Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Marinko M. Vučinić

Naš i njihov govor mržnje

U prvoj izjavi za štampu nova predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Nadežda Gaće vrlo je odlučno i rezolutno istakla da će zalaganje za apsolutnu i beskompromisnu borbu protiv govora mržnje i zaštitu slobode govora i tolerancije biti njen glavni programski prioritet i zadatak. Ovo udruženje je i nastalo kao rezultat okupljanja novinara koji su bili spremni da se otvoreno i hrabro suprotstave najdrastičnijem gušenju medijskih sloboda i pritisaka, ratnohuškačkom novinarstvu i režimskom propagiranju govora mržnje. Ovu plemenitu misiju udruženje je nastavilo da obavlja sa istim žarom i posle demokratskih promena, što ima poseban značaj za stvaranje snažne javnosti u našem društvu. U razgovoru za list „Danas“ Nadežda Gaće je veoma jasno izrazila svoju programsku poziciju: „Zalagaću se za apsolutnu borbu protiv govora mržnje. Zavladao je manir da se on opravdava pravom na drugačije mišljenje i da se to naziva demokratijom. Ne, to nije pitanje demokratije. Vređanje elementarnih ljudskih prava nije demokratija. Pred srpskim društvom, a naročito u našoj profesiji, stoji stravičan izazov - da veoma dobro razumemo, da razlikujemo šta je govor mržnje, vređanja i etiketiranja. NUNS će, kao i do sada, uvek reagovati na sve takve slučajeve, ali to ne znači da ćemo se baviti politikom“. Ovo opredeljenje i namera nove predsednice je za svaku pohvalu i zaslužuje punu podršku. Ali, kako to zapravo izgleda u našoj političkoj i medijskoj praksi.

Očigledno je da je sasvim dovoljno da se neki novinar ili tzv. nezavisni javni delatnik samoproglasi za borca za ljudska prava, samim tim i borca protiv govora mržnje, i da je pritom član NUNS-a. U tom slučaju, on može da nastupa bez ikakvih ograda, obzira i da nesmetano širi govor mržnje, diskvalifikacije i netolerancije. Sve se to može činiti upravo pod okriljem borbe protiv svega toga i u ime borbe za toleranciju.

Reč je ipak o tzv. našim ljudima i saborcima koji se ponekad malo zanesu i preteraju u svojoj „pravedničkoj borbi za uzvišene ideale“. Jer, govor mržnje je uvek na drugoj strani i mi smo spremni da ga osuđujemo, prepoznajemo i žigošemo kod drugih.

Ovom prilikom navešću nekoliko veoma indikativnih citata iz spisateljskog opusa članova NUNS-a i tzv. nezavisnih intelektualaca, na koje ovo udruženje nikada nije reagovalo adekvatno i saglasno svojoj misiji.

Teofil Pančić je o premijeri filma „Grbavica“ i publici koja se okupila izneo sledeću ocenu: “Kako god bilo, u Sava centru se okupilo, usudiću se da kažem, manje-više sve ono najbolje i najčasnije što današnji Beograd ima - od filmskih i ostalih umetnika i raznih drugih neokaljanih javnih ličnosti do prokazanih 'zlih žena' iz nevladinih organizacija“. Da li to onda znači da svi ostali koji nisu bili na ovoj premijeri ne spadaju u Pančićevu kategoriju časnih, neokaljanih i najboljih ljudi u Beogradu. Njemu je, izgleda, zapala dužnost da određuje ko pripada tom posvećenom krugu, jer ko nije sa nama, nije ni dostojan da ga ubrajamo u časne i neokaljane. Pančić je i nedavno u „Vremenu“ pisao o profesoru Kosti Čavoškom: “Eh prikane, eto ti gorkog razočaranja, izneverena mladost. Onaj isti čovek koji je sve zainteresovane laike naučio šta je 'habeas corpus', na moje oči i uši raspekmeženo metanisao retardiranoj, pobesneloj i krvožednoj rulji i paganski slavio idola plemena. Čavoški je dodatno mutirao u pravcu opskurnog, radikalno desničarskog politikanta, senatora Republike Srpske, javnog obožavaoca najsramnijih ličnosti celokupne srpske istorije, propovednika najsramnije politike zločina, licemerno i trapavo zamaskirane u ‘ odbranu legitimnih nacionalnih interesa'. Drugim rečima, odao se genocidu“. U koju vrstu govora spada ovo nedostojno vređanje čoveka, koji svakako spada u red najčestitijih i najdoslednijih ličnosti u našem savremenom političkom životu. To što se neko ne slaže sa njegovim političkim stavovima ne daje mu za pravo da se služi najprizemnijim diskvalifikacijama uglednog profesora Pravnog fakulteta, koji se, kako Pančić navodi, odao genocidu. Da li je ovde reč o eklatantnom primeru govora mržnje i diskvalifikacije ili je u pitanju pomalo razbarušeni način pisanja ovog kolumniste.

U izlivima neprimerenog, netrpeljivog i vulgarnog govora ne zaostaje ni kolumnista Petar Luković. Evo kako on piše o ovom profesoru: “Ne umem da objasnim zbog čega tako reagujem na akademika Kostu Čavoškog. Bilo je žešćih fašista od njega, čak i simpatičnijih nacista, ali njegovo okruglasto SS lice, koje liči na nedopečenu picu koja govori budalaštine, bilo je previše za moju neotkrivenu bolest. Pokušaj da se verbalno obračunam s akademskom budalom. Negde sam video Čavoškog u SS uniformi koja mu je, onako punačkom, lepo stajala, naročito mrtvačke glave koje ga čine ponosnim“. Nije ostao pošteđen ni profesor Žarko Puhovski. On je, samo zato što se usudio da na drugačiji način problematizuje ulogu i delovanje nevladinih organizacija, bio izložen neprimerenim napadima, i to upravo od zagovornika borbe protiv govora mržnje. Posebna specijalnost Lukovića je njegova uporna karakterizacija i opisivanje mentaliteta srpskog naroda. U tim ocenama on demonstrira apsolutni nedostak mere i služi se najprizemnijim diskvalifikacijama: „Sreća je da se Pahomiju diže kurac na mlađahne pravoslavce. Srpska je nada da još nije sve izgubljeno i da se erektivna vatra iz Vranja može raširiti do svake upotrebljive genitalije kao patriotska petarda. Translated on na hrvatski: sve dok guzimo decu, za Srbiju ima nade. Kako Cvijanoviću, DB slučaju, objasniti da je njegova seksualna želja za Biljanom Plavšić plod srpske potrebe da poštujemo evropske standarde i guzimo ženske zločince starije od 90 godina. Ovako, negde između 9. i 12. mesta, poniženo čekaš Wild card da nas, eventualno, pozovu na Svetsko prvenstvo iduće godine u Japanu. Morali smo čak, što Srpsko Nacionalno Biće nikad oprostiti neće, da se ponosno naguzimo i čekamo da nas karaju. Što za srpsku erotsku zabludu nije loše, naročito kad se dupe razradi i počne da uživa. Jeste da Kosovo nije Srbija, ali je zato slatko: samo guzi“. Kako okarakterisati ovakav način govora ? O kakvoj slobodi govora se može govoriti kada je u pitanju ovakav neprimeren način diskvalifikovanja srpskog naroda? Ovde je očigledno reč o otvorenom rasizmu, ali to ne zanima Udruženje nezavisnih novinara Srbije jer su oni do sada bili budni samo kada treba da osude manifestacije govora mržnje na onoj drugoj strani, a njihov član Luković samo neguje specifični humor i satiru.

Ni pojedini tzv. nezavisni intelektualci ne zaostaju mnogo za ovim poslenicima novinarske reči. Aleksandar Bošković, antropolog naše svakidašnjice, u emisiji „Peščanik“, specijalizovanoj za ostrašćenu borbu protiv govora mržnje, ovako je govorio iz svoje uzvišene antropološke perspektive o našoj aktuelnoj društvenoj i političkoj situaciji: “Pošto se ja bavim Balkanom, onda je meni fenomenalno baš zbog te duboko uvrežene nenormalnosti. To je nekakvo odsustvo normalnosti, koje je naravno prisutno svuda. Međutim, ovde je to podignuto na nivo nekakvog nacionalnog karaktera, ako hoćete i nacionalne kulture, tako da je ovde normalno biti - nenormalan. Slično tome, moja ideja je da sa ljudima sa ovih prostora treba razgovarati vrlo oprezno. Vi ne možete nekoga ko dolazi iz Srbije posmatrati kao normalnu i uračunljivu osobu. Neke stvari se ne pominju. Na primer, Kosovo se ne pominje ili se pominje vrlo oprezno. Ovde svi žive nekako zarobljeni u prošlosti“. Ovo su, dakle, ti epohalni naučni uvidi antropologa Boškovića o našem karakteru i mentalitetu, a mogu poslužiti samo kao dobra ilustracija da se u našoj javnosti više ne biraju reči i kvalifikacije. Međutim, ovaj antropolog je došao do istinskog otkrića da je naša prava priroda zarobljena u endemskoj nenormalnosti, a jedini izlaz je da se ovaj nenormalni, infantilni i nedorasli narod stavi pod protektorat Havijera Solane, kao dežurnog vaspitača koji će pokušati da nas civilizuje, unormali i uljudi! Zaista, veliko je pitanje da li će naša antropologija preživeti da nema ovako originalnih i naučno fundiranih nalaza koje nam je Bošković prezentirao.

I iz političke sfere se neprestano širi govor mržnje i vulgarnosti. Svakodnevno smo svedoci beskompromisnih i često pravih verbalnih ratova u našim medijima. Upravo je takav način govora uništio u velikoj meri racionalnost politike i otvorio prostor za sve rašireniju pasivizaciju i apstinenciju naših građana. Međutim, pravi problem nastaje kada upravo zagovornici liberalno-demokratskih ideja u Srbiji pribegavaju netolerantnom i diskvilifikatorskom govoru, nagoveštavajući da je jedini izlaz za političku krizu u Srbiji posezanje za gvozdenom metlom i prevaspitavanjem naroda. Nedavno je Nikola Samardžić, član Predsedništva LPD-a, demonstrirao kako bi izgledala primena te svespasavajuće gvozdene metle: “Možda je jedina greška pokojnog Zorana Đinđića to što 5. oktobra uveče nije ‘ pakovao' Vojislava Koštunicu u gepek, umesto što ga je poslao na balkon Skupštine“. Povodom ove brutalne izjave nije se oglasio niko iz političke grupacije koju čine borci protiv govora mržnje. Verovatno se smatra da je to izraz dozvoljenog i prihvatljivog preterivanja u žaru političke borbe. Važno je da se samo pripada liberalno-demokratskom i modernizatorskom krugu i sva preterivanja automatski biće oproštena.

Ovakve stavove i ocene mogli bismo citirati u nedogled. Suština problema je u tome što upravo one političke grupacije i udruženja koja se pozivaju na permanentnu borbu protiv govora mržnje ostaju nemi na drastične manifestacije ove vrste govora, upravo u njihovim redovima i među zagovornicima i pristalicama njihovih koncepcija. Za njih su to bezazlena iskakanja i simpatične neumerenosti, koje možemo posmatrati kao neku vrstu kolateralne i prihvatljive štete u pravednoj borbi za naše ideale.

Nadam se da će nova predsednica NUNS-a prekinuti ovu jednostranu praksu i reagovati u svakoj prilici i bez izuzetka na pojavu govora koji širi mržnju, netoleranciju i ksenofobiju. Ovo udruženje bi moglo da proceni u kakvu vrstu govora spada ocena koju je Nadežda Gaće dala o ljudima koji su se okupili na ispraćaju Miloševića ispred Savezne skupštine. Parafrazirajući jednu rečenicu iz pisma Biljane Jovanović o nadolazećem nacionalizmu, ona je rekla da se danas ispred Skupštine upravo okupio božanski nacionalistički smrad.

Samo ako u svakoj prilici iskažemo spremnost da se suprotstavimo svim pojavama govora mržnje, bez obzira na to sa kog društvenog i političkog spektra dolaze, možemo stvoriti javnost sposobnu da bude najvažniji i najsnažniji korektiv svake vlasti. U tome leži suština demokratskog principa - da načela usvojena kao univerzalna pravila funkcionisanja našeg društvenog života moraju da imaju opšte i univerzalno dejstvo i smisao.

20. mart 2006. godine

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM