Demokratske stranke nezabeležen - rast stranačkog rejtinga. Na taj način Tadić i DS mogu da obezbede dobru stratešku poziciju za naredne parlamentarne, ali i predsedničke izbore, koji će svakako uslediti u drugoj polovini naredne godine, ali i strateška partnerstva neophodna za formiranje buduće srpske vlade.

Ali, u slučaju da se Tadić, radi smirivanja duhova unutar svoje stranke, prikloni neosmišljenoj i kontraproduktivnoj «politici konfrontacije», lako se može desiti da on izgubi naredne predsedničke izbore (a Zapad će svakako insistirati da se on ponovo kandiduje na njima), a da njegova stranka i naredne četiri godine u skupštinskim klupama provede kao «nezadovoljna opozicija».

Naravno, u tome i jeste draž slobode (izbora). I tu ćemo Borisa ostaviti samog sa sobom.

Fusnote:

1. Ne treba zaboraviti ni Tadićevu veliku popularnost medju ženama (koja je značajna u političkom smislu), o kojima govori ne samo to što je u nekim prošlogodišnjim anketama izabran za najpoželjnijeg partnera za novogodišnju noć, već i poznate anegdote, poput one kada su novinarke Studija B napravile pravi stampedo boreći se koja će se ugurati u lift sa “Borisom”, prilikom njegovog predizbornog gostovanja na toj televiziji.

2. Danijel Server je svojevremeno izjavio da je Predsednik Tadić “nešto najbolje što se Srbiji dogodilo nakon Zorana Djindjića”.

3. Pad podrške strankama vladajuće koalicije u biračkom telu značajnije se osetio sa početkom izborne kampanje za predsednika Srbije. Iznudjen, loš izbor «rezervnog» koalicionog kandidata za predsednika (jer, pravi kandidat vladajuće koalicije mogao je biti jedino Koštunica) i nejedinstvena podrška pojedinih stranaka koalicije u, ionako, loše koncipiranoj i kontraproduktivnoj kampanji (primer je diletantsko saopštenje vodje izbornog štaba kandidata Maršićanina o okolnostima ubistva premijera Djindjića), morala je da se završi izbornim debaklom, koji je, potom, direktno uticao na značaj pad rejtinga vladajućih stranaka u narednim mesecima. Suprotno tome, uspeh kandidata SRS i DS, odnosno pobeda Nikolića u prvom krugu i konačna pobeda Tadića u drugom krugu i njegov izbor za predsednika Srbije, izazvali su veliki porast rejtinga ove dve stranke medju biračima, čiji se pozitivni efekti protežu sve do danas.

4. O opstrukciji predsedničkih izbora koju je sprovodila DOS-ova vlada, i o posledicama iste, v. tekst Džeba I. Adamsa : Srpska tranzicija kroz prizmu neuspešnih predsedničkih izbora 2002.-2003, NSPM vol.IX no.1-4, str. 131-152

5. S.Antonić: Od skupštinskih izbora 2003. do predsedničkih 2004 , u: NSPM, vol.IX, no.1-4, jul 2004, str.191.

6. Činjenica je da su i lokalni izbori pokazali «preferiranje opozicije» medju glasačima - DS i SRS su pojedinačno osvojile najviše glasova, iako stranke koje čine Vladu Srbije imaju više predsednika opština nego što ih imaju opozicione DS i SRS, s tim što su u mnogim gradovima vladine stranke u koalicijama sa DS i SRS, na primer u dva najvažnija grada – u Beogradu i Novom Sadu. Medjutim, posredan dokaz koliko je DSS bio važan u pozicioniranju DS-a medju biračima, predstavlja podatak da je u drugom krugu izbora za gradonačelnike pobedila samo trećina kandidata DS, odnosno 28 od ukupno 86 onih koji su ušli u drugi krug izbora; demokrate su tada isticale “da su sa 28 izabranih gradonačelnika i predsednika opština postigli najbolji rezultat”, ali da smatraju “da je moglo i bolje da je bilo iskrene podrške prvenstveno DSS, ali i ostalih stranaka iz vladajuće koalicije”, jer, kako tada reče visoki funkcioner DS-a Z. Lutovac (Blic 5.10.2004) -   “DSS nije htela da potpomogne dalji rast rejtinga demokrata”.

7. Vrlo je zanimljiv način na koji ovo pitanje tretiraju, npr. Goran Svilanović (koji zbog svojih stavova u domaćoj javnosti odnedavno figurira kao “domaći izdajnik”) ili SDP Nebojše Čovića; naime, dok Čovićev kosovski pulen Oliver Ivanović objašnjava, ovih dana (Blic 14.11.2005), da je bolje odmah raspisati izbore, a da će “svet da sačeka sa pregovorima o Kosovu” dok   mi ne uspostavimo novu vladu (?!), “izdajnik” Svilanović upozorava “da je prošlo vreme za raspisivanje prevremenih izbora” i da bi raspisivanje novih izbora “u trenutku kad otpočinju pregovori o statusu Kosova bio krajnje neodgovoran i nedržavnički čin”.

8. Antonić navodi primere Norveške, Švedske i Danske, gde su manjinske vlade često “samo drugi lik postojanja velike koalicije, učinak svojevrsne saglasnosti da neka stranka obavi opšte prihvaćeni posao”, i ilustruje to primerima manjinskih vlada koje su bile “ne samo dugotrajne, već i neverovatno manjinske”, poput Hartlingove vlade iz 1974. koji je imao formalnu podršku samo 22 od 197 poslanika, nav.delo, str.175-176.

9. Da to nije samo srpska boljka, potvrdjuje i uticajni sociolog Entoni Gidens, po kome problemi zemalja u razvoju manje su vezani za tržište, a više za državu: «Najveći problemi su politički. Korumpirane strukture teško se mogu menjati.» (NIN 2860 od 20.10.2005).

10. Novembarski pregovori sa MMF-om su pokazali, na plastičan način, da jedino pritisak “spolja” (u ovom slučaju - odlaganjem zaključenja ugovora i otpisa duga kod pariskog kluba poverilaca) može naterati ovdašnju političku elitu da zaista i sprovede strukturne privredne reforme, za koje se, na rečima, zalaže – t.j. da privatizuje rafinerije i sporedne delove javnih preduzeća, da smanji neracionalnu javnu potrošnju i umeri hipertrofirani državni budžet.

11. Naravno, sasvim normalno je, i demokratski, reći: «Ne svidja mi se ova vlada», ili: «Zazirem od suda, dobro bi došlo malo poslaničkog imuniteta...», ili: «U našoj stranci raste nestrpljenje ambicioznih tehnokrata, željnih da se prihvate državnih funkcija...», ili: «Agencija mi slabo posluje ovih dana, pa...», i zato - «tražim izbore odmah i sad!» Ali, svoje parcijalne stranačke procene o tome šta je u ovom trenutku za stranku politički probitačno zaklanjati iza krupnih reči o legitimnosti,   ne samo da nije ispravno, već, to nije ni - legitimno !

 
     
     
 
Copyright by NSPM