Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

POD OKOM VELIKOG B(92)RATA

Kada je još onomad medijskim nebom Srbije prostrujila vest da će najpoznatiji (i daleko najbanalniji) rijaliti šou na svetu „Veliki brat“ svoju domaću premijeru imati na televiziji B92, ovakva informacija mogla je da iznenadi samo one totalno neupućene ili krajnje ideološki zaslepljene. Kampanja „približavanja narodu sa boka“, koja je na ovom mediju, legitimisanom kao prvoborcu za građanske vrednosti i civilizacijski progres, počela prenošenjem globalizovanog fudbala, a nastavila se izveštačenim osmehom voditelja čije se ime piše pomoću dva pisma dok dovodi među svoje probrane istomišljenike i politički podobne „narodne (ili navodne?) heroje“,ušla je ovih dana u novu fazu. Nekada poznat po kvalitetnim dokumentarnim i igranim serijama, kao i po ideološki visoko kontaminiranom informativnom programu čiji voditelji uporno kolače oči i emotivno gestikuliraju pokušavajući da (bezuspešno) nadmaše Simu Gajina, legendu totalitarnog novinarstva, ovaj TV kanal se zajedno sa produkcijskom kućom „Emotion“ upustio u projekat silaska u „narodsku bazu“, odbacujući iz pragmatično-lukrativnih razloga svoje elitističko i civilizatorsko lice „da se Vlasi ne dosete“. Vreme je da se povuku sve optužbe izrečene na račun primitivizma „48 sati svadbe“, ovdašnjeg javnog servisa i da se revidiraju stavovi, sa krajnim ciljem opisanim kod gospodina Orvela – cilj nije mučenje, cilj je zavoleti „Velikog brata“.

Generalna proba, tj. pretkvalifikacije za dvanaestog učesnika u prvoj sezoni „Velikog brata“, kao što je i očekivano, uzburkala je javnost, porodila komentare i otvorila brojne polemike. Dok su jedni vikali „globalizacija“, drugi „kretenizacija“ a treći, paranoični ili nagluvi svejedno, samo ponavljali eho zadnja dva sloga ovih reči, branioci navodno demokratskih reputacija i tržišnih sloboda, i sami zgađeni činjenicom da se nalaze u ulozi da moraju da (zlo)upotrebe logiku tržišta i svoje neskromne intelektualne kapacitete da opravdaju ono čega se svim srcem gnušaju, primenili su očajnički krajnji „trik uma“– zamenu teza. Po njima, u stvari po istraživanju TV kritičara u Velikoj Britaniji na čiji se autoritet pozivaju, ovaj šou je ogromno socijalno ogledalo, slika samog društva. Sledstveno toj logici, za sve banalno, idiotsko i izopačeno odgovoran je narod iz čije su dobrovoljačke baze uzeti domaći uzorci, iliti muški i ženski egzemplari, a ne kreatori takmičenja. Na stranu to što su se još tokom kastinga brojni kandidati žalili da su prednosti imali oni koji su bili u nekom „fazonu“ ili se gurali i blesavili, a ne oni koji su mirno čekali red da stanu pred kamere. To sve govori o tome da uzorak nije reprezentativan, već ciljan sa određenom namerom.

“Dve Srbije” – a samo jedan ulazi u pravu igru

Jednonedeljno prikazivanje “generalne probe”, tj. pretkvalifikacija, nadmašilo je i najprizemnija očekivanja. Ne samo da je ovdašnja varijanta sirovija i “balkanski grublja”, što pokazuju zadaci čijim je izdavanjem mehanički glas “Velikog brata” javno ponižavao one koji su dobrovoljno pristali na sve zarad malo slave a možda i novca, već su od prvog dana u igru bačeni svi aduti koji “pale” na ovim prostorima. Srpska varijanta “Velikog brata” postala je tako svetski rekorder u brzini po kojoj su se kandidati u pretkvalifikacijama seksualno definisali i stupili u “akciju” i interakciju. Ono što se u nekim glokalnim verzijama “Velikog Brata” dešavalo nakon nekoliko meseci, a negde ni tada (npr. u Brazilu, Španiji, Meksiku i Tajlandu, a posebno u Poljskoj, gde se šou pretvorio u emotivnu, romantičnu “latino sapunicu” sa emotivnim konfliktima i teškim međuljudskim odnosima), u elektronskoj enklavi na Košutnjaku desilo se odmah, prvog dana pretkvalifikacija, pre nego što je pravo takmičenje i počelo. Pored predvidivog, a navodno misterioznog polnog opštenja koje se naziralo već činjenicom da su skoro svi kandidati još na kastingu bili spremni da se razgolite, jedan, da li slučajno, pripadnik “manjina” po svim pitanjima, etničkim, verskim (meditant) i seksualnim (biseksualac) javno se takvim predstavio, dok je s druge stane odabrani egzemplar “neobrijane” Srbije izjavio da mrzi pedere. I mada je “manjinski u svakom smislu” pretkandidat ubrzo bio eliminisan u prvom “nominovanju”, veštačka polarizacija prenela se na očigledno instruisanu i potplaćenu “žutu štampu” koja je dolivala ulje na vatru i u kojoj su pripadnici obe Srbije besomučno agitovali za prolaz svog kandidata – “homofobnog” Pendulu, ili fizički privlačnu pripadnicu druge, “lepše Srbije” – Jelenu.

Sedmodnevna “generalna proba” bila je pravi pokazatelj koliko mladi momci i devojke mogu da se spuste nisko zarad ulaska u takmičenje koje donosi novac i slavu, a da sve to izgleda kao dobro zezanje. Kombinacija “masnih fota”, ćaskanja i cinkarenja u jednonedeljnom trajanju pokazala je dominantnu crtu kojom će se kretati srpska verzija “Velikog brata” – insistiranje na gruboj i sirovoj “naopakosti” zadataka kojom se želi zadržati pažnja gledalaštva. Takmičari su dobijali zadatke da hodaju i oblače se naopačke, da pevaju umesto da govore, da šire mrzovolju umesto da se vesele na žurci, muškarci da se preoblače u majke trudnice, a žene da glume bebe i nose pelene, da sebi razbijaju jaja u glavu ili ih ubacuju u gaće momku koga je zbog političke nekorektnosti “Brat” kaznio učenjem romantične recitacije napamet… Pavlovljevsko dresiranje (pred)takmičara koji su morali da se ukoče na zvučni signal i ostanu u tom položaju do sledećeg oglašavanja “Velikog brata” bio je još najmanje ponižavajući zadatak koji je stavljen kandidatima za učešće u “pravoj igri”.

Pravila globalne igre

Reklamiran kao moderan izraz voajersko-palanačke želje da proviri kroz ključaonicu i naslađuje se u saznanju nečije privatnosti, ovaj rijaliti šou dočarava nam, na vrlo plastičan način, ne samo pravila igre u globalnoj palanci već otkriva i vrhunsku vrednost “filozofije globalne palanke” – novac, kome se saobražava svaka pojava, vrednost, mišljenje i delanje. Globalna “realnost”, ustoličena na simulacijama stvarnosti i umnožavanju i manipulisanju ljudskim strastima, otvara nam ovim povodom pregršt dodatnih pitanja. Ako je ksenofobična lokalna “filozofija palanke” prokužena i deskreditovana u ovdašnjoj intelektualnoj sferi, zašto se preko globalnih medija gledalaštvu projektuje njena skoro idealtipska simulacija neuporedivo veće razornosti? Povratak osnovnim ljudskim nagonima, propagiran od tvoraca serije, zapravo znači pohvalu gluposti i ludosti, odnosno ljudske sebičnosti kao njihovog korena i ishodišta koje čeka nagradu i zadovoljenje. Izolovanost takmičara, njihova odsečenost od prijatelja, porodice i svih drugih koji nisu direktni antagonisti koje treba nadigrati u samoponižavanju, a uz pomoć kojih treba da se osvoje simpatije javnog mnjenja, čine klasično “zatvoreno društvo”, otelotovorenje ksenofobije. Zajednica slučajnih partnera, ukućana, samo je interesna zajednica u kojoj vlada tihi hobsovski rat svih protiv svih, a koja se umanjuje svake nedelje kada ostrašćeni glasači preuzimaju ulogu SMS Cezara, i nakon cinkaranja i ogovaranja (koje je Orvelovskim novogovorom preimenovano u “nominovanje”, ali ne za Oskara, već za letenje iz igre) svih takmičara “Velikom Bratu”, okreću palac – nadole, bezbedno uvaljeni u svoje fotelje.

Ispovedanje je posebna priča. Kao pervertirani izraz hrišćanske tajne pokajanja, ispovedaonica “Velikog brata” predstavlja krajnji evolutivni put zapadnog poimanja ispovesti koje se u svom zavr šnom , bizarno-zabavnom obliku pretvara u snimanje neurotičnih ispada takmičara na rubu nervnog sloma, drukanje i ogovaranje ostalih takmičara, kao i davanje svojevrsne globalne epitimije, koja je, od mehaničke pokore u vidu čitanja “Ave Marija” i “Očenaša”, u ovom rijalitiju transmutirala u davanje novih direktiva i smicalica, i to mehaničkim glasom “Velikog Brata”, a kojim su nakon “ispovesti” kažnjeni ili nagrađeni pojedini takmičari.

Celo takmičenje je jedna velika simulacija, imitacija života. Budući da znaju da se snimaju 24 sata dnevno, o nekoj prirodnosti ponašanja takmičara ne može biti reči. Glavno “uživanje” za publiku predstavljaju upravo provale neurotičnih izliva usred unutrašnjih turbulencija između predstave koju takmičari žele da ostave na publiku i njihovih pravih potisnutih emocija, kao i ovim uzorkovani međusobni odnosi takmičara dobrovoljno utamničenih u gigantski studio. Čak je i voajerizam publike simuliran, odnosno veštački, jer pravi voajerizam podrazumeva pojedinačno, diskretno uživanje u uvidu u nečiji stvarni život o čemu posmatrani nema nikakvu svest, dok je kod “Velikog brata” privatnost takmičara svesno i proračunato data na uvid svima. Ostaju, dakle, samo egzibicionizam i pohlepa kao temeljni stubovi na kome ova globalna igra gradi svoju navodnu autentičnost.

Uprkos ironijskoj, postmodernoj postavci samog rijaliti šoua, koja leži u odluci njegovog tvorca Holanđanina Jona de Mola da ga nazove po čuvenoj Orvelovoj knjizi (koju, sâm priznaje, nikada nije pročitao), a koja se podsmeva totalitatnom konceptu nadzora sistema nad pojedincem pretvarajući ga u banalnu zabavu, ceo šou odiše duhom vremena koji se nikako ne može pohvaliti svojom netotalitarnošću, tj. slobodarstvom. Naprotiv, podsmevajući se (i pri tome dobro zarađujući) konceptu zastarelog “lou-teh” totalitarizma predstavljenom u liku “Velikog brata”, ovaj šou nam precizno daje putanju postmodernog korporativnog totalitarizma čije venčanje visoke tehnologije, logike profita i dobrovoljnog pristanka, tj. odustajanja od privatnosti i ljudskih sloboda zarad elektronskih “hleba i igara” bačenog pred noge demosa, govori o onome što će tek doći. Celokupni “poduhvat” televizije B92, i to ponajmanje ovaj neobavezno zabavni, koji je u isti mah i visoke simbolične vrednosti, ma koliko se ista deklarisala kao branilac ljudskih prava i građanski sloboda na brdovitom Balkanu, stavlja je tako nedvosmisleno u ulogu mača globalizacije ovih prostora čija je tendencija upravo manipulisanje, pervertiranje i na kraju gušenje ljudskih prava i sloboda pod neumitnim pritiskom koncentracije kapitala i moći.

“Veliki brat” odavno stanuje ovde

Zbog toga, a iz potpuno suprotnih razloga od apologeta pomenutog šoua, najvećim delom se slažemo sa tezom da “Veliki brat” jeste slika društva u kome se on emituje.

Da “Veliki brat” odavno živi u Srbiji, ne treba puno dokazivati – i mi smo donedavno živeli, a i sada nije puno bolje, u izolovanoj sredini u kojoj vlada surova takmičarska borba za plen. O našoj se budućnosti odlučivalo tamo negde, u spoljašnjem svetu, demokratskim glasanjem ili uslovljavanjem istog montiranjem isečaka iz naših neurotičnih života od strane režisera globalnog “Velikog brata” i njegovih medija. I mi smo morali da se “ispovedamo”, posipamo pepelom i suočavamo se s prošlošću naših dela i nedela koje je uhvatilo nevidljivo oko kamere “Velikog brata”. Na skrivene kamere i tajne snimke odavno smo navikli: od Špegelja do Mašana, od š korpiona do mambi, samo se akteri menjaju. I dalje takmičari domaće tranzicije primaju zadatke, nagrade i kazne od “Velike braće”, sedeli oni u ovdašnjim ambasadama, međunarodnim organizacijama ili njihovim specijalizovanim telima i tribunalima. I dalje nas teraju da bespogovorno izvršavamo zadatke kako bismo ostali u igri, da radimo što kažu, da budemo čak i ono što nismo, ne bismo li do kraja, uz malo sreće, došli do bogatstva obećanih fondova koji nas čekaju kada izađemo napolje, u “otvoreno društvo”. Da bismo do tog cilja došli, ovdašnji tranzicioni takmičari spremni su na sve, na sva poniženja, pretvaranja, a naročito na drukanje konkurencije “Velikom bratu”, diskretno, u tri oka.

U poređenju sa našim pravim tranzicionim matriksom (D. Kanjevac) u kome živimo, rijaliti šou “Veliki brat” bio bi samo puki elektronski sedativ i predah da nije jedne ključne stvari. On nas podučava da uživamo i volimo “Velikog brata”, a ne da sumnjamo, kukamo i patimo se na našem turobnom putu ka “obećanoj zemlji” i njenim izdašnim fondovima. Jer, da ponovimo, cilj u obe igre, stvarne i simulirane, jeste isti – da zavolimo “Velikog brata” i život kakav nam on servira.

 
 
Copyright by NSPM