Aleksandar Pavić
SATANIZACIJA PARTIZANSKE SRBIJE JE OSVETA KARME
Povodom 17. jula, 59-godišnjice streljanja jednog oklevetanog rodoljuba
Možemo lupati glavu još pedeset godina o fenomenu "satanizacije Srbije i Srba", možemo se neprekidno iznova iznenađivati činjenicom da sve što kolektivno izgovorimo ili uradimo može biti - i biće - upotrebljeno protiv nas, možemo mudrovati o prokletstvima raznih reformatora, o tome zašto se sve neprekidno izjalovljuje, i pored najboljih namera i najuzvišenijih proklamacija, i pored pokušaja prilaženja problemu i prečicama, i temeljno i legalistički. Ništa neće pomoći, i svaki korak napred biće u stvari hod na miniranoj oštrici brijača, dok se Srbija u potpunosti ne suoči sa sopstvenom nepravdom, sa zrnom sopstvene samo-satanizacije, na čijim temeljima bezuspešno, beslovesno pokušava da ispravi svoje krive Drine i izgradi svoju budućnost.
Neosporno je da zvanični Zapad krivotvori sliku o onome šta se dešava na tlu bivše Jugoslavije poslednjih 15 godina, i to ogromnom većinom na srpsku štetu. Jasno je da je fitilj za južnoslovenski građanski rat zapaljen u Nemačkoj i Vatikanu, uz kukavički pristanak ostatka buduće Evropske unije, kojoj je bio važniji nemački potpis na Mastriškom ugovoru nego istina i pravednost na brdovitom Balkanu. Istina je da secesionisti nikad ne bi dobili krila da ratuju da nisu prethodno dobili - u obećanju ili u svršenom činu - priznanja nezavisnosti, suprotno Povelji UN, Helsinškom sporazumu i važećem međunarodnom pravu. Istina je da je pokojni američki ambasador Zimerman nagovorio Izetbegovića da povuče svoj potpis sa Kutiljerovog plana, koji je mogao da sačuva mir u Bosni. Istina je da nije bilo nikakvih "50.000 silovanih muslimanki" - to je na kraju i jedan od prvih lansera te laži, Haris Silajdžić, morao da demantuje, a da su Srpkinje verovatno prošle gore od pripadnica svih drugih naroda zajedno, i da i se sve to opet ne primiče broju silovanih, prodatih i preprodatih žena svih nacionalnosti od ruku raznih "mirovnjaka" i njihovih domaćih "partnera", otkako su počeli da nas "prosvećuju" svojim prisustvom pre skoro deceniju i po. Istina je da je Izetbegović namerno držao Sarajevo pod internom blokadom da bi, putem kooperativnih zapadnih medija, iznudio što veće simpatije za "grad pod opsadom" - i iste recepte primenio u Goraždu, Žepi i Srebrenici. Istina je da se ne zna pravi broj žrtava u nesrećnoj Srebrenici niti ko stvarno stoji iza celog tog ubilačko/propagandnog "projekta", da je cifra od "7-8.000" proizvoljna i ničim dokazana, da se ne zna ni ko je tačno činio koje zločine nad kim i u kojoj meri, da su prvi međunarodni posmatrači na licu mesta tvrdili da tamo nisu primetili tragove nikakvog masovnog zločina, niti grobnica, ali da jesu konstatovali da su srpske snage ostavile otvoren koridor za povlačenje muslimanskih snaga ka severu, prema Tuzli - i vojsci i civilima. Istina je da je Račak bio nameštaljka, kao i Markale 1 i 2, izgovori za NATO intervencije koje su već unapred isplanirane, a koje su samo čekale formalan povod. Istina je da je Rambuje napisan tako da bi se odbio. Istina je da se pod zastavom UN sa Kosmeta iselilo preko 200,000 ne-arbanasa, da je preko 150 pravoslavnih crkava uništeno, da su nemački oficiri znali da se sprema prošlogodišnji martovski pogrom i nisu preduzeli ništa da ga spreče, a i to da su najhrabriji međunarodni branioci Srba tada bili - Amerikanci. Istina je da je Hans Jesen-Petersen istinski žalio što je Ramuš Haradinaj morao da ide u Hag, i da će sve pokušati da izdejstvuje "pozitivnu ocenu" dostignutih "standarda" na Kosmetu, kako bi obezbedio što bolju startnu poziciju za arbanašku stranu u nekim budućim pregovorima.
Sve ovo i mnogošta još je "istina" - ali mi od toga slabo šta imamo, osim novih-starih laži koje se neprekidno podgrevaju, kao da su se ratovi jugoslovenske sukcesije tek juče okončali. Mađutim, šta da očekujemo od drugih kad još uvek varamo sami sebe o nama samima? Još više, šta možemo da očekujemo i od neke više pravde, kada nismo u stanju da ispravimo sopstvene nepravde nad sobom.
Kao što to biva u svim antičkim, bezvremenim tragedijama, kao protagonista sopstvene tragedije, Srbija ima svoj skelet u ormaru. To je skelet đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, vođe poslednje suštinski srpske oružane sile u našoj istoriji, ratnog heroja i mučenika streljanog na pravdi Boga od strane posleratne revolucionarne vlasti, koja je njega i njegov pokret - osvedočeno prvu anti-fašističku gerilu u okupiranoj Evropi - oklevetala, tako stvarajući temelje svih drugih kleveta - spoljnih i unutrašnjih - koje su zatim usledile i kojim nas spoljni svet obasipa do sadašnjih dana.
Đeneral Dragoljub Draža Mihailović poveo je iskrenu, narodnu borbu protiv okupatora još u maju 1941. godine, ne priznajući kapitulaciju jugoslovenske vojske i Vlade, i ne čekajući, kao rukovodstvo tadašnje KPJ, instrukcije od Kominterne i Hitlerov napad na kolevku socijalizma, SSSR, kao znak da nešto treba uraditi u sopstvenoj zemlji. Ubrzo je proslavljen na koricama američkog "Tajm" časopisa i u holivudskom filmu kao "prvi gerilac Evrope", sabotirajući nemačke transporte prema Africi, bivajući, po de Golovom priznanju - i ne samo njegovom - jedan od ključeva savezničke pobede na tom kontinentu. Svojim ustankom, tada+nji pukovnik Mihailović poremetio je nemačke planove brze pacifikacije ovog prostora i odložio za ključni interval napad na SSSR, omogućivši ruskoj zimi da pruži odlučujuću pomoć u odbrani ruske zemlje, što je, na kraju, odlučilo i ishod celokupnog rata. Takvim podvigom osvedočene kontinentalne demokratije sa mnogo jačim vojnim i ljudskim potencijalima nisu mogle da se podiče.
Posle prvih uspeha i stvaranja infrastrukture otpora okupatoru, Mihailović je taktički primirio ustanak kako bi izbegao nemačku politiku svirepe odmazde koja je zahtevala 100 srpskih života za 1 ubijenog Nemca i 50 za 1 ranjenog, što je cinično iskorišćeno od strane ideološki vođenog partizanskog pokreta za radikalizaciju borbe i veštačko potpirivanje stradanja naroda koji bi, ostavši beskućan, u šumi mogao da se skući najpre kod - partizana. Ali nastavio je borbu tamo gde se moglo. Na žalost, britanski komunisti sa Kembridža u britanskoj obaveštajnoj službi ubrzo su se usavršili u pripisivanju sve većeg broja Mihailovićevih uspešnih, anti-nemačkih akcija - partizanima, što je kasnije korišćeno kao ključni argument da se sva saveznička podrška baci Titovoj vojsci, da se mladi i nejaki kralj Petar Drugi pritisne da naredi da se svi pod oružjem u okupiranoj Jugoslaviji stave pod Titovu komandu i da se na kraju odrekne svoje vlasti u korist Titovog Namesništva, koje je bilo most za konačno ukidanje legitimno izabrane, demokratske vlasti na ovim prostorima.
Istina je da je partizansko rukovodstvo, namerno skrivajući istinu ratnih zbivanja od svog većinsko srpskog korpusa, iskreno anti-fašističkog u svojim namerama, uvelo svoju vojsku u Srbiju zajedno sa Crvenom armijom ne da je oslobodi, već da je porobi, to jest, da je stavi pod vlast jednog ideološkog pokreta, koji je, u južnoslovenskoj varijanti, zasnivao svoju nacionalnu politiku na suzbijanju srpske nacije, na njenom slabljenju zarad održavanja sada već potpuno veštačke jugoslovenske tvorevine, u kojoj su žrtve i dželati izjednačeni. I zatim su partizanski čelnici, i to srpski ponajviše, tokom sledećih pola veka, svuda i na svakom mestu i u svakoj školskoj lekciji, lepili etiketu "izdajnika" ili "saradnika okupatora" na prvu anti-hitlerovsku gerilu porobljene Evrope, Mihailovićevu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, koja je u svojim redovima, pritom, imala i muslimane i Hrvate, i Slovence, koja se, i pored svega, zalagala za obnovu Jugoslavije, ali na federativnim osnovama - ako ništa drugo, da bi se sledećeg puta znalo šta je čije, a pošto bi se grobovi žrtava fašizma i njegovih istinskih saradnika (ustaša, handžarovaca, balista, mađarskih fašista u Vojvodini) prethodno prebrojali i Nirnberg doživeo svoju lokalnu varijantu i na ovim prostorima. To se, naravno, nikad nije desilo.
Istina je, dakle, da je partizanska vlast postreljala ili poslala u sigurnu pogibiju na Sremski front većinu onog najboljeg u Srbiji, a dobar deo ostatka pozatvarala, proterala ili razvlastila i raskućila, i zatim sejala laži o njima - i o celom srpskom kolektivu - sledećih 50 godina. A zatim je mobilisala ljudski faktor pod svojom upravom, obične partizanske borce i prvoborce, koji nisu mogli ni da znaju punu istinu, protiv sopstvenih sunarodnika pomoću lažne i iskrivljene slike, hraneći lažima zdrav nagon koji svaki normalni pripadnik bilo koje nacije ima protiv istinskih izdajnika ili saradnika okupatora.
Međutim, nijedan od tih epiteta o Draži Mihailoviću i njegovom pokretu nije bio istinit. I tu leži prokletstvo, ključ pitanja zašto Srbija i Srbi ne mogu da se oslobode zloduha spoljne anti-srpske kampanje već skoro pet godina posle odlaska Miloševića, poslednjeg iskrenog baštinika AVNOJ-a na ovim prostorima. I tu nikakav marketing ne može da pomogne, nikakvi apeli za tuđu pravednost, nikakva bolna i potresna svedočenja pred stranim parlamentima, komisijama i panelima ne mogu da promene suštinu i otupe klevetanje jednog naroda koji nikako da očisti izvor sopstvenog samo-klevetanja. Da, istina je da se Srbi kolektivno kažnjavaju kroz Hag, kroz uslovljavanje cele nacije predajom pojedinaca, putem kojih opet treba da se "dokaže" nekakav "zajednički zločinački poduhvat" - i to od suda kontrolisanog od strane onih koji su se svesno udružili u istinskom, izvornom zločinu rasturanja jedne zemlje. Međutim, sve je to zaslužena osveta sudbine, zato što se još nismo dovoljno potrudili da se očistimo od samo-klevetanja domaće proizvodnje, da se suočimo sa lažima na kojima je izgrađen posleratni poredak, na čijim temeljima današnja Srbija još uvek počiva i prolazi kako prolazi.
Današnja Srbija sopstvenu istinu nije povratila, laži o samoj sebi nije jasno i zvanično demantovala, oteto nije vratila, nepravedno optužene, streljane ili zatvorene nije rehabilitovala, punu istinu o ratu nije otvorila zvaničnoj reviziji. Nedavno doneseni zakon o izjednačavanju prava Ravnogoraca i NOB-ovaca samo je relativizovao istinu ne otkrivajući je, i nije predstavljao nikakvu katarzu, nikakvu "istinu, odgovornost i pomirenje" kako bi rekli pripadnici jedne struje koja za istim traga, ali nedovoljno duboko i iskreno. Čast pojedincima u svim strujama i njihovim nastojanjima da ne padnemo u totalni samozaborav i samouništenje, ali to još uvek nije dovoljno, što se i vidi.
I čemu onda se nadati, šta to tražiti od drugih, kakvu "pravdu", kako se čak nadati da će nas i neki "goli pragmatizam" izbaviti od zla, izvući iz laži i virtuelnosti srpske svakodnevice? To sve možda i nije važno sloju koji se u raznim segmentima - društvenom, političkom, finansijskom, kulturnom - naziva "elitom" i opet lepo lično prolazi. Ali neka bude važno onima kojima se sve ovo gadi, kojima je dosta laži i spoljnih i unutrašnjih, koji već hoće da izađu iz začaranog kruga zla i prevare a ne znaju više šta da rade, kome da se okrenu, za koga više da glasaju, u koju to zemlju da emigriraju, da bi opet patili za svojom.
Puna istina o nenadmašnoj a lažno predstavljenoj srpskoj borbi tokom Drugog svetskog rata, puna restauracija otetog, puna rehabilitacija nevino optuženih i poubijanih - samo ona može skinuti ovo kolektivno prokletstvo sa svih nas, omogućiti legalistima da izrode delotvornu proceduru iz svojih nastojanja, i pragmatistima velike korake napred u racionalizaciji funkcionisanja države i društva, primereno vremenu u kojem se nalazimo. A neka sve krene - i jedino može da krene - od pune rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića, od nezaobilaznog rituala nalaženja, otkopavanja, opojavanja i dostojnog sahranjivanja njegovih kostiju uz pune počasti, što jedino može da razbije prokletstvo koje se nadvilo nad Srbijom i srpskim zemljama.
Na sopstvenoj nepravdi gradeći, tuđa nepravda će nas neprekidno sputavati. To je neumitan zakon duhovnog sveta, kojeg nijedan ustav ne može poništiti, nijedna prečica preskočiti. To je jedini program kojem se sada vredi okrenuti, iz kojeg tek mogu proizići svi drugi. Sve drugo je neslana šala, zavitlavanje, površnost, bežanje od istine i samosuočavanja - virtuelnost koju svi duboko osećamo da je svuda oko nas, dok nas puna sila našeg prokletstva u vidu naših aveti, naših inostranih i domaćih klevetnika, neprekidno šiba, i kraj joj se ne nazire, niti se može nazreti dok god nastavimo ovim putem i ne pokajemo se na način na koji nam naša duhovna tradicija i vera nalažu. Ako je Amerika mogla da pokaže dostojno poštovanje za spasioca preko 500 njenih avijatičara, koliko tek možemo i moramo mi sami, koji mu mnogo više dugujemo. Dražine neopojane kosti su srpski skelet u ormaru. Tragedija koja traje neće se završiti dok taj skelet konačno ne bude pohranjen i okajan.
( 04.08.05) |
|