Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

Borat: Kazahstan na Balkanu i drugi stereotipi

U filmu “Borat – kulturno uzdizanje u Americi u korist slavne nacije Kazahstana” nema ni trunke kazahstanske muzike. Umesto nje, ređaju se već relativno proslavljene, pretežno balkanske melodije i ritmovi, u izvođenju u svetu najpoznatijih muzičara sa ovih prostora. To su, između ostalih, Esma Redžepova, rumunski orkestri Fanfare Ćokarlija i Mahala rai banda, manale (rumunski turbo-folk) zvezda Stefan de la Barbulesti, bugarski orkestar Džonija Ilijeva, makedonski “Kočani orkestar”, hrvatska pevačica Belinda Bedeković, holandski Ukrajinac German Popov (O.M.F.O.) i u svakoj balkanskoj čorbi neizbežni Bosanac/Srbin/Hrvat Goran Bregović (sa standardnom numerom “Erdelezi”).

No, nema ničeg nelogičnog i slučajnog u tome što baš balkanski vatreni ritmovi, trubači, violine, harmonike i cimbala dočaravaju “kazahstanski” divlji i nesputani temperament, a elegični ciganski ženski vokali prate suptilne titraje Boratove nagonima pokretane dušice. Ovaj film sav je sazdan od najrasprostranjenijih opštih mesta i predrasuda o tzv. istočnom drugom, a upravo je balkanska muzika izgradila svoj imidž na sličnoj vrsti stereotipa, pre svega na njihovoj pozitivnoj valenci. U Boratovom Kazahstanu možete bez problema da zamislite i Guču i srpsku svadbu sa pevanjem i pucanjem i još mnogo domaćih kulturnih specijaliteta, koje tako ponosno, u slatkom zanosu samoegzotizacije, poslednjih decenija prodajemo svetu. Može se čak reći da smo mi, Balkanci, koji svoju muziku obično plasiramo kao neponovljivo paranormalno iskustvo opšteg haosa i kolektivnog silaženja s uma, konačno uspeli u velikom stilu da ozvaničimo monopol na muzički “boratizam”, što ovaj film i potvrđuje.

Izmišljeni balkanski svetovi

Sildavija, Hercoslovačka, Vulgarija i Ruritanija samo su neke od fiktivnih državica istočne i jugoistočne Evrope koje su nastale iz pera autora poput Eržea, Lorensa Darela ili Agate Kristi, a koje su maštu zapadnih čitalaca tokom poslednjih vekova hranile brojnim stereotipima o ovim poludivljim, graničnim teritorijama, prepunim nasilja, razbojništva, bezakonja, nacionalizma, misterije i svakojakih neshvatljivih kulturnih pojava. Kako primećuje Ketrin Fleming, ovim izmišljenim “univerzalnim balkanskim zemljama”, kao i originalima, svojstveno je da su manje–više uzajamno zamenljive i da se ne mogu razlikovati jedne od drugih. Shodno tome, sve što se nalazi otprilike na istoku ili jugoistoku Evrope može da posluži za stvaranje romanesknog supstrata koji će u sebi da sažme sve esencijalizacije o poluvarvarskim i inferiornim narodima liminalnog područja istočne Evrope, kojima je sudbina namenila da večno tavore u međuprostoru između civilizacije i plodoskupljačkog društva. Ovi narodi su samo naizgled slični, a u stvari fundamentalno drugačiji u odnosu na zapadne Evropljane, a kulturne razlike između jednih i drugih su nepremostive.

Poslednja u nizu ovih izmišljenih istočnoevropskih država je Republika Molvanija, “zemlja nedodirnuta modernom stomatologijom” i “dom najstarijeg nuklearnog reaktora” , koja je lansirana 2003. godine u ediciji australijskih parodijskih turističkih vodiča. Rastrzana međuetničkim sukobima, istraumirana smenjivanjem monarhija, komunističkih i diktatorskih režima, naseljena nadrndanim ludacima glava prepunih bizarnih sujeverja i sumanutih običaja, Molvanija neverovatno podseća na predložak za Boratovu domovinu.

Kazahstan je samo reč...

Za razliku od ovih, donekle diskretnih, a sugestivnih rešenja iz literarne prošlosti, Boratov idejni tvorac, Saša Baron Koen je svoju verziju univerzalne istočne zemlje pomerio jedan korak dalje – kako geografski, tako i etički. On je sve ove, posredstvom medija danas globalno rasprostranjene stereotipe sakupio na gomilu (kako on kaže, samo zato da bi razobličio one koji u njih veruju) i smestio ih još istočnije, i to pod naziv Kazahstana – jedne vrlo stvarne i pri tome vrlo uvređene srednjoazijske države. Ali, osim ovog poprilično bezobraznog gesta, koji, kao i cela ideja Borata, crpe svoju svežinu i originalnost iz najbrutalnije političke i svake druge nekorektnosti, ništa drugo nije se mnogo promenilo. Kazahstan, Uzbekistan ili Srbistan – nije toliko ni važno, sve predrasudama natopljene strelice usmerene su ionako negde u taj zbrkani, nedokučivi prostor koji počinje tamo gde se završava samoproklamovana civilizovana Evropa i u kome životare sve te smešne državice koje je nemoguće razlikovati. Zbog toga i jeste neizvesno da li će Kazahstan zbog Borata zaista izgubiti na ugledu i pokvariti imidž, jer je tužna istina da većina gledalaca, od Amerike do (ne mnogo bolje rangirane) Srbije, pre filma ionako nije o Kazahstanu ni mislila mnogo bolje od onoga što je prikazano, ako je uopšte mislila. Da sâm Kazahstan nije sproveo medijsku kampanju radi popravke svog imidža, mnogi bi još uvek verovali kako je i on izmišljen. Uostalom, Koen je od Kazahstana uzeo samo ono što mu je bilo potrebno – ime, koje je i njemu samom verovatno zvučalo kao paradigma imena neke zabačene istočne (post)komunističke državice u kojoj se u pauzama raketiranja komšijskih teritorija i čitanja vođinih memoara igra hrkljuš glavama stranih dopisnika.

U kreiranju svoje verzije univerzalne istočne države Koen se, osim kazahstanskim imenom, poslužio vrlo raznorodnim materijalom – od već pomenute balkanske muzike, preko blatnjavog ruralnog ambijenta Rumunije u kojoj su snimane “kazahstanske” scene, do jezičke smutljavine između poljskog i jidiša (jezik istočnoevropskih Jevreja) koji u filmu dočarava “kazahstanski” jezik. Sve ostalo su dobro poznati stereotipi i opšta mesta o imbecilnom i prostodušnom Istoku i licemernom i snishodljivom Zapadu, pažljivo razrađeni i dovedeni do apsurda.

Skrivena kamera i skrivena namera

Međutim, Borat je i mnogo više od od toga. U želji da isprovocira protagoniste kako ne bi ostao bez željenih reakcija, Koen je daleko prevazišao i najluđe predrasude zapadnjaka koje bi realno mogle da postoje i svojim pretenciozno skarednim i skandaloznim ponašanjem uporno zaprepašćavao svoje, često krajnje predusretljive američke domaćine, koji su svoju toleranciju, zarad njega, rastezali do maksimuma. On je svoje žrtve koliko razobličio, toliko i izobličio, sve zarad uspelog gega i još jednog talasa smeha u dvorani.

Naravno, dosta toga je postavljeno u kontekst aktuelnog američkog krstaškog demonstriranja sile po Bliskom istoku, pa je jedna od najvažnijih scena u filmu upravo ona u kojoj Borat svojim plamenim govorom vešto navodi euforične gledaoce rodea da aplaudiraju njegovoj viziji američkog trijumfa nad Iračanima u kojoj predsednik Buš sladostrasno ispija krv iračkih žena i dece. Izvlačenje najgoreg iz ljudi, kako protagonista, tako i publike, oduvek je bilo težište ovakve vrste komedije situacije, na šta se inače obilato oslanjaju razne “skrivene kamere”, kojima je Koenov poludokumentarizam tako blizak. Naslađivanje scenama u kojima poznate (i nepoznate) ličnosti bivaju isprepadane i surovo izbačene iz ravnoteže akcijama poput uništavanja njihove imovine, ili čak kidnapovanja, i na najmonstruozniji način izluđivane kako bi pokazale svoje drugo lice – bes, strah, prostakluk ili glupost – osim što hrani voajerske nagone gledalaca, daje im i priliku da trijumfuju nad činjenicom da su i poznati samo obični smrtnici koji nisu ništa bolji od njih, već, bar u tom trenutku, mnogo gori. Boratovo “razotkrivanje” američkog lažnog sjaja superiorne kulture i demokratije upravo je materijal za takvu vrstu naslađivanja svih onih koji su njenu političku korektnost osetili na svojoj koži, a koji sada mogu da uživaju gledajući Amerikance kako se blamiraju rasističkim ili seksističkim izjavama.

Niske strasti

Prednost Koenove vrste humora, koja balansira između dva različito usmerena stereotipa – orijentalizma i okcidentalizma, jeste što deluje politički osvešćeno, a istovremeno dozvoljava svakom gledaocu da nađe nešto čemu će se smejati dokle god je u poziciji da sebe smatra boljim od jednih ili od drugih. U tom smislu, ništa ne smeta, ili čak pomaže, ako živite u zemlji kao što je Srbija, koja je, zahvaljujući svom katastrofalnom imidžu u svetu, možda čak za dlaku izbegla da postane Boratova domovina. Uvek se može, zarad duševnog mira, pronaći neko još “istočniji” od koga ste bolji – kao što smo se i mi osećali superiornije dok smo se nekada smejali, po našem mišljenju, nekoliko svetlosnih godina zaostalim Rumunima i Bugarima i pričali viceve o nerazvijenosti Albanaca, zamišljajući ove baš kao Koenove Kazahstance. Danas, kada smo civilizacijski nešto malo uznapredovali i naučili da upotrebljavamo i dostignuća kao što su bankomat ili ulošci s krilcima, iako smo bolno svesni svog niskog međunarodnog ranga i lošeg imidža, možemo bar mirne duše da se zavalimo ispred ekrana i uživamo u Boratovim Kazahstancima, toliko gorim od nas.

A što se tiče Koenove kritičke analize američkog društva, i tu imamo razloga da se osećamo bolje, jer film ionako svetlost baca na sve one mane Zapada koje su već krajnje izlizana opšta mesta domaćeg antiglobalističkog ili kvazipatriotskog mita, po kome je “truli Zapad”, koji je uveliko ogrezao u dvoličnosti, ignoranstvu i hladnoći međuljudskih odnosa, suprotstavljen našoj (srpskoj, slovenskoj) toplini i duhovnosti. I naravno, našoj boljoj obaveštenosti jer, valjda, nas jedan Borat nikada ne bi prevario. Mada, ruku na srce, između osećaja moralnog trijumfa nad jednima i civilizacijske superiornosti nad drugima ne možemo a da ne budemo svesni toga da se, smejući se Boratu, smejemo barem malo i na svoj račun.

Filozofija šou-biznisa

Koliko god da je ovaj film inspirativan za razvijanje složenih kritičkih analiza, sve naše spekulacije o namerama, razlozima, uzrocima i posledicama koje posle gledanja Borata slede ostaju naravno da lebde u onom međuprostoru između protagonista i publike u kome se neprestano konstituišu značenja. Da li film razbija, pothranjuje stereotipe ili stvara nove, da li šteti ili koristi Kazahstanu, Balkanu ili samoj Americi, verovatno, bar po utisku autora ovih redova, nije nešto čime Saša Baron Koen previše zamara glavu. Iako se o tome po medijima ubedljivo najviše raspreda, čini se da, u Boratovom slučaju, ipak nema nekog zaista iskrenog etičkog, filozofskog ili političkog angažmana, bar dok se ne uključe kamere ili postave nezgodna pitanja. Borat i ne pokušava da pošalje svetu neku uzvišenu poruku. On više figurira kao neki medijum kroz koji trenutno struje svi nataloženi stereotipi, strahovanja, aspiracije i projekcije i jedne i druge strane. Kroz te nepregledne slojeve značenja i tumačenja, iz Boratovog lika probija se jedna krajnje jednostavna i klasična šou-biznis poruka “Volite me jer sam smešan i uvrnut” koju publika, zahvaljujući dobro pogođenom kodu, savršeno razume i prihvata. Sve ostalo, pa i Kazahstan, rasistički i seksistički ispadi, homofobični republikanci i politička (ne)korektnost, tu su samo zato da bi publika lakše ukapirala koliko je on sofisticirano zabavan.

Što je muškarac bez brkova?

A što se na početku pomenute balkanske muzike u filmu tiče, ne treba mnogo mašte da se zamisli šta se sve iz toga može izroditi. Ukoliko se pokaže da je Kazahstan izvukao neku značajniju finansijsku korist od “kulturnog uzdizanja” svog neželjenog sina, može se čak očekivati da i među zemljama regiona uskoro otpočne nadmetanje za titulu Boratove “muzičke domovine”. Širom Srbije već (nažalost) imamo sasvim dovoljno ambijenata koji neodoljivo podsećaju na Boratov rodni kraj, a zarad razvoja lokalnog turizma neće nam biti preveliki problem ni da pustimo brkove – kooptiranje zapadnih izmišljotina ionako nam je oduvek bila specijalnost. Neko će se verovatno već dosetiti da Borata dogodine dovuče i u Guču, računajući na horde njegovih obožavalaca željnih da na sopstvenoj koži osete njegov raspojasani balkanski muzički urnebes. Na kraju, verovatno će samo foto-finiš odlučiti da li će se “svetski, a naš” Borat ili “naš, a svetski” Miki Veliki brat naći na prigodnoj etiketi za pivo.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM