Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Za i protiv privatnih univerziteta

   

Vladimir Vodinelić

Biznis kao nova tradicija

Tekst „Biznis ili nauka“, autora Mirka Vasiljevića, dekana državnog Pravnog fakulteta u Beogradu (Pogledi, 8.2.2006), valjda je polemički odgovor na moj tekst ( Pogledi , 21.1.2006 ), u kome iznesoh ove glavne tvrdnje. 1. Državni pravni fakulteti bi da upokoje konkurenciju, tako što bi, uz pomoć pravosudne uprave, da onemoguće studente privatnih fakulteta da polažu pravosudni ispit. 2. To je protiv ljudskih prava i ustava, pravne jednakosti i zabrane diskriminacije, zabrane retroaktivnosti i slobode univerziteta i nauke. 3. Privatni pravni fakulteti nemaju patent na komercijalizaciju; državni je najkomercijalniji, a posredi je komercijalizacija bez morala. 4. Državni fakulteti, pogotovo oni, po broju studenata pre kombinati nego fakulteti, najveći su proizvođači loših pravnika. 5. Niti su sjajni svi državni pravni fakulteti, niti loši svi privatni, a tačno adresovane tvrdnje valjalo bi da zamene sadašnje paušalne. Pisac odgovora, inače pravnik, utekao je od baš svih za pravo važnih pitanja , ni ne pokušavši da odbrani svoje juriše na ljudska prava i ustav.

1. Pošto se „zabrojao“ za tričavih 100 odsto fakulteta i odeljenja, sada ih prijavljuje 50. Ni nova strašilo-brojka ne odgovara javi. Od „masovne pojave“ novoosnovanih pravnih fakulteta malo ostaje: samo su 3 novonastala. (Fakultet BK Univerziteta nije registrovan u Ministarstvu prosvete.)

2. Za fakultet u Novom Pazaru kaže da ima „pet-šest odeljenja“, a da Pravni fakultet Univerziteta Union u Beogradu (PF UUB) „malo u tom pogledu zaostaje“. Ovog puta „zabrojao“ se par stotina procenata, jer PF UUB ima jedno jedino odeljenje. Baš koliko je imao državni Pravni fakultet u Beogradu!

3. Kvalitet fakultetskog obrazovanja „primarno“ zavisi, kaže, od uspeha u srednjoj školi. Kakvi god bili uslovi studiranja, svakome je, dakle, već unapred srednja škola sudbina. Nije valjda! Pre će biti da i student sa manje predznanja više može da nauči u boljim uslovima (našeg) privatnog fakulteta nego student sa više predznanja u lošijim uslovima (njegovog) državnog. I to bar zbog: normalnih uslova za školovanje, jer niko ne mora za vreme nastave da sedi na podu ili stoji; intenzivnijeg rada sa nastavnicima, jer je odnos broja nastavnika i broja studenata bar pet puta povoljniji; više prilika da bude aktivan; veće uključenosti praktičara u obrazovanje; modernijeg programa; većeg broja pravnih disciplina u ukupnom broju ispita; stalnog gostovanja uglednih inostranih profesora.

4. Niti studenti prelaze samo sa državnih fakulteta na privatne, niti to čine samo loši studenti, kako tvrdi. Odavno je prvi dobar student prešao sa njegovog na PF UUB (sa prosekom 8, 72 u času prelaska). Ne očekujem ostavku koju je obećao ako se to desi. Ali, kao dekana koji to ostaje, mora da ga zainteresuje pojava da s njegovog fakulteta studenti odlaze zbog profesora koji profesuru upražnjavaju kao vlast, zbog profesora koji su ih ponižavali, zbog toga što, iako su tamo platili manju školarinu, ne misle da ni toliko vredi ono što su dobili, a sve ostalo ih je više koštalo.

b. Bilo mu prosto što vidi ono čega nema. Ali, zašto ne vidi ono čega ima. I to u sopstvenoj kući! Pravni fakulteti sa tradicijom, a posebno njegov, kaže, „treba da ukažu na to da u ovoj profesiji dominira komercijalni momenat“. Nema potrebe. Državni Pravni fakultet u Beogradu sam je od sebe napravio pokazno mesto najgore komercijalizacije.

1. Iako institucija visokog obrazovanja, taj fakultet odnedavno radi i kao viša škola! Već upisane studente još upisuje i „radi sticanja diplome više školske spreme“, i izdaje im „diplomu o prvom stepenu visokog obrazovanja“. Može i istog dana, za već upisane studente treće i četvrte godine! Samo da plate 400 evra, stranac – 800. Istog dana i upisan i diplomirao! Evri čuda čine. Reč je o 400/800 evra naplaćenih ni za jedan novi čas nastave, ni za bilo šta drugo što već ne platiše pri upisu prethodnih godina! Valja biti fakultet posebnog kova (antikomercijalnog, dakako) pa naplaćivati za diplomu posle takvih „studija“ i smisliti takvog „pravnika“ za nepostojeće zanimanje. Kad pri sadašnjem stanju tržišta rada nema tog poslodavca koji će zaposliti nedovršenog pravnika jer za istu platu može da dobije kompletnog, diplomiranog pravnika. Fantomsku prirodu te diplome pokazuju i Bolonjska pravila, dobro znana (antikomercijalno nadahnutim) konstruktorima pogonskog pravnika: ni najnižeg stručnog stepena (bakalaureata) nema bez bar trogodišnjih studija. Odskora ista Bolonjska pravila isti fakultet sprovodi tako što za diplomu istog naziva – „pravnik“, sada, pak, traži četiri godine studija!

Može ako se plati

Kad se na veb-sajtu državnog Pravnog fakulteta u Beogradu pročita šta sve i koliko student plaća, vidi se da tamo i vazduh košta. Onda je svejedno kolika je školarina. Recimo, samohvaljeni sistem „konkurencije ispitivača na istom predmetu“ funkcioniše tako što, ako je raspoređen kod strožeg ispitivača, gotovo svako hoće - kod blažeg. Može, ako plati. Ili, gotovo svaki student bi još malo vremena za učenje i odlaganje ispita. Može, ako plati. Sve može – „samo uđeš, platiš, izađeš, i gotovo!“ Tolika učestala plaćanja imaju malo veze sa dobrim obrazovanjem, ali su velika sreća za kasu jednog tako preispoljno nekomercijalno orijentisanog fakulteta. A ko jednom postane student tog fakulteta, bolje je da to i večno ostane. Jer, ko ne oseti bol u duši zbog odlaska odatle, osetiće bol u novčaniku. Koštaće ga ne samo ispis već dodatno i svaki ispit koji je ikad položio!

Ako ima nečeg što je bilo strano tradiciji državnog Pravnog fakulteta u Beogradu onda je to – komercijalizacija. Bilo, pa prošlo. Profesori Toma Živanović , Živojin Perić, Mihailo Konstantinović, Božidar Marković i drugi nikad ne bi naplaćivali za bezvredni list papira. Nisu naplaćivali ni za kakvu promenu ispitivača. Ne bi dopustili da studenti u sitne sate staju u red i provode noć pred kapijama fakulteta da bi nešto plaćali. Nisu predavali studentima koji sede na podu, u prolazima između klupa, jer za njih nema mesta u klupama , iako za njihovu školarinu ima mesta u kasi fakulteta. Smatrali bi čudom neviđenim da u jednoj grupi za vežbe vide nekoliko stotina studenata, kojima ništa ne vredi ni da su najbolji srednjoškolci. Nisu mogli ni sanjati da će fakultet kome su toliko dali biti drugi na listi korumpiranih (Transparentnost Srbija). Nisu u svojim redovima imali takve na čijem bi se primeru moglo učiti kako postati osumnjičen za davanje mita sudiji. Nisu delali na fakultetu čiji trust mozgova može da kao rešenje za konkurenciju smisli samo kršenje ljudskih prava i ustava. Nisu (...), ne bi (...). Sve ovo što sada gledamo očigledno nije više taj isti fakultet. Gde su veliki profesori? Gde se izgubi tradicija? Nova tradicija, koja je počela, zove se ružan biznis.

          Nije poznato zašto dekan svoj fakultet svrstava u državne, kad najveći deo sredstava ne ostvaruje iz budžeta već od mnogovrsnih naplaćivanja od studenata i od naplaćivanja školarine. To što je taj fakultet državni, znači samo – pogodnost i ugodnost da one koji tamo rade ništa ne košta korišćene zgrade, a da deo sredstava za plate čak dobijaju iz budžeta. Dekan je verovatno uvredio i neke svoje kolege priznanjem da taj – državni – fakultet finansijski siše krv svojim studentima da bi velikim platama kupio vernost svojih profesora (,,da ostanu verni“). A plate su im i zbog toga takve da nijednom profesoru koji je poslanik ili ministar ne pada napamet da profesorsku platu zameni poslaničkom ili ministarskom.

         U etabliranom stilu Konferencije državnih pravnih fakulteta, dekan i ovom prilikom sve privatne fakultete redom boji istom mračnom bojom. Pošto je uzaludno govoriti da je umesto paušala individualizacija uslov ozbiljnosti, treba reći da uniforma koju je skrojio za privatne fakultete ne stoji našem fakultetu. Iako privatni, Pravni fakultet Univerziteta union u Beogradu nije privredno društvo, već ustanova. Školarina na državnom Pravnom u Beogradu nije tri puta niža od naše. Kad se tamošnjoj školarini doda sve što student tamo plaća a kod nas ne, godina studija kod nas košta manje. Profesori koji su (za manje plate) prešli sa državnih pravnih na PF UUB nisu snizili ispitni kriterijum i svi su spremni da neko nepristrasan to proveri. Nijednu godinu PF UUB nije bio bez ijednog nastavnika u punom radnom odnosu. Bibliotečki fond broji hiljade knjiga; biblioteka je u Srbiji vodeća po novijoj pravnoj književnosti sa nemačkog jezičkog područja, a jedina sa elektronskom pozajmicom knjiga. Radi smo poređenju naše nauke i doktorata sa tamošnjim. Ne ponavljamo konkurs za upis studenata po isteku zakonskog roka. Nemamo šator.

Neka državni dekan o svom fakultetu govori u reklamnim superlativima. Ali, ni o kojem privatnom fakultetu, ni o celoj vrsti ne smeju se govoriti neistine, što se o PF UUB   čini godinama. Ako već tvrde da im ne možemo biti konkurencija, zašto su oni nama konkurencija – i to nelojalna. I, ako neće da budu prezreni kao pravnici, ne smeju protiv ljudskih prava i ustava.

Profesori državnih pravnih fakulteta – uozbiljite se!

  (Autor je profesor, dekan Pravnog fakulteta Univerziteta union u Beogradu)

Tekst je prenesen iz Politike, od 20-21.02.06.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM