Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

Dušan Tešić

TRI SCENARIJA EVROPSKE TRANZICIJE

– Iz knjige Zapadno od Orijenta

P rošlost je najveća prednost Evropljana: samo se u Evropi mogu naći proizvodi i naslage istorije dve hiljade godina duge koji su još u upotrebi.

Šta prepotentni Evropljani mogu naučiti eksploatišući svoju istoriju i naslage prošlosti? U prisustvu novog vremena pred njima stoji obaveza da tome novom vremenu odrede nov smisao. Taj novi smisao čini Tranzicija naroda kapitalističke Evrope, proces koji teče od završetka Drugog svetskog rata. U završnom koraku svoje Tranzicije, iskoračenom prema Evropskoj monetarnoj uniji – EMU, Evropljani će uobličiti novi svetski poredak. On će izgledati onako kako ga bude uredila, ne Amerika, već Evropa. Amerika dramatično gubi pozicije na međunarodnoj sceni i kroz stanovito vreme   ući će u teško i neprobojno stanje samoizolacije. Ili će izazvati opšti rat.

Istorijski proizvod novog smisla jeste kosmopolitska zajednica naroda i država kojom Evropljani žele da povrate gospodstvo nad svetom. U činu stvaranja ove zajednice oseća se dejstvo uzvišenih interesa jedne drukčije strukture nego što su pojmovi i kategorije kao narod, na primer, ili narodna volja. Ili moć političke birokratije predstavljene u svojstvu nacionalnih vlada. Narodi su se samo izjasnili o Mastrihtskom ugovoru u kojem ništa nisu razumeli, a Ugovor su potpisali državni službenici nižeg ranga – šefovi diplomatija i ministri finansija.

  U procesu Tranzicije će, pod okriljem EMU, doktrinu nacionalne države blagostanja u Evropi, smeniti doktrina Planske kolektivizacije naroda – prema vremenu i prilikama udešena epoha Populus Colligere Planum Temporarius. U komunističkoj zajednici prisustvovali smo grandioznom poretku prema načelu Colligere Voluntas Temporarius .

Na temelju ove kardinalne razlike – na razlici između evropskog planskog i sovjetskog voluntarističkog sjedinjavanja – kolektivizacije različitih naroda u jednu imperiju – sagledavam trajnu promenu smisla i pozicije zastave marksizma u Evropi pod kojom će stasavati novi svet i začeti se novi svetski evropski poredak.

U procesu kolektivizacije naroda kapitalističke Evrope u kojem Evropljani nepogrešivo slede put u neki oblik komunizma, sagledavam bar tri scenarija u čijim će okvirima delovati, od radoznale javnosti sklonjeni interesi dinastičko-vlastelinske sinteze Evrope i određivati smisao života ljudi na evropskom kontinentu.

Prirodu prvog scenarija određivaće hegemonija velikih nacija koja bi Evropu mogla uvesti u dugotrajne međunacionalne sukobe . Drugi bi se mogao iscrpljivati na sukobu rada i kapitala – u otpočinjanju revolucionarnih prevrata u Evropi . Treći scenario, neka vrsta socio-kulturnog miljea , izranjaće iz mešavine naroda različitog etničkog porekla, različitih rasa i različite boje kože koja će nastati zbog opadanja broja stanovnika i manjka radne snage u Evropi.

                                       

Scenario prvi: MAGIJA DEMARKACIONE LINIJE

U krilu Monetarne unije Evrope treba da se sve uproseči i da sve dobije atribut ekonomske jednakosti, pravne utemeljenosti, socijalne sigurnosti i političke samodovoljnosti. U uprosečivanju svega, svaki narod treba da se, u jednakoj meri odrekne dela svoje suverenosti da bi se osigurala jednakost u kojoj su razlike prisutne do ekstrema. Istovetnost životnih potreba i navika života Grka sa ostvra Samosa, na primer, treba da se dovede u istu ravan sa potrebama i osećanjima Finca iz Laponije, recimo? Ili Holanđanina i Portugalca.

