Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Politička kultura

   

 

Igor Ivanović

RADOVAN III, DRUGI PUT

Ima tome preko 20 godina. Stojim na autobuskoj stanici kad nailazi moj komšija, inžinjer u GENEX-u. Dok čekamo 51 do grada, kao ljubazan čovek on počinje razgovor. Pričamo o svemu, kad me u jednom trenutku upita šta to držim u ruci. Ja mu pokažem video-kasetu sa nalepnicom “Radovan III”. Čovek pogleda, malo se začudi i upita me ozbiljno: “A kad je snimljen prvi i drugi deo?”

            Meni malo bi naprijatno, objasnim mu o čemu se radi, ako ima video, daću mu da pogleda.   Sretnem ga posle mesec dana u C-marketu, čovek mi prilazi i zahvaljuje mi se na video-kaseti ko da sam mu dao ne znam kakvo blago. Ništa bolje nije gledao u životu! Krivo mu je što predstava više ne igra, kako to da je dozvolio sebi da je ne pogleda?! Ne znam, kažem mu, ni ja je nisam gledao uživo, i meni su drugari preporučili kasetu, k'o ja njemu. Uostalom, da se ne lažemo, ko je iz Žarkova išao u pozorište tih osamdesetih, kad je Zvezda bila naša drama, a Marakana teatar?

            Usput do kuće, komšija priča samo o Radovanu. Znao je da je Zoran veliki glumac, al' pošteno, nije znao da je tol'ka glumčina! Kako samo smešta u predstavi ovima gore (pokazuje prstom), kako ismeva komuniste sa onim “drug član” (iako je komšija nužno i sam član SKJ kao “geneksovac”), kako je Radovan lud sto posto: psuje Rumenku, a nije vulgarno; kako se primio na “seriju o Džordžu” i kako se “juri se po stanu sa šesnaesthiljada policajaca grada Čikaga” i slično. Ponavlja komšija replike i smeje se ko dete. Kad govori imitira Radmilovićev naglasak. Potpisujem svaku reč, komšija, kažem mu, svi isto misle. Ko god je odgledao kasetu, u njega je ušao duh Radovana Trećeg.

            KULT

            Narednih desetak godina kaseta je kružila gradom i postala (i pored katastrofalnog kvaliteta snimka) kulturni fenomen. U centru ovog novokomponovanog mita nalazilo se tvrdo jezgro pristalica, odnosno srećnici koji su sedeli u foteljama Ateljea 212 za života predstave. Uvek bi nama, koji smo kasnije primili ovaj kult, prepričavali nešto iz predstave čega nema na snimku. Neku nepoznatu repliku, novi geg, bolji štos, a poneki su u svojoj egzibicionističkoj mašti išli tako daleko da su dodavali delove koji nikako nisu mogli biti u predstavi, čak ni u najslobodnijem stvaralačkom zanosu Zorana Radmilovića. Bilo kako bilo, utisak je jedinstven: predstava koja vas je zasmejavala do suza, maestralni Zoran Radmilović koji je postao sinonim za komad, replike koje izviru iz mentaliteta i ulivaju se u svakodnevni govor i kroz bezazleni humor lukavo plasirani nagoveštaji zabranjenih političkih sloboda.

            Bilo je mnogo velikih predstava u istoriji našeg teatra, ali bi ostajale učaurene u uski stručni krug obažavaoca i teatrologa. Vrlo retko bi neka od njih probila zidine pozorišnog geta i pobegla u narod, kao u slučaju Radovana. Nikada se u istoriji srpskog pozorišta nije desilo da jedna predstava zenit svoje ogromne popularnosti dostigne posle svoga teatarskog kraja. Pored nesumnjivog scenskog kvaliteta, sklopilo se i mnogo drugih bitnih kockica koje su uticale na formiranje ovog kolektivnog fenomena. Čini se da bi među najznačajnije mogli svrstati sledeće.

            Prvo, razvoj tehnologije i srećna okolnost da je predstava snimljena omogućili su njen produžen život. Drugo, zasićenje publike klasičnim konvencionalnim komadima i istorijska potreba za avangardnim tekstom i modernom izvedbom, dogodili su se u najpovoljnijem momentu. Treće, rast popularnosti komedija apsurda sa elementima crnog humora, kao i globalna ofanziva urbane potkulture, dovode do stasavanja populacije koja odrasta na tim vrednostima. Četvrto, politička klima u “mekom brozovom komunizmu”, koji je ponekad dozvoljavao umetničkom serklu ovakve izduvne kanale, stvaraju efekat “polu-zabranjenog voća” i zadovoljavaju ukorenjenu potrebu za prividom slobode. I peto, svaki veliki glumac ima svoju životnu ulogu, a samo ponekad se desi (kao u ovom slučaju) da mu izvorni tekst i labava režija posluže kao odskočna daska za nabrekli talenat, kojim on nadrasta predstavu.

            Sve ovo navedeno dovelo je do fetišizacije ovog komada i ogromne hipoteke koju bi nosio svako ko bi “jeretički” pokušao da ga drugačije odigra. Ali ako probamo da zaboravimo u kolektivnoj svesti ukorenjenu predstavu Radovana Trećeg, odnosno Zorana Radmilovića kao njegovog apsolutnog sinonima, nužno se vraćamo na izvorni tekst autora Dušana Kovačevića. Neutralnim i preciznim čitanjem, uz odbacivanje svih predrasuda, penjemo se kao čitaoci na onu visinsku tačku u umetnosti sa koje se pruža   blistavi pogled. Tačku sa koje se šire novi horizonti i sa koje se otvaraju novi vidici na ovo dragoceno i nikad do kraja pročitano književno delo. Ovo su koordinate kojim će se kretati potonja analiza, bez ikakve namere da se poredi sa pominjanom kultnom predstavom u režiji blaženopočivšeg Mucija Draškića ili sa novopostavljenim komadom u režiji Branimira Brstine.

            DISKONTINUITET

            Već sam podnaslov “bolna komedija o samoizdaji” precizno navodi čitaoca na dve tačke oslonca na kojima stoji ova drama. Prvu čini žanrovska forma crne komedije, neka vrsta pitke i urnebesne literature, nakon čijeg čitanja ostaje gorki ukus u ustima i turobni osećaj mraka i besmisla. Drugu, pak, čini suštinska umetnička poruka koja lebdi kroz radnju dela od prve do poslednje replike, poruka o “samoizdaji”, odnosno o gubitku ideniteta. Ovaj generacijski fenomen toga doba direktno je iznikao iz društveno-političke sfere, gde su nagli sudbinski obrti pojedinca bili vođeni euforičnim zabludama vlasti. Zato je Radovan III osoba nesrećnog porodičnog diskontinuiteta, njegov životni put se suštinski razlikuje od života njegovih predaka, pa je njegovo stalno naglašavanje porekla i Zavičaja psihološka kompenzacija za “izdaju” koja mu je nametnuta.

            Ovim odbranbenim mehanizmom on pokušava da opravda osećaj teskobe i neslobode koji ga prati na svakom koraku u Novom životu. Rano otrgnut iz Zavičaja, dovučen u veliki grad i smešten u betonsku krletku na 12 sprat, penzionisan u tridesetoj kao žrtva partijskih obračuna zbog čega neprestano pati (“da sam ja vlast kao što sam nekad bio”), ubijen dosadom i neradom, bez životnog smisla i bez prijatelja, u širem ambijentu čvrste ruke i bezpogovornih autoriteta, ovaj tragikomični junak postaje pravi mali kućni diktator. On tuče ženu, jednu ćerku maltretira da postane muško (stari patrijahalni nagon ka naslednicima), drugoj ne dozvoljava da se pet godina porodi, dok tastu oduzima sve pare od prodate kuće i zemlje na selu i skrcka ih za dva meseca.

            Ali kao i svaki diktator on je u biti kukavica, plaši se ćerke Katice, Vilotića, konobara u restoranu. Za njega niko nema poštovanja, i rođena žena dobro zna kakva je on kukavica (“ja sam mislila da sam se udala za muškarca, a ono…šišmiš” ili “i poslednja budala je napravila neku karijeru, samo si ti ostao bednik”) i on se, prizivajući primitivne instikte, bori za priznanje. On nije glava porodice na način koji su to bili njegovi preci, njihov konzervativni i patrijahalni duh kojim su vekovima čuvali porodično nasleđe, doživeo je tužni kraj u liku njihovog krvnog naslednika Radovana Trećeg. Smešten u neprirodne okolnosti, sa sudbinom koja se nemilosrdno poigrala sa njim i sve mu u životu ispretumbala naopako, iz njega progovara animalni dvojnik koji ga gura u “samoizdaju”.

            ZAVIČAJ

            Ključno mesto njegove unutrašnje filosofije je žal za Zavičajem (“…Šta ti je, Radovane, falilo u Zavičaju? Šta te je i ko te je i kad te je naterao da dođeš ovamo i da godine ostavljaš ko poslednji bednik. A bio si čovek…”). Kao da intuitivno oseća da je umro onog momenta kada su ga “oterali” iz rodnog kraja, ali i kao da je racionalno svestan da je njegov Zavičaj demografski i ekonomski propao. Zato su priče o povratku u rodni kraj, u stvari, priče o nepovratno izgubljenom raju, neka vrsta mladalačke Atlantide i emotivne Utopije. Niko se na vraća u Zavičaj, svi prete da će to učiniti (“…spakovaće stvari Radovan i vratiće se u Zavičaj”). Pri tome imaju maglovitu i romantičnu viziju prošlosti i detinjstva. Sećaju se samo proleća, zelenih polja, plavog neba, prve ljubavi, stare majke i rodne kuće. Sećaju se, u stvari, slobode i mladosti, na zamišljenom platnu podsvesno slikaju pejzaže koji ih progone i tužno opominju na propuštenu šansu za sopstvenim identitetom (kao u poslednjoj strofi Jelenčetove pesme Povratak u Zavičaj: “…Noćima sanjam mlad sam ko nekad, Kraj stare kuće nasmejan stojim, Noćima sanjam kako se budim I buđenja se jedino bojim.”). Na trenutke, uoči najave velikog boja sa Vilotićima, samo na kratko Radovan ima “lucidus intervallum”: “Stanislave, molim te, udari mi šamarčinu kad god počnem da se sećam svoje prošlosti”. Kad bi tako moglo, lako bi bilo rešivo. Ali ne može. Zato je ambivalentna predstava o rodnom kraju jedina opravdana psihološka reakcija, sa jedne strane strah i prezir od nekadašnjeg siromaštva i zabitosti, sa druge žal za tim danima i idealizovanje zavičajne geografije: “sad tamo reka miriše…tamo slavuj budi narod…kad bi Bog poželeo da skući kućicu na zemlji, on bi je podigao u mom Zavičaju”. Kao kontrapunkt ovom zanosu i oda realnosti, Rumenka ispaljuje hitac: “Tamo sad zaudaraju svinjci, blato je do kolena i seljaci se bodu noževima”.

            Zavičaj nije samo romantično podsećanje na izgubljene dane, on je i polje na kome cveta mržnja koja ih čitavoga života razjeda, ali im i daje svrhu bivstvovanja u carstvu njihovog kolektivnog besmisla. Violentnog duha i dinarske psiho-fizičke konstitucije, glavati brkajlija Radovan kroz celu dramu patološki mrzi svoje “smrtne neprijatelje Vilotiće” i u nedostatku pravih životnih vrednosti, u tome pronalazi egzistencijalni smisao. Ali on samo nastavlja davno ukorenjene osvetničke nagone, nastale u kršu Zavičaja pre ko zna koliko decenija i ko zna zbog koga beznačajnog i davno zaboravljenog   razloga. Nijedna nova generacija se ne seća izvorišta zavičajnih mržnji, ali zato svaka pridodaje nešto novo, da bi pojačala sopstveni alibi. Radovan je tako, pošto-poto hteo da uda ćerku Georginu za “zeta iz Zavičaja, da naprave veliku svadbu, koju će pamtiti generacije do smaka sveta”. Epilog je da je nesuđeni zet Marko Vilotić pobegao, kada je Georgina ostala u drugom stanju. Sve je toliko mentalitetno, da svako od čitalaca obavezno prepoznaje tragove svoje familije, bilo da je reč o poznatoj srpskoj nesolidnosti i megalomaniji ( “…Nego, da li bi ti mogao da napišeš jednu pesmu o meni. Ja bih ti rekao osnovne elemente, pa ih ti rasporedi i izrimuj. Na primer: koje su moje najkarakterističnije osobine? Uzmimo samo one najizrazitije: poštenje, hrabrost, vidovitost, ljubav prema narodu, i naroda prema meni…”) ili potrebi za naknadnom slavom u rodnom kraju - tada se o sebi govori u trećem licu kao o istorijskoj činjenici: “…mene će moji ljudi u Zavičaju dočekati raširenih ruku i pesmom. Nisu oni zaboravili da im je Radovan, dok je bio neko i nešto, podigao fabriku”.

  Zato je vrlo razumljivo što upravo iz Zavičaja vode poreklo naši krvni neprijatelji. Na jednom od najvažnijih mesta u delu Radovan kaže:”Nisu oni “moj narod”! Moj narod je na drugoj strani planine. Moj narod nema veze sa Vilotićima. Oni su oduvek bili izdajnici i ološ. U pet ratova smo bili pet puta na različitim stranama”. Kada se tome pridodaju političko-istorijske okolnosti   kao nosioci isključivosti i nužnih podela koje su cepale familije kod nas, onda se mozaicima mržnje pridodaju novi kamenčići, koji na “drugu stranu” gledaju kao na apokaliptično zlo:”…jeste, jeste…bili smo jedno pleme - bili smo, ali smo se kroz vekove podelili; sve što valja, što je pošteno, čestito i plemenito, sve je prešlo na našu stranu. Kod njih su ostali samo razbojnici, secikese, konjokradice i pokvarenjaci!”   

            DŽORDŽ

            Posebno atraktivan deo drame predstavlja Radovanova opčinjenost   Džordžom, junakom čije podvige prati kroz TV-serijal, a koji na njegov život utiču ponekad više od stvarnosti koja ga okružuje. Džordž je antiteza čitavog Radovanovog života, sem onog najvažnijeg sudbinskog podudaranja: obojica su puki siromasi koji su iz ubogih zabiti došli u veliki grad u potrazi za boljim životom. I Radovan i Džordž su krenuli prečicom ka uspehu, samo je Radovanov uzlet, kako to obično biva u stvarnosti, ubrzo bio prekinut. Učauren u betonski kavez od svoga stana i stešnjen u sopstvenu neslobodu, on gleda sapunsku krimi-seriju i divi se “do imbecilnosti” glavnom junaku, anti-heroju koji ubija “dvojicu pesnicom, a drugu dvojicu revolverom” da bi zatim “ maznuo pet miliona dolara iz najčuvenije banke u samom centru” i u bekstvu na periferiju Čikaga umakao poteri od “šesnaesthiljada policajaca”.

            Radovan gledajući Džordža vidi svoju neostvarenu sudbinu, vidi sve ono o čemu je maštao ili što je intuitivno priželjkivao, a kada se serija završi prinuđen je da se vrati u turobnu svakodnevnicu. Zato je Džordž u isto vreme njegova podsvest kojom budan sanja, ali i varljivi oslonac u svesnom opštenju onih poraženih generacija koje su preko noći dovedene u veliki grad, u kome se nikad nisu snašle. Kiseli i džangrizavi uvek bi potuljeno navijali za “svoje” i poistovećivali se sa njihovim uspesima: “…Uvek se radujem kad neko sa sela uspe. Džordž je u Čikago došao sa jedne siromašne i zabačene farme. Bio je poslednja sirotinja. Da je išao u školu, išao bi bos. Nije imao prebijenog dolara, sve dok se posle dve velike pljačke nije obogatio…” Upravo ovakvom sociološkom solidarnošću (selo-grad) i ovakvom sudbinskom komplemetarnošću (sve što ja nisam - on jeste) mogu se objasniti efekti hipnoze na gledaoce, koje proizvode raznorazne sapunice na televiziji. Bekstvo iz sopstvenog života i ekranizovani snovi mešaju se kroz realne dileme realnog života: ”…cap, cap, cap, pet miliona dolara u džep i – doviđenja. Zdravo, mili moji, kud koji. Ja odo, a vi se sahranjujte. To se tako radi. A ne, penzija svakog prvog, pa razvlači pare ko pijan gaće. U šta ja da investiram? Gde da uložim i obrćem penziju…Jedva čekam da mi Džordž dođe u posetu…”

            Čekajući tu toliko željenu posetu i maštajući o tom nemogućem susretu (kao metafori besmisla) Radovan polako “ulazi u seriju” i postaje Džordž. Njegovi ukućani povremeno za njega postaju likovi iz serije (inspektor Majer, debela kasirka koja je njegova ovejana doušnica i ostali), i on se prema njima ponaša kao da su život i serija zamenili mesta. Rumenki lupa šamar iz čista mira i kaže joj: ”Zašto si javila inspektoru Majeru da putujem u San Francisko? Je l' mi to hvala što sam ti kupio dve kuće, pet automobila, deset kila zlata i dijamanata, što sam ti brata spasao iz zapaljene garaže, a oca izvukao sa doživotne robije?”. A kada se Stanislav, stvarni Rumenkin otac i njegov tast, silno iznenadi i upita ga koga je to izvukao sa doživotne robije, Radovan mu se obrecne, ponovo mešajući maštu i zbilju: “ Tebe, tebe. Zaboravio si Harolde? I još se čudiš?...Ej, Radovane, šta si dočekao. Bolje da si u Zavičaju kamen tucao, bar bi ljudi put napravili…Moram nešto smisliti do sledeće episode. Neće me uhvatiti…”

            Ali ova Radovanova opčinjenost i opsednutost kultom Džordža traje tačno do utvrđenog psihološkog bedema, vremenom i sudbinom stvorenog kroz strahove i poniženja stvarnog života. Možda je Džordž – Džordž, ali je Vlast – Vlast! A tu nema više zezanja! Kada “seriju o Džordžu” zabrane na državnoj TV zbog neke vrste moralno-političke nepodobnosti, Radovan naglo menja kurs. I upravo tada nastaje briljantan dramaturški preokret, Džordž dolazi Radovanu u posetu, ali ovaj odbija da ga primi! Nije mu potreban sad kad je zglajznuo, što nije došao kad je bio na vrhuncu! Nije Radovan naivan: “…Jelenče, idi, reci mu da mi se gubi sa ulaznih vrata! Momentalno! Neću da ga vidim! Ko je on da ga mesecima čekam. I sad je našao da dođe, kad su ga skinuli sa programa i proglasili opasnim elementom! Treba ljudi da mi govore da sam postao utočište raznoraznih međunarodnih inkriminisanih sila!”. Strah piše ove redove, strah koji se diže iz iskustvenih i ukorenjenih oblika ponašanja. Ova scena, tako, postaje metafora za univerzalni politički obrazac na našim prostorima. Zbog slične moralno-političke nepogodnosti i naglih promena kurseva oduvek nadmene i osione vlasti, mnogo puta su ljudi preko noći od pukovnika postajali pokojnici. Pa i Radovan je bio mlad kad je postao vlast, mlad je bio i kad su ga penzionisali, u tridesetoj!

            HIPOKRIZIJA

            Groteskni karakter koji nose svi likovi u komadu, najbolje se ogleda na mestima očigledne i ubrzane hipokrizije, kada se iz replike u repliku menjaju “moralna” načela u zavisnosti od trenutnog interesa. Rumenka uzima crninu i povezuje se dok Radovan pada sa dvanaestog sprata i raduje se što joj trenutne okolnosti idu na ruku za plasman nove kolekcije “Tužna Jefimija”. Nesigurno i bezvoljno oponašajući žene iz naroda kada ostanu udovice, silno se iznervira kad sazna da je Radovan ostao živ (“…Ne može! Zašto sam doživela šok za njim?! Zašto mi se srce steglo?”). Kada shvati da je Radovan vreme dok pada utrošio za špijuniranje komšiluka po vertikali i da je na petom spratu doživeo zvezdane trenutke posmatrajući seksualni zahvat “dugonoge stjuardese i čudovišta od čoveka - markantnog samostalnog poljoprivrednog proizvođača”, Rumenka pod naletom požude momentalno odlučuje da skoči. Radovan je sprečava u grotesknom naletu hipokrizije:”Dok se ja zovem Radovan, i dok vodim poreklo iz loze, koja je vekovima čuvala čast i obraz, ti nećeš skočiti!” Njegovo licemerje ima istorijsko utemeljenje, to su jadni tragovi predaka - nakadašnjih patrijarhalnih planinskih domaćina, kod kojih su obraz i čast vredeli više od bogatsva (na sličan način reaguje kad mu ćerka Georgina najavi mogućnost porođaja, on joj preti da će zadaviti kopile vlastitim rukama ukoliko rodi neudata, jer ga na taj čin obavezuje čast stotine kuća Radovana Prvog!). Na veoma duhovit “kovačevićevski” način reaguje Rumenka već u sledećoj replici, bezazleno demonstrirajući neprikriveno licemerje, pošto ju je Radovan sprečio da skoči: “Sram vas bilo! Puna kuća voajera. Kako vas nije sramota da masovno skačete…”

            Ali njihova hipokrizija je surovo i simpatično životna, dolazi iz same prirode ljudskog karaktera, ruši sve lažne moralne uzanse i razbija u paramparčad svu mitomansku heroiku. Vasilije na jednom mestu kaže: “Ljudi, meni se, iskreno govoreći – ne gine. Još mogu da uvučem konac u iglu, imam 24 zuba i nisam ćelav”. On tako izgovara reči koje potpisuje svaki normalan čovek na zemlji, a kad ga mnogo veća kukavica od njega - Radovan - ukori da je to kukavička izjava, Vasilije daje protokolarni alibi, kao da se obraća medijima: “Izvini, trenutak urođene slabosti”. Treba imati na umu da Kovačević ovo delo piše početkom sedamdesetih, dakle u doba tvrde jednopartijske diktature, ideološke propagandne i partizanske heroike. Zato se kroz radnju konstantno provlače naizgled bezazleni i zaobilazni tokovi rušenja ovih pogubnih i sramnih moralnih vrednosti, koje je besomučno diktirala tadašnja komunistička vlast.

            Ali upravo ti tokovi, oslonjeni na mentalitet i bazični ljudski karakter, postižu multiplicirane efekte i razotkrivaju jednu veliku laž na najefikasniji način: kroz crni humor i ironiju. Tako i svesno neprikrivanje hipokrizije junaka ove priče i njihova demonstracija ljudskih slabosti, još deblje podvlače utisak kod čitalaca. Jelenče ih poziva da kolektivno popiju otrov, pošto su opkoljeni od strane njegove familije. On se tako dogovorio sa Vilotićima i dao im reč, a zadana reč se mora izvršiti, jer u “njegovoj porodici za hiljadu godina reč se nije pogazila” (“…vi znate šta u našem Zavičaju znači kad se nešto obeća, kad se ruka položi na čelo…”)! Radovan mu kaže da je on odavno otišao iz Zavičaja i da se vremena menjaju, “danas daš reč, a sutra – ko te pita šta si obećao”; dok mu Vasilije obrusi: “…marš, da se ja trujem, zato što si ti držao ruku na čelu?” Potpuno suprotno od svega na šta su se pozivali kada im je to odgovaralo i kada su druge napadali u inverznim situacijama.

            MARGINALCI

            Svi oni skupa su “živi ljudi od krvi i mesa”, sa svim vrlinama i manama prosečnog čoveka, naravno stavljenim ispod džinovskog teleskopa, zbog same prirode komada. Nekad su lukavi, nekad lenji, nekad zli, nekad bolećivi, nekad ugroženi, ali uvek u ljudskom liku tipičnom za ovo podnevlje i ovaj temperament. Rumenka je, tako, ovaploćenje današnje površne medijske pomame za svetskom modom i manekenstvom. Skorojevićki karakter koji nosi u sebi, malograđanska strast za “svetskim životnim stilom” i tipična sklonost ka estradi, činili bi džinovsko ogledalo savremene stvarnosti, bilo da se u njemu ogledaju javni nosioci tih trendova u liku “Glorije” i “City-ja”, bilo da je reč o   njihovim najširim konzumentima u liku narodnih masa. Rumenka kaže:”…Da sam otišla u Pariz ili London, danas bi bila najprogresivniji modni kreator u srednjoj Evropi. Moj stil “Nonšalantna tradicija” osvojio bi i Afričke zemlje. Ovde tavorim, gubim za čovečanstvo dragocene dane, i doživljavam uvredu za poniženjem…”, što bi u osnovi činilo kolektivni odbrambeni mehanizam za potrošen život ovde i na ovom mestu , a nikako u sopstvenom srcu.

            Svi za nečim nepovratno žale, kroz sjaj urnebesnog humora podiže se setna i teška duševna magla, junaci nas (vođeni autorovim talentom) do suza zasmejavaju pričajući o svojim tužnim sudbinskim promašajima i propustima. Radovan žali za Zavičajem, Rumenka za svetskim metropolama, Georgina za odbeglim mužem, Katica za odlutalom ženom u sebi, Stanislav za imanjem koje su mu proćerdali ćerka i zet: “Pod stare dane spavam u kupatilu. Međutim, to mu nije bilo dosta: prodao je i zemlju mog pokojnog brata Vasilija. I to su skrcali za pola meseca. A novac, koji sam bio odvojio za bratov spomenik, on je oteo i kupio kola. Kola je slupao posle nekoliko dana… Da je bar poginuo…”. Jelenče, zarobljeni primerak Vilotića, nepriznati pesnik i “poslednji romantik”, žali zbog večitog sukoba umetnika i sredine, koji se prelama preko njegovog talenta: ”Oduvek sam bio večita žrtva. Odrastao sam sa puno nerazumevanja. Moja tuga je beskrajna i prevelika… Okolina je u meni gledala samo ono animalno.   Bože, a tolike godine u biblioteci…”

            Opšte je mišljenje da je Jelenče priučen i nedarovit pesnik, koji svoje pesme kazuje pod uticajem ljubavi prema Georgini. Takav kolektivni stav proizilazi prvenstveno iz legendarne predstave u kojoj je glavnu rolu nosio Zoran Radmilović, a ulogu Jelenčeta igrao Caci Mihajlović. Formiran je takav utisak, jer je komad na poznati i već elaborirani način odigran, a ovom stavu je doprinelo i generalno mišljenje o pesnicima u našem narodu, kao pomalo neobičnim, “uvrnutim” i izgubljenim personama (upravo kako i ostali likovi u delu vide Jelenčeta). Ali pažljivijim čitanjem pesama koje on recituje, kao i analizom njegovog rečnika, vidi se da odskače od sredine i da je intelektualne provinijencije. Možda u njegovim pesmama ima padova, kao i pojedinih stihova koji su banalni, ali ima i uzleta koji su svojstveni darovitim umetnicima. Sama ideja njegove poezije nije banalna, iako je mnogo bliža običnom čoveku, nego akademskom građaninu, ona svoje najjače uporište ima u iskrenosti i otuđenosti. Ali i kroz njegove stihove govori Kovačević svojim oporim, tužnim i usamljeničkim vapajem, kao da kroz ovaj lik nesvesno ili podsvesno provlači sve nedaće i otpore u mladosti što ih je i sam osetio. Zato je možda spas upravo u poeziji, možda je sve što preostaje   nada “da ga ova, stara reka nosi negde ka slobodi”.

            Nasuprot zanesenom i iskreno zaljubljenom Jelenčetu, kroz životne talase pliva jedan potpuno drugačiji i prizemni lik Kelnera. Pokvaren, jer ženi Georginu samo da bi dobio bodove na rang-listi za stan, ovaj tipični lukreativac našeg podnevlja možda ne zna mnogo, ali sa to malo znanja tačno zna kako napred. Ovaj tipični primerak “viteza udruženog rada” probija se kroz život, nasuprot Radovanu koji je to činio na talasima političke volje, suprotnim smerom: kroz čitav niz apolitičnih, sitnih i ciketanskih poteza, kao da igra pipkavu partiju pozicionog šaha. Ali autor namerno kroz njegova usta piše povesnu ispovest malog-velikog čoveka, ismevajući tako zvanične biografije čitavog komunističkog establišmenta, naknadno osmišljene u industrijama laži, megalomanije i jednoumlja. Tako Kelner kaže: “Pogledajte ove ruke. Ovo su dva rudnika zlata…A, da 1946, sneg dovde na mestima gde je raščišćen, a maj još uvek daleko…ovo su ruke poštenog čoveka. Ja nisam završio pet fakulteta, već samo jednu malu školu za velike ljude”.

            SAMOIZDAJA

            Dušan Kovačević je ovaj komad pisao kao veoma mlad čovek, tada još uvek student Fakulteta dramskih umetnosti. Prirodno je da u tim godinama nije mogao imati obrazovanje i iskustvo zrelog intelektualca. Ali on je u ovom delu stvorio neverovatan i razigrani svet, sa jedne stane opsesivan i nadrealan, sa druge toliko stvaran i realan, kao da svi živimo u njemu. Pustio je svoj talenat i svoju maštu na volju, vodio je kroz podsvest svoje junake i   poput svih neprolaznih umetničkih vrednosti, stvorio je reinkarniranu stvarnost i večitu mladost ovog literalnog dela. Kao i u drugim njegovim komadima, autor se uvek naslanja na mentalitet, ne parazitirajući na njemu, već ga stalno upotrebljavajući u funkciji radnje, kao dopunsko psihološko gorivo. Na nekim mestima u delu stidljivo izviruju nedovoljno poznate, ali proročke replike, kao što su: “…kod nas nije, poslednjih sto godina, došao normalan čovek…” ili “…čuvaj ga se Stanislave, izgleda da je poreklom iz nekog gladnog naroda; takvi su opasni i kad se najedu”. Treba li dalji komentar?

            Pri samom kraju drame, neposredno pred odlučujući boj sa “mrskim, zaumnim, podmuklim, jezivim i na sve spremnim Vilotićima”, odvija se sudbinski dijalog između Radovana i Stanislava, kao parodija na veliko svođenje životnih računa pred dolazeću smrtnu opasnost. Pošto su izdati od svih najbližih, ostali su sami na prekretnici velikog rata, i imaju potrebu da se još jednom pogledaju u oči i jedan drugom sve oproste, ako je nešto i bilo. Radovan tako kaže: “Ostadosmo sami Stanislave. Oprosti, ako sam ti nešto u životu…”, a Stanislav mu odgovara: “Nemam vremena da ti oprostim. To bi dugo potrajalo. Mnogo si ti meni zla naneo”. Scene koje slede i koje su pisane prevashodno u komičnom duhu, čine jedan zaokružen ispovedni ciklus, u kome vidimo da su ova dva književna junaka jedan drugom činili u životu, ali i mnogo radili o glavi. Radovan je samo zbog Stanislavove nerealne želje da bude direktor podigao cementaru u Zavičaju dok je još bio vlast, ali mu je nekoliko puta i “srljao na život”. Stanislav mu nije ostajao dužan, bilo da ga je gurao pod kamion ili mu sekao patos lifta. Tek tada se mire i rešavaju da “izgaze govna”, kao da su prošli kroz katarzu, pod naletima sopstvenih sudbina u kojima su, očigledno i pored velikog animoziteta i ataka jedan na drugoga, morali da žive šizofreno udruženi u zajednici. Ali, samo nekoliko replika nakon toga, Stanislav ga izdaje i prelazi na Vilotićevsku stranu, kao da prethodne ispovesti i pomirenja nisu ni postojali (“Izdadoh! Kad se već borimo za istu stvar - za čast naše Georgine - da bar budem na strani koja pobeđuje!”), nastavljajući skokoviti niz naglih promena moralnih i vrednosnih stavova kod svih junaka u delu. Zapravo, koliko god mi bili zaraženi kao čitaoci herojikom, koja nam je decenijama ubrizgavana kroz obrazovanje, napuštanje broda koji tone je ra zumljiv ljudski čin. Stanislav, tako, čini očekivani potez i njime pokazuje, po ko zna koji put, da svi diktatori ovog sveta na kraju ostaju sami!

            I upravo tada, autor čini nepredvidivi dramaturški obrt, finalno ironično presabiranje, koje nas uvodi u verovatno najefektniji Kovačevićev dramski završetak. I Radovan prelazi na stranu Vilotića! Ovaj auto-izdajnički čin opravdava sledećim rečima: ”Šta sam vam rekao?! Dok i ja ne pređem na vašu stranu, ovi ovde će pružati otpor! Ne odlažite oružje, oni su najopasniji kad su nemoćni! Znam dobro koje su opasnosti biti pobednik!” Njegov kopernikanski moralni obrt nije tih i stidljiv, nije amortizovana nužnost koju su proizvele nesrećne okolnosti, nije ni večita unutrašnja borba između onoga što je htelo srce i što je naređivao razum. To je surova preletačka mržnja ka svemu što je samo do juče bio sopstveni identitet, to je neojaničarska svirepost ka izgubljenom sopstvenom egu u liku i telu novih žrtava, dojučerašnje braće. U ovom slučaju čak i prema sopstvenom detetu: “Mi moramo biti složni i zajedno proterati Georginu, jer je ona ovaj rat izazvala! Smišljeno, podmuklo, namerno!” Tada se najzad porađa Georgina i začuje se plač novorođenog deteta. Svi (koji su prešli na Vilotićevsku stranu) zastaju i beže. Ali Radovan ih sprečava i urlajući traži konsolidaciju pred odlučujući napad: “ Oni se pojačavaju! Neuništivi su! Uvećavaju se! Od jednog se stvara dvoje! Ali, nećemo im dozvoliti da nas pobede, zato što mi imamo osećaj, da smo samo mi oko nas… Ni korak nazad!” Silna vojska se priprema za odlučujući napad, dok tek rođeni “neprijatelj” plače sve glasnije. Tako se završava ova maestralna drama. Na svom jadnom putu samoizdaje, Radovan kao nosilac kvazi-tradicije i neko ko je izdao pravi tradicionalni vrednosni kontinuitet, preko gubitka vere i identiteta, na kraju završava kao i svi izdajnici, izdajući sebe, on postaje svirepi zločinac. A kako drugačije nazvati atakovanje na tek rođeno sopstveno unuče?!

* * *

            Iako veoma mlad dok je pisao, iako zatvoren u jedno lažno vreme komunizma, Kovačević je proročki predvideo naše vreme, kada je “intelektualna” samoizdaja, kao oblik patološkog traženja smisla, postala način egzistencije i lične promocije takozvanog nevladinog sektora . Radovan nije intelektualac, on je primitivan i sirov čovek, ali su mehanizmi njegovog ličnog i porodičnog otuđenja protkani kroz deo ovovremene “elite”, obesmišljene u svemu, sem u golom sopstvenom interesu. Napad na sopstveno unuče ne mora nužno biti napad na njega kao jedinku, to je velika metafora sputavanja i prezira sve naše dece, stvaranjem ambijenta za njihovu sudbinsku krivicu što nisu rođeni na “pravoj” strani.

 
     
     
 
Copyright by NSPM