Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

Etno nije opredeljenje

Skupila se svojevremeno jedna mala grupa učenih i prekaljenih muzičara i novinara u jednoj televizijskoj emisiji, da komentariše ovogodišnji izbor za pesmu Evrovizije. Uz sećanja na neke krasne dane kada je, izgleda, na Evroviziji, kao i u životu sve bilo mnogo ukusnije, priča se ubrzo, po ko zna koji put, prebacila na tzv. etno pitanje.

Iako je već zaista svima jasno da pod naziv "etno" može da se podvede apsolutno svaka muzika, ako to onome ko govori trenutno odgovara, a po katalozima muzičkih kuća pod ovom etiketom možete pronaći redom sve od crkvenog pojanja (svih tradicionalnih religija) pa do Ortodox Celts-a, učesnici emisije su se savršeno slagali u sledećem: etno je neka kvazi-muzika, nesrećno i neukusno koketiranje "dobre stare" zabavne muzike sa narodnom, ali  etno najzad izlazi iz mode. Naglasili su, doduše, da i nemaju ništa protiv etna, da su ga čak pomalo i upražnjavali u nekim kvalitetnijim oblicima, ali da je sad već svakome normalnom dozlogrdilo, i da je zaista došlo vreme da se od tog virusa izlečimo. I da se vratimo negovanju onih pravih, evropskih i zapadnih vrednosti,  što nam je, kažu, oduvek bilo opredeljenje.

To, da je etno muzika prevaziđena i neukusna stvar i da u Evropi više nema prođu, samo je jedan od načina recepcije ovog fenomena u našoj sredini. U nekoj drugoj emisiji, od nekih drugih ljudi, možete isto tako čuti i to da je baš lepo što etno u poslednje vreme postaje popularan. A i danas se, kao i cele protekle decenije, od muzičara svih popularnih žanrova redovno može čuti ona čuvena rečenica: "Na mom novom albumu ima pomalo etno zvuka".

Etno je zapravo ime koje je kod nas usvojeno tokom devedesetih i obuhvata više muzičkih žanrova, koji upućuju na srpsku, romsku, vlašku, orijentalnu ili uopšte balkansku tradiciju, šta god ona za ljude predstavaljala. Ukoliko nije u pitanju bukvalna reinterpretacija narodne muzike (Moba, Paganke), onda se radi o fuzionisanju muzičkog folklora sa klasičnom muzikom (Duo Moderato), džezom (Jovan Maljoković), ili nekim od popularnih žanrova tzv. anglosaksonskog kulturnog kruga (pop, rok, dens, tehno, rep) što se obično podvodi pod proizvodnju tzv. "lakih nota" koje su i najčešće na udaru kritike. Uobičajena je i "kreolizacija" - spajanje različitih bliskih ili udaljenih folklornih poetika (Milojević. 2003: 14) a primer za to je recimo spoj panonskog i južnosrbijanskog zvuka u zajedničkom muziciranju Lajka Feliksa i Bobana Markovića.

Muzička analiza raznih domaćih etno izdanja pokazala je da tu ima najmanje elemenata vezanih baš za srpski muzički folklor. Pozajmice su najčešće iz susednih regiona, iz vlaške, bugarske, makedonske, grčke i mađarske muzike, a razlog je verovatno to što se autorima srpski folklor čini nedovoljno komercijalnim (Marković, 2004: 49). Termin etno je u stvari pandan engleskom terminu world music koji je nastao nešto ranije na Zapadu (V. Britanija), u trenutku kada se pojavila potreba da se negde svrstaju sva ona muzička izdanja koja nisu ni pop, ni rok, ni folk, ni bilo šta već poznato tržištu. Tih osamdesetih u svetu su popularni bili afrički i bugarski muzičari, devedesetih je procvetao pravac koji fuzioniše tradiciju i tehnologiju i ceo svet je slušao Deep forest, a do danas je svoje malecno mesto pod suncem izborila skoro svaka muzička kultura.          

Što se same Evrovizije tiče, ona za svojih pedeset godina postojanja i nije stekla neku reputaciju uspostavljača trendova, i skoro svaka analiza njenog uticaja na svetske tendencije svodi se na pominjanje grupe Abba i još par hitova.

Ovako beznačajan efekat na međunarodnom nivou, koga su učesnici jamačno svesni, dovodi do toga da i ne očekuju mnogo više, nego da svojoj zemlji donesu ako ne pobedu, onda bar malo reklame, a da sebi povećaju popularnost u domovini ili regionu, dogovore koje letnje gostovanje ili duet. Otkako je postalo jasno da flertovanje sa narodnim melodijama, instrumentima i vizuelnim identitetom odlično prolazi, prisutan je otprilike stalan procenat etno numera. Od znakova raspoznavanja na ceni, apsolutni šampioni su bubnjevi i timpani u koje je poželjno udarati sa što više simptoma transa, odeća od životinjske kože i krzna po šnitovima iz paleolita, kostimi orijentalnih plesačica, narodne nošnje, srednjevekovne odežde.. .

            Dobro, sve je to moda, trend, kopira se ono što je ranije imalo uspeha, u begu od šlagera i popića ide se za nečim egzotičnim. Međutim, zašto bi neko očekivao da posle izlaska sa margina u "mejnstrim" i stihije koju je izazvala, etno muzika treba da se povuče i vrati tamo odakle je došla? Zar anglo-američki pop/rok zvuk ima monopol i na muzičke "ljige"?  I zar nije, na kraju krajeva, svaka muzika jednom davno potekla iz nečijeg "etna"? Džez je nastao na temeljima afričke narodne muzike u susretu sa evropskom, a rok en rol, između ostalog, vuče poreklo iz američkog i irskog folka. A kada su se pojavili i postali pomama, takođe su smatrani za pošast i prolazni trend, degradaciju kulture, proizvode jednog bolesnog razdoblja. Kao što se danas očekuje da se vratimo pravim vrednostima, odnosno popu i roku, tako se jednom davno čekalo da se zabludeli vrate valceru i menuetu. Svakom ko malo zagrebe po površini i baci pogled na istoriju, postaće jasno da su se oduvek vodile slične polemike o onome što se u krugovima teoretičara naziva istinom muzike. Šta su prave muzičke vrednosti ostaće pitanje trenutka, percepcije, to je bojno polje na kome se sukobljavaju različite društvene, etničke, kulturne, starosne grupe.

            U našoj, ideološki isparcelisanoj javnosti izdvaja se nekoliko suprostavljenih stavova o etno muzici. Na jednoj strani se nalaze zastupnici neo-romantičarskih idealizovanja iskonske narodne duše i izvornog muzičkog bića neiskvarenog šundom (domaćim i stranim), pa se obilato ušmrkava i guta sve što i najmanje podseća na pravoslavno-arhaično-vizantijsko-srpsku kulturu. U traganju za "autentičnim" zvukom muzičari crpu inspiraciju iz svih izvora: proučavajući narodne instrumente (od žira do gajdi), obilazeći manastire i upijajući zvuke crkvenog pojanja, razgledajući freske, pretražujući zapise etnomuzikologa... Naravno, krajnji rezultat sa izvornošću često ima samo posredne veze i u konkretnom trenutku prošlosti verovatno ne bi bilo ni prepoznato kao autentično. Ili je zajedno ukomponovana gomila muzičkih instrumenata koji nikada ranije grupno nisu svirali (Balkanika), ili se dodaje drugi glas tamo gde originalno ne postoji (Braća Teofilovići) (Marković, 2003: 49), ili se u narodnom duhu komponuju nove, daleko složenije melodije, u temperovanom dur-mol sistemu (Bora Dugić). Mistična povezanost sa dalekom prošlošću, pomoću koje se otkrivaju znanja i istine o narodnoj tradiciji, kod nekih muzičara figurira kao ona "karika koja nedostaje" i koja daje legitimitet autentičnosti njihove muzike: "..nemoguće je da nisu postojali ljudi koji su ovo radili, zato što ovo nije izmišljena, već samo zaboravljena stvar" kažu braća  Teofilovići (Intervju: www.balkanmedia.com).

Naročito je u diskursu o domaćoj muzici rasprostranjen muzički orijentalizam, odnosno neprijateljski stav prema orijentalnom nasleđu. Paradoksalno, pravi muzički tragovi prošlosti kao što su orijentalni elementi, kojima se može ući u trag još u srednjevekovnoj nemanjićkoj Srbiji (Pejović, www.rastko.org.yu), posmatraju se kao novotarije, uljezi u našoj muzici, od spolja nametnuti (napad islama na srpsku duhovnost), iznutra nametnuti (od strane komunističke ili nacionalističke vlasti), izmišljeni i na svaki način strani Srbima i njihovoj kulturi (Đurković, www.komunikacija.org.yu). Stoga su oni nepoželjni, naravno, u srazmeri sa mogućnostima muzičara da te elemente prepoznaju (kao orijentalne) i zatim "istrebe". Orijentalni elementi u ovom diskursu dijagnostikovani su kao "maligno tkivo na zdravom telu prave srpske tradicije" a ne samo kao uticaji kao i svaki drugi, i suštinski mnogo manje izraženi nego oni iz muzičkih tradicija Zapada, koji su u stvari i doveli do napuštanja tradicionalne muzičke prakse.

Drugu struju predstavljaju "progresivne" muzičke snage koje etno doživljavaju kao jedan globalni fenomen i koji rado eksperimentišu sa svim pravcima, a zaziru od patetisanja i banalnosti, pa tako nastaju razne fusion i crossover varijante - balkan-rumbe, hajdučki čočeci, dram en bejs gajde. Muzičari se trude da stvore muziku koja "zastupa planetarnu univerzalnost" i "komunicira na nivou emocija", na nekom "pra jeziku bliskom svakom ljudskom biću", i koja može da  ujedini čitavo čovečanstvo.[1] Među njihovom, pretežno gradskom  publikom, često se mogu sresti poklonici koji etno muziku uvek rado slušaju kada je u vidu fino upakovanog urbanog proizvoda pazare u centru grada, i koja bi trebalo da predstavlja obeležje njihove progresivnosti i evropejstva, mada tu istu muziku ni mrtvi ne bi podneli ako bi je, ne daj bože, čuli pod nekom šatrom (Jansen, www.komunikacija.org.yu).

Na sasvim suprotnom kraju nalaze se oni, kojima ni najelegičniji vapaj frule niti žalobna jeka gusala ni posle čitave noći natapanja alkoholom ne bi izmamili ni suzno oko. Kao deca asfalta, odrasla u vreme kada su se, umesto zapleta u "Moravcu", neumorno skidali rok en rol hitovi sa radija Luksemburg, ili nešto kasnije kada se po dozu muzičkog identiteta išlo na one čuvene beogradske žurke, oni se zaista (uz podosta ličnog truda) osećaju kao stranci u današnjem etno svetu, spremni da u svakoj prilici objave svoje srdačno zgražavanje. Prizivajući uspomene iz vremena kada su, navodno, prave vrednosti svima bile prioritet a kultura curela na sve strane, oni uporno preslušavaju stare hitove i čekaju da etno izađe iz mode, pa da se sve(t) opet vrati u normalu. 

Sklonost da preispitujemo svrsishodnost upotrebe muzičkog folklora u savremenim  lakim žanrovima (mada je kod nas često u tesnoj vezi sa negativnim autostereotipima), nije samo naša boljka. Svet je, tokom poslednje decenije već uveliko obišao jedan talas polemike na temu world music. Raspravljalo se o mnogim pitanjima – od problema bezdušne eksploatacije narodne umetnosti "sa periferija civilizacije" od strane zapadnih muzičara, pitanja autorskih prava i nadoknade onima koji su tu muziku generacijama stvarali i čuvali (da bi se drugi na njoj bogatili), do pitanja priznavanja stvarne umetničke vrednosti delima nastalim u tradicionalnom kolektivizmu, nasuprot današnjoj kulturi u kojoj se pravom umetnošću smatra samo zapadni koncept autorskog dela (Tomić, 2002:  313). Rascep ostavlja sa jedne strane vrednosti koje je obavezno priznati i koje niko, ni u ludilu ne može da dovede u pitanje, kakvi su na primer Mocart ili Rolingstonsi, a sa druge strane ostaju razne afričke, balkanske, azijske i sve druge egzotične muzike koje su stvar isključivo ličnog opredeljenja, i bez kojih se, takoreći, može (Mićunović, www.nspm.org.yu).

Posebno je, međutim, osetljivo ovo pitanje u kulturama koje, poput naše,  paralelno održavaju više muzičkih tradicija. Od tridesetih godina 19. veka u Srbiji se aktivno sprovodi kulturna politika usvajanja zapadnih muzičkih vrednosti. Polazeći od društvenih elita školovanih po srednjoj i zapadnoj Evropi, kao i uvezenih dirigenata i kompozitora iz Češke, zapadni dur-mol sistem i instrumentarijum polako su ulazili u šire narodne slojeve, pa je i dobar deo onoga što danas smatramo našom izvornom muzikom, zapravo rezultat takvih upliva – od moravske harmonike do dragačevske trube. Srećom po našu kulturu, ostalo je dovoljno toga zabeleženog i sačuvanog od zaborava i iz ranijih vremena, mada se ne može reći da kroz istoriju nije bilo stalnih spoljašnjih uticaja u muzici – od starobalkanskih, preko vizantijskih, do orijentalnih. Kako smo svoju originalnu muzičku tradiciju pri ulasku u moderna vremena podredili uvezenoj, što je razumljivo ako znamo da je to bilo u sklopu politike opšte de-otomanizacije i pozapadnjavanja koje je nastupilo po stvaranju srpske države, danas se, u sklopu post-kolonijalističkih revizija sistema vrednosti, s pravom postavlja pitanje održivosti takvog rangiranja kvaliteta muzičkih kultura. Od pre nekoliko godina je konačno u naš muzički obrazovni sistem, kojim dominira klasična muzika, ubačeno i tradicionalno muziciranje Srbije. To je dobar početak, i šansa da se održava i prenosi svo to muzičko znanje koje je baštinjeno generacijama i vekovima.

            A na tom Svetom Zapadu su ipak odavno shvatili da je muzika samo muzika i da će se sve, pa i današnji etno na kraju pretopiti i postati samo još jedan deo svetske baštine popularne muzike. Kada je u pitanju balkanski melos, tu nikom ne smetaju ni zurle ni ćevapi, nema kompleksa ni kukanja zbog orijentalne prošlosti, važno je da je muzika dopadljiva, nova i da ima publiku. Neformalna terminologija pop muzike sve češće, za bliže određenje muzike sa naših prostora koristi izraz "Balkan gruv" (Balkan Groove), i tada se obično misli na dinamične, nesimetrične balkanske ritmove za igru, "brzo i uzbudljivo" (Levy, musicart.ibmb.bas.bg). Ovaj stil nalazi svoje poštovaoce naročito na klupskoj sceni, zajedno sa muzičkim stilovima kao što su Afro, Latino, East, Asian. U sličnom kontekstu se pojavljuje i termin "Balkan bits" (Balkan Beats), koji polako poprima auru sveobuhvatajućeg žanra, u koji se smešta sva ritmički izražajna muzika koja dolazi iz ovih krajeva. Poznati britanski Di-džej Charlie Gillet, koji rado poseže za muzikom Balkana kada publika traži nešto dobro za đuskanje, prihvatio je i "Turbo" repertoar, koji je za njega nešto kao "postmoderna disko muzika". Po njegovim rečima, tamo gde su nekad carovali rege i fank, danas je nastupila "Turbomanija" (Gillet, www.charliegillet.com). Iako u Srbiji večito žigosan kao zgusnuta verzija svega što je krenulo naopako, turbo-folk je izvan granica regiona očigledno ravnopravno tretiran kao i svaka druga egzota, pa se svrstan pod etiketu world music, može se naći i u svetskim muzičkim prodavnicama, zajedno sa bezbrojnim drugim "turbofolk" varijantama trećeg sveta, kao što su  alžirski rai, indijska bangra, meksički narkokoridos (Ćirjaković, www.nspm.org.yu). Uživanje u egzotičnom izrazu "orijentalnog hedonizma" turbo-folka, koji već za ne tako udaljene Slovence predstavlja sastojak koji hronično nedostaje njihovoj kulturi, polako se rasprostire i osvaja klubove širom sveta, pa ni sofisticirani posetioci njujorškog "Buda bar"-a nemaju ništa protiv pokoje Cecine pesme (Internet Novine Serbske, 11.3.2006).

Jedino kod nas, dežurnih vitezova visoke kulture i civilizacije, u ime odbrane ideja i opredeljenja "koja smo oduvek sledili", nešto uvek mora biti proganjano. A kako se najčešće žigoše ono što većina (narod) voli da sluša, ispada da sve one, nesposobne da čaše lome uz meditativnog Baha, večito mlade Rolingstonse, ili (eventualno) filozofsko-arhitekturalno-monumentalnog Sanju Ilića[2], treba lepo zapakovati, i zajedno sa svadbarskim kupusom, ibarskom magistralom, Dragačevom, pa i ovakvom Evrovizijom, hitnuti pravo u neki megakontejner za domaće grehove. Jer sve to zapravo nikad i nije bilo naše opredeljenje.

 

Literatura

 

ANON, Promovisan CD sa srpskim kompozicijama", Internet Novine Serbske, 11.3.2006,  www.srpskadijaspora.info

 

Gillet, Charlie, The Sound of the World, www.charliegillet.com/balkanbeats.htm

 

Đurković, Miša, "Ideološki i politički sukobi oko popularne muzike u Srbiji", Filozofija i društvo, XXV, www.komunikacija.org.yu/komunikacija/casopisi/fid/index_html

 

Levy, Claire, "Balkan groove: postethnic reflections on distant music and the desired other", http://musicart.ibmb.bas.bg/p/en_levy1.html

 

Marković, Mladen, "World contra Ethno... protiv kao i obično" Novi Zvuk, br. 24, SOKOJ, Beograd 2004, 48-50.

 

MILOJEVIĆ, Jasmina, World Music-muzika sveta, World Music Asocijacija Srbije, Jagodina, 2003.

 

Mićunović, Natalija, "Balkan je u modi", Nova srpska politička misao, god. VI (1999), br. 1-2, str. 79-88., www.nspm.org.yu

 

PEJOVIĆ, Roksanda, "Srednjevekovna muzika", (iz knjige "Istorija srpske kulture"), www.rastko.org.yu

 

Ćirjaković, Zoran, "Turbofolk – naš a svetski", Nova srpska politička misao, www.nspm.org.yu

 

TOMIĆ, Đorđe, ""World music": formiranje transžanrovskog kanona", Reč no. 65/II, mart 2002.

 

 

 


 

[1] Изјаве музичара Слободана Тркуље (www.balkanmedia.com) и Драгомира Миленковића-Јоге (Ј. Милојевић, World music – музика света, стр. 14.)

[2] Израз преузет од  М. Марковића  ("World contra Ethno... " стр. 49).  

 

 

 
 
Copyright by NSPM