Svođenje na isto života ljudi i naroda koji se razlikuju do ekstrema, ne garantuje stanje u kojem bi se pitanja prava i jednakosti moglo   razrešavati na osnovama demokratskih načela i ljudskih sloboda. Druga i opakija sredstva izglednija su od načela demokratije i slobode da bi se osigurala homogenizacija i spajanje onoga što se čini nespojivim. To ni Rimskoj crkvi nije išlo.

Jer, ekstremi su ono što više od bilo čega drugog određuje doprinose pojedinačnih naroda tekovinama kapitalističke Evrope. A, tekovine kapitalističke Evrope nisu baština samo nekog, ili samo pojedinog naroda; one su baština svih evropskih naroda zajedno. Bili narodi mali ili veliki, bili katoličke ili protestantske vere, pripadali Severu ili Jugu, svejedno je... njihov pojedinačni doprinos zajedničkoj baštini, ma koliki da je i ma koliko različit bio, uprosečava se u Uniji i svakome će pripadati sve od te baštine. I, u jednakom odnosu. Svima podjednako i bez izuzetka.

    O tome se među narodima ne raspravlja dok proces Tranzicije traje nedovršen. Ćuti se i , u ćutanju će trajati dok Evropa funkcioniše kao zajednica naroda i država u kojoj se neće postavljati pitanje pojedinačnog doprinosa i subjektivnog učešća u evropskoj baštini. Baština – to su one arhajske naslage ljudskog iskustva i istorije koje je Jung nazvao arhetipovi, mamutske funkcije kolektivno nesvesnog.

Nigde ti arhetipovi nisu isti, sa čim u vezi je i prastaro uverenje da ni društvene zajednice i narodi u njima nigde nisu isti. U Evropi prepunoj raznolikosti se, dakle, pitanje pojedinačnog doprinosa zajedničkim naslagama iskustva i istorije neće postavljati. Ali, kada se Evropa oformi kao država sa Ustavom i vladom koje državu čine mađunarodno-pravnim entitetom, kada se zasedne, i ako se zasedne za istu trpezu , svako će, najpre, pitati za svoje. Jer, samo se za istom trpezom svačiji udeo nabolje vidi. I svačiji se udeo vidi samo svojim očima. I svačiji se udeo vidi drukčije. Nema drugog pravila u životu ljudi i u prirodi koja ih okružuje.

Da li su evropska demokratija i tržišni liberalizam iščistili iz psihe Evropljanina ono arhajsko u njemu? Onaj, arhetip koji drema duboko u psihi čovekovoj. Ono, nemušto , skriveno u nama i večno spremno da nenadano izbije sa sudbinskom dilemom – šta je tu moje! I, koliko je?!

Svi evropski ratovi jahali su na ovoj kobnosti kolektivno nesvesnog Evrope.

Nije doprinos svih naroda evropskoj baštini isti, pa će se, u novoj pravnoj zajednici pozicije nacija neminovno priznavati prema veličini učinka u novoj državnoj zajednici. Priznaju se i sada. Istorijski učinak Nemaca i Francuza je najveći u Uniji. Ali je i učešće ovih zemalja u svim fondovskim strukturama Unije, danas – najveće.

Svesne ovakvog fondovskog prednjačenja – a i istorijskog – ove su se dve nacije dogovorile da se dva puta mesečno sastaju na raznim nivoima – od ekspertskih do najviših nivoa vlasti. I, to redovno čine. Svi razgovori na ovim susretima odnose se na pitanja Evropske unije. Tako su glavna i sporedna pitanja i poslovi EU dobili oblik bilateralnih dnosa Nemačke i Francuske. Privilegije pozicija postale su stvarnost Evropske unije.

Količina privilegija koje jedan narod, u istoj zajednici ili izvan nje, osvoji za sebe, jednaka je količini izgubljene slobode drugog naroda, uskraćenog za tu količinu privilegija, bez obzira na brojnost jednog i veličinu drugog naroda. I, to je taj novi smisao, novi oblik demokratije – hegemonija velikih – koji u Evropi postaje važeći još pre nego što je Unija prerasla u državu.

Sad kada je privilegiju vodećih pozicija velikih nacija potvrdio sam život Unije, započeće neminovno faza disperzije ovih pozicija. U njoj će se razrešavati koja će od dve vodeće nacije zauzeti mesto ispred? Nemačka ili Francuska! Obe ne mogu.

Iskustva nas uče da je istorija Evrope bila istorija ratovanja između germanskog i latinskog elementa da bi se znalo koja će od ovih etničkih sinteza osvojiti privilegiju uspostavljanja evropskog carstva po uzoru na Rimsku imperiju. I, čija će dinastija osvojiti pravo uspostave evropskog prestola. Od 1287. do 1918. godine, evropski presto držala je germanska dinastija – Habzurzi.

Prvi svetski rat vođen je da bi se ova dinastija srušila sa prestola. Dinastija je srušena, ali pitanje prestola nije razrešeno. Nije razrešeno ni Drugim svetskim ratom.

  Nadmetanje Francuske i Nemačke da u novoj evropskoj zajednici, u ime demokratije, osiguraju sebi mesto ispred, ne mora se okončati oružanim sukobom nemačkog i francuskog naroda. Moguće je da se to pitanje razreši Demarkacionom linijom koja će označavati drukčiji oblik trajnog rata među Evropljanima. Ne obavezno rata oružjem, već rata iznurivanja jednih od strane drugih. Do konačnog pada. Demarkacijom, dakle, kojom će se latinski deo Evrope odeliti od germanskog dela Evrope. Demarkacionom linijom povučenom posred Evrope, slično Berlinskom zidu.

    Demarkaciona linija najstarija je tekovina Evrope. Povučena je od postanja, a pruža se od kanala Lamanša do Jadranskoga mora. Od francuske luke Kale pruža se ta, zamišljena ili stvarna, Demarkaciona linija koja, prolazeći pored Brisela, preseca Belgiju po sredini. Dodiruje Luksemburg i odvaja francuske pokrajine Alzas i Lorenu od nemačkih prostora. Dotičući se Strazbura na ovome putu, demarkaciona linija izbija na švajcarsku granicu iznad Berna. Odatle opasuje ovu alpsku zemlju sa zapadne i južne strane, a onda granicom između Italije i Austrije završava svoj put pored tršćanske luke u Jadranskom moru.

   To je večna linija razgraničenja latinskoga i germanskoga naroda Evrope. Ovom je linijom prostor civilizovane Rimske imperije odvajan od varvarskog dela Evrope. Njome je tekla i istočna granica prvog Franačkog kraljevstva pod dinastijom Merovinga u petom veku, prve evropske monarhije posle pada Rima. To je linija razdvajanja luteranske od rimske crkve u Evropi još od vremena Reformacije početkom šesnaestog veka...

     Ovi su prostori činili i graničnu linija ratova koji su se tokom hiljadu i pet stotina godina vodili između latinskog i germanskog elementa Evrope . Predstavljao je graničnu linija fronta zaraćenih strana u Prvom i Drugom svetskom ratu.

Nije li samo slučaj da su u prostoru ove linije smeštena danas sedišta osnovnih poluga vlasti i odlučivanja Evropske unije: Brisel – sedište vlade Evropske unije i snaga NATO? Na njoj je grad Mastriht gde je potpisan Sporazum o Evropskoj monetarnoj uniji. Na ovoj liniji leži Luksemburg – sedište Visokog suda pravde Evropske unije. I, Strazbur – sedište Evropskog parlamenta i Evropola – evropska policija i glavni kompjuterski centar za kontrolu svih putnika po Evropi.

     Nije od te linije daleko ni Frankfurt – finansijski i monetarni centar Unije. Na toj liniji od postanja leži Švajcarska, država maloga alpskog naroda koji je u sred Carstva Habzburga ostajala večno neutralna i zasebna.

I, još nešto. Demarkacijom evropskog kontinenta kojom će se latinski element razdeliti od germanskog elementa, neće ove etničke skupine ostaviti kao zatvorene celine. Latinski element Evrope uključiće pod svoje tradicionalno okrilje narode iz svoga prirodnog zaleđa – islamsku severnu Afriku i islamski Srednji istok. Germanski će integrisati pravoslavne Slovene kao svoje prirodno zaleđe.

Scenario drugi: ZELENI STO REVOLUCIJE

Evropa je sa Monetarnom unijom ušla u krajnju fazu svoje Tranzicije, a da pod svoje nije uzela osnovne poluge razvitka svetske privrede – svetsku interesnu stopu i paritet evra prema kojem bi se usklađivale sve monete sveta. Ove poluge stoje u posedu Amerike, a Evropi je ostalo da se i dalje naslanja na dva tradicionalna pola sopstvenog poretka – konzervativizam i liberalizam.

Na jednom polu svoje Tranzicije evropski kapitalistički poredak razvija snažne impulse liberalističkih ideja – kapital tržište, osnovne postulate američke varijante kapitalističkog poretka. Naporedo sa time podstiče i ujednačava uslove i agregate produkcije svih privrednih sektora i svih kompanija, osiguravajući im, zbog preskupog rada, odgovarajuće kompenzacije kako bi bile konkurentne na svetskim tržištima. Tradicionalna varijanta evropskog kapitalizma. Pri tome, uporno brani i čuva konzervativne tekovine – socijalnu zaštitu svojih građana i njihov životni standard.

Na drugom polu kapitalistički poredak Evrope trpi zbog već potvrđene mogućnosti zaoštrenijeg sukoba rada i kapitala koji, u decenijama posle Drugog svetskog rata, nije imao značajnijih zapleta. U dramatičnom naporu da izbegne sudbinu carske Rusije i neutrališe snažne pokrete proletarijata, predvođenog moćnim nacionalnim sindikatima, buržoazija duže od jednog i po veka povlađuje zahtevima evropske radničke klase. Na sektoru radnog zakonodavstva, buržoazija je, snažno organizovanom sindikatu koji se po moći izjednačio sa državom ili ju je u tome nadmašio, nudila koncesije čak i u onim oblicima radničkih privilegija koje sindikat nije ni postavljao.

Oslobođen, najzad, opakog straha od crvene Moskve, kapital je sad postavio pitanje starih pravica. Neće više da plaća ni nadnice kakve je plaćao, a pogotovo neće da plaća privilegije koje je evropski sindikat osvojio za evropskog radnika. Privilegije – vanredni odmori, prekovremeni rad, razne vrste premija, trinaesta plata, prerani odlazak u penziju i dr. koji su za četrdeset odsto uvećavali godišnje prihode evropskih radnika, kapital je, posle rušenja Crvenog Kremlja, skresao. Na red za kresanje prispela je sada neto nadnica.

U prisustvu ovakvih okolnosti potpisan je 1992. godine Mastrihtski ugovor. Dve su ključne postavke Ugovora: prvo – ograničenje budžetskih deficita nacionalnih vlada na šezdeset odsto brutonacionalnog prihoda. Pre Ugovora deficit je dostizao i do stotinu i pedeset odsto BNP. Druga postavka Ugovora ticala se socijalne politike. Ona je i dalje ostala u nadležnosti nacionalnih vlada. Kreatori Mastrihta su tako izbegli rizik: talasi socijalnih nemira ili eventulna revolucija bilo gde u Evropi, ne bi se ticala Evropske unije, već regionalne zajednice – države.

Državama je ostavljen rok od sedam godina da se prilagode krutim propisima Mastrihta. U godinama koje su sledile stopa nezaposlenosti je u svim zemljama uglavnom rasla. U Nemačkoj je dostigla dvanaest odsto radno sposobnog stanovništva. Nacionalne vlade su se suočile sa apsurdom – bezizlaznom situacijom u kojoj su bile obavezne da, pri sve ograničenijem budžetu, uvećavaju sredstva za socijalno zbrinjavanje nezaposlenih. U takvim okolnostima u Evropi je, u svrhu prilagođavanja , izvedena veličanstvena predstava događanja koja su po maštovitosti prevazišla svaki holivudski spektakl, a po efektu. nadmašila su sve finansijske špekulacije kapitalističkog poretka od postanka.

Najpre su zapadni investitori, bez najave i u tišini, povukli svoje investicije iz zemalja Azije i Južne Amerike. Privrede ovih naroda doživele su kolaps u leto 1997, a berze na Dalekom istoku su sve odreda doživele slom. Drugi spektakl izveden je vrtoglavim padom cena nafte godinu dana kasnije. Nafta se prodavala po dvanaest dolara za barel.

Profiti kompanija su, usled prekomernog i, za javnost, neobjašnjivog razloga, narastali vrtoglavim usponom. Dau-Džonsov indeks po kojem se na Njujorškoj berzi utvrđuju i prate cene akcija trideset najmoćnijih američkih kompanija čija se produkcija zasniva na naftnim derivatima, premašio je vrednost od 10.000 poena. Tako visoku vrednost Dau-Džons nikada nije imao u istoriji Njujorške berze.

Treći spektakl su megaintegracije – proces koji je trajao kratko, a delovao silovito. Zbio se između 1999. i 2002. godine. Megaintegracije su se izvele munjevitim zahvatom, a kapital izvučen iz transakcija slio se u budžete nacionalnih vlada. Slično Tranziciji istočnih naroda Evrope.

Šta se to integrisalo među odavno već integrisanim kompanijama Zapada? Integrisali su se područje kapitala i sfera upravljanja – menadžment. I ništa više. Produkt megaintegracija bio je otpuštanje radnika i oslobađanje kapitala. Jedna megaintegracija proizvodila je po nekoliko desetina hiljada otpuštenih nameštenika, a oslobađala je kapital u vrednosti od po stotinu i više milijardi dolara.

Na drugoj vrsti berze, ne berzi radne snage zemalja, članica EU, obitavalo je više od dvanaest miliona ljudi koji nisu imali posla, stojeći na teretu države.

Sve se ovo zbivalo u vremenu prilagođavanja nacionalnih vlada odredbama Mastrihta i moralo je da se okonča do 1. januara 2002, dana kada je Evropska monetarna unija trebalo da stupi u život Evropljana. Jer, trebalo je efektima što su ih proizvela ova zbivanja, neutralisati ono što je Mast r iht proizveo – ograničene budžete nacionalnih vlada. Trebalo je vladama osigurati mogućnost da, pri strogo ograničenim budžetima, zadovolje stalno rastuće socijalne zahteve građana u uslovima kada kapital zakida nadnice i masovno otpušta radnike.

U te svrhe poslužilo je onih dvadeset hiljada milijardi dolara slobodnog kapitala koji se svakoga jutra slivao na berze, a nije imao gde da se investira. U istom vremenu dok su trajala ova spektakularna zbivanja – spektakularna su jer su veličanstvena, jer su izvedena bez napora i, jer su dala fascinirajuće rezultate – trajao je u Evropi dogovor svetog trojstva: kapitala, rada, odnosno sindikata i države. U ekonomskoj literaturi i u medijima Evrope, proces dogovaranja označen je kao ustanova Socijalnog dijaloga – u ekonomskoj doktrini najveće otkriće Evrope posle Drugog svetskog rata.

Kompanije, predstavnici rada osigurale su dovoljno kapitala državi – nacionalnim vladama da ga koriste u neograničenim količinama. Kao protivuslugu kompanije su dobile saglasnost da po volji i potrebi otupštaju neograničen broj nameštenika.

Sindikat – sila nad silama, dao je saglasnost na sve: kompanije će otpuštati radnike, država će ih zbrinjavati, a sindikat će sve to držati pod kontrolom.

Socijalna revolucija Evrope odložena je za zelenim stolom Evrope. U veličanstvenoj predstavi Socijalnog dijaloga Evrope. Pri trajnoj prisutnosti Monetarne unije Evrope. I, večnoj stabilnosti kapitalističkog poretka Evrope .

Scenario treći: NEODOLjIVOST STRANOG ELEMENTA

Porodično pravo bogate Evrope postaje samo sebi svrha. Jer, porodica kojoj to pravo služi nestaje iz života ljudi. Statistički zavod Evropske unije saopštio je da se gotovo pedeset odsto dece u zemlji Danskoj, na primer, rađa izvan bračne zajednice. U Švedskoj ih se rađa za šest odsto više .

Čini se kao da se produžavanje porodične loze i srodne krvi, u ovome zamorenom svetu civilizacijske zrelosti, ne doživljava više kao dužnost ostala od predaka, a da se život dece preobraća u sudbinu koja im određuje da u porodičnom nizu budu poslednja.

Evropa stari. Dramatično stari, a njeno stanovništvo se galopirajuće umanjuje. U Evropskoj komisiji u Briselu tvrde da, naspram dvoje evropskih građana, stoji petoro Hindusa ili šestoro Kineza, na primer. Planeri pred v iđaju da će se stanovništvo Evrope u 2025. godini, sa sadašnjih tri stotine sedamdeset miliona, s ma nji ti na tri stotine miliona , čak i pod uslovom da se svake godine u nju useljava po četiri stotine hiljada stranaca.

U izveštaju o kretanju stanovništva objavljenom marta 2000. godine, Ujedinjene nacije upozoravaju zemlje Evropske unije da će, ukoliko žele da održe odgovarajući životni standard i normalan odnos između radno aktivnog i radno pasivnog stanovništva, do 2050. morati da uvezu ogroman broj stranih radnika. To je gotovo dvostruko više nego što ove zemlje sada imaju stanovnika.

Kako će izgledati Evropa kada na jednog Evropljanina stanu dva ili tri (ne)Evropljanina? Da li su mogući sukobi?

Jesu! Ali, teški i dugovečni. Jedan bi bio klasni. Drugi religijski. Treći bi bio međunacionalni. Četvrti elitistički, ultrarasni. To je ona druga zamka, mimo klasnog sukoba u sopstvenoj unutrašnjosti nacionalnog bića i okruženja koja vreba Evropu u trećem Hristovom milenijumu. Jer, nije isto kada se elita vlasti i upravljanja nametne sopstvenom etnosu na sopstvenoj teritoriji ili kada se elita, na sopstvenoj teritoriji, nametne stranom elementu i od njega u sopstvenoj zemlji zahteva red, rad i poslušnost.

Prva žrtva Sudnjeg dana Evrope – najezd e i sukob i – biće ambijentalna struktura evropskih gradova. Već sada glavni trgovi i pešačke zone evropskih gradova, podsećaju na trgove arapsko-afričkih megalopolisa. U njima, istina, nema pustinjskih kamila, ni stepskih bivola, ali je sve prisutnija ostala egzotika dalekih provincija i nepoznatih područja.

Kada se tako masovno naseli u Evropu, pripadnike stranog elementa neće obavijati osećanje krotkosti, kakvo osećanje krasi prosečnog Evropljanina. Hoće li Evropa, koristeći se veličanstvom demokratije, štititi argonauta-došljaka, razbarušenog a neukrotivog pripadnika stranog plemena u svome prostoru, sa takvom prilježnošću sa kakvom je disciplinovala svoga građanina? Najbolnije pitanje ostaje, ipak, šta će stradati u Evropi pod tako snažnim pritiskom stranog elementa?

Kada masovnije stupi na pozornicu evropske industrijske proizvodnje – u fabričku halu – strani će doseljenik najpre zgaziti na demokratiju. Ona njemu nije nepoznata, ali je u njegovoj postojbini evropska demokratija za njega predstavljala remetilački faktor i element stalne ugroženosti. Onoga trena kada, u krajnjem ishodu procesa Tranzicije, iz industrijske hale izađe industrijski radnik – Evropljanin, iz kapitalističkog će poretka izaći demokratija – evropska. Nju neće imati ko da održava, da je primenjuje i da je brani.

Nije evropska – ni Volterova, ni Marksova – država otkrila demokratiju i ljudske slobode. Nisu to učinile ni političke partije, ni Marksove društvene klase. Nije ih otrkio ni francuski utopijski socijalizam, ni nemačka klasična filozofija, ni engleska politička ekonomija...

Evropski radnik njen je stvoritelj. Njen glavni stožer i njen nepresušni izvor i zaštitni znak. Njen bedem na kojem su branjeni i odbranjeni istorijski interesi radničke klase Evrope. Iz nje, iz demokartije se, do samih nebesa uzvisila evropska sloboda. Demokratija nije politička doktrina kako pogrešno tumače filozofi, istoričari, ideolozi i politička elita; demokratija pripada oblasti radnog zakonodavstva. Ona izvire iz rada, iz supstancije rada.

Ljudski rad je ona životna supstancija ili tvar, ona magijska struktura iz koje poniče sve – i proizvodnja, i razmena, i potrošnja, i država, i partija, i klasna borba, i svetska zajednica, i demokratija... I vaseljena. I, sam život potiče od rada u svim svojstvima svojim – od metafizike do fizike.

    Kada strani element masovnije zaposedne radna mesta u društvenoj produkciji Evrope, malo je verovatno da bi se i sindikat mogao staviti u njegovu zaštitu u meri u kojoj to čini prema evropskom radniku. Niti će taj radnik tražiti zaštitu evropskog sindikata. Jer, nije svikao da bude ni zaštićen, ni organizovan. Nije svikao da bude politički organizovan, a pogotovo nije svikao da bude klasno organizovan – prema višim principima organizacije nego što je politički oblik organizovanja ljudi. On ni ne razume tu potrebu.

Političko angažovanje koje je znatno jednostavnije od klasnog, ne zanima ovog radnika ni u zemlji u kojoj boravi i iz koje će stići u Evropu. U svojoj postojbini on je sav korumpiran. Glasa, ili ubija po nalogu i za male pare. Njega na njegovom tlu svemu uče, samo ga radu ne uče. Politički neuk, bez radnih navika, bez mogućnosti za rad i bez obaveze na odgovornost, njegovo učešće u javnom životu i u tuđoj sredini, zadovoljavaće njegovu radoznalost jedino u krugu plemenske zajednice kojoj pripada. Umirivaće se u zadovoljstvu što ishranjuje sebe i porodicu o kakvoj mogućnosti u svojoj postojbini ne može ni da sanja i u miru će se posvećivati očuvanju plemenske tradicije.

To će biti, uglavnom, sve što će strani element, boraveći u Evropi, ostavljati generacijama iza sebe, kao što su činili i svi njegovi preci u postojbini. Ostavljaće potomstvu onoliko koliko je njegov predak njemu ostavio. Načela evropske demokratije podrediće plemenskom kultu predaka. Usred hrišćanske Evrope. On neće osvojiti prostore javnosti kakve je osvojio evropski radnik – građanin i birač pokriven privilegijom debate , javnim iznošenjem ličnog mišljenja. On neće pripadati ni političkoj kategoriji mase, koja se raspoznaje po tome što sluša, a ne izražava mišljenje, već iskazuje samo krajnji stepen povodljivosti.

Živeće društvenim životom gomile . Okružiće se svojim etničkim getom, kineskom četvrti , u koju niko neće zalaziti osim onih koji tu žive. Osim pripadnika etničkog plemena iz prapostojbine. Usred Evrope.

  Dogodi li se, ipak, da, u okviru svoje lokalne etničke zajednice i ostvari određene oblike političkog organizovanja, to svakako neće biti prema uzoru na organizovanje političkog života i oblika evropskog tipa. Niti prema uzoru političkog naroda ili političke individue. Razlozi njegovog eventualnog političkog organizovanja biće izraz potrebe etničkog, verskog ili rasnog kultnog okupljanja, daleko od ambicija da se bavi dugoročnom politikom osvajanja vlasti.

Neće se baviti planiranjem – ničeg. Jedini domet do kojeg bi mogla dosezati njegova kompetentnost jeste – ili pasivnost prema politici, ili mogućnost izražavanja veta . Sve ostale aktivnosti će se svoditi na održanje mističkih kultova dalekih predaka. Evropa će vrveti od argonautskih procesija.

 

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM