Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Slučaj NOVOSTI

   

 

Zoran Stokić

DIVCA ZA PREDSEDNIKA

Proteklih dana u srpskoj štampi mogli su se pročitati sledeći naslovi: “Troškovi života ubrzano napreduju”, “Budžet i monopolisti generišu inflaciju”, “Amnestija tajkuna i kriminalaca”, “Stižu pare sa Kipra”, “Kupci beogradskih hotela sa egzotičnih ostrva”, “Tajkuni najveći vlasnici vojvođanskih oranica”, “Korupcija najveći problem”, “Trgovinski sud radi kao velika pijaca”.

I taman kad bi naivni čitalac pomislio da sledi energična akcija vlade u suzbijanju inflacije i sprečavanju monopola, zaustavljanju sumnjivih tokova novca i rigoroznoj kontroli poslovanja nedodirljivih (izuzimajući Karića) srpskih tajkuna, pojavljuje se naslov koji zbunjenog čitaoca ostavlja bez teksta – “Divac na sudu” . Lepo piše - država Srbija tuži najpoznatijeg Srbina. Ali, otkud Vlade Divac na srpskom Sudu?  

- Uhvaćen je, možda, sa ‘praškom' u džepu? Ne, čovek ne koristi ‘hemiju'. Nije on partijski skorojević, (bivši) vođa poslaničke grupe, niti gradonačelnik nekog velikog, prljavog grada. Možda je u pitanju prebrza vožnja ili vožnja u pijanom stanju? Ne, čovek ne pije i pažljivo vozi, ne pretiče čak ni onaj tip automobila kojim po Dedinju prevoze labradore. Da nije pretukao sopstvenu ženu nasred ulice? Nije, čovek je uzoran suprug i roditelj, “dobra faca”- kako veli njegova prijateljica Uma Turman.  

Zbog čega je, onda, najpoznatiji i najslavniji Srbin na Svetu optužen od strane Države, i to pred ‘znamenitim' Trgovinskim sudom, koji je u javnosti poznat, osim po svom kontroverznom predsedniku, koji voli da letuje u Izraelu, još i po tome što “ radi kao velika pijaca”?

Hteo je Divac da kupi nekakve novine. Za svoje pošteno-zarađene-pare i u dogovoru sa akcionarima kompanije. Direktna strana investicija. Patriotski čin. I signal srpskoj dijaspori da i u Srbiji važe demokratska pravila igre, vladavina prava i slobodno tržište (1). Ali, jednom moćnom ministru u vladi to očito ne odgovara, pa je tužbom pripretio: “Pokazaćemo mi tom ‘sportisti'!” (2)

Nije bitno to što su na potpuno isti način i drugi konzorcijumi, preko udela akcionara, postali većinski vlasnici firmi, kao kod “Trudbenika” i “FMP”, pa država pritom uopšte nije reagovala. I nije važno što nijedan Milko - “padam u nesvest od uzbuđenja” - nije u tim slučajevima padao u nesvest, i nije čak ni zavapio: “Branite državno vlasništvo! Ne dajte da se državni udel obezvredi!” Ćutalo se.   Čudno je da država sada čini presedan i reaguje tužbom, a toliko puta do sada je državni paket akcija prodat za manje novca od vrednosti većinskog paketa akcija. Opet,   bilo je i obrnutih slučajeva, u kojima su manjinski akcionari dobili manje novca. I opet se ćutalo.

Nije bitno ni to što Srbija još nije legalni vlasnik ‘ugroženog' udela u Novostima, udela koji bi Divčevim preuzimanjem većinskog udela u kompaniji mogao (hipotetički) biti obezvređen, niti to što Srbija po tom osnovu nema zakonsko pravo da podnosi tužbu. Nije važno ni to što je Divac unapred ponudio da otkupi i državni paket akcija (kada država jednog dana postane legalni vlasnik tih akcija). Problem je u nečem drugom.

Sam Divac je problem. Čovek je pao s Marsa. Na teme. Ne zna da je Srbija izdeljena po feudima. Jedan feud drži tranzitorni patuljak Prljavko, koji zastupa sve (srpske) firme sa svih egzotičnih ostrva, inače od ranije poznat po nekim izbornim kampanjama i po zvižduku iz '97.: “haj-ho, haj-ho, u-džakovima-Telekomove-marke-preko-granice-tegli-mo”; drugi feud drži srpski Rotšild, poznatiji kao - “Ne znam ‘de je mojoj Delti kraj!”; a treći drži Grof Šugar - “Šećeranee za tri evra (a zamalo i Novosadski Sajam)”. Ima tu i drugih srpskih ‘feudalaca', latifundista i kompradorskih kapitalista. Ali, u Srbiji, Divče, nema mesta za free rider -e. Nema ovde više “Velike slike” Tomasa Morena, niti ovde ima mesta za srpskog Danijela Buna - jer, u Srbiji su svi resursi već podeljeni.

I zato i ne zna Divac (šta zna čovek, sportista), da je ova Novina već obećana, i to dvojici mužika – kako Orlić ‘u slobodnom padu' reče, lane je neko iz vlasti ovu Novinu obećao Šrederu, a drugi je, kažu, istu obećao jednom ovdašnjem tajkunu sa odličnim vezama u vladi (ako to već ne predstavlja pleonazam). I, naravno, neprikladno bi bilo da se tu sad, tek tako, meša “čist” Divčev kapital sa onim “nešto manje čistim”, jer - kako veli ‘komandant odbrane' te novinske kuće, Manojlo Vukotić - “svaka čast patriotama, pravoslavcima, šampionima, ali ovo je biznis”, a “dres 'Novosti' mora dobro da se plati”. (3)

Divac i poremećaj ravnoteže političke moći u Srbiji

“Divac u Novostima” je događaj koji remeti ravnotežu tri u Srbiji ustanovljena dila: prvo, remeti ustanovljenu (prećutnu) podelu medijskog prostora u Srbiji između internih i spoljnih centara moći; (4) drugo, on remeti tajkunsko-debeovsku mrežu kapitala i uticaja (5); I treće, najvažnije, on remeti etabliranu, ali labavu ravnotežu stranačke moći u Srbiji. Zašto je ‘narušavanje' ovog trećeg dila najvažnije i najopasnije?

Divac trenutno nije javno naklonjen nijednoj političkoj partiji u Srbiji. Ali bi Divčeva lična harizma, ekonomska i medijska samostalnost i nepodeljena popularnost u srpskom narodu, kao i njegova ogromna popularnost u svetu, mogla da predstavlja jasnu i neposrednu opasnost za rejting nekih srpskih stranaka i stranačkih lidera. A još veću pretnju bi njegov eventualni politički angažman mogao da predstavlja izgledima nekih kandidata na budućim predsedničkim izborima u Srbiji.   Zbog čega bi Divac predstavljao opasnost bilo kom srpskom političkom lideru?

To što Divac neće da plati ‘reket' za ‘prohodnost' ka Novostima nije posebno značajna vest. Ali to što se usuđuje da to javno saopšti, to je već nešto sasvim drugo. Jer, njegova lična hrabrost može da predstavlja moralni obrazac i živ model za promenu u ponašanju apatične i pokorne srpske populacije - “Javni interes ugrožavaju ljudi koji navodno rade za državu i vode protiv mene ovaj postupak. Sebe smatram prijateljem, a njih neprijateljem ovoga naroda”- kaže Divac.

Još veći značaj ima njegova upornost da, na svom primeru, pokuša da se izbori za to da zakon u Srbiji počne da važi jednako za sve. To može da ohrabri običan svet da razume to da ne postoje stvarni razlozi za prihvatanjem stanja u kojem neki političari i njihovi omiljeni oligarsi mogu da rade sa zakonima i sa državnom imovinom šta im je volja. A to što je motiv za Divčev angažman u Srbiji njegova, kako sam kaže, “iskrena želja da pomogne svojim prijateljima, rodbini i čitavom srpskom narodu da počne da živi bolje i da povrati izgubljenu perspektivu”, to može, uz sve prethodne faktore, da predstavlja vrlo jak motiv za veliki broj srpskih glasača - dakle, ne samo za onaj deo aktivnih glasača koji glasaju za postojeće stranke prvenstveno zbog nezadovoljstva svojim socijalnim položajem i nedostatkom društvene pravde, već isto tako i za onu ćutljivu (demokratsku) većinu, koja inače ne izlazi na izbore zbog izgubljenog poverenja u aktuelne domaće političare (6) - da se odluče da svojim glasovima podrže njegov eventualni budući politički angažman.

Zašto bi oni to učinili? Zato što je većina Srba izgubila poverenje u gotovo sve “aktuelne” političare, u njihovo poštenje i u njihovu sposobnost da se izbore sa korupcijom na svim državnim nivoima, sa mračnim nasleđem tajnih službi, sa alavošću i bahatošću Miloševićevih tajkuna, kao i sa katastrofalnim socijalnim položajem preko 90 odsto stanovnika Srbije. U tom smislu, Divac bi mogao da predstavlja dugoočekivanu političku alternativu, novi politički, kulturni i vrednosni obrazac, koji bi mogao, poput bugarskog primera od pre par godina, da za vrlo kratko vreme mobiliše srpski narod da uzme veće učešće u kreiranju vlastite sudbine i da obnovi davno izgubljenu veru građana Srbije, pogotovo onog njenog siromašnog dela, da je moguće raditi i živeti bolje nego što se danas u Srbiji živi?

Uz snažnu i otvorenu podršku srpske dijaspore i nezavisnih srpskih intelektualaca u zemlji, i uz ozbiljnu i kvalitetnu izbornu kampanju, koju bi kasnije gotovo sigurno podržala najmanje jedna od srpskih parlamentarnih stranaka, nema nikakve sumnje da bi Vlade Divac predstavljao respektabilnu političku figuru, te da bi, na primer, na narednim predsedničkim izborima u Srbiji Divac sasvim sigurno predstavljao veoma ozbiljnog predsedničkog kandidata.

Zaključak

Izgleda da je martovski sneg koji je napadao oko Kompanije “Novosti”, otkrio tragove nekih čudnih zverki koje “žive” kako u samoj vladi, tako i u nekim “stranim” bankama u Srbiji i u nekim domaćim sudovima. A kad smo već kod snežne metafore, poznato je da snežna lavina otpočinje kotrljanjem jedne jedine grudve snega. Nekad se čak desi da ‘socijalna lavina' otpočne “moralnim” pokretom jedne jedine (moralne) ličnosti. Vlade Divac nesumnjivo predstavlja jednu takvu “nepotrošenu” moralnu figuru. To je uočljivo kako iz snebivanja ministara da otkriju ko je inicijator pokretanja tužbe protiv Divca, tako još i više iz negativne reakcije javnosti na poslednju akciju srpske vlade, koja predstavlja pravi “miloševićevski” auto-gol i sasvim sigurno poništava deo kredibiliteta koji je Vlada zadobila raščišćavanjem vlasničkih odnosa u Mobtel-u.

Ali, jedno je izvesno – ma šta da se dogodi sa Divčevim investiranjem u ‘Novosti' i u srpsku privredu, sigurno je da on, ako zaista želi da pomogne svom narodu “da bolje živi”, treba da se što pre uključi u politički život u Srbiji. Jer, pokazalo se da se, u ovoj i ovakvoj Srbiji, sve promene i začinju i završavaju u sferi politike. A Divac u političkom nadmetanju među srpskim biračima zaista nema šta da izgubi. Što se za njegove eventualne rivale ne može sa sigurnošću tvrditi.

I, zato - Divca za Predsednika!

Fusnote:

1. U Srbiji se privatizacija još uvek odvija po onome starom "ko koga zna" i baš zato je i važno da Divac postane vlasnik Novosti. Dijaspora veruje u njega i njegovo poštenje, tako da bi bila podstaknuta da više investira ako bi Divac uspeo. Veoma brzo bi krenuo talas zainteresovanih iz dijaspore. Mi Srbi, inače, nemamo heroja modernog doba, a Divac je zaista jedan izuzetan "role model" i veliko je razočarenje zašto to Srbija već jednom ne shvati, smatra Edita Krunić, potpredsednik Kongresa srpskog ujedinjenja i konsultant za razvojne projekte USAID u SCG, u tekstu: Sve više malverzacija u srpskoj privredi, Danas, 28.2.2006

2. Indikativno je da tužbu države protiv Divca svi anketirani ekonomski i pravni eksperti su ocenili kao potpuni promašaj, dok je direktor Centra za slobodno tržište M. Prokopijević, izjavio da je pomenuta tužba - “čista budalaština”! (Kurir 28.2.2006)

3. Vukotić je možda i naseo na navodnu procenu BIA da je ponuda Divca fasada za ulazak WAC-a u Novosti (vid. izjavu Divca u emisiji Poligraf B92, od 1.3.2006). Inače, da je Vukotić još od ranije u nekakvim odnosima sa bezbednosnim službama, može se zaključiti i na osnovu izjave Radosava Rodića, vlasnika štamparije i dnevnih novina Glas i Kurir (u emisiji “Klopka” BK TV od 14.12.2005), kako mu je svojevremeno, u doba Miloševićeve vlasti, naređeno od strane šefa RDB i sa najvišeg mesta u MUP-u, da “primi” Manojla Vukotića i da počne da štampa dnevni list koji je ovaj tada uređivao.

4. Posle dve nedelje provedene u Srbiji, odlučila sam da uopšte ne čitam novine i ne gledam razne informativne emisije, koje su toliko popularne ovde – kaže Edita Krunić i objašnjava razloge za to -   Srpski mediji, očito je da su na usluzi nekim političkim grupacijama i da postupaju kao interesne poluge. Ne obavaljaju svoj novinarski posao, a to je da objektivno prenesu vesti, pa neka čitalac ili gledalac sam odluči šta će da misli. Naši mediji nameću javnosti svoje mišljenje, izabrane teme i čini mi se, mišljenje stranih vlada, mnogo češće nego što brane interese Srbije. Mediji moraju poneti svoj deo odgovornosti i u očuvanju Kosova isto toliko koliko i Vlada Srbije – smatra Krunićka i upozorava: “Mislim da će jednog dana mediji morati da odgovaraju za svoju desturktivnost u ključnim momentima u kojima se kreirala budućnost Srbije”. (Danas 28.2.2006).

5. Srpska politička elita je, praktično, predala veći deo srpske privrede na upravljanje “Miloševićevim” tajkunima i njihovim ex-DB-ovskim menadžerima i logističarima. A sad, kad su srpski “baroni” već formirali proizvođačke i trgovačke kartele, kad svojim monopolima direktno utiču na rast inflacije, koja je u prva dva meseca ove godine već dostigla 1,9%, vlada više nema dovoljno efektivnih mehanizama za kontrolu privrednih i monetarnih tokova. Ne postoji snažna, izvozno orijentisana proizvodnja, robe i usluge nisu konkurentne svetskim, nema grinfild investicija, a privatizacioni prihodi od prodaje banaka i preduzeća se usmeravaju uglavnom u državnu potrošnju. S druge strane, jasno je da ne postoji ni politička volja za raskid ‘romanse' između srpskih tajkuna i političkih partija. Neki stranački lideri više i ne skrivaju da su upregnuti u tajkunsku zapregu, i vuku li, vuku (i povremeno prozbore ‘šta treba', na primer, da “monopol nije uvek štetan…”). Izgleda da ti isti političari povremeno dobiju i neku šargarepu – tako, neke od njih su, priča se, kupili za sitne novce (“Seljaci”), neke za Banku-Dve, druge za troškove Haških putnika, a neke su slomili baš onde gde su najtanji…   U današnjoj Srbiji, nakon svega što se desilo, prilično smešno zvuči onaj stih iz Balaševićevo petooktobarske ‘himne'– ‘Živeti slobodno': “I da sav plen svoj skupe, ne mogu da vas kupe…”.   Šta reći, osim: E, moj, naivni panonski mornaru…

6. Aleksandra Sajc, Izborni apstinenti protiv fasadne demokratije, Nova srpska politička misao , Vol. IX, no. 1-4, Beograd 2004, str. 47-66.

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM