Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Procesi tranzicije

   

 

Branko Dragaš

Dužničko ropstvo

Primoran sam da ponovo, po ko zna koji put, pišem o dužničkom ropstvu. Mnogo vremena trebalo je režimskim ekonomistima, ljubiteljima svake vlasti i nameštenih konsultantskih poslova da priznaju kako zemlja hrli u dužničku krizu. Pre nekoliko godina bio sam usamljen u otvorenom upozorenju našoj javnosti da su lažni reformatori opasni tipovi koji će državu dovesti do propasti radi zadovoljenja nekih svojih sitnih, šibicarskih interesa.

Pored namernog uništavanja nacionalne privrede banditskom privatizacijom i divljom liberalizacijom domaćeg tržišta, jedan od načina da se konačno reši srpsko nacionalno pitanje jeste uvođenje države u kandže međunarodnih poverilaca. Ako izuzmem predivnog i poštenog profesora Mlađana Kovačevića, našeg najvećeg stručnjaka za međunarodnu trgovinu, koji je bespoštedno kritikovao nestručnost nove vlasti, a naročito asistenta na mestu guvernera i ministra, svi ostali ekonomisti prodali su svoja sumnjiva stručna zvanja za šaku političkih, nameštenih konsultantskih poslova. Zašto su ćutali? Zašto su branili jedan pogrešan i nakaradan ekonomski koncept bez razvojnih perspektiva? Zašto danas tako bojažljivo pričaju o opasnim godinama koje dolaze? Zašto ne urliknu nad tragičnom sudbinom rasprodate srpske privrede?

Obistinilo se, nažalost, sve što sam pisao i govorio. Međutim, uprkos kriku vapijućeg u pustinji, tržišni fundamentalisti u legalističkoj vladi, koja više nema podršku birača, nastavljaju da zadužuju zemlju. Zašto Koštunica i njegovi manjinski trabanti to dozvoljavaju? Građani Srbije moraju da znaju da se, posle otpisa duga zemlje Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, dug ponovo povećao i danas iznosi četrnaest milijardi i devetsto devedeset miliona dolara. Tokom 2004. godine zadužili smo se još dve milijarde i četiristo miliona dolara. Da li je neko građane Srbije pitao šta misle o tim novim zaduživanjima? Interesantno je da u poslednjem kvartalu dug od srednjoročnih i dugoročnih zajmova raste za 944.000.000 dolara, a na ime kratkoročnih kredita za dvesta tridesetak miliona dolara. Još interesantnije je da smo se samo u decembru zadužili 713.000.000 dolara. Novcem iz novog zaduživanja uspeli smo da vratimo ceo dug od 611.000.000 dolara u 2004, ali tokom 2005. dospeva na naplatu milijarda i petsto četrdeset milona dolara, od čega glavnica iznosi milijardu i sedamdeset miliona dolara, a kamata 472.000.000 dolara, pa će biti vrlo zanimljivo pratiti kako će se u ovoj godini servisirati tolike obaveze. Ukoliko i   uspemo nekako da namaknemo ta sredstva, makar tako što će legalisti preobučeni u šifrovane eksperte nastaviti da nas zadužuju, ostaje potpuno nerazjašnjeno kako će se vraćati dugovi u 2006. i 2007. godini, budući da se oni konstantno uvećavaju.

Prošlogodišnji dotok stranih investicija od mršava 394.000.000 dolara, kao i usporena privatizacija, nisu nešto na šta se pouzdano mogu osloniti narkotizovani reformatori. Zašto narkotizovani? Zato što se ponašaju kao ovisnici od opojnih sredstava, spremni da preduzmu sve kako bi makar na tren produžili agoniju.

Političari na vlasti imaju istu životnu filozofiju. Spremni su sve nas da žrtvuju samo da bi još neku nedelju, još neki mesec produžili svoju vladavinu. Životinjskim instinktom osećaju da više neće imati prilike da učestvuju u manjinskom zamajavanju naroda. Zato – zadužuj se što više! Neka oni posle tebe lupaju glavu kada budu stigli anuiteti za naplatu. Zato – kradi što više jer više nikada nećeš biti u takvoj prilici – da ti je sve dozvoljeno jer nema ni odgovornosti za one koji su pre tebe to isto činili.

Dugovi rastu, a privreda se ne pokreće. Posle prošlogodišnjeg lažnog rasta industrijske proizvodnje, kada je u novu osnovicu obračuna uključeno 300 privatnih preduzeća koja preklane nisu uzimana u obzir, rast proizvodnje od svega 0,5 odsto u januaru ove godine najbolji je dokaz da su reforme Potemkinova sela uobraženih i nevaspitanih, samozvanih eksperata. Skok spoljnotrgovinskog deficita na rekordnih sedam milijardi i četiristo trideset miliona dolara i rast inflacije od 30 odsto godišnje (za prva dva meseca već je dostigla 4,2 odsto), pritisci birokrata iz MMF-a da se hitno rasproda 65 preduzeća u državnom vlasništvu u kojima je koncentrisano 83 odsto svih gubitaka privrede, sve, dakle, ukazuje na to da građani zaista moraju biti duboko zabrinuti za sudbinu svog ionako krhkog životnog standarda.

Potrošačka korpa je sve oskudnija – uprkos agresivnoj propagandi tržišnih fundamentalista da građani nikad bolje nisu živeli. Evo nekoliko primera. Od februara 2004. do februara 2005.   kilogram junećeg mesa sa kostima poskupeo je sa 206,30 dinara na 315,88 dinara, kilogram svinjskog mesa sa kostima poskupeo je sa 197,16 dinara na 329,85 dinara. Koliko je to procenata? Zar je to jednocifrena inflacija? Kilogram maslaca je poskupeo sa 305,21 dinar na 365,06 dinara, a kilogram suve slanine sa 286,58 dinara na 357,04 dinara.

Ako se plašite holesterola, ne morate da jedete meso i slaninu, ali zbog hladnoće i duge zime morate da se grejete. Tu će vas dočekati nova poskupljenja. Gas je poskupeo 43 odsto, dizel 35 odsto, a ugalj 50 odsto. Najavljuje se poskupljenje struje i približavanje njene cene evropskim cenama, mada se standard sve više približava afričkom standardu.

Ako putujete, pripremite se za nove cene putarine. Ona će poskupeti 50 odsto u narednih nekoliko dana. Onda će pred turističku sezonu ponovo poskupeti 50 odsto, i na kraju, pred završetak poslovne godine, imaćemo još jedno poskupljenje od 50 odsto. Na taj način, obećava ministar za kapitalne investicije, dostići ćemo evropske cenama putarine. Naravno, ministar nam nije objasnio kako će građani da plaćaju te evropske cene. Hoćemo li nekad dobiti evropsku produktivnost i evropske plate? Kako praviti svetski proizvod i izvoziti domaću robu? Na ova pitanja nijedan ministar ne zna odgovor.

Ministar za kapitalne investicije tvrdi da mu je najviše žao što se bavio politikom. Nešto slično kažu Nenad Čanak i Radoman Božović, koji su nedavno izjavili da ih politika više ne zanima. Šta su ti političari bez volje za politikom imali pre dolaska na vlast? Hoće li neko napokon da progovori o kapitalu novobogataša? Otkuda Miškoviću, recimo,   takva poslovna imperija kada je, uzeću taj primer, posle mene otpočeo privatni biznis? Zašto obrt od osamsto miliona evra ne ostvaruju drugi privatnici, koji su bili velike gazde kada je Mišković poslušno donosio sobne papuče Familiji? U čemu je tajna brzog uspeha srpskih oligarha? Kolika je profitna stopa bila dok su nagomilavali toliko bogatstvo? Na sva ova pitanja neko će morati vrlo brzo da nađe odgovore. A naći će ih oni koji budu otkrili kuda je nestao novac od zaduživanja. Podsećam da je pre dve decenije urađena studija privredne situacije nerazvijenih zemalja. Tada je objavljeno da se tri četvrtine novca koji dođe u zemlju u vidu kredita vraćaju u razvijeni svet kao privatni kapital političke oligarhije i njenih tajkuna. Dinkić i njegovi nekadašnji pajtaši folirali su se kada su glumili Nesalomive. Danas je svima jasno da je počinjena demokratska pljačka Srbije u kojoj su učestvovali političari na vlasti. Dinkića danas Mišković predlaže za premijera. Karići se javno ne slažu sa tim predlogom, ali ako im legalisti na vlasti dozvole da prodaju «Mobtel», onda su sve koalicije moguće. Ministar privrede Bubalo umiruje nas da nema ništa od prodaje «Mobtela» jer on na sajtu nije našao ništa o kompaniji koja se pominje kao kupac. Ideolog verbalnog legalizma prima predstavnike firme kupca zajedno sa ambasadorom zemlje iz koje firma, ali njeno poslovodstvo poriče da je umešano u kupovinu preduzeća čiji je vlasnički status u sudskom sporu.

Niko ne zna šta se dešava. Premijer Koštunica širi neobaveštenost i neupućenost. Ne meša se u svoj posao. Čeka da se privreda sama pokrene. Ili da se privrednici sami snađu. «Matrozu» su činovnici vlade, na pitanje šta će biti sa njima u procesu restrukturisanja, kratko odgovorili: «Snađite se!» Poruka je bila vrlo jasna. Vlada nema nikakvu ideju kako da se pokrene privreda. Mnogi u njoj nisu dorasli da vode ni STR. Premijer je zaokupljen haškim pitanjima, mada je, pre nekoliko godina, izjavio da je Hag za njega trinaesta rupa na svirali. Otkuda odjednom takav zaokret? Šta se to desilo da Koštunica promeni svoj prvobitni stav? Da li su dugovi trinaesto prase ove vlade? Zašto je Koštunica dozvolio da ga prevare šibicari iz šifrovane organizacije u rasulu? On nas je za godinu dana zadužio dve milijarde i četiristo miliona dolara. Da li zna Koštunica koliki je to novac? Ko će da vraća tolike dugove? Gde se troše tolike pare? Zašto opozicija u parlamentu ne obori vladu koja ima podršku svega 11 odsto građana? Ko neprestano kalkuliše?

Analitičari tvrde da će ova vlada potrajati. Tome se najviše raduju enklave u Koštuničinom kabinetu. Biće još dosta vremena za trgovinu. Cene preletača stalno poskakuju. Srbija nema vremena za čekanje! Srbiji se žuri! Problem je samo što građani neće da idu za prevarantima koji su se obogatili posle petooktobarske kontrarevolucije. Otkud tim nosačima kovčega novac? Ko njih plaća? Srbija je pred Velikim praskom. Počinje otopljavanje!

Reakcije:

Postovani,

redovno posjecujem vas sajt i preporucujem ga svima
koji nisu culi za vas, a posebno redovnim posjetiocima
sajta B-92, koji me cesto "oduseve" svojim "znanjem" o
politickoj sceni u SCG.

U velikoj vecini tekstova na vasem sajtu mogu
procitati odlicne tekstove koji sadrze analizu
problema, kao i predloge kako treba ili kako je
trebalo rijesiti dati problem. Medjutim u tekstu
,Duznicko ropstvo' gospodina Branka Dragasa ne mogu da
uocim nista sem demagoske i populisticke price.
Postavlja se toliko pitanja, naglasava se problem
prezaduzenosti i nekompetentnosti ministara, prije
svega onih iz G17+, a uz to se ne nudi nikakvo
rjesenje problema. Da ne pominjem da g. Dragas koristi
politicki nekorektan recnik, vjerovatno zeleci da
nadomjesti nedostatak znanja o datim pitanjima.
Upotrba brojeva, i to samo onih koji odgovaraju
njegovoj prici ne sugerise citaocu da je autor clanka
strucnjak u datoj oblasti. Naprotiv g. Dragas nije
ponudio ni jednu alternativu koja bi bila bolja od
postojece ekonomske politike. On, takodje, ne
prepoznaje uticaj MMF na monetarnu politiku drzave
koja se ne nalazi bas u najboljoj situaciji.

Na kraju da kazem da razumijem zasto prenosite
tekstove raznih Beba,Ceda, i ostalih, ali mi nije
jasno kako ovakvi tekstovi nalaze mjesto na stranici
Nove srprske politicke misli?

Predlozio bih, takodje, da NSPM pise vise o stanju u
Crnoj Gori koje je katastrofalno, jer se i tamo krse
osnovna ljudska prava Srba, koji nemaju pravo na
zaposlenje, bavljenje biznisom i upraznjavanje svoje
kulture, a uz to su izlozeni pravoj medijskoj harangi
Djukanovicevog rezima.


Pozdrav iz Filadelfije,
Radoslav Ralevic

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM