Jovana Papan
Etno nije opredeljenje
Skupila se svojevremeno jedna mala grupa učenih i prekaljenih
muzičara i novinara u jednoj televizijskoj emisiji, da komentariše
ovogodišnji izbor za pesmu Evrovizije. Uz sećanja na neke krasne
dane kada je, izgleda, na Evroviziji,
kao i u životu sve bilo mnogo ukusnije, priča se ubrzo, po ko zna
koji put, prebacila na tzv. etno pitanje.
Iako je već zaista svima jasno da pod naziv "etno" može da se
podvede apsolutno svaka muzika, ako to onome ko govori trenutno
odgovara, a po katalozima muzičkih kuća pod ovom etiketom možete
pronaći redom sve od crkvenog pojanja (svih tradicionalnih religija)
pa do Ortodox Celts-a,
učesnici emisije su se savršeno slagali u
sledećem: etno je neka kvazi-muzika, nesrećno i neukusno
koketiranje "dobre stare" zabavne muzike sa narodnom, ali etno
najzad izlazi iz mode. Naglasili su, doduše, da i nemaju ništa
protiv etna, da su ga čak pomalo i upražnjavali u nekim
kvalitetnijim oblicima, ali da je sad već svakome normalnom
dozlogrdilo, i da je zaista došlo vreme da se od tog virusa
izlečimo. I da se vratimo negovanju onih pravih, evropskih i
zapadnih vrednosti, što nam je, kažu, oduvek bilo opredeljenje.
To, da je etno muzika prevaziđena i
neukusna stvar i da u Evropi više nema prođu, samo je jedan od
načina recepcije ovog fenomena u našoj sredini. U nekoj drugoj
emisiji, od nekih drugih ljudi, možete isto tako čuti i to da je baš
lepo što etno u poslednje vreme postaje popularan. A i danas
se, kao i cele protekle decenije, od muzičara svih popularnih
žanrova redovno može čuti ona čuvena rečenica: "Na mom novom albumu
ima pomalo etno zvuka".
Etno je
zapravo ime koje je kod nas usvojeno tokom devedesetih i obuhvata
više muzičkih žanrova, koji upućuju na srpsku, romsku, vlašku,
orijentalnu ili uopšte balkansku tradiciju, šta god ona za ljude
predstavaljala. Ukoliko nije u pitanju bukvalna reinterpretacija
narodne muzike (Moba, Paganke), onda se radi o fuzionisanju muzičkog
folklora sa klasičnom muzikom (Duo Moderato), džezom (Jovan
Maljoković), ili nekim od popularnih žanrova tzv. anglosaksonskog
kulturnog kruga (pop, rok, dens, tehno, rep) što se obično podvodi
pod proizvodnju tzv. "lakih nota" koje su i najčešće na udaru
kritike. Uobičajena je i "kreolizacija" - spajanje različitih
bliskih ili udaljenih folklornih poetika (Milojević. 2003: 14) a
primer za to je recimo spoj panonskog i južnosrbijanskog zvuka u
zajedničkom muziciranju Lajka Feliksa i Bobana Markovića.
Muzička analiza raznih domaćih etno
izdanja pokazala je da tu ima najmanje elemenata vezanih baš za
srpski muzički folklor. Pozajmice su najčešće iz susednih regiona,
iz vlaške, bugarske, makedonske, grčke i mađarske muzike, a razlog
je verovatno to što se autorima srpski folklor čini nedovoljno
komercijalnim (Marković, 2004:
49). Termin etno je u stvari pandan
engleskom terminu
world music koji je
nastao nešto ranije
na Zapadu (V. Britanija),
u trenutku kada se pojavila potreba da se
negde svrstaju sva ona muzička izdanja koja nisu ni pop,
ni rok, ni folk,
ni bilo šta već poznato tržištu. Tih osamdesetih u svetu su
popularni bili afrički i bugarski muzičari, devedesetih je procvetao
pravac koji fuzioniše tradiciju i tehnologiju i ceo svet je slušao
Deep forest, a do
danas je svoje malecno mesto pod suncem izborila skoro svaka muzička
kultura.
Što se same Evrovizije tiče, ona za svojih pedeset godina postojanja
i nije stekla neku reputaciju uspostavljača trendova, i skoro svaka
analiza njenog uticaja na svetske tendencije svodi se na pominjanje
grupe Abba i još par hitova.
Ovako beznačajan efekat na
međunarodnom nivou, koga su učesnici jamačno svesni, dovodi do toga
da i ne očekuju mnogo više, nego da svojoj zemlji donesu ako ne
pobedu, onda bar malo reklame, a da sebi povećaju popularnost u
domovini ili regionu, dogovore koje letnje gostovanje ili duet.
Otkako je postalo jasno da flertovanje sa narodnim melodijama,
instrumentima i vizuelnim identitetom odlično prolazi, prisutan je
otprilike stalan procenat etno numera. Od znakova
raspoznavanja na ceni, apsolutni šampioni su bubnjevi i timpani u
koje je poželjno udarati sa što više simptoma transa, odeća od
životinjske kože i krzna po šnitovima iz paleolita, kostimi
orijentalnih plesačica, narodne nošnje, srednjevekovne odežde.. .
Dobro, sve je
to moda, trend, kopira se ono što je ranije imalo uspeha, u begu od
šlagera i popića ide se za nečim egzotičnim. Međutim, zašto bi neko
očekivao da posle izlaska sa margina u "mejnstrim" i stihije koju je
izazvala, etno muzika treba da se povuče i vrati tamo odakle
je došla? Zar anglo-američki pop/rok zvuk ima monopol i na muzičke
"ljige"? I zar nije, na kraju krajeva, svaka muzika jednom davno
potekla iz nečijeg "etna"? Džez je nastao na temeljima afričke
narodne muzike u susretu sa evropskom, a rok en rol, između ostalog,
vuče poreklo iz američkog i irskog folka. A kada su se pojavili i
postali pomama, takođe su smatrani za pošast i prolazni trend,
degradaciju kulture, proizvode jednog bolesnog razdoblja. Kao što se
danas očekuje da se vratimo pravim vrednostima, odnosno popu i roku,
tako se jednom davno čekalo da se zabludeli vrate valceru i menuetu.
Svakom ko malo zagrebe po površini i baci pogled na istoriju,
postaće jasno da su se oduvek vodile slične polemike o onome što se
u krugovima teoretičara naziva istinom muzike. Šta su prave
muzičke vrednosti ostaće pitanje trenutka, percepcije, to je bojno
polje na kome se sukobljavaju različite društvene, etničke,
kulturne, starosne grupe.
U našoj,
ideološki isparcelisanoj javnosti izdvaja se nekoliko
suprostavljenih stavova o etno muzici. Na jednoj strani se
nalaze zastupnici neo-romantičarskih idealizovanja iskonske narodne
duše i izvornog muzičkog bića neiskvarenog šundom (domaćim i
stranim), pa se obilato ušmrkava i guta sve što i najmanje podseća
na pravoslavno-arhaično-vizantijsko-srpsku kulturu. U traganju za
"autentičnim"
zvukom muzičari crpu inspiraciju iz svih izvora: proučavajući
narodne instrumente (od žira do gajdi), obilazeći manastire i
upijajući zvuke crkvenog pojanja, razgledajući freske, pretražujući
zapise etnomuzikologa... Naravno, krajnji rezultat sa izvornošću
često ima samo posredne veze i u konkretnom trenutku prošlosti
verovatno ne bi bilo ni prepoznato kao autentično. Ili je zajedno
ukomponovana gomila muzičkih instrumenata koji nikada ranije grupno
nisu svirali (Balkanika), ili se dodaje drugi glas tamo gde
originalno ne postoji (Braća Teofilovići) (Marković, 2003: 49), ili
se u narodnom duhu komponuju nove, daleko složenije melodije, u
temperovanom dur-mol sistemu (Bora Dugić). Mistična povezanost sa
dalekom prošlošću, pomoću koje se otkrivaju znanja i istine o
narodnoj tradiciji, kod nekih muzičara figurira kao ona "karika koja
nedostaje" i koja daje legitimitet autentičnosti njihove muzike:
"..nemoguće je da nisu postojali ljudi koji su ovo radili, zato što
ovo nije izmišljena, već samo zaboravljena stvar" kažu braća
Teofilovići (Intervju: www.balkanmedia.com).
Drugu struju predstavljaju "progresivne" muzičke snage koje etno
doživljavaju kao jedan globalni fenomen i koji rado eksperimentišu
sa svim pravcima, a zaziru od patetisanja i banalnosti, pa tako
nastaju razne fusion
i crossover
varijante - balkan-rumbe, hajdučki
čočeci, dram en bejs gajde. Muzičari se trude
da stvore muziku koja "zastupa planetarnu
univerzalnost" i "komunicira na nivou emocija", na nekom "pra jeziku
bliskom svakom ljudskom biću", i koja može da ujedini čitavo
čovečanstvo.
Među njihovom, pretežno gradskom publikom, često se mogu sresti
poklonici koji etno muziku uvek rado slušaju kada je u vidu
fino upakovanog urbanog proizvoda pazare u centru grada, i koja bi
trebalo da predstavlja obeležje njihove progresivnosti i
evropejstva, mada tu istu muziku ni mrtvi ne bi podneli ako bi je,
ne daj bože, čuli pod nekom šatrom (Jansen,
www.komunikacija.org.yu).
Na sasvim suprotnom kraju nalaze se oni, kojima ni najelegičniji
vapaj frule niti žalobna jeka gusala ni posle čitave noći natapanja
alkoholom ne bi izmamili ni suzno oko. Kao deca asfalta, odrasla u
vreme kada su se, umesto zapleta u "Moravcu", neumorno skidali rok
en rol hitovi sa radija Luksemburg, ili nešto kasnije kada se po
dozu muzičkog identiteta išlo na one čuvene beogradske žurke, oni se
zaista (uz podosta ličnog truda) osećaju kao stranci u današnjem
etno svetu, spremni da u svakoj prilici objave svoje srdačno
zgražavanje. Prizivajući uspomene iz vremena kada su, navodno, prave
vrednosti svima bile prioritet a kultura curela na sve strane, oni
uporno preslušavaju stare hitove i čekaju da etno izađe iz
mode, pa da se sve(t) opet vrati u normalu.
Sklonost da preispitujemo svrsishodnost upotrebe muzičkog folklora u
savremenim lakim žanrovima (mada je kod nas često u tesnoj vezi sa
negativnim autostereotipima), nije samo naša boljka. Svet je, tokom
poslednje decenije već uveliko obišao jedan talas polemike na temu
world music.
Raspravljalo se o mnogim pitanjima – od problema bezdušne
eksploatacije narodne umetnosti "sa periferija civilizacije" od
strane zapadnih muzičara, pitanja autorskih prava i nadoknade onima
koji su tu muziku generacijama stvarali i čuvali (da bi se drugi na
njoj bogatili), do pitanja priznavanja stvarne umetničke vrednosti
delima nastalim u tradicionalnom kolektivizmu, nasuprot današnjoj
kulturi u kojoj se pravom umetnošću smatra samo zapadni koncept
autorskog dela (Tomić, 2002: 313). Rascep ostavlja sa jedne strane
vrednosti koje je obavezno priznati i koje niko, ni u ludilu ne može
da dovede u pitanje, kakvi su na primer Mocart ili Rolingstonsi, a
sa druge strane ostaju razne afričke, balkanske, azijske i sve druge
egzotične muzike koje su stvar isključivo ličnog opredeljenja, i bez
kojih se, takoreći, može (Mićunović,
www.nspm.org.yu).
Posebno je, međutim, osetljivo ovo pitanje u kulturama koje, poput
naše, paralelno održavaju više muzičkih tradicija. Od tridesetih
godina 19. veka u Srbiji se aktivno sprovodi kulturna politika
usvajanja zapadnih muzičkih vrednosti. Polazeći od društvenih elita
školovanih po srednjoj i zapadnoj Evropi, kao i uvezenih dirigenata
i kompozitora iz Češke, zapadni dur-mol sistem i instrumentarijum
polako su ulazili u šire narodne slojeve, pa je i dobar deo onoga
što danas smatramo našom izvornom muzikom, zapravo rezultat takvih
upliva – od moravske harmonike do dragačevske trube. Srećom po našu
kulturu, ostalo je dovoljno toga zabeleženog i sačuvanog od zaborava
i iz ranijih vremena, mada se ne može reći da kroz istoriju nije
bilo stalnih spoljašnjih uticaja u muzici – od starobalkanskih,
preko vizantijskih, do orijentalnih. Kako smo svoju originalnu
muzičku tradiciju pri ulasku u moderna vremena podredili uvezenoj,
što je razumljivo ako znamo da je to bilo u sklopu politike opšte
de-otomanizacije i pozapadnjavanja koje je nastupilo po stvaranju
srpske države, danas se, u sklopu post-kolonijalističkih revizija
sistema vrednosti, s pravom postavlja pitanje održivosti takvog
rangiranja kvaliteta muzičkih kultura. Od pre nekoliko godina je
konačno u naš muzički obrazovni sistem, kojim dominira klasična
muzika, ubačeno i tradicionalno muziciranje Srbije. To je dobar
početak, i šansa da se održava i prenosi svo to muzičko znanje koje
je baštinjeno generacijama i vekovima.
Jedino kod nas, dežurnih vitezova visoke kulture i civilizacije, u
ime odbrane ideja i opredeljenja "koja smo oduvek sledili", nešto
uvek mora biti proganjano. A kako se najčešće žigoše ono što većina
(narod) voli da sluša, ispada da sve one, nesposobne da čaše lome uz
meditativnog Baha, večito mlade Rolingstonse, ili (eventualno)
filozofsko-arhitekturalno-monumentalnog Sanju Ilića,
treba lepo zapakovati, i zajedno sa svadbarskim kupusom, ibarskom
magistralom, Dragačevom, pa i ovakvom Evrovizijom, hitnuti pravo u
neki megakontejner za domaće grehove. Jer sve to zapravo nikad i
nije bilo naše opredeljenje.
|
|