Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKIA

Pitanja obrazovanja

   

 

Slobodan Miladinović

LIBERALNA EKONOMIJA I OTVARANJE TRŽIŠTA OBRAZOVANJA

Otpočinjanje procesa privatizacije i otvaranja tržišnih odnosa je nedvosmisleno legalizovalo ideju slobodne konkurencije i slobodnog preduzetništva. Nije sporno da je izlaz iz duboke društvene krize moguć tek otvaranjem prostora za slobodno tržišno delovanje i slobodnu utakmicu. No, veliko je pitanje da li se sve može izneti na tržište, može li se sve kupovati i prodavati. Odgovor je bez ostatka   –   DA. Međutim, mnogo važnije je pitanje da li treba sve izneti na tržište. Nedoumice i nesporazumi nastaju upravo oko odgovora na ovako formulisano pitanje. S jedne strane imamo tvrde liberale koji izričito kažu DA, a s druge strane sve ostale koje možemo klasifikovati na skali od umerenih liberala do ekstremnih socijalista. Što se dalje odmiče na toj skali, ostaje sve manje mesta za pozitivan odgovor.

U slučaju obrazovanja, gornje pitanje dobija sledeće oblike: da li su znanje i obrazovanje uvek svodivi na ekonomsku kategoriju robe? Treba li svako znanje i svako obrazovanje, po svaku cenu, izneti na tržište? Hoće li tržišni mehanizmi nužno izvršiti nivelaciju „proizvoda ljudskog rada“ iznesenih na tržište, na društveno vredan i nadasve koristan način? Da li institucije obrazovanja uopšte imaju šta da traže na tržištu i hoće li njihov izlazak na tržište rezultirati opštom korišću?

Tržište Srbije danas je već pretrpano brojnim privatnim školama, pre svega univerzitetima i fakultetima. Veliki broj mladih danas stiče visoko obrazovanje kod „privatnika“ (na sajtu Ministarstva prosvete nalazi se popis od oko 40 privatnih fakulteta). Mnogi već imaju diplome takvih ustanova. S jedne strane, to treba da bude nešto sasvim normalno. Uostalom, zar najprestižniji svetski univerziteti i fakulteti nisu u privatnom vlasništvu? Da li ima ikakvih razloga za brigu?

Svakako. Najpre, dobar broj stranih privatnih visokoškolskih ustanova ima tradiciju, čak i od više vekova. One su nastajale sa buđenjem tržišta i tržišnih odnosa, sa potrebom da se ima znanje u vremenima kada je ono bilo redak resurs. Duga tradicija i veliko tržište učinili su da te škole steknu status i ugled koji danas imaju. No, šta reći za novokomponovana tržišta malih i ekonomski i tehnološki nerazvijenih zemalja poput Srbije? Pod parolom da je privatni preduzetnik osnovna poluga razvoja (što, pod određenim uslovima, i nije sporno) počinju da se javljaju i preduzimljivi tipovi u sferi visokog obrazovanja. Glavni argument osnivača privatnih škola je da će tržište i tržišni odnosi iskristalisati kvalitet. Naravno, pozivaju se na iskustvo velikih, svetski priznatih univerziteta. Ali, kako stvari stoje u praksi? Koji je osnovni proizvod koji sad te škole nude? Znanje ili možda samo diploma?

Odgovor na ovo pitanje krije se u činjenici da novoformirani privatni univerziteti ne sklapaju poslovne aranžmane sa studentima (kojima bi trebalo da ponude, ako ne vrhunsko, ono bar što bolje znanje), već sa roditeljima kojima nude jedino što ih u procesu školovanja njihove dece zanima, a to je diploma. Definitivno, u našim uslovima konačni proizvod obrazovnog procesa na privatnom univerzitetu nije stručnjak, već diploma. Umesto da budu obrazovno-naučna institucija, ovi fakulteti postaju „društva za ispunjavanje roditeljskih želja“ ili „društva za fabrikovanje diploma“. Šta onda biva sa slobodnim preduzetništvom, tržišnom utakmicom i slobodnom konkurencijom? Da li konkurentska borba nešto čini da privatne škole podižu svoj kvalitet, odnosno kvalitet konačnog proizvoda?

Đavola! Umesto da se privatnici popravljaju, krajnji ishod tržišne utakmice na „tržištu obrazovanja“ jeste srozavanje kvaliteta dobrih državnih fakulteta. Sada i oni, pod pritiskom (nelojalne) konkurencije raznoraznih Mega, Inter, Euro itd. fakulteta, na koje student na jedna vrata uđe sa parama, a na druga izađe s diplomom, počinju da se pretvaraju u „društva za ispunjavanje roditeljskih želja“. Nadjačao je strah da će roditelji svoju decu upisivati na privatne fakultete gde se lako dolazi do diplome – željenog sna svakog srpskog oca i majke. Nije važno kakva je, samo da je fakultetska. Zbog toga profesori državnih fakulteta koji su podlegli prvom udaru tržišne konkurencije trpe strahovite pritiske svojih šefova da povećaju prolaznost na svojim ispitima. Koji apsurd! Umesto da se studenti nekako podstaknu da rade (kroz razne vidove kontrole njihovog rada tokom semestra, tipa kolokvijuma ili seminarskih radova, davanja domaćih zadataka i sl., koji bi trebalo da rezultiraju boljim uspehom na ispitu), pritisak se vrši na profesore. Jedini način da profesor sâm poveća prolaznost na svom ispitu i ispuni propisanu reformsku kvotu je da spusti kriterijum. I to se i dešava. A udarnici „bolonjskog procesa“ objavljuju ubedljivu pobedu: prolaznost je povećana sa nekadašnjih 25% na čak 75%! Ako su drugi morali da pod pritiskom tržišnog nadiranja srozaju svoje kriterijume, onda je samo pitanje vremena kada ćemo priznati da se ne zna ko je gori. Sve se ovo pravda atraktivnošću. A šta se smatra atraktivnim? Očigledno, ono što se najlakše dobija. Atraktivan je fakultet koji se očas posla završava, atraktivan je ispit koji se lako polaže, profesor koji ne traži mnogo znanja.

Srbija je mala zemlja i u njoj nema mesta za veliki broj visokih škola iste vrste. Srbija ima ograničene ljudske resurse. Priča o zahtevima tržišta za velikim brojem visokoobrazovanih je nesuvisla, isto koliko i priča da će nova radna mesta, koja će početi da se otvaraju u najskorijoj budućnosti, zahtevati od potencijalnih izvršilaca znatno veći fond znanja nego što je to slučaj danas ili u nekoliko prethodnih decenija. Poređenja sa Amerikom koja ima 55% visoko obrazovanih ili Korejom gde preko 80% stanovnika ima fakultet izgledaju prilično neozbiljno. Moguće je stvoriti društvo u kojem će, po principu srozavanja kriterijuma podstaknutog tržišnom utakmicom, skoro svi imati završen fakultet. Ali u takvom društvu svi, svakako, neće biti stručnjaci. Tada ne bi bilo ništa neobično videti oglas kojim se traži radnik na održavanju gradske čistoća a da je traženi uslov završen medicinski fakultet (čistoća je pola zdravlja), ili da se za roštilj-majstora traži diploma veterine, tehnologije ishrane ili možda termodinamike. U Americi se visoka stopa diplomaca obezbeđuje tako što postoje univerziteti na kojima školarina iznosi 5.000 dolara (s druge strane, imate one za čiju diplomu treba platiti 35.000 dolara godišnje, pa i više, kao što su npr. Prinston ili Jejl). Ali, na takvim univerzitetima opismenjavaju se Crnci, Portorikanci, Azijati, pridošlice iz postsocijalističkih zemalja i slični, a ne američka društvena elita. I njihovi diplomci svakako neće dobiti posao na bolje plaćenim radnim mestima, niti u boljim američkim firmama ili državnoj administraciji. Sa diplomom takvog fakulteta u Americi možete da steknete sjajnu karijeru kao prodavac na benzinskoj pumpi ili na nekom sličnom poslu.

Srbija je isuviše mala i siromašna zemlja da bi se odrekla znanja i ustanova na kojima se stiče dobro i vrhunsko znanje. Ako nećemo da se naša elita školuje onako kako to čine američki Crnci, Portorikanci ili Azijati, onda se pobrinimo da sačuvamo nešto od kvaliteta našeg visokog obrazovanja. Pokušajmo da sačuvamo budućnost.

Jer, kakve sve mogu biti posledice tog nakaradnog „potržištenja“ srpskog visokoškolskog obrazovanja. Kako to da se u ovoj zemlji niko ne pita šta će biti sa onima čiji fakultet u međuvremenu izađe na loš glas, ili čiji privatnik u međuvremenu bankrotira ili uopšte propadne na tržištu, promeni delatnost, okrene se nečem profitabilnijem? Kakvu će faktičku snagu imati diplome potencijalno ukinutih privatnih fakulteta? Ko je, u tom slučaju, odgovoran prema nekadašnjim i tekućim studentima i ko će stati iza njihovih diploma i položenih ispita? Ko će biti garant njihove stručnosti? Da li će to, možda, biti današnji ministar prosvete koji tako širokogrudo dodeljuje licence svakom srpskom biznismenu koji želi da postane „preduzimač za visoko obrazovanje“?

Uostalom, šta se najviše studira na privatnim fakultetima? Nije potrebno veliko istraživanje da bi se saznalo da su to menadžment, marketing i poslovanje. U Srbiji je registrovano najmanje 25 fakulteta ovog profila. Ovde se vidi šta je na tržištu najatraktivnije. Ja tebi – ti meni. Trange-frange. Tante za kukuriku. Baš lepo! Najvažnija stvar na svetu za Srbiju, dakle, jeste kako da njena deca nauče da mešetare. Kako da lažu, obmanjuju, kraduckaju i varakaju a da ne budu uhvaćeni. Baš divno! Da li to znači da treba oformiti neku novu nauku i akademsku disciplinu koja će imati za cilj da studente osposobi da mogu svakom budućem poslodavcu da prodaju glupost za pamet, neznanje za znanje, da ih osposobi kako da postanu vešti foliranti, prodavci magle i promaje ili, možda lepše zvuči, menadžeri čiji će cilj biti da ubede poslovnog partnera ili poslodavca da znaju ono što ne znaju, da mogu ono što ne mogu, da su sposobni za ono za šta su nesposobni.

Drugu grupu čine fakulteti za atraktivne nove tehnologije na kojima se u naučne discipline pretvaraju sasvim prozaične materije poput Mikrosoftovog eksela. Profil ovih fakulteta jasno kazuje da je i ovde mešetarenje osnovni motiv i interes njihovih osnivača. Ima tu i nešto umetničkih, novinarskih i humanističkih fakulteta, ali za definitivan sud o motivima njihovog pokretanja treba sačekati neko vreme. Za sada se može reći da i ovde postoje mešetarski motivi uz izvesne ograde vezane za potencijalnu ideološko-političku konotaciju, koja se može dovesti u vezu i sa nekim potencijalnim konfliktima u budućnosti. Onog momenta kada se profil privatnih fakulteta i univerziteta proširi, moći ćemo da prepoznajemo i druge motive. Zasad toliko.

Konačno, možemo se zapitati kakav je kvalitet profesorskog kadra na svim tim novokomponovanim fakultetima. Profesorsko mesto na nekom privatnom fakultetu najlakše ćete dobiti posle proverenog staža u politici ili ako ste dobro umreženi i imate veliki socijalni kapital u Burdijeovom značenju. Bitno je da se gomila društvena moć. Neki od u javnosti poznatijih privatnih fakulteta su upravo stecište drugog i trećeg ešalona isluženih političara i „javnih radnika“ iz svih garnitura vlasti. Tako se isluženi politikanti, koji su na raznorazne načine stekli doktorske titule, pretvaraju u „ugledne“ univerzitetske profesore, koji postaju apologeti „transatlantskih integracija“ ili politički ili nekakvi drugi savetnici i konsultanti svojih privatnih poslodavaca, u nadi da će se kad-tad vratiti profesiji koja im je ponajviše prirasla za srce – politici.

Naravno, politički dobro umreženih ima i na državnom univerzitetu. To su oni koji zaposedaju pozicije društvene i političke moći, koji kroje budućnost akademske zajednice, kreiraju kadrovsku politiku visokoškolskih ustanova i, što je najgore, pričaju priče o tržištu obrazovanja i o pritiscima konkurencije, a iz potaje planiraju osnivanje sopstvenih privatnih fakulteta i univerziteta. Od njih nauka i univerzitet imaju malu korist. Stvarno kvalitetni profesori sa državnih univerziteta gledaju svoja posle, bave se naukom, trpe iživljavanja moćnih i, što je najbitnije, ostavljaju dugoročni trag u svojoj struci i nauci.

Veliko je pitanje kome obrazovna politika lakog dobijanja (uglavnom bezvrednih) diploma najviše znači. Verovali ili ne, ona će najviše koristi doneti imigracionim zemljama jer se smanjuje kako kvalitet gotovog stručnjaka koji iz Srbije traži radnu vizu, tako i stručni rejting istog. Samim tim, smanjiće se i pritisak stručne i visokoobrazovane radne snage iz naših krajeva. Time je za njih spojeno udobno sa korisnim, a nama ostaje da se pred polupismenim strinama i tetkama kitimo zvučnim stručnim nazivima, sve dok i njima ne postane jasno da je jača diploma srednje frizerske škole iz 80-ih ili 90-ih od diplome nekog od novokomponovanih, a nažalost, i “ bolonjski reformisanih fakulteta“ iz dve hiljade i neke.

Naravno, i Srbija će imati neke koristi od toga. Prvo, smanjiće se odliv mladih Srba na Zapad, što će demografi svakako pozdraviti. Drugo, maksimiziranje prolaznosti studenata na ispitu je dobar način da se istera korupcija. Ako niko ne pada na ispitu, onda niko nema potrebu da nudi mito, niti ima mogućnost da isto traži. Dakle, na sve ovo se može gledati sa izvesnom dozom optimizma, a da to ujedno bude shvaćeno i kao rezultat tržišne utakmice. Međutim, sve su to mali dobici za onaj strašni gubitak koji će Srbija imati zbog uništenja možda jedinog kvalitetnog srpskog resursa   –   dobrog obrazovanja.

(Autor je profesor Fakulteta organizacionih nauka, Beograd)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM