Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Pogledi

   

 

Maja Radonić

Intervju sa Milovanom Danojlićem

Ponovno pronalaženje puta

Proslavljeni je pisac i pesnik, dobitnik najviših književnih nagrada i društvenih priznanja, te ga je izlišno posebno predstavljati. Milovan Danojlić je zahvalan sagovornik, koji duboko misli i ne taktizira u odgovorima. Seosko poreklo, važno prestoničko iskustvo, srpska otadžbina i du­go življenje u Francuskoj (EU) daju njegovim vidicima posebno važnu utemeljenost.

Jednom prilikom ste, govoreći o svom stvaralaštvu, rekli da ste vi prevashodno posmatrač, da pojave najradije gledate bez uplitanja i potom opisujete, te da je to dar kojim Vas je Tvorac obdario. Pošto ste se nedavno vratili u Francusku sa odmora u Srbiji, šta ste posebno uočili ovoga puta u otadžbini, kako vidite duhovno stanje kod nas, a kako zapadnoevropsko?

Sve je kao i prošle godine, u nešto jačem stepenu. Isto klonuće, isto beznađe, i bezizlaz, možda u fazi pomirenja sa sudbinom. Niko više ne veruje u mogućnost brzog izlaska iz tunela. Do nedavno, mnogi su očekivali   što od stranih “dobrotvora”, što od naših vođa   da ih kao Mojsije prevedu preko Crvenog mora, da štapom razdvoje talase i da ih uvedu u Obećanu zemlju. Te nade, da neko drugi može savladati teškoće sa kojima sami ne uspevamo da izađemo na kraj, danas je mnogo manje. Očigledno je da ne postoji čarobna formula, poznata nekom-tamo ili onima-gore, koju valja izgovoriti, pa da se Sezam otvori. Uverenje o postojanju takve formule mi smo nasledili od Tita, koji je decenijama naplaćivao neutralnost zemlje u razdoblju “hladnog rata”. Od Gorbačova i Jeljcina, Amerikanci pregovaraju direktno sa Rusima, naša pomoć im nije potrebna. Za svaki slučaj, razbili su i okupirali jugoslovenski prostor, a i inače, naš geostrateški položaj izgubio je cenu. Nema čuda koje će nas spasiti, donacije presušuju, ono malo perspektivnih firmi već je rasprodato. Treba prionuti na posao, a mi smo se od toga odvikli. Borba za opstanak zna, na mahove, da bude surova, što našoj zlatnoj mladeži nije na vreme utuvljeno u glavu. Socijalna država, koja se oslanjala na američku pomoć i strane kredite, pokazala se kao loš savetnik i vaspitač čitavih naraštaja. Ona nas je razmazila, umanjila osećanje lične odgovornosti. Povrh svega toga, u procesu rasturanja Jugoslavije izgubili smo samopoštovanje, jer je ispalo da smo mi, Srbi, jedini krivci što je ta država uopšte postojala. Da bi se razgradila, trebalo nas je oklevetati i ocrniti, što je uspešno izvedeno. Veoma smo osiromašili, ostali bez prijatelja i bez saveznika. Vek nam je prošao u lažnim bitkama u kojima smo prolivali istinsku krv.

NATOPLjENI PSIHOLOGIJOM BEZNAĐA

Pometnja je naročito vidna u Beogradu, gradu sa mnogo prohteva i zahteva, a bez mogućnosti da se visoke težnje ostvare. Na selu se osnovne životne potrebe malo lakše zadovoljavaju, iako je, s druge strane, naše selo težak hronični bolesnik: ono može dugo životariti, a da leka za sebe ne nađe. Seoska domaćinstva su ostarela i proređena, brakovi se retko sklapaju, natalitet je porazno pao, škole se zatvaraju, radna snaga otiče u gradove i u beli svet. Živimo u državi čiji je jedan deo pod otvorenom, a drugi pod prikrivenom okupacijom. Ključna područja javnog života   vojsku, prosvetu, spoljne poslove i finansije   usmeravaju spoljnji dušebrižnici, a nadgledaju njihovi unutrašnji pomagači i izaslanici. Razoružani smo vojno, privredno, moralno i materijalno, ozbiljniji otpor ne možemo dati, a neki ljudi koji zauzimaju ključne položaje u zemlji i ne žele da ga daju. Naprotiv, oni okupaciju osećaju kao privilegiju i čast...

Osećaj da nismo gospodari svoje sudbine preneo se u sve ćelije narodnog organizma, ušao u psihu ljudi, doprineo ubijanju volje i nade. Sve su priče ispričane, i sve su se završile manjim ili većim promašajima. Ostaje jedino rad, čiji se proizvodi ne mogu slobodno izvoziti u svet, čak ni onda kad su izuzetno kvalitetni: spoljni zid sankcija postojao je i pre njihovog zvaničnog uvođenja, i zadržao se posle zvaničnog ukidanja. Rad smo obezvredili koliko smo mogli mi sami, za ostalo se potrudio strani faktor: i onaj ko bi hteo da se baci na posao ne zna, danas, s kim i sa čim i odakle da počne.

Što se tiče Zapadne Evrope, ona prolazi kroz drugu vrstu krize, i ta kriza ima malo zajedničkih crta sa našom. Zapadnjak više brine za goli opstanak od našeg čoveka. Njegov strah od onoga što nosi sutrašnjica je veći. Građanin bogate i razvijene zemlje, kakva je Francuska, može od danas do sutra pasti na prosjački štap, i ta ga mogućnost drži u strahu koji mi ne poznajemo. Naš čovek je toliko uskraćen i ogoleo da više i nema bogzna šta izgubi. Preko 10 odsto stanovništva u Francuskoj je već trideset godina bez posla, diplome mnogih fakulteta ne obezbeđuju radno mesto, sve su češća otpuštanja, čitave fabrike se sele na Daleki Istok, zbog jevtinije radne snage. Na Zapadu je pojedinac je i inače usamljeniji, pa je strah za održanje egzistencije dublji i jači. Kod nas je življa porodična solidarnost, jača je povezanost sa seoskim zaleđem, građani se o vikendu no. Uz sve to, liberalni kapitalizam je, u nekim zapadnim zemljama, stigao da se unekoliko humanizuje i obezbedi kakve-takve uslove za preživljavanje socijalno ugroženih, dok smo mi na prvim koracima hoda kroz džunglu, gde pravila igre nisu utvrđena, pa se mnogi stariji ljudi, po gradovima, jedva prehranjuju. Veliki broj penzionera, prema jednoj anketi, kupuje meso jednom mesečno.

Eto, to su neke razlike. Teško je svuda, samo što teškoće nisu iste.

KOLAPS ISTINSKE KULTURE      

Neki analitičari brojnim argumentima dokazuju da je srpska kultura u nekoliko godina srozana na nivo potkulture i nekritičkog podražavanja zapadnih uzora, u najboljem slučaju na nivo estrade i folklora. Kako Vi ocenjujete stanje i tokove u savremenoj srpskoj kulturi?

Nisam čitao radove analitičara koje pominjete, ali moram reći da mislim veoma slično. Cepanjem Jugoslavije došlo je do provincijalizacije našeg ionako skučenog duhovnog prostora. On je sada razbijen na šest-sedam getoa koji ne opšte između sebe, a savim su odvojeni od sveta koji od nekih ne želi, a od drugih i nema šta da uzme. Dok je postojala Jugoslavija, u Beogradu su izlazili prevodi šiptarskih i mađarskih pesnika, pratili smo šta se zbiva u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju i Podgorici. Sad su se ti jedva postojeći entiteti “osamostalili”, a oni koji su ih potpomogli u “osamostaljivanju” ne daju ni prebijene pare na njihovo kulturno stvaralaštvo, niti im pada na um da to stvaralaštvo pokažu u svetu: oni su došli da sebe nature, a ne da od domorodaca nešto uzmu. Srpska kultura u svetu je u nešto boljem položaju zahvaljujući individualnim prodorima pojedinih umetnika, ali je iznutra razgrađena i materijalno uništena, preplavljena talasima sopstvenog primitivizma na jednoj strani, idolopoklonički okrenuta prema Zapadu na drugoj strani. Svako se raskomotio u svojoj parohiji i pokazuje svoju žalosnu imovinu; niko se ne stidi prvog suseda, pošto zna da ga on ne sluša i ne gleda. Napušteni su strožiji kriterijumi, više se ne upoređujemo sa najboljima. Razvoj je zaustavljen, ugledne kulturne ustanove pred ukidanjem...

Merila su počela popuštati još početkom sedamdesetih, pod pritiskom populizma, da bi, kasnije, politizacija ugušila sve što je po strani od dnevnih sukoba i efemernih zbivanja. Naša književnost je bila mnogo zahtevnija   i mnogo svetskija   u razdoblju između 1950. i 1970, nego danas. Težila je višim ciljevima, i često ih dostizala, i pored ideoloških ograničenja koja su joj sputavala pun zamah. Kao da je relativna nesloboda, pod komunistima, bila podsticajnija od pune a sterilne slobode. Ugledni kritičari pišu laskave preporuke sumnjivim rukopisima i bezvrednim zbirkama poezije, e da bi zaradili koju stotinu evra. Intelektualni rad i umetnička ostvarenja godinama se ne honorišu. Honorar nije nešto što služi autoru isključivo za održavanje egzistencije. On je i jedan od oblika vrednovanja stvaralaštva, potvrda njegove društvene korisnosti i potrebnosti. Pošto svoja dela ustupamo budzašto, ili besplatno, dobro je da su i ovakva kakva su. Čitalačka publika je osiromašila, a novi bogataši nemaju običaj da kupuju knjige.

VISOKO SE DIGLI SUTERENI

Srpsko pitanje je, kažu, prevashodno državno pitanje i pitanje elite. Znamo u kakvom nam je stanju država, a šta je danas sa elitom?

I država je slika i prilika svojih izabranika. Teško je reći da li je posrnula elita povukla za sobom državu, ili je propala država oduzela eliti dostojanstvo. Dogodio se lom, visoko su se digli sutereni, kako to, u predvečerje Prvog svetskog rata, reče Dis. Danas su najgrlatiji oni koje plaća neko sa strane, a cilj im je da dokažu kako smo niko i ništa, i kako smo zaslužili bombardovanje. To nam je elita po volji i ukusu stranih gospodara. Ona prava, izvorna, od svršetka Drugog svetskog rata je potiskivana i prigušivana, a preživljavala je zahvaljujući ludoj hrabrosti pojedinaca (koji, na žalost, ne uspevaju da organizuju jedinstven front). Vojska je obezglavljena, najbolji oficiri okrivljeni što su uopšte pokušali da brane zemlju, Crkva je na udaru onih kojima smeta njeno vekovima dokazivano rodoljublje, dok se Akademiji nauka pripisuje autorstvo novog Mein Kampfa . Ljudi koji uživaju najveće poverenje u narodu proglašeni su, pre suđenja, za ratne zločince. O kakvoj eliti tu, uopšte, može biti govora? Nju bi da zamene intelektualni besprizornici, their master's voices , koji slasno pljuju na sve što nisu u stanju da osete i shvate. Nevladine organizacije u donošenju ocena i presuda nastupaju samouverenije od Vlade, a često, iz inostranstva, imaju jaču podršku. Elita po američkom ukusu je lišena opšteg obrazovanja, nekulturna i anacionalna, u Vladi, ali ovo nije njihovo vreme. Sve što mogu je da ograniče štetu.

Plan “denacifikacije”, “uniformizacije” i “lustracije” u Srbiji, tvrde upućeni, sprovodi se putem medija i preraspodele novca, ali i svođenjem srpskog izdavaštva na nekoliko moćnih monopolista i desetine nemoćnih marginalaca. Kakva su Vaša najnovija iskustva sa našim izdavačima, da li se prepoznaje takav plan?

Treba, najpre, primetiti da o “denacifikaciji” Srba govore oni koji su istrebili indijanska plemena u Severnoj i Južnoj Americi, izmislili Dahau i Aušvic, pobili na stotine hiljada civila u Drezdenu i Hirošimi, posejali groblja od Alžira do Vijetnama, od Iraka do Staljingrada i Lenjingrada, zatrovali čitave zemlje oslabljenim uranom. U ratu nema nedužnih, pogotovo ih nema u građanskom ratu, ali Srbi su, u vršenju zločina, diletanti i nevinašca u odnosu na one koji im danas čitaju lekcije. I varaju se, veoma se varaju, ako misle da će uveličavanjem naših nedela zataškati sopstvena, učinjena u planetarnim razmerama. Sklonost nekih kurvi da propovedaju moral spada u veća izopačenja ljudske prirode. Ako već moramo trpeti duhovno nasilje, a izgleda da moramo, nismo dužni da prihvatamo logiku nasilnika. To se, ako se ne varam, zove stokholmski sindrom   opet jedan zapadnjački izum.

RAČUNICE BEZ KRČMARA

Mediji? Ima ih raznih, jedni su pognuli glavu, to su oni koji bi da udovolje stranim naručiocima; drugi je drže prilično visoko, pošto ih izdržava naša čitalačka publika, pa žive od prodaje. Kolonizacija nekih glasila je očigledna, a još je vidnija na ulicama. Lingvistička okupacija Beograda jača je nego pod Turcima i Nemcima, a postepeno prodire i u unutrašnjost. Na ulazu u Ljig, sredinom avgusta, video sam platno dužine sedam metara, okačeno iznad Ibarske magistrale, na kojem je pisalo WELKOME TO THE HOME OF VODA-VODA. Kroz ljišku opštinu prolazi vrlo malo stranaca, i sasvim je nejasno kome se prodavci “Voda-Vode” obraćaju   Srbima svakako ne! Videvši onu parolu, postideo sam se što znam engleski, što sam ga ikad učio.

U sličnom položaju su i izdavači, samo što one nezavisne čitalačka publika nije u stanju da izdržava, knjige su skuplje od novina. Stare izdavačke kuće su propale, nove se nisu uhodale, a država nema sredstava kojima bi uticala na izdavačke planove i kulturnu politiku. To se radi i u bogatim evropskim zemljama, kao što je Francuska: neke se stvari ne prepuštaju mehanizmu tržišta, nego se dotiraju. Kod nas, s obzirom na materijalne prilike, takva intervencija je neophodna, a stalno kasni...

Moja lična iskustva su loša, ali to nije važno.

U rečniku ovdašnjih političara, ali i većeg dela javnosti, Evropska Unija dobija status gotovo svete reči, a mistifikacije oko eventualnog ulaska naše zemlje u EU ne jenjavaju. Budući da živite i radite u EU, i s obzirom na francusko i holandsko Ne! evropskom ustavu, kako Vam izgleda naš eventualni ulazak u Zajednicu i koje su stvarne posledice tog koraka?

Evropska zajednica je, pre svega, slobodna carinska zona razvijenih i bogatih. Bilo bi lepo kad bi nas pripustili, lakše bismo plasirali deo naših proizvoda i ubrzali razvoj, ali bogati za to nemaju interesa. Oni gledaju kako bi nama nešto prodali, a ne kako da od nas kupe ono što već imaju kod kuće. Sve ostalo je politika, u lošem smislu te reči: ucene, lažna obećanja, neosnovane nade, računice bez krčmara, i fikcija nalik na onu o srećnoj budućnosti, koju su nam nekad obećavali komunisti. Opet se vraćamo na početak, na priču o čudu...

PREPOZNAVANjE DVE EVROPE

Dakako, ima praktičnih dostignuća koja od Evrope svakako treba preuzimati, nezavisno od to­ga hoće li nas ona primiti u svoje članstvo, ili neće. Ta bismo dostignuća mogli preuzimati i od Švajcarske, Norveške, Japana ili Kanade, zemalja koje nisu u Uniji. Šteta je što učenje nismo počeli mnogo ranije, dobrovoljno, nego se to izvodi pod prisilom i na brzinu, onako kako to već čine loši đaci, koji uče za ispit i zbog ocena. Evropsko zakonodavstvo je svakako bolje od brozovskog. To je Srbima bilo jasno krajem XIX i početkom XX veka   da su evropski zakoni bolji od turskih   pa su se u pisanju Ustava ugledali na Belgiju. Imalo bi se šta naučiti i u uređenju školstva, zdravstva, javnih službi, sudstva, saobraćaja, održavanja stambenih zgrada, zaštiti životne sredine, kao i u poštovanju formalnih ljudskih prava, koja su u Evropi zaštićenija nego kod nas. Bacanjem smeća na sve strane Srbija je pretvorena u smetlište, i uvođenje evropskih standarda tu je prosto neophodno. Tu, civilizovanu Evropu treba slediti bez oklevanja, u našem najboljem interesu.

S druge strane, znamo i onu drugu Evropu, koja se danas na Kosovu ponaša bahato i necivilizovano, obmanjujući i nas, i sebe, i same Albance. Ona ne zna, ili neće da zna, da je stepen autonomije kakav su naši Albanci imali na Kosovu nezamisliv u pokrajinama današnje Evrope. Evropa se, na Kosovu, zalaže da se Albancima daju prava koja su oni, pre pobune, mogli uživati, ali su im bila nedovoljna, pošto su težili nezavisnoj državi. To su nepoštena posla, i od takve Evrope ne treba očekivati niš­ta dobro.

Politički, Evropa je skup rogova u vreći, bez duhovnog i kulturnog jedinstva, i tu ne smemo imati iluzija. Ekonomski, i pored apsolutne vladavine velikog kapitala, ona nam pruža nesumnjive šanse njih svakako ima na umu Vojislav Koštunica, jedini naš političar čiji je pristup ovom pitanju realističan i sadržajan. Ulazak u Uniju bi okončao naše životarenje pod sankcijama, i pomogao nam da stanemo na noge, pod uslovom da sami, prethodno, uložimo nadljudski trud.

Francusko i holandsko Ne! nacrtu Ustava dato je u otporu prema kapitalističkoj viziji Evrope. Mi takvo opiranje sebi ne možemo dozvoliti: mi preklinjemo Veliki Kapital da nam uđe u kuću i da nas počne eksploatisati, u nadi da ćemo, uz put, od toga videti neku vajdu; siromah se mora najpre obogatiti, da bi potom uvideo neka zla koja novac nosi sa sobom...

LjUDI OD JED­NE DA­SKE

U Vašim delima uočljiv je, još odavno, stav koji danas nazivamo “antiglobalizam” (naravno, ne deklarativan). Šta je, po Vama, stvarni smisao globalizacije i kako se odražava na svakodnevni život?

Ne možemo sami ni mimo sveta, a opet, moramo voditi računa da se ne udavimo u njegovom vrtlogu. Globalizacija je širenje kapitala preko državnih i nacionalnih granica, i mi smo, u tom procesu, po sili stvari, po našem položaju, obazriv partner i pasivan primalac. Takav nam je položaj, tolika nam je snaga. Pitanje se, za nas, ovako postavlja: kako prići toj vatri i ogrejati se, a ne opržiti prste? Postoji globalizam svetskog duha, a postoji i globalizam cunamija i ovog uragana koji je opustošio Nju Orleans. I Ljig je, internetom, vezan za ceo svet, ali zasad samo kao primalac. Da ponudi nema bogzna šta. Naša šljivovica je najčešće veštačka, a kajmak, u Evropi, nema ime koje uživa kod nas. Kukuruz, svinje i suve šljive? Za njihov se ugled tek treba izboriti. Oslabili smo iznutra, postali smo lak plen za svaku svetsku alu...

Pored duha provincijalizma koji sve više prodire u našu kulturu, nastavljaju se i nove podele, recimo, na “urbano” i “ruralno”, s tim što sve “ruralno” unapred dobija negativan predznak. Izgleda da se nastavlja i otpadanje dela srpskog naroda od svojih korena, uporno negiranje i pokušaj bekstva od sebe i svog, u najvećem delu, seoskog porekla. Kako tumačite tu paradoksalnu pojavu i kakve su njene posledice?

Dosta sam o tome pisao i ne bih želeo da se ponavljam. Novost je ova podela na nacionaliste i mondijaliste, koja je jalova i vanživotna. Doduše, ima mondijalista i mondijalista. Jedni to propovedaju za pare, ili u nadi da će dobiti koju paru, a drugi iz ubeđenja. Oni prvi su dostojni sažaljenja i prezira, a ove druge ne razumem. Pa i ja sam mondijalista, i to decenijama već! U stvari, ja sam istovremeno   nacionalista i internacionalista, srpski rodoljub i građanin sveta. Prevodio sam velike pesnike sa nekoliko jezika, obišao sam pola planete svim mogućim prevoznim sredstvima, uključujući pešačenje i autostop. Ko nije u stanju da nosi u sebi mondijalizam i odanost svom zavičaju, taj je slabić i siromašak, čovek napravljen od jedne jedine daske! Naši mondijalisti često misle da će se uključiti u svet tako što će omalovažavati svoje rodno selo. Ta maloumna balkanska isključivost, gde bi svaka strana da zapuši usta onoj drugoj! Mondijalista koga ne koriguje jako nacionalno osećanje, i nacionalista koji je gluv za široki Božji svet, teški su duhovni invalidi. Kakva kratkovidost! Mi smo isuviše mali narod da bismo nosili toliku rascepljenost bez opasnosti po opstanak.

SRBIJA I EVROPA

Kako bi danas, po Vašem mišljenju, trebalo da izgleda istinski susret Srbije i Evrope, obostrano koristan i stvaralački?

Mi moramo preći preko onoga što se dešavalo u poslednjoj deceniji XX veka, a da, opet, nikad ne zaboravimo. Evropa bi mogla da se potrudi da shvati Srbiju: kakvi smo da smo, mi smo deo njene sudbine. Na Evropi je da uvidi svoju grešku, pa makar je i ne priznala javno; da nam vrati čast i dostojanstvo i sve drugo što je olako uzela, previdela, odbacila ili primila zdravo za gotovo, bez proveravanja i kritičkog ispitivanja. Pokazalo se da ljude povremeno hvata ludilo mržnje, pa su im Srbi bili dobro došli da tu potrebu na nekom iskale. O, da, i mi nosimo nešto krivice za ono što nas je snašlo, ali je krivica jačih srazmerno veća. Od naših grehova mi ćemo se očistiti ako nas ostave na miru, ako prestanu da nas ucenjuju i tovare nam i ono za šta jesmo, i još više ono drugo, za šta nismo krivi. Sada je odnos nezdrav, zbog bahatosti i zle volje i isključivosti i pristrasnosti tužilaca, koji su istovremeno i sudije, i finansijeri sudskih trškova, i neprijatelji iz rata koji nam je bio nametnut.

Sad bar znamo da nema prijateljevanja među državama i narodima. Oslobodili smo se jedne jevtine, romantičarske zablude, a to je dobro.

Svi smo svesni da je stanje u Srbiji veoma teško i komplikovano, na gotovo svim poljima života. Vidite li izlaz iz ove situacije, put između realnosti i nade?

Ne znam gde je taj put; kad bih znao, bacio bih se u političku akciju. Mogu ponešto reći iz ličnog iskustva: od svoje desete godine pomagao sam u kućnim i poljskim radovima, naporedo sa učenjem lekcija pored petrolejske lampe. U šesnaestoj sam otišao od kuće, i od onda sam sebe izdržavam. Radio sam svakojake poslove i, zarađujući za život, završio gimanziju i diplomirao na fakultetu. Šezdeset godina sam preturio preko glave kao proleter, i umreću kao proleter. Neke od objavljenih knjiga donele su mi i novca, dobijao sam nagrade, ali sam se uvek osećao kao golja i be­skućnik koji se svakog dana mora iznova boriti za parče hleba. Ja sam radnik i razumem jedino ljude koji rade, borce i pregaoce; nemam sluha za parazitsku kuknjavu. Ništa mi u ovom guravom svetu nije bilo zagarantovano. Opstao sam, u Beogradu i u Parizu, i pod svakim nebom, gde sam duže ili kraće boravio. Voleo sam život, i život mi je uzvraćao neophodnim blagodatima...

Naše pitanje je prosto, i teško rešivo: kako, ponovo, naći put u život, kako obnoviti rad, rađanje, radovanje... Nikakva čudesa nas neće pohoditi sa strane. Samo postojanje je čudo, čudo je na svakom koraku oko nas, čudo je u nama. Moramo odbaciti nihilizam, koji je kod nas veoma raširen. Svako o svakom govori loše, a to je strašno...

Ja se radujem svakom i svačijem radu. Život je težak poduhvat, svakodnevno iskušenje. Mi smo okrenuli leđa toj istini, i ona sad uzima danak za neozbiljnost i površnost. Život je izazov i muka, a savlađivanje teškoća daje mu izuzetnu vrednost, lepotu i draž. •

Glosa 1

“Živimo u državi čiji je jedan deo pod otvorenom, a drugi pod prikrivenom okupacijom. Ključna područja javnog života   vojsku, prosvetu, spoljne poslove i finansije   usmeravaju inostrani dušebrižnici, a nadgledaju njihovi unutrašnji pomagači i izaslanici. Razoružani smo vojno, privredno, moralno i materijalno, ozbiljniji otpor ne možemo dati, a neki ljudi koji zauzimaju ključne položaje u zemlji i ne žele da ga daju. Naprotiv, oni okupaciju osećaju kao privilegiju i čast”

Glosa 2

“Osećaj da nismo gospodari svoje sudbine preneo se u sve ćelije narodnog organizma, ušao u psihu ljudi, doprineo ubijanju volje i nade. Sve su priče ispričane, i sve su se završile manjim ili većim promašajima. Ostaje jedino rad, čiji se proizvodi ne mogu slobodno izvoziti u svet, čak ni onda kad su izuzetno kvalitetni: spoljni zid sankcija postojao je i pre njihovog zvaničnog uvođenja, i zadržao se posle zvaničnog ukidanja”

Glosa 3

“Zapadnjak više brine za goli opstanak od našeg čoveka. Njegov strah od onoga što nosi sutrašnjica je veći. Građanin bogate i razvijene zemlje, kakva je Francuska, može od danas do sutra pasti na prosjački štap, i ta ga mogućnost drži u strahu koji mi ne poznajemo. Naš čovek je toliko uskraćen i ogoleo da više i nema bogzna šta da izgubi. Na Zapadu je pojedinac je i inače usamljeniji, slabija je porodična solidarnost, pa je strah za održanje egzistencije dublji i jači”

Glosa 4

“Elita po američkom ukusu je lišena opšteg obrazovanja, nekulturna i anacionalna, natuca engleski i razume se jedino u kompjutere. Ima mudrih ljudi i u Crkvi, i u Vojsci, i u Vladi, ali ovo nije njihovo vreme. Sve što mogu je da ograniče štetu”

Glosa 5

“Jedni mediji su pognuli glavu, to su oni koji bi da udovolje stranim naručiocima; drugi je drže prilično visoko, pošto ih izdržava naša čitalačka publika, pa žive od prodaje. Kolonizacija nekih glasila je očigledna, a još je vidnija na ulicama. Lingvistička okupacija Beograda jača je nego pod Turcima i Nemcima, a postepeno prodire i u unutrašnjost”

(Intervju izvorno objavljen u trecem broju casopisa Evropa nacija)

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM