Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Zoran Stokić

AMERIKA I BUDUĆI STATUS KOSOVA

Nakon izvesnog natezanja i cenjkanja oko toga «Ko je glavni?», odnosno «Čiji Plan je bolji?», uspostavljena je jedinstvena pregovaračka pozicija srpskih vlasti na startu pregovora o budućem statusu Kosova i Metohije. Na veliko iznenadjenje srpskih novinara, formiran je i jedinstven pregovarački tim «srpske strane» (koji uključuje predstavnike kosovskih Srba), na čelu sa premijerom Koštunicom (koji je od skupštine Srbije dobio mandat usvajanjem rezolucije kao platforme za pregovore) i predsednikom Tadićem. Umesto poslovične srpske nesloge, ispostavilo se da srpski lideri u preliminarnoj fazi pregovora funkcionišu gotovo kao «složna braća», pa je čak i Marti Ahtisari, nakon inicijalnog dvodnevnog boravka u Beogradu izjavio da, u Beogradu, «svi govore isto oko Kosova». Tako će verovatno i ostati sve do pred kraj pregovora, odnosno do trenutka kada će se već nazirati rešenje budućeg statusa Kosova i kada će postojati opasnost da se srpski tim podeli na dva tabora, jedan «konstruktivniji» - koji će biti zadovoljniji ponudjenim rešenjem (Tadić, Drašković) i drugi, koji će biti manje “ kooperativan ” (Koštunica i okolina). No. to će u znatnoj meri zavisiti od prirode zajedničkog plana rešenja budućeg statusa Kosova koji će srpski tim usvojiti na početku pregovora, što znači da taj «sadašnji» plan mora biti realan i ostvarljiv, tako da njegove buduće korekcije neće biti toliko krupne da bi mogle da izazovu razdor u srpskom timu na završetku pregovaračkog procesa. Srpski pregovarački tim je sastavljen na paritetnoj osnovi, što je brana svakoj jednostranosti, a «kadrovski» gledano, tim izgleda kompetentno i funkcionalno (čemu naročito doprinosi uključenje Švajcarca Tomasa Flajnera kao savetnika za ustavno-pravna pitanja), što je, izgleda, izazvalo Sandu Rašković-Ivić da, uz slavodobitni osmeh, zaključi kako je srpski pregovarački tim superioran nad albanskim timom, jer - «u našem timu na čelu su vrhunski intelektualci, a u albanskom kriminalci».

No, da se Sandin početni slavodobitni osmeh ne bi na kraju pregovora pretvorio u “ kiseli ” osmeh gubitnika, neophodno je pokušati izbeći zamke lakoumnosti – prvenstveno simplifikaciju i jednostranost, kojoj su, izgleda, Srbi “ po prirodi ” skloni. Naime, optimizam je u ovom pitanju suvišan, jer sa svih strana stižu upozorenja da će pregovori o budućem statusu Kosova biti vrlo teški, dugotrajni i nepredvidivi, odnosno, kako bi rekao Robert Gelbard – «pregovori o statusu Kosova biće mnogo teži od pregovora o Bosni u Dejtonu».

Plan(ovi) predsednika i premijera Tadića i Koštunice predstavljaju dobru polaznu osnovu za pregovore, ali ništa više od toga. Zašto? Zato što su u njima obradjene statusno-pravne i, u izvesnoj meri, ekonomske i kulturno-verske dimenzije «određenja budućeg statusa Kosova», koje se, u najkraćem, mogu svesti na izgradnju, kroz proces decentralizacije i horizontalne integracije, srpskog entiteta, sastavljenog iz fragmenata srpskih opština na Kosmetu i eksteritorijalizovanih crkava i manastira; srpski entitet bi, uz to, kao autonomni region, imao i posebne, direktne odnose sa «ostatkom» Srbije (S. Samardžić izričito napominje da nije samo reč o horizontalnom povezivanju, već o stvaranju jednog teritorijalnog autonomnog regiona koji bi se sastojao iz nekoliko oblasti čije bi institucije bile povezane) . Medjutim, to ne samo da nije dovoljno razradjen plan, osim kao polazna osnova za pregovore (u smislu okvirnog rešenja koje se «pokorava» apriornim principima Kontakt grupe), već ni njegovi ciljevi, takvi-kakvi su, ne predstavljaju nešto što je unapred «obećano Srbima» (pa ni samom Predsedniku na njegovih «37 državničkih putovanja i razgovora») - u smislu da «samo treba pružiti ruku i uzeti ih sa stola», već se za te ciljeve srpska strana mora izboriti u pregovorima koji slede.

Nešto detaljniji spisak pitanja koje treba razrešiti na predstojećim pregovorima nedavno je iz Vašingtona upućen u sedište EU u Briselu («Pitanja za proces konačnog statusa Kosova», ili tzv. «Plan od 13 tačaka«), a očekuje se i skoro pojavljivanje plana EU o sadržaju i dinamici predstojećih pregovora, koji će svakako biti usaglašen sa pomenutim američkim planom. Medjutim, osim onih dimenzija navedenih u planu Tadića i Koštunice, i «13 tačaka» iz plana pregovora američke administracije, rešenje kosmetskog problema obuhvata i mnoge druge dimenzije – sociološke, psihološke, običajne, demografske, saobraćajne, geo-strateške, pa čak i one «ontološke». Drugim rečima, buduće rešenje statusa Kosmeta obuhvatiće sve ove «interne» i «eksterne» (medjunarodne) dimenzije, a na srpskoj pregovaračkoj strani je odgovornost za to koliko će legitimnih srpskih interesa biti ugradjeno u taj «višedimenzionalni» sporazum o budućem statusu Kosmeta. U tom smislu, javna diskusija o svakoj od tih dimenzija ne samo da ne može škoditi «jedinstvenoj pregovaračkoj poziciji», već može samo da pomogne uobličavanju javne i odgovorne državne politike Srbije u pregovorima o budućem statusu Kosmeta.

U ovom tekstu će, kao prilog toj «internoj» diskusiji, biti ukratko predstavljeni u srpskoj javnosti zanemareni (1) ili sasvim pojednostavljeno shvaćeni (u smislu: «Tu je već sve odlučeno, Kosovo je već nezavisno») (2) karakteristični američki stavovi o budućem statusu Kosmeta, odnosno stavovi američkih pro-vladinih/ne-vladinih analitičara koji su “ naklonjeni ” albanskoj strani (odnosno nenaklonjeni srpskoj strani), način na koji su uticali na dinamiku i okvir pregovaračkog procesa, kao i posledice koje to može imati po srpsku stranu i po konačno rešenje pregovora o budućem statusu Kosova.

Sandin osmeh i albanski pregovarački tim

Spolja gledano, albanski tim više liči na generalštab vojske kosovskih Albanaca, nego na «civilni» politički pregovarački tim. Ali, upravo u tom smislu treba i razumeti njegov sastav – naime, on je sastavljen sa ciljem da se obezbedi potpuna kontrola nad svakim segmentom (političkim, vojnim, kriminalnim, «fis-ovskim» i dr) kosovskog društva, tj. albanske većine, s ciljem da to isto društvo po završetku pregovora o statusu Kosmeta bude u stanju da prihvati i sprovede dogovoreno rešenje budućeg statusa Kosmeta. (u tom smislu treba tumačiti i postupak puštanja na slobodu Haradinaja i dozvolu haškog suda da se on može «politički angažovati» na Kosovu, kao i nedavno oslobadjanje Ljimaja i Musliua). U domaćoj štampi se provlače informacije o “tri platforme” kosovskog pregovaračkog tima, što deluje prilično naivno – naime, nakon što je Amerika založila sav svoj ugled i potrošila 45 milijardi dolara u NATO kampanji na Kosovu, uz približno 350 miliona dolara godišnjih troškova održavanja NATO-a na “posleratnom” Kosovu, zaista je nerealno očekivati da će SAD da dopuste kosovskim Albancima da zaista samostalno vode pregovore o budućem statusu Kosova sa pregovaračkom platformom Bljerima Šalje ili Hašima Tačija. Međutim, da u predstojećem procesu ništa neće biti prepušteno improvizaciji, govori i podatak iz albanske štampe da platformu kosovskog pregovaračkog tima, u stvari, priprema onaj isti Pol Vilijams (Paul Wiliams) iz PILPG, koji je potpisnik Special Report-a No. 95 Instituta za mir - “Simulating Kosovo”, iz novembra 2002.

Dakle, ono što je jasno svakom objektivnom posmatraču kosovskih zbivanja, jeste to da će albansku političku platformu, kao i sam tok pregovora, u najvećoj meri (kao i u Rambujeu 1999. godine), oblikovati njihovi politički savetnici iz krugova bliskih američkoj administraciji, odnosno balkanolozi iz NGO i iz tzv. «think-tank» grupa – poput Instituta za mir i Medjunarodne krizne grupe (iz čijih redova je bio i glavni savetnik albanske delegacije u Rambujeu – Morton Abramovic, kao i sadašnji glavni pregovarač o budućem statusu Kosova – Marti Ahtisari, koji je od 2000. godine predsednik MKG, a od 2004. počasni predsednik MKG) (3). Zato ćemo na početku, a u svrhu «boljeg upoznavanja protivnika» kao predohrane protiv potcenjivačkog stava prema albanskom pregovaračkom timu i prema uticaju medjunarodne zajednice na konačan ishod pregovora, prikazati osnovne elemente «pregovaračke pozicije» pomenutih uticajnih institucija, uglavnom kroz stavove Danijela Servera, direktora Balkanske inicijative Instituta za mir, i istaknutih članova Medjunarodne krizne grupe (u daljem tekstu- MKG) zaduženih za Balkan.

Server ili Kako naterati SAD da se «vrate» na Balkan i završe «nedovršeni posao»?

Danijel Server (4) je nedugo nakon okončanja NATO intervencije na Kosovu iz 1999. godine, kao direktor Balkanske inicijative i potpredsednik Instituta za mir (5) (u daljem tekstu: IM), otpočeo pripreme za pronalaženje «trajnog rešenja» za Kosovo i Metohiju. Tako je već krajem 2001. i početkom 2002. godine na svom institutu pripremio i organizovao simulaciju pregovora o konačnom statusu Kosova (6), čiji zaključci ne samo da su i danas aktuelni, već su Serveru poslužili kao osnova za politiku usmeravanja američke javnosti i same Američke administracije u pravcu pripreme pregovora o konačnom statusu Kosova. U skraćenom vidu (v. kompletan izveštaj: Negotiation Simulation - Kosovo Final Status ) , rezultati simulacije pregovora o statusu Kosova su sledeći:

•    “Srbi” (7) insistiraju da se pregovori odvijaju u okviru zadatom Rezolucijom 1244   i odbijaju svaki aranžman koji se zasniva na zameni Rezolucije 1244 kao okvira za pregovore, bilo kojim drugim okvirom koji podrazumeva mogućnost nezavisnosti Kosova.

•  Vlada SAD mora imati vodeću ulogu u tim pregovorima da bi pregovori bili uspešno okončani. I “Srbi” i “Albanci” uvažavaju SAD kao glavnog “igrača” u pregovorima, zapostavljajući ostale članove međunarodne zajednice, poput UN, zbog nedostatka kredibiliteta u očima obeju strana. “Srbi” optužuju UN da je omanuo u sprovođenju Rezolucije 1244, dok Albanci minimiziraju važnost te rezolucije, kao i važnost UN u celom procesu. Ključ liderstva SAD u pregovorima zasniva se na snažnoj uključenosti u pregovore, demonstriranoj u jasno artikulisanim i prihvatljivim solucijama u vezi sa finalnim statusom Kosova.

•  Modaliteti i teme pregovora su ključni za pregovarački proces. Glavna tema Albanaca je nezavisnost Kosova i oni su radi da diskutuju isključivo u vezi sa nezavisnošću. Srbi su protivnici nezavisnosti Kosova i tvrde da srpska manjina na Kosovu neće biti zaštićena u eventualnom nezavisnom Kosovu. Tokom pregovora obe delegacije postepeno menjaju svoje polazne pozicije i postaju spremni da razgovaraju o razmeni određenih teritorija, prvenstveno severnog Kosova   i Preševske doline, ignorišući pritom posledice koje to može izazvati po Makedoniju i Bosnu.   Ukoliko razmena teritorija može da podstakne etničku homogenizaciju, međunarodna zajednica, pod vođstvom SAD će to sprečiti.

•  Delegacije SAD i Velike britanije u pregovore unose ideju o uslovnoj, odnosno odloženoj nezavisnosti Kosova, a Srbima se nudi, u slučaju prihvatanja takve solucije, velika međunarodna ekonomska pomoć, kao i ubrzanje procesa pridruživanja EU. Delegacija EU ne uspeva da formuliše i implementira zajedničku poziciju u pregovorima i zato generalno u tim pregovorima EU igra sporednu ulogu, (8) koja se uglavnom sastoji u ekonomskim podsticajima koji se nude Srbima kao nagrada za kooperativnost u tim pregovorima.

•  Albanci prihvataju da garantuju veliki obim prava za manjinske Srbe na Kosovu i slažu se da svi raseljeni Srbi imaju pravo na povratak, te da se raseljeni Srbi podstaknu na povratak u svoje domove, uz nadgledanje i zaštitu procesa povratka od strane međunarodnih snaga na Kosovu. Sporazum o finalnom statusu sadrži klauzulu o uslovnoj nezavisnosti Kosova, koja će direktno zavisiti od stepena ispunjenja prihvaćenih ciljeva, poput onih iz oblasti ljudskih i manjinskih prava i povratka raseljenih lica.

-Nakon toga, u periodu 2002-2005. godine, Server je nastavio da razvija i poboljšava argumentaciju u vezi sa elementima konačnog odredjenja statusa Kosova, organizujući okrugle stolove i panel diskusije na IM (9), zatim brifinge i tzv. «svedočenja» ( testimony ), što je, uz njegovo snažno lično angažovanje u medijima na promociji svojih stavova, uticalo na «podizanje svesti» u američkoj javnosti i državnoj administraciji o potrebi «povratka na Balkan», u cilju rešavanja «nedovršenih poslova», od kojih je status Kosova, uz «dejtonsku BiH», najvažniji (10). Inače, pokazalo se da su najveći uticaj na opšte prihvatanje teze o neophodnosti početka definisanja budućeg statusa Kosova imali nemiri na Kosovu od 17. marta 2004, koji su nakon toga korišćeni kao krucijalni dokaz o nemogućnosti opstanka mira na Kosovu u situaciji nerazrešenog statusa (11). Trećeg dana nemira, 19.marta 2004. Morton Abramovic je napisao tekst u Vašington Postu pod naslovom "Going Backward In the Balkans": “Još jedanput nasilje je kreiralo politiku na Balkanu. Ovog vikenda etnički sukob na Kosovu je najteži od 1999. godine, i čini se da Kosovo mora biti prinudno podeljeno između Srba i Albanaca”.

Promena njegovih stavova je išla u pravcu «prihvatanja« veće uloge EU u predstojećem pregovaračkom procesu i, posebno, u realizaciji i praćenju sprovođenja tog sporazuma (12). Takođe, promena se sastoji i u preciznijem definisanju samog okvira za pregovore, u smislu prejudiciranja mogućeg rešenja isključivanjem unapred određenih opcija – poput podele Kosova ili priključenja Kosova Albaniji (sa obrazloženjima koja su, u najmanju ruku, sporna).   Kako ovde nedostaje prostor za detaljan i hronološki prikaz njegovih teza o Kosovu (videti opširno na sajtu IM i u arhivi VOA), pomenućemo samo najvažnije «zaključke» iz Serverovog ovogodišnjeg kongresnog svedočenja pred Komitetom za međunarodne odnose ( Kosovo Current and Future Status , Congressional Testimony, May 18, 2005) , koje predstavlja najbolju eksplikaciju njegove pro-albanske kosovske «public policy», i iz njegovih potonjih objašnjenja u medijima ( www.voanews.com ), a to su: 1. Svaki oblik decentralizacije koji Srbi budu zasnivali na «etničkoj osnovi» - a pod tim Server smatra svaki oblik tadićevskog «entiteta» ili «kantona»- međunarodna zajednica mora sprečiti, jer predstavlja «uvod u buduću podelu Kosova», a to, jelte, «više nije realna opcija»; 2. Upravo zbog sprečavanja nastanka uslova za kasniju «podelu Kosova», insistira se na «integraciji» Kosovske Mitrovice u jedinu kosovsku «multietničku oazu» (pošto u drugim gradovima Srba praktično i nema); 3. Srbi su izgubili svako moralno pravo da (ponovo) vladaju kosovskim Albancima, Albanci to pravo za proteklih šest godina «još nisu stekli» pa im zato, «treba dati šansu» - ovim se eliminišu srpski argumenti o samerljivosti moralne krivice za tlačenje «onog drugog» (npr. onaj R.Nakarade, Politika 14.11.2005); 4. Kosovo predstavlja sasvim specifičan slučaj u svetu i zato za njega treba pronaći sasvim specifično rešenje; 5. Upravo zbog te «specifičnosti» Kosova, njegova nezavisnost neće izazvati «lančanu reakciju» u regionu Balkana – BiH i Makedoniji; 6. Srbima zauzvrat treba dati određene benefite u vidu visokog stepena zaštite njihovih manjinskih prava na kosovu, a Srbiji treba obećati izdašnu finansijsku pomoć i ubrzanje u postupku učlanjenja u EU i u druge evro-atlanske organizacije.

Međunarodna krizna grupa ili Kosovu se žuri ka nezavisnosti

Za razliku od Serverovih finih analiza i «nenametljivog», ali time ništa manje ubedljivog lobiranja za albansku stranu, članovi veoma uticajne MKG (13) sasvim otvoreno i, na momente, grubo (Aristotel bi rekao- agroikos ) (14) prezentuju javnosti i institucijama u kojima se donose odluke o budućnosti Kosova svoju naklonjenost kosovskim Albancima, odnosno svoju nenaklonjenost Srbima, kako onima na Kosovu, tako i onima u Republici Srpskoj, pa čak i Srbima u samoj Srbiji. Ova očigledna pristrasnost u korist kosovskih Albanaca ne znači da se ovde tvrdi da je MKG pristrasan i u svim drugim slučajevima. Međutim, u slučaju Kosova, ta pristrasnost ne samo da nije prikrivena – osnivač MKG Morton Abramovic (15) je bio glavni savetnik delegacije kosovskih Albanaca na pregovorima u Rambujeu 1999.godine, na momente je i gotovo vulgarna (Da li iko može može da prihvati ocenu iz nedavnog izveštaja da se Srbija “vratila u devedesete”?), već je i u suprotnosti sa proklamovanim ciljevima delovanja MKG i sa međunarodnim ugledom koji uživaju njegovi članovi – na primer, kao kad Abramovic u prošlogodišnjem intervjuu beogradskom NIN-u “hladno” izjavi da Albancima “ne odgovaraju nikakvi pregovori”, jer, “ako pregovaraju – nešto moraju i da daju, a ako ne, nezavisnost će sama da im padne u krilo”(?!)

Medjutim, neutemeljenost i očiglednu pristrasnost svojih stavova o Kosovu oni vrlo uspešno «pokrivaju» i legitimišu jakim i efektnim medijskim kampanjama (u kojima se kao protagonisti njihovih teza pojavljuju i poznate ličnosti sa velikim autoritetom, poput Holbruka, Klarka, Robertsona), (16) kao i svojim bliskim vezama sa državnim institucijama zapadnih zemalja, npr. US Stejt Dipartmentom, gde su za njihove članove «vrata uvek otvorena» (17). Kada je predsednik MKG Garet Evans u listu the International Herald Tribune 25 januara 2005. objavio: "It's time to talk independence for Kosovo", u kome i zmeđu ostalog opominje Srbe da, “voz napušta stanicu, sa ili bez njih”, postalo je jasno da je odluka o otpočinjanju pregovora doneta. Ubrzo je usledila operacionalizacija, “međunarodna koordinacija” između SAD, EU, UN I Rusije i izvršene su pripremne radnje (procena ispunjenosti standarda i dr).

Rezultat je vidljiv – ne samo da je u međunarodnoj zajednici prihvaćen njihov osnovni stav (koji dele sa Serverom) da je potrebno «odmah» otpočeti postupak određivanja konačnog statusa Kosova, već je, u značajnoj meri, okvir za pregovore o budućem statusu Kosova određen njihovim (i Serverovim) krucijalnim stavovima – da «nema povratka na stanje pre 1999. godine» i da «nema podele Kosova» (18). Drugim rečima, može se «pregovarati» samo o obliku (stepenu ograničenja suverenosti) i dinamici sticanja nezavisnosti Kosova, uz milosrdne ustupke srpskoj strani, koji se sastoje u garantovanju zaštite srpske manjine na Kosovu i crkvene imovine, kao i uz obećanje o brzom prijemu Srbije u evro-atlanske organizacije. Rezultat višegodišnje kampanje MKG i Servera samog je stav koji je, manje-više, prihvaćen u američkoj administraciji i najvećem delu tzv. međunarodne zajednice i koji glasi: «Imamo rešenje za budući status Kosova, ostalo je samo da nađemo način kako da dođemo do njega».

Epilog

Srbija se, po zna koji put u poslednjih petnaest godina, nalazi pred velikim iskušenjem: da li da prihvati ponuđeno rešenje za budući status Kosova iskrojeno u kuhinjama pro-albanskih lobija od strane «ostataka Klintonove politike na Balkanu» (a koje podseća na   ponudu a la Mario Puzzo : «Dobiće ponudu...koju neće moći da odbije!») i da snosi posledice koje iz takvog rešenja proističu, ili da pokuša da ponudi sadržajnije, originalnije i bolje rešenje, i to redefinisanjem same paradigme na kojoj se prvo rešenje zasniva. Ali, kako Srbija niti ima kapacitet za tako nešto (upor. sa ozbiljnim i sistematskim radom gore opisanih institucija – Institutom za mir i MKG), niti dovoljno vremena, jer ono je za Srbe na Kosovu u proteklih šest godina manje-više uludo protraćeno, to se nekim srpskim «realistima» čini da će se ceo proces pregovora o budućem statusu Kosova pretvoriti u «ubijanje mrtvog slova (Rezolucije 1244) na papiru» (Lj.Smajlović).

Međutim, iako se takav zaključak zasniva na uvažavanju političkih činjenica, za «srpsku stvar» na Kosovu ipak nije sve izgubljeno. Naime, Srbija ima jednog neočekivanog i moćnog saveznika i to na potpuno neočekivanoj strani. (No, o tome u narednom tekstu)

Fusnote

 

1. Protekle nedelje je u domaćoj štampi prenet tekst londonskog Fajnenšel Tajmsa o ubrzanju albanske kampanje za nezavisnost u SAD, uz osvrt na srpsku inertnost u vezi sa organizovanim državnim lobiranjem. Međutim, na srpskoj strani se već više godina ignoriše uticaj stavova javnog mnjenja na politiku američke vlade prema ovom regionu, na šta više od dve godine u svojim tekstovima uporno (i usamljeno) upozorava ugledna novinarka Ljiljana Smajlović (v. npr. njen tekst «Sudbina Kosova i demonizacija Srba», NIN 2829, mart 2005). Zbog toga se i nedovoljno razume potreba za ozbiljnom javnom kampanjom u cilju promovisanja srpskih nacionalnih interesa u SAD, na šta je nedavno upozorio i jedan od lidera Srba u SAD Majkl Đorđević- “Ako nas nema u Kongresu i medijima, Amerika će smatrati da nas Kosovo i ne zanima” ( Glas 25.11.2005). Poseban problem predstavlja to što je, prema rečima vašingtonskog analitičara Obrada Kesića, za uspešno lobiranje i javnu kampanju nužan preduslov jedinstven i jasan stav države o ključnim državnim interesima – koji tek tada mogu biti uspešno predstavljeni grupama i institucijama u kojima se donose odluke koje utiču na takva pitanja.  

 

2. Ovaj defetistički stav je karakterističan za političke partije sa minornom podrškom birača u Srbiji, kao i za nevladine organizacije koje se “bave ljudskim pravima” i koje se većim delom finansiraju od strane američkih privatnih fondacija ili čak direktno iz fondova američkog kongresa namenjenih “podsticanju demokratije” u svetu.

 

3. Predsednik MKG je od 2000. bivši ministar spoljnih poslova Australije, a ko-predsedavajući su od 12 novembra 2004 godine Leslie H. Gelb, počasni predsednik njujorškog Saveta za spoljne odnose   i Christopher Patten, bivši guverner Hong Konga i bivši evropski komesar za spoljne poslove

4. Lični podaci.- Daniel P. Serwer, Director Peace and Stability Operations and Balkans Initiative . Areas of Specialization: Balkans, Postconflict Reconstruction, Nonviolent Conflict, Dayton and Kosovo Implementation, Conflict Management, U.S. Foreign Policy, Negotiation/Peace Talks/Mediation. He received his Ph.D. in history from Princeton University. Foreign Languages: Italian, French, Portuguese. Background: He coordinates the Institute's on-the-ground efforts in conflict zones, including nonviolent conflict strategies, facilitated dialogue, and postconflict reconstruction. Serwer was a senior fellow at the Institute working on Balkan regional security in 1998–99 and before that was a minister-counselor at the Department of State, where he won six performance awards. As State Department director of European and Canadian analysis in 1996–97, he supervised the analysts who tracked Bosnia and Dayton implementation as well as the deterioration of the security situation in Albania and Kosovo. Serwer served from 1994 to 1996 as U.S. special envoy and coordinator for the Bosnian Federation, mediating between Croats and Muslims and negotiating the first agreement reached at the Dayton peace talks. From 1990 to 1993, he was deputy chief of mission and chargé d'affaires at the U.S. Embassy in Rome; as such, he led a major diplomatic mission through the end of the Cold War and the entire course of the Gulf War. Serwer is co-author of Institute publications on Iraq as well as Croatia, Kosovo, Montenegro, and Serbia. ( www.usip.org ).

5. The United States Institute of Peace is an independent institution established and funded by Congress to promote research, education, and training on the prevention, management, and peaceful resolution of international conflicts ( www.usip.org ).

6. Održane su tri simulacije pregovora o finalnom statusu Kosova - 28.09. i 02.11.2001. godine i 15.02.2002. godine, pod vodjstvom Public International Law and Policy Group (PILPG), u Vašingtonu na American University's Washington College of Law . Projekat je finansirao Serverov US Institute of Peace,   v. Simulating Kosovo, Lessons for Final Status Negotiations, November 2002, Special Report No. 95

7. Učesnici pregovora su podeljeni u timove ("Srbi," "Albanci," "U.S.," "UN") i unapred su pripremljeni da brane specifične interese svoje “grupe”. Učesnici su bili sadašnji i bivši članovi Stejt Dipartmenta, sadašnji i bivši zvaničnici EU, bivši službenici UNMIK-a i vojske, bivši operativci CIA-e sa iskustvom sa Kosova, članovi međunarodnih NGO i humanitarni radnici, novinari, internacionalni advokati i think-tank eksperti i dr.

8. Zanimljivo je da 1. decembra 2005. EUOBSERVER upravo piše o tome kako se EU već podelila u vezi sa pitanjem budućeg statusa Kosova i to na više od dva tabora.

9. Kosovo Decision Time, Special Report No. 100 February 2003; Kosovo: Status with Standards, April 15, 2004 (Newsbyte); Kosovo and Serbia: Still in Need of a Plan, June 2, 2004 (USIPeace Briefing)

10. Da ovaj zaključak ne predstavlja preterivanje i preuveličavanje Serverovih “zasluga”, potvrdjuju neki američki analitičari, poput Džejmsa Džatrasa, po kome zapostavljenost problema Balkana u Bušovoj vladi (zbog važnijih pitanja oko Iraka i dr) otvorila je prostor pojedinim nevladinim institucijama i think-tankovima, čiji članovi su mahom devedesetih godina učestvovali u definisanju američke politike na Balkanu, da javnosti i Busovoj vladi nametnu svoje vidjenje i rešenje statusa Kosova.

11. Slučajno je tih dana Hašim Tači boravio u SAD i zatekao se na IM u trenutku početka nemira na Kosovu. Naravno, Server je odmah osudio “etničko nasilje na Kosovu”, ali je pritom dodao da se frustriranost Albanaca više ne može kontrolisati ničim do “obećanjem (pregovora o) nezavisnosti”. Osim Tačija, na Serverovom institutu su gostovali i drugi albanski lideri sa Kosova, poput Agima Čekua i dr.

12. "The Balkans: From American to European Leadership," in: Shift or Rift: Assessing US-EU Relations After Iraq , Gustav Lindstrom, ed., (2003).

13. The International Crisis Group , founded in 1995, is an independent, non-profit, non-governmental organisation, with over 110 staff members on five continents, working through field-based analysis and high-level advocacy to prevent and resolve deadly conflict. The organisation currently operates 15 field offices (in Amman, Belgrade , Bishkek, Dakar, Dushanbe, Islamabad, Jakarta, Kabul, Nairobi, Pretoria, Pristina , Quito, Seoul, Skopje and Tbilisi) with analysts working in over 50 crisis-affected countries and territories across four continents. Crisis Group's international headquarters are in Brussels, with advocacy offices in Washington DC, New York, London and Moscow. Foundation and private sector donors include Open Society Institute, Carnegie Corporation of New York, Ford Foundation, Bill & Melinda Gates Foundation, William & Flora Hewlett Foundation, Rockefeller Foundation, and Sarlo Foundation of the Jewish Community Endowment Fund. Crisis Group's approach is grounded in field research. Based on information and assessments from the field, Crisis Group produces regular analytical reports containing practical recommendations targeted at key international decision-taker (v. http://www.crisisgroup.org/ )

14. To je donekle razumljivo ako se pogleda “kadar” MKG, koji je, uz nekoliko izuzetaka, sačinjen uglavnom od političkih “operativaca”, tj. bivših političara i diplomata visokog ranga iz različitih zemalja - osim već pomenutih Lorda Patena, Gareta Evansa, Martija Ahtisarija i Mortona Abramovica, članovi izvršnog komiteta MKG su Džordž Soroš, Ema Bonino, Zbignjev Bžežinski, zatim tu su dva bivša komandanta NATO Vesli Klark i Lord Robertson, Pat Koks, Lesli Gelb, Torvald Stolterberg i bivši premijeri i ministri inostranih poslova Kanade, Poljske, Švajcarske, Danske, Belgije, Holandije, Indije itd - dakle, uglavnom (izuzimajući Abramovica, Bžežinskog i Gelba), ljudi koji su čitavog života sprovodili politiku koju je neko drugi osmislio

15. Morton Abramowitz is Acting President of the International Crisis Group. He retired in 1997 as President of the Carnegie Endowment for International Peace and from the State Department in 1991. Prior to joining the Carnegie Endowment in August 1991, he was Ambassador to Turkey. He has also served as Assistant Secretary of State for Intelligence and Research, United States Ambassador to the Mutual and Balanced Force Reduction Negotiations in Vienna, Ambassador to Thailand, Deputy Assistant Secretary of Defense for Inter-American, East Asian and Pacific Affairs, Special Assistant to the Secretary of Defense, and Special Assistant to the Deputy Secretary of State.

16. Ilustracije radi, navešćemo nekoliko karakterističnih “javnih obraćanja” članova MKG :

17. Vid. npr. prijem istaknutih članova MKG kod Kolina Pauela, u: Remarks of the Secretary of State Colin L. Powell at the International Crisis Group Reception, U.S. Department of State, Washington DC, October 10, 2003. Inače, zanimljiv je i podatak da MKG, prema rečima Mortona Abramovica, ima od Velike Britanije najveću podršku medju svim državama-donatorima (“The UK today is ICG's biggest country supporter”), v. M. Abramowitz: Remarks on receiving the ICG Founders Award, 9 October 2003.

18. Ovi stavovi su u protekle dve godine izneti u više navrata, vid.  Bridging Kosovo's Mitrovica Divide , Europe Report Nº165, 13 September 2005; Kosovo after Haradinaj , 26 May 2004; Kosovo: Toward Final Status , 24 January 2005.

 
     
     
 
Copyright by NSPM