Saša Gajić
POVRATAK SUPERMENA
Najnoviji letnji blockbuster “Povratak Supermena” režisera Brajana Singera uspeo je da u svetskim medijima ponovo vaskrsne značajno interesovanje za jedan od najvećih američkih (i globalnih) mitova – onaj o “čoveku bržem od metka, jačem od lokomotive, koji je u stanju da preskoči najveću zgradu”.
Relevantnost Supermena kao rodonačelnika modernog žanra o superherojima nastalog u predveče svetskog sukoba (koji će, ne zaboravimo, Americi doneti globalno preimućstvo sve do današnjih dana) i njegova recepcija u savremenom svetu nije samo tema za kulturologe – ona predstavlja i sam sadržaj ovogodišnjeg nastavka Supermen–frašize prekinute pre bezmalo dve decenije. Da li “Supermenov povratak” u već pomalo posustaloj neokonzervativnoj, Bušovoj Americi može da ponovi njegov prvi, veliki filmski povratak iz pozne Karterove i rane Reganove faze, koji je koincidirao sa prvim velikim konzervativnim talasom u pobedonosnom finalu Hladnog rata; ili je savremeno, postistorijsko doba ono kome ne trebaju heroji, pogotovo ne oni “izlizani”, u koje Supermen svakako spada? O čemu se, dakle, u samom filmu radi?
“Povratak Supermena” prikazuje svet koga je ovaj superheroj napustio, otišavši na kosmičko putovanje do ostataka svoje rodne planete Kripton, a sve da bi proverio nije li još neko sem njega preživeo planetarnu katastrofu. Stanje na Zemlji u njegovom odsustvu u potpunosti je podudarno sa savremenim trenutkom – pomalo dosadnjikavo, pomalo haotično, prepuno regionalnih ratnih žarišta i znatno manje bezbedno nego pre. Vraćajući se nakon pet godina, Supermen se suočava sa saznanjem da u svetu konformizma i napredne tehnologije koja je preuzela primat nad funkcionisanjem sistema, nema više potrebe za herojima koji spasavaju svet. Luis Lejn ima dete i živi, poput svih naprednih i samosvesnih uspešnih žena, u vanbračnoj zajednici, prežalivši svoju “nezemaljsku” ljubav. I sve bi se možda i pretvorilo u melodramu da u igru ne ulazi “veliki negativac” Leks Lutor (koga glumi iskusni Kevin Spejsi) koji iz birokratskih razloga (tj. greške) izlazi iz dugogodišnjeg tamnovanja i koji, dokopavši se kriptonijanske superiorne tehnologije pohranjene u Supremenovom polarnom skloništu, planira diverzije globalnog terorizma u cilju ostvarenja svojih manijačkih vizija. Elektromagnetni impulsi koje Lutor emituje parališu savremenu civilizaciju, eletronika se gasi, padaju avioni, urušava se ceo sistem…. Supermen dobija još jednu šansu da potvrdi svoju ulogu i dokaže svetu da su mu heroji ipak potrebni, hrleći da se obračuna sa Lutorom koji zna kako da doskoči nepobedivom Kriptonijancu – uz pomoć kristala kriptonita koji mu oduzima nadzemaljsku snagu.
“Problematični” heroji današnjice
Vreme ovog “poslednjeg” povratka Supermena, i u samom svetu stripa, odakle su superheroji potekli i pristigli na veliko platno, više nije vreme moralnog čistunstva i heroizma koje su simbolizovali izvorni maskirani junaci. Od doba kada su “dobri i snažni” kostimirani borci za pravdu ulivali poverenje dečacima i devojčicama da mogu da bez po muke poraze svaku pretnju njihovim bezbrižnim životima mnogo toga se promenilo – pa i heroji sami.
Postmoderno vreme moralne (i svake druge) relativizacije, pomešano se idejama multikulturalnosti i političke korektnosti, postepeno je promenilo i junake iz stripa. Danas je Spajdermen oprhrvan egzistencijalnim krizama i psihološkim problemima, X-men predstavlja metaforu naučničke opresije nad manjinama, dok je redizajnirana Betvumen lezbejka. Radioaktivne mutacije kao rodno mesto superheroja više ne daruju pored natprirodnih fizičkih moći i moralnu nadmoć. Naprotiv, mutanti-superheroji su po pravilu moralno nedefinisani, neutralni i, osim što su nosioci priče, po malo čemu se razlikuju od oponenata-“negativaca”, osim što ih pobeđuju, čime im utilitarnost tj. efikasnost omogućava i moralnu ispravnost. I u takav svet ponovo uleće staromodni, “pozitivni” Supermen kakvog svi poznajemo iz vremena kada je sve bilo jednostavnije i jasnije…..
Kada su 1938. godine čikaški strip crtači Džeri Zigel i Džozef Šuster za potrebe strip magazina “Action Comics”(u izdanju DC Comics) kreirali lik Supermena, nisu ni slutili da će ovaj lik ne samo ubrzo postati simbol patriotizma i herojskog čistunstva u doba svetskog sukoba, nego da će i poroditi čitav žanr stripovskih superheroja. U mesecima nakon vrtoglavog Supremenovog uspeha kreiran je čitav niz maskiranih superheroja – Betmen, Čudesna žena, Fleš, Akvamen…. Sa otpočinjanjem II Svetskog rata i potrebom demonstriranja očigledne pobede dobra nad zlom porasla je i popularnost superheroja čijem su spektru pridodati novi, očigledno patriotski heroji (npr. Kapetan Amerika) koju su se u svojim avanturama uspešno nosili za silama Osovine.
Bio je to vrhunac prvog od tri doba stripovskih superheroja, tkz. Zlatno doba (Golden age of Comics). Superheroji su bili moralno monolitni i jednostavni, svrha im je bila jasna, a “pozitivnost” nepomućena, čak i kada su brutalno ubijali negativce ili i sami bili progonjeni od strane postojećeg zakona (kao npr. originalni Betmen). Jer, u svetu u kome su sile zla bile tako “očigledne” i gde nije dovođeno u pitanje obračunavanje sa njima svim sredstvima, a sile Osovine su se tako dobro uklapale u ovu stripovsku crno-belu priču kao neprijatelji sloboda i drugih osnovnih tekovina zapadne civilizacije, superheroji su lako preuzeli arhetipske funkcije delioca pravde i u kolektivno svesnom i nesvesnom konzumenata masovne kuture. Tokom pedesetih godina, sa nestankom Hitlera i sila Osovine, superheroji su, mada već “smekšali”, sa manje osvetničkog patosa i gneva, ostali moralno ispravni momci koji se okreću borbi protiv organizovanog kriminala u svim oblicima.
Polovina pedesetih godina prošlog veka predstavlja prelazni period u drugo, Srebrno doba stipovskih superheroja (Silver Age), poznato kao Marvelovo doba (Marvel Age) prema napoznatijem izdavaču ove nove generacije superheroja. Spajdermen, Stvor, Srebrni letač, Tor, samo su od nekih predstavnika “Srebrnog doba” koje je delom otupelo moralnu oštricu herojskih likova, vršeći njihovu psihologizaciju i gomilajući egzistencijalne dileme u i oko novije generacije strip junaka…. Rastrazani heroji, boreći se sa svojim emocijama i negativcima u svetu u kome se sve vrednosti postepeno relativizuju, savršeno su se uklopili u egzistencijalistički milje i adolescentske krize identiteta svoje dominantne publike…
Osamdesete godine prošlog veka predstavljaju prelaz u treće, postmoderno doba, koje se u svetu superheroja naziva Doba Pometnje (Mess Age). U njemu su heroji, od stvorova sa natprirodnim moćima koji ne mogu da reše svoje egzistencijalne probleme, postali društveni problemi – narkomani, alkoholičari i sociopate, emotivni bogalji, pa i mutanti i masovne ubice. Prefiks “super” u njihovom sve manje herojskom bitisanju meri se samo po stepenu pometnje i destrukcije koju svojim natprosečnim ili natprirodnim moćima i aktivnostima izazivaju. Panišer i Vulverina samo su neki od ovih postmodernih antiheroja koje je iznedrilo Doba Pometnje.
Moralno opadanje nije mimoišlo ni tradicionalne heroje “Zlatnog doba” koji su takođe doživeli svojevrsnu “dekonstrukciju”. Betmen se od psihologizovanog gotskog heroja postepeno pretvorio u mračnog odmetnika sumnjivog morala u novelama Frenka Milera, dok je i sam rodonačelnik herojskog žanra, Supermen, u “Tamnom vitezu” prikazan kao maloumna lutka američke vlade, beskrajno udaljena od izvornog “Čoveka od čelika”.
Snaga Supermenovog mita
Premda, kao što smo videli, postmoderni pokušaj dekonstrukcije nije mimoišao ni ovog najpoznatijeg superjunaka, mit o Supermenu ostao je jedan od najvećih i najživljih američkih mitova. Najnoviji Singerov film pokušava da povrati prestiž Supermenovom mitu stavljajući ga u moderni kontekst i usložnjavajući mu nijanse, pri tome se jasno držeći svih postulata koji Supermena čine “klasičnim”.
Ono što Supermena čini tipično američkim i stoga veoma podobnim za mitsku, idealizovanu identifikaciju je niz stvari. Prva bitna stvar koja se tiče Supermena je njegov dvostruki identitet, i to ne onaj kojim prikriva svoju herojsku prirodu, već suštinski – Supermen je, iako poreklom vanzemaljac rođen na planeti Kripton koji je kao “kosmički imigrant” silom prilika došao na zemlju, u isto vreme i baštinik “američkih vrednosti” mitske američke provincije, kako nam ukazuje ime gradića u kome je odrastao – Smolvil ( Smallville ). Svojim “vanameričkim”, imigrantskim poreklom, i svojom potonjom adopcijom koja je značila i prihvatanje moralnog kodeksa sredovečne porodice Kent, on predstavlja tipičnog naturalizovanog Amerikanca. Marta i Džonatan Kent (Ma i Pa) su paradigmatični žitelji mitske američke provincije, vredni i moralni farmeri, “pošten svet”. U okrilju njihove idilične provincijske egzistencije Supermen kao Klark Kent sazreva – on ide u školu, radi sa ocem na farmi, zabavlja se sa lokalnim devojkama, i u isto vreme upoznaje se sa svojim nezamaljskim moćima, uči se da ih kontroliše i upotrebljava na strani dobra….
Nakon Džonatanove smrti usled srčanog udara, Klark Kent, odnosno Supermen, napušta mitsku provinciju i odlazi u isto tako mitski Metropolis, najveći urbani centar na svetu, da otpočne svoju misiju borbe za pravdu. Njegov odlazak u velegrad ne znači samo test za njegovu nadljudsku fizičku snagu, već i za moral kome su ga naučili očuh i maćeha. Izuzetna je važnost ovog momenta u formiranju mita, jer Klark Kent je tipičan mladić iz provincijskog gradića koji se doselio u veliki grad i kakvih u SAD ima na milione, a da se pri tom nije odrekao svojih korena i vrednosti koje je iz njega poneo. Naprotiv, on je self-made man koji je uspeo u gradu, i koji se pri tome nije iskvario upravo zahvajujući parohijalnom vrednosnom sistemu koji mu daje moralnu nadmoć – on je istovremeno jednim svojim delom običan radni čovek koji se trudi da učini sve za ženu koju voli, mada mu ta ljubav nije uzvraćena, ali i tajni borac za demokratiju u beskrajnoj borbi za pravdu i odbranu američkog načina života ( American Way ).
Briljantnost pozicije koju Supermen kao došljak u velegradu zauzima, a koja je ključna da ceo mit “uspe”, je njegov dvojni identitet, koji funkcioniše kao jedinstvo suprotnosti ( coincidentia opositorum) . Supermen je njegova aktivna strana, Klark Kent pasivna. Supermen je odlučan i sposoban, Klark smušen i kolebljiv. Još više od toga, ono što razlikuje Supermena od dugih maskiranih heroja je da je kostimirani Supermen njegov pravi identitet, a “obični” Klark Kent zapravo maska. Kod drugih junaka je stvar obrnuta, jer kostim i maska prikrivaju heroja i njegov identitet.
U odnosu Supermena i Klarka Kenta stvar je još složenija, jer Klark je mnogo više od maske. Klark Kent kao Supermenov alter ego, iako predstavlja “sredstvo” za prerušavanje nadljudske sile, u isto vreme je jednako stvaran i istinit kao i druga, fizički moćnija strana njegove ličnosti. I pred toga, Klark nije moralno ništa slabiji od Supermena, samo je običniji. Klark sa svojim “čvrstim” moralom možda nije sposoban da se nosi sa fizičkim zahtevima borbe za pravdu i spasavanje sveta, ali je, uprkos smušenosti i stidljivosti, dovoljno sposoban da ispuni sve svoje “obične” zadatke – ta on je uspeo da postane jedan od dva glavna reportera u Dejli Plenetu (Daily Planet), vodećim novinama u Metropolisu. Iako neki od komentatora mita o Supermenu u Klarkovom smušenom kararakteru vide projekciju adolescentne nesigurnosti u svoje sposobnosti ispod koje se kriju ogromni potencijali, Klark Kent predstavlja još puno, puno toga.
“Normalni” Klark Kent, u tradiciji protestanstke radne etike, postaje dokaz uspeha običnosti i ostvarenja američkog sna. “Cvikeraš” Kent predstavlja najčistiji stereotip belog, protestanstog, kolebljivog i introvertnog pripadnika srednje klase ikada kreiranog u masovnoj kulturi. On je toliko običan da prestaje da bude stvaran, pretvarajući običnost građanskog života u iluziju ispod koje se skrivene kriju herojske namere jednog više nego “normalnog” društva.
Pored toga, a što je još značajnije, Kent kao alter ego daje anglosaksonski protestantski moral vanzemaljskoj snazi Supermena kao osnovni orijentir njegovog herojskoga aktivizma, i u isto vreme služi kao zaštita ne samo Supermenovog identiteta, već na isti način štiti svoje usvojitelje, “obične američke građane” u idiličnoj provinciji od osvete raznoraznih negativaca kojima je Supermen omeo planove i zagorčao život.
Ova podvojenost i kompleksnost Supermena-Kenta nije, naravno, dovoljna da prevaziđe njegovu tragičnost, ma koliko ona herojska bila. Supermen je, i pored svih svojih moći, beznadežno i tragično zaljubljen u reproterku Luis Lejn, Klarkovu koleginicu iz “Dejli Pleneta”. Klarkova polovina Supermenove ličnosti pati zbog neuzvraćene ljubavi koleginice, koja je pak zaljubljena u herojsku stranu – Supermena, dok sa druge strane kostimirani Supermen ne može da žrtvuje svoje herojsko pozvanje zarad “zemaljske ljubavi” i otkrije svoj dvostruki identitet. U okviru ovog mitskog paradoksa u beskraj se ponavlja priča o heroju i neostvarenoj ljubavi.
Supermen i SAD
Pored osnovnih “mehanizma” mita o Supermenu koje smo gore naveli a koji ga čine jednim od najznačajnijih savremenih mitskih tvorevina, Supermenova popularnost i stepen identifikacije sa “američkim snom” u čijeg je prvoborca promovisan, podosta govore i o prirodi američkog društva i njegovim idealima koje ovaj (nimalo slučajno ničeanski, jer ne zaboravimo da je Supermen bukvalni engleski prevod Ničeovog nadčoveka) heroj simbolizuje.
Supermen je još u televizijskim serijama emitovanim na vrhuncu “Hladnog rata” reklamiran kao borac za “istinu pravdu i američki način”, sve stojeći ispred lepšavog američkog stega, čime je između njega i SAD definitivno povučen znak jednakosti, tako da ne treba nimalo da nas čudi što se gotovo svaka premijera iz serije filmskih blockbustera o Supermenu odigrava oko 4. jula, najvećeg praznika SAD.
Identifikacija najmoćnije države sveta sa jednim mitom–produktom masovne kulture kao idealom i simbolom sopstvenog društva ne bi bila toliko kontroverzna da sama priroda mita ne ukazuje na dimenzije u kome se simbolicni izraz “super-ega” lidera moderne civilizacije razvija. Jer, ne zaboravimo, Supermen svoju nadčovečansku moć, pamet i snagu nije razvijao u pravcu sopstvenog duhovnog razvoja niti na dobrobiti opšteljudske kulture. Iako se u stripovima pokazuje kao dobrotvor- spasilac, njegova se uloga svodi što na demonstraciju fizičke sile ( bilo protiv negativaca, bilo prirodnih pojava (komete, uragani i sl.)), tj. na sprečavanje negativnih posledica a ne otklanjanje uzroka, ili na karitativnu ulogu pomoći pojednicima koji su ugroženi ili unesrećeni.
Zašto Supermen, obdaren superpameću, nije napisao ni jednu knjigu, komponovao ni jednu pesmu, izgradio ni jednu građevinu? Zašto nije podelio saznanja superiorne kriptonijanske civilizacije, te kosmičke Atlantide čijoj eliti po nasleđu pripada, sa ljudima među kojima živi, zašto sebično čuva njenu tehnologiju za sebe umesto da je podeli sa ljudskim rodom? Zašto nije pomogao ljudima da sami obuzdaju i preusmere prirodne stihije i društvena zla u drugom pravcu, sve su to pitanja na koja ovaj mit nikada neće dati odgovore, jer mitovi ni ne služe da ih daju. Problematično je, dakle, što se jedna civilizacija identifikuje sa takvim vidom “nadčoveštva”, ne videći da je taj “superiorni” čovek u drugim, svakako važnijim dimenzijama ljudskog postojanja, invalid koji ne samo da ne predstavlja nikakav uzor, već je jedno neurotično, rastrzano biće koje, što zbog neostvarene ljubavi, što deficita duhovnih kvaliteta i stremljenja, izaziva sažaljenje.
Simbolizujući otelotvorenje „volje za moć“ koja se prikriva iza svog građanskog–alter ega, nimalo slučajno kao šrafa informatičkog društva (K. Kent je novinar-reporter), Supermenov mit nam demonstrira, u nedostatku duhovne orijentacije čoveka, civilizacijsku potrebu za ogromnom upotrebom sirove sile u modernom organizovanom društvu da bi se u njemu ostvarila elementarna starozavetna društvena pravda, ali i pravu (dvostruku) prirodu savremene demokratije.
U svetu posle 11. septembra u kome su se, kako se videlo, kao nedovoljne i nesigurne pokazale moderna tehnologija i organizacija, „volja za moć“ kao pokretač krstaškog pohoda Supermena „za istinu, pravdu i američki način“ ponovo je zaživela u punom obimu. Skepsa postmodernog doba, očigledno nije uspela da nadvlada mitove modernog doba, koji se, i kroz medije i na javi, vraćaju izmenjeni saobrazno savremenom trenutku. Čuvajmo se da im, između njihovih parohijalnih vrednosti i globalnih pretenzija, ne stanemo na put.
|
|