Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturni fenomeni

   

 

Zoran Ćirjaković

SPONZORUŠE: NAJUSPEŠNIJE SRPSKE FEMINISTKINJE

Vređanje sponzoruša postao je jedan od omiljenih nacionalnih sportova u Srbiji. Izjednačene su sa kurvama, ratnim zločincima i kriminalcima. Njihovo "estetsko profiterstvo" devedesetih godina poistovećeno je sa "ratnim profiterstvom" najpoželjnijih sponzora. Sponzoruše su svesno koristile svoje lepo telo kao oružje, ali reakcije su obično bile kao da su se za bolji život borile noževima i pištoljima, a ne blajhanom kosom i bujnim grudima. Stigma prikačena ovoj reči toliko je velika da se same nisu bunile. "Osumnjičene" žene su ili ćutale ili su se, kao Jelena Karleuša, trudile da dokažu da one to nisu. Čak i kada su im, prebijenim, ostavljenim ili navučenim na heroin, komšije priznavale da jesu žrtve, to je obično bilo praćeno zluradim izjavama tipa "sama je birala, zaslužila je, nek sad trpi batine, nek crkne" i tvrdnjama da su "njihove pare opljačkane od ovog naroda".

Sponzorušama su pripisivani najniži motivi iako su ih mnoge okolnosti primorale da potraže sponzora. Tu je, naravno, bilo i onih koje su prvenstveno želele da dobiju silikonska "usta na poklon za Dan zaljubljenih, a za Osmi mart i nos". Ali većina se samo borila, često birajući manje od dva zla, za bolji i dostojanstveniji život u vremenu kada su ženama putevi bili još zatvoreniji nego muškarcima. U naporima jedne sponzoruše da popravi svoj mali svet u vremenu kad je okruženje bilo tako nepopravljivo, retko ko je video bilo šta vredno hvale. Skoro da im niko u Srbiji nije priznao subverzivnu delatnost - da predstavljaju jedan izraz pobune žena protiv muškog monopola moći. Istovremeno, one su često bile jedine osobe koje su najgorima među nama, opasnim muškarcima kojima je režim omogućio da otimaju i ne plaćaju porez, uzimale neki danak. Tek kada je jedna "generalica" opelješila moćnog haškog optuženika, neki mediji su prepoznali njihovu pozitivnu ulogu.

SRPSKI RAJ

Uvrežilo se verovanje da je "Srbija raj na zemlji" za sponzoruše, iako ovaj fenomen "cveta" u svakom društvu posle sloma sistema vrednosti, kada veliki broj žena zaključi da je njihovo telo postalo jedini društveno vrednovani "talenat". Kada su ekonomski potencijali u posedu malog broja ljudi, po pravilu, muškaraca, ženama su obično zatvoreni svi konvencionalni putevi ka poštovanju, prestižu ili bogatstvu, ka "društvenoj muškosti". O tome piše Bram Dajkstra, profesor na Univerzitetu Kalifornije u San Dijegu, u knjizi "Zle sestre: pretnja ženske seksualnosti i kult muškosti".

U vremenu ekonomske krize, u prvoj polovini dvadesetog veka, Amerikanci su postali opsednuti “zlom” sponzorušom koja uništava vrednog, bogobojažljivog kapitalistu. Holivudski filmovi su stvorili sliku o vampiru koji pije krv uzornog američkog mužjaka. Sponzoruša je predstavljana kao uništitelj, veštica, pirana, grabljivac i žena koja poseduje muški mozak. Najopasnijim su smatrane sponzoruše iz radničke klase koje su istovremeno bile obdarene bujnom inteligencijom i bujnim oblinama. Sposobnost sponzoruša da se približe muškim posedima doživljavana je kao opasan, subverzivan napad na vladajući mačistički "patrijarhat" u vremenu opšteg siromaštva.

Koreni najgorih stereotipa o sponzorušama postaju prepoznatljivi krajem devetnaestog veka kada su žene počele masovnije da menjaju pravila igre i biraju partnera. Na engleskom se sponzoruša kaže gold-digger (kopačica zlata) i Dajkstra piše da "ako sperma, krv i 'zlato' čine društveni kalibar muškarca, mnoge od njih su izgleda zaključile da bi trebalo poći od zlata". Sponzoruša je tokom "populističkih" godina američke istorije optužena ne samo da nezasluženo uzima novac već, kako piše Dajkstra, da "svojom zubatom vaginom otkida sivu masu" svog moćnog sponzora. Posedovanje muškarca koji poseduje za mnoge žene bio je jedini način da dođu u poziciju da kažu "posedujem, dakle postojim", kako Dajkstra definiše egzistencijalistički cilj svake sponzoruše.

ŽENSKI EKONOMSKI TERORIZAM

Broj žena zainteresovanih da postanu sponzoruše je bio toliko veliki da je jedna od "najvećih izdavačkih senzacija u SAD" krajem dvadesetih bila knjiga "Ispovest jedne sponzoruše", Beti van Deventer. Ista autorka objavila je i hit "Kako naći muža". Navodeći šta je alternativa u potrazi za sponzorom, ona  piše o inteligentnim ženama koje su postale "privesci", domaćice zavisne od svojih neuspešnih muževa, ili o sekretaricama, "loše plaćenim intelektualnim prostitutkama tupavih mužjaka". Ona svoje "zanimanje" doživljava kao "modernu biznis metodu" i piše da ne trguje seksom, već ženstvenošću. Deventer tvrdi da u svom životnom izboru uživa: "Ništa mi nije draže nego da nadmudrim ili nasamarim muškarca". Ona naglašava da je biti sponzoruša reakcija moderne žene na nejednakost polova, mogućnost da, koristeći svoju lepotu, konačno natera muškarce da plate cenu. "Uspešna sponzoruša se ne rađa, već postaje", hrabri iskusna Deventer čitateljke. "Žena je uskraćena u ekonomskom svetu i ja mislim da je biti sponzoruša samo jedna od pravednih kompenzacija."

Dajkstra smatra da je Deventer pokušala da dâ odgovor na dileme mnogih žena u teškim, nama dobro poznatim vremenima. Brojni sponzori su na izuzetno skup način naučili da je "glupa plavuša" često mnogo inteligentnija nego što izgleda. Dajkstra piše da sponzoruše često moraju da se služe mimikrijom, da svojevoljno potiskuju svoju inteligenciju i s pažnjom slušaju lupetanja sponzora. Zauzvrat neretko dobijaju “samo priliku da ukradu mrvice gospodarevog" bogatstva i mnoge doživotno ostaju "povlašćene sluškinje u domaćinstvu imperijalnog mužjaka" i muške igračke. Dajkstra kaže i da su neke sponzoruše postale "ekonomske teroristkinje". Ako njegov opis prevedemo na situaciju u Srbiji devedesetih, "žrtve" njihovog "terora" često su bili baš oni nedodirljivi moćnici i siledžije, koji su na razne načine terorisali nesrećno okruženje.

Dajkstra tako đe navodi da je u Americi dvadesetih, baš kao i u Srbiji sedam decenija kasnije, "čista" ženstvenost, sublimirana u "glupoj plavuši", postala za muškarce "ultimativni statusni simbol, najjasnija indikacija njihovog prava da pripadaju eliti evolucije". Merlin Monro je, kako piše Milena Dragićević-Šešić, postala tipičan, negativan lik "glupače (plavuše) ljubavnice/sponzoruše" u masovnoj kulturi. Srpski (i još više hrvatski) mačo stereotip je da je ona " fina, sređena, samo joj fali malo da misli, sve ostalo skoro da ima". Balkanski sponzori su ređe govorili o strahu od sopstvene sponzoruše nego njihove američke kolege. Vera bahatih, mizoginih muškaraca da će uvek moći da kontrolišu i manipulišu "njenom materijalnom nimfomanijom" i priča o "osveti sponzoruše" decenijama je bila podloga mnogih dobrih holivudskih scenarija. "Žena - hemijski element" (lako se sjedinjuje sa zlatom, srebrom i drugim plemenitim metalima) ili "žena koja isisava novac iz muškarca i onda ga odbacuje, jeste stalni fantazam masovne kulture", piše Dragićević-Šešić.

BEOGRAD PROTIV GUČE

Srpska sponzoruša u očima javnosti ne može da se iskupi čak ni kada "isisa" sve iz svog ozloglašenog sponzora. Uzrok je možda i u tome što je izuzetno malo domaćih autora pokušalo da upozna svet srpskih sponzoruša, da u đe u njihove mozgove. Verovatno najzanimljiviji i najdetaljniji uvid u izuzetno bogat i živopisan milje beogradskih sponzoruša ponudila je Maša Rebić u romanu koji je objavljen ovog meseca. U svojim "Sponzorušama" ona slika raznolikost tipova i sudbina koje se kriju iza ove nepravedno ozloglašene reči. Knjiga je toliko uverljiva i bogata detaljima da Rebić (31) kaže da se  "boji se da će neko misliti da sam to ja".

"Rekli su mi da moj roman najviše kupuju mlade devojke. Verujem da će 80 odsto čitateljki moći da se prepozna u ovoj knjizi, a opet će za sebe reći da nisu sponzoruše... Mnogi muškarci će u ovom romanu prepoznati svoje devojke", kaže Rebić. "Sponzoruše o kojima pišem su beogradski likovi, prave Beograđanke, ne devojke iz Guče, ne studentkinje. U Beogradu ih ima mnogo više nego sa strane. To je jedan urbani fenomen. Beograđanke se samo lakše maskiraju i lakše prikrivaju da su sponzoruše. One imaju stan kod mame i tate, paravan iza koga mogu da se sakriju i kažu 'pa zašto bih ja to radila'."

"Sponzoruša ima svuda. To je možda najlakši put i to nije ništa strašno. U Londonu i Parizu su još gore nego ovde. Toga je bilo i u vreme moje bake, ali se to nije tako zvalo. Tada su govorili 'kada beda uđe na vrata, ljubav izlazi kroz prozor'", kaže Rebić. Ona smatra da imena najuspešnijih i najuglednijih u hijerarhiji srpskih sponzoruša ne treba tražiti u tabloidima. "Naši mediji se plaše reakcije moćnih muškaraca. Mnogima nije prijatno da se piše da su sa nekom sponzorušom... Ali neki muškarci vole sponzoruše i ne stide se da ih nazovu pravim imenom. Za njih je to najefikasniji način da pokažu da imaju pare". Ipak, ovaj termin se najčešće spominje u medijima kada se piše o "silikonskim" estradnim zvezdama i pratiljama onih koji su upravo pali sa vrha piramide moći. Početak "spuštanja" obično prati javno preimenovanje njihovih partnerki iz manekenki ili lepotica u sponzoruše.

VRHUNSKE PROTIV KLASIČNIH

Promena broja i profila sponzoruša je postao barometar srpske tranzicije. "I sponzoruše su kod nas napredovale i evoluirale. Više niko neće one najniže, klasične sponzoruše. Sad se traži devojka koja je obrazovana. Ako hoće da je ožene oni 'pravi', onda mora biti vrhunska", kaže Rebić. "Sve je više i više muških sponzoruša. Žene su konačno ovde uspele da dođu do para, mnoge već u advertajzing agencijama zarađuju dve, tri hiljade evra, imaju stanove, službene automobile. Često im se zakače simpatični, slatki luzeri. One im plaćaju račune i izvode ih, a oni su večni studenti." U Hrvatskoj, gde su sponzoruše mnogo veća tema nego u Srbiji, Vedrana Rudan predlaže reč "sponzoruš" ili "sponzorac" za mušku verziju. U zapadnom susedstvu pojavile su se i "neosponzoruše". "To ti je novi tip! Naime, neosponzoruša totalno ovisi sama o sebi, akademski je obrazovana, a ako uleti sponsor, srdačno će ga prihvatit", objašnjava na internetu jedna hrvatska blogerka.

"Žene su ovde frustrirane. U Srbiji nije lako naći frajera", kaže Rebić. Mnogi i za ovo krive sponzoruše. Naći ćete tekstove u kojima se tvrdi da su one "društveno zlo" i da su paralisale i inhibirale srpske mužjake. Učesnik B92 foruma piše da su sponzori i sponzoruše "propisali ideale života" i tako "primorali sve ostale da ih prihvate ili priznaju da su budale i neprilagođeni robovi". "Ukoliko se dogodi čudo da se sponzoruše okrenu normalnim mladićima, to će biti najtragičnija stvar za te mladiće", izjavila je doktorka Danijela Marić jednom domaćem magazinu. O sponzorušama se u Srbiji često govori kao o bolesti. Iako je mnogi smatraju neizlečivom, jedna junakinja Rebićkinog romana tvrdi: "Bila sam, ali sam se izlečila, ja sam sponzoruša u penziji".

Doktorka Marić je popularnom tabloidu objasnila zašto veruje da ovo nije moguće: "Sponzoruše nikada neće moći da promene svoje osnovne želje zbog svog mentalnog sklopa, neobrazovanja, pogrešnog vaspitanja i poremećenog sistema vrednosti. Sponzorstvo je vid latentne, odnosno subkliničke prostitucije. Prostitucija nije samo prodaja sopstvenog tela, taj termin ne vezuje se samo za sferu seksologije, nego i za poremećaj moralnosti. Misli se i na prodaju duše i na prodaju tela za novac zbog mnogih beneficija, sjaja i svega onoga što novac indirektno donosi".

DESPONZORUŠIFIKACIJA

Marić smatra da su sponzoruše imale alternativu. "Neke (žene) su zavrnule rukave pa su čistile ili su radile kao prodavačice. Na častan način su zarađivale novac koji im je pomogao da prežive". Ali mnoge devojke nisu želele samo da preživljavaju. Zapadnih, "politički korektnijih", ideoloških sponzora bilo je malo, vize su se teško dobijale, a i gazde su volele da pipkaju i štipkaju svoje slabo plaćene prodavačice. Čak se i u zbornicima feminističkih tekstova sponzoruše izuzetno retko i uglavnom uzgred pominju. Hajdana Baletić im poklanja malo više pažnje u knjizi "Žene, slike, izmišljaji", čije je izdavanje sponzorisao Fond za otvoreno društvo. Baletić tvrdi da je to lako prepoznatljiva žena koja "nema mnogo vremena za razmišljanje", koja je pročitala "samo jednu knjigu" i kojoj je "očuvan izgled" sav kapital. Ona "sponzorstvo" ne vidi kao posledicu, već ga stavlja u istu ravan sa nacionalizmom, ratom, "trijumfom gluposti i primitivizma".

Forum B92, koji već godinama meri puls "urbane" Srbije, posebno je nemilosrdan prema sponzorušama. Jedan "apatrid" piše da je u Beogradu naišao na "nepristojnost, neljubaznost, ludački sistem vrednosti, kič i šund, narodnjake, prljavštinu, kriminal, sponzoruše". Tu se nudi i recept za "šljam": "sponzoruše, bizMismene, čvrste momke sa užarenog asfalta i slične sve ‘cak' po vratu i završiš poso". U obilju mizoginije naći ćete da su "vredne jedino prezira i gađenja", "srećni robovi", "kurve", "skupe prostitutke" i "jeftine drolje koje ne biraju ni metu ni sredstva". One su i simbol srpskih (ne)veselih devedesetih i prezira vredan kič, momenat ratne Srbije. Navodeći ko su ovde danas idoli, jedan učesnik nabraja: "ubice, fašisti, ratni zločinci, nacisti, lopovi, sponzoruše, nasilnici".

ZAPADNE SPONZORUŠE

Zbog primanja sponzorskih para satanizovane su i neke od najpoznatijih aktivistkinja "druge Srbije" i neki od Miloševiću bliskih intelektualaca. Laskanje, laž i podilaženje kao oružje, o kojima govori Dajkstra, na Balkanu često primenjuju "ideološke sponzoruše" (oba pola), koje umesto oblina "nude" stav i savet. Baveći se neretko antiratnim ili "prodemokratskim" profiterizmom, neke/i su bogatog sponzora tražile/I u vladinim i nevladinim organizacijama na Zapadu. Ističući i pojačavajući stav, često prelazeći granicu istinitog i objektivnog, naše leve i desne "političke sponzoruše" primenjivale su isti recept kao njihove najgore klasične koleginice koje su "budžile" svoje grudi. Rezultat je politička scena na kojoj dominiraju prenaglašene, crno-bele slike i "silikonom" polulaži dorađeni stavovi.

Ravnopravno blaćene i iz muških i iz ženskih usta sponzoruše su stekle status najlepše "ružne pojave" u Srbiji. Fudbaler Niša Saveljić nedavno je izjavio da "ukoliko bi sponzoruše stupile u organizovani štrajk, to bi sigurno bio najmasovniji protest" u Srbiji. Njihovu dugovečnost garantuje činjenica da se na Zapad i dalje ne može i da je Srbija jako daleko od ostvarenja nacionalnog ideala "ima se - može se". Ipak, još uvek niko ovde nije uspeo da otkine tako veliki deo mafijaškog i ratnoprofiterskog "kolača" kao sponzoruše. Da je bila objektivnija i aktivnija u proganjanju balkanskih zločinaca, možda bi im Karla del Ponte bila dostojna konkurencija. Za razliku od švajcarske tužiteljice, koja je već obezbedila mesto u istoriji, njihova priča retko ima srećan kraj. Sponzoruše nisu krive što je "svet dobrih i poštenih ljudi" ovde, kako piše Rebić, postao "luzerski" i što su poželele da iz njega pobegnu. Zaslužuju da se bar zapitate kada sledeći put pomislite da su nečasne i nemoralne da li vam je savest sasvim čista. Da li ste stvarno preživeli Miloševićeve "(ne)vesele devedesete" a da bar na jedan dan niste bili nečija sponzoruša?

(Kraća verzijia ovog teksta objavljena je u nedeljniku NIN)

 

 

 

 

 

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM