Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Politika i mediji

   

 

Zoran Stokić

RTS I NOVA MEDIJSKA HIJERARHIJA U SRBIJI

Nakon nepune dve godine rukovođenja najvećom medijskom kućom u Srbiji – RTS-om, ili «nacionalnom televizijom», kako zaposleni u toj kući vole da kažu, Aleksandar Tijanić je, kao najuticajniji ali i najosporavaniji novinar u Srbiji, uspeo da uradi dve stvari: prvo, uspeo je da tu glomaznu i, do tada, nefunkcionalnu instituciju (koju je sam Tijanić poredio sa dinosaurusom – jer, po njemu, RTS «ima ogromno telo i sićušni mozak»), dovede na sam vrh popularnosti i gledanosti i to čak i u onim kategorijama koje su do nedavno bile neprikosnoveni zabran privatnih TV kuća, poput Pink-a, BK TV i drugih. Drugo, još važnije, značajno podizanje kvaliteta i gledanosti programa nacionalne TV u gotovo svim kategorijama, od info, preko zabavnog do kulturnog i sportskog programa, podstaklo je i njene glavne konkurente na srpskom medijskom tržištu da znatno izmene svoje programske koncepcije i da se kadrovski obnove i pojačaju, što je, posledično, dovelo do značajnog poboljšanja kvaliteta programa na svim glavnim televizijama. (1) Veliki uticaj na srpsku javnost koji je Tijanićev RTS zadobio u ove nepune dve godine, uzrokovao je i krupne promene u položaju elektronskih medija na tržištu oglašavanja, odnosno uticao je na preraspored u «tržišnoj» hijerarhiji srpskih medijskih kuća.

Kako se ubrzano približava i dugo očekivani konkurs za dobijanje frekvencija, tj. dozvola za emitovanje programa na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou, u kojem od sadašnjih «nacionalnih» televizija jedino RTV Pink (svojim značajnim poboljšanjem rada info-redakcije, kao “ srca ” svake ozbiljne televizije) i RTV B92 (svojim primetnim ulaganjem u obrazovni i naučni program), mogu da se nadaju «izvesnom dobitku», to će stanje u srpskom etru ubrzo preći iz (do)sadašnjeg stanja   «kreativnog haosa», ka novoj konstelaciji elektronskih medija u Srbiji, u kojoj će, izvesno je, na vrhu biti RTS kao javni servis, potom RTV Pink kao njegov glavni konkurent u gotovo svim segmentima medijske ponude, a zatim ostale televizije koje će se truditi da ih «prate» i od kojih će najmanje dve biti “ strane ” - jedna sa britanskim, a druga sa nemačkim vlasnikom (2). Pošto je institucionalizacija medija i slobodna konkurencija na medijskom tržištu od najvećeg značaja za razvoj i unapređenje demokratije i razvoj celokupnog društva, to je pomenuta rekompozicija srpske medijske scene događaj od prvorazrednog značaja za srpsko društvo. U tekstu se analizira način na koji sadašnji RTS utiče na taj značajan proces.

Kako je Tijanić dokazao da, čak i u Srbiji, «pozitivna selekcija» daje najbolje rezultate

Kada je, kao novi generalni direktor, prvi put «gostovao» u Dnevniku RTS-a, Tijanić je prvo, u svom stilu, primetio da iz tv-studija odmah treba ukloniti tadašnji enterijer «dizajniran po modelu Jelena Karleuša », a potom je obznanio svoj «program» - «Na RTS-u više neće voditi glavnu reč oni koji ovde došli preko partijskih i drugih veza, preko bračnog ili nekog drugog kreveta, već oni koji su najbolji» - dodajući da, ako takvih nema u dovoljnom broju na samom RTS-u, «dovešćemo 100 ljudi koji su nam potrebni sa drugih medija». Ubrzo su zaista i usledili veliki transferi – na RTS pristižu mnoge srpske televizijske «zvezde», mahom novinari koji su već imali priliku da rade sa Tijanićem na televizijama koje je ranije vodio (TV Politika, BK TV) - Nataša Miljković, Nataša Lekić, Branka Nevistić, Verica Bradić i dr, ali i novinari mlađe generacije koji su izgradili svoje novinarsko ime na manjim televizijama, poput Jovane Janković sa BK TV i Maje Uzelac, Srđana Predojevića i Maje Žeželj sa TV B92. Ipak, čini se da je program RTS-a zadobio presudan kvalitet tek postavljenjem bivšeg novinara Vremena Nenada Stefanovića na mesto (v.d.)glavnog urednika info-programa, koji je u informativni program uneo odmerenost i objektivnost, po čemu je nacionalna televizija danas karakteristična (usput je Tijanić tim činom razoružao čak i svoje najveće protivnike - u jednom trenutku mu je “ za dlaku ” izmakla titula Ličnost godine , u izboru redakcije lista Vreme). No, može se postaviti pitanje koji je to poseban kvalitet u programu RTS-a, koji je tu televiziju za kratko vreme doveo na vrh popularnosti? I, da li je, možda, pravilna selekcija i odabir saradnika isključivo prema kvalitetu - ključ «Tijanićevog» uspeha?

Prošetajmo RTS-om

Moris Diverže je jednom prilikom poredio funkcionisanje institucija sa letom aviona, govoreći da je za “ dobar let ” potrebno da i avion i posada, tj. piloti budu kvalitetni i da jedno bez drugog ne ide - niti vrede piloti bez dobrog aviona, niti avion bez dobre posade. Kao da se ta Diveržeova metafora na specifičan način očituje na primeru «nacionalne televizije» - jer, izgleda kao da u ovom slučaju postoji očigledna precesija kvaliteta 'pilota', nad osobinama (zapuštenog) 'aviona'. Naime, ako krenete od prepodnevnog, odn. Jutarnjeg programa, primetićete da se nekadašnji stereotipni, jednolični program tipa «opet je u Cvijićevoj zastoj u saobraćaju», pretvorio u dinamičan i sadržajan, ali neopterećujući, tj. pravi Jutarnj i program, koji se radnim danima u potpunosti «vrti» - kao i mlađani urednik istog – oko pametne i egzotične Jovane Janković, dok vikendom postaje «igralište» za jedinog autentičnog naslednika Baneta Vukašinovića – Žiku Nikolića i njegovu, veoma gledanu, «Žikinu šarenicu». Po sličnom receptu je znatno poboljšan i Beogradski program. Zatim, svakog sata slede “ male ” Vesti, sa velikim brojem kvalitetnih prezentera (uključujući “ podmlađen ” i restilizovan stari spikerski kadar RTS-a), među kojima se izdvaja Dušica Spasić, koja je 'zrela' za bar jedan Drugi dnevnik nedeljno (par grešaka u čitanju je zanemarljiv 'minus' u odnosu na količinu šarma koju njena pojava emituje sa ekrana na gledaoce). U «pola osam», naravno, ide čuveni brend Nacionalne televizije - centralna informativna emisija Dnevnik 2, nesumljivo najgledanija i najuticajnija informativna emisija u zemlji, koja neretko svojom gledanošću nadmašuje čak i prenos fudbalskih utakmica naše fudbalske reprezentacije. Šta je to što Dnevnik 2 RTS-a čini uspešnim? Odgovor je jednostavan: vrlo dobri urednici, poput Bojana Brkića i Milice Nedić, sjajni prezenteri, među kojima se svojim profesionalizmom izdvajaju Vladimir Jelić i Nataša Lekić, koja pleni svojom elokventnošću i lepotom, kao i holivudolika “prognozerka” Lidija Kljaić. Dinamičnost i izbalansiranost, nepristrasnost i uverljivost, minimum grešaka u realizaciji i kvalitet koji ne varira - čine da Dnevnik 2 zapravo postavlja domaći standard u kategoriji hard news -a, standard koji ostale televizije, htele-ne htele, moraju da prate, ako žele da ih gledaoci ozbiljno shvataju i ukoliko žele da njihove vesti imaju iole značajnije «gledalište».

Što se tiče tzv. političkih i autorskih emisija na RTS-u, primetan je veliki izbor raznovrsnih, kvalitetnih i vrlo gledanih emisija, koje, i pored nedovoljno kvalitetne produkcije, opstaju na vrhu gledanosti prvenstveno zahvaljujući kreativnosti njihovih autora. Pomenimo one najpoznatije: «Ključ» - emisija u kojoj simpatična Nataša Miljković “otvara” društvene teme («o posledicama politike»- kako sama kaže), koje su na državnoj televiziji do skoro bile nezamislive, zbog čega je autorka zaslužila javno izrečene pohvale čak i od strane «najljuće konkurencije» - poput Olje Bećković sa TV B92; drugo, autorka vodi debatu na «smiren, nepretenciozan i kulturan način» (iz ankete Status-a ) - stilom koji pojedine, manje slavne novinarke na drugim televizijama već uveliko oponašaju; treće, sama autorka Ključa, svojim izgledom, ponašanjem i tom, ne tako čestom, kombinacijom lepote, pameti i dobrog karaktera, utiče na gledateljke kao svojevrstan uzor, ali i trendseter (tako, u pojedinim gradskim buticima mušterije od prodavačica mogu čuti, kao “vrhunski argument” za kupovinu nekog odevnog predmeta - «taj komplet je nosila Nataša u Ključu »), izgleda tim više što Natašu, kao Ličnost, muški deo publike doživljava kao svojevrstan «statusni simbol» - kao što reče u jednom od Ključeva čuveni srpski kolumnista Bogdan Tirnanić. «Upitnik» - emisija u kojoj autorka Olivera Jovićević uspeva da ostvari sve ono što je želela, a nije uspela da ostvari, 'znamenita' glodurka BK TV Bojana Lekić u svom ‘Suočavanju' – naime, da iz utorka u utorak sučeljava mišljenja suprotstavljenih aktera sa srpske političke i društvene scene, pri čemu ta dijaloška odmeravanja, uz Oliverinu umešnu i dobro odmerenu medijaciju, ipak ostaju u granicama pristojnosti. «Kulturni nokaut» - kultna emisija koja i dalje ima onu notu «drugačijeg», koja je i čini gledanom (premda, čini se da emisiji ne bi škodilo izvesno inoviranje, kao ni Maji nešto više 'adrenalina'). «Avalski toranj» - i uspešan povratak Verice Bradić, kao dokaz da se talenat, pogotovo novinarski - ne uči, jer, «ko zna, zna», pa čak i ako je proteklih 10 godina proboravio u sopstvenoj ostavi .

Što se tiče ostalih redakcija, uz standardno dobru sportsku redakciju i naučno-obrazovnu redakciju koja je u vidljivoj tranziciji (i kojoj nedostaje glas i senzibilitet nekog poput Gorana Dimitrijevića, koji je odavno prerastao TV B92 - rejting, koji je na nivou drugog kanala RTS-a), tu su još i ‘Nemečekov' Filmski program, koji je izazvao onoliku nervozu kod Željka Mitrovića, kao i sektor «Igra-Pesma», tj. Kulturno-zabavni program, koji “preti” da postane upristojena, tj. «politički korektna» verzija Grand šou-a (i tako Mitroviću uzme dobar deo i tog vrlo profitabilnog tržišnog segmenta). Međutim, vidljivo je da RTS ima određene slabosti i da postoje poprilične praznine u nekim segmentima programa – tako, na primer, RTS-u nedostaje jedan “veliki” kviz, zatim, pristojna emisija “o modi”, politički intervju (gde li je nestao “Nezaštićeni svedok”?) itd, zbog čega je program RTS-a u pojedinim danima u nedelji “tanak” - što je svakako razlog da Tijanić hitno potraži nova kadrovska pojačanja (3).

Sveukupno, može se zaključiti da se novi kvalitet RTS-a, koji je izazvao porast gledanosti, popularnosti i uticaja i, posledično, porast komercijalnih prihoda Nacionalne televizije, zasniva na jakom autorskom pristupu, odnosno pozitivnoj selekciji i snažnoj promociji najboljih i najkreativnijih među novinarima koje je Tijanić uspeo da okupi u svoj «nacionalni tim». Upravo taj novi kvalitet RTS-ovog programa - nastao kao posledica ‘pozitivne selekcije' koju je Tijanić sproveo među svojim saradnicima - predstavlja novi momenat u domaćim medijskim zbivanjima, jer predstavlja pozitivan primer i putokaz za druge medijske kuće u Srbiji (koje su, uglavnom, i dan-danas hendikepirane dugogodišnjom negativnom selekcijom i čiji razvoj je blokiran pod nesposobnim partijskim urednicima i drugim “univerzalnim kadrovima”) – u vezi sa njihovim osnovnim problemom, a to je pitanje načina na koji mogu relativno brzo da poboljšaju program, gledanost i svoj položaj na medijskom tržištu i tržištu oglašavanja.

Međutim, visok rejting, koji je privukao mnoge oglašivače RTS-u, izazvao je određenu krizu u konkurentskim tv-stanicama usled pada njihovih prihoda od oglašavanja. Ova činjenica je poslednjih meseci izazvala pravi medijski rat između Pinka i RTS-a, u kojem se, uz nekakve sumnjive dokumente i ugovore iz ‘Tijanićeve fioke', kao glavno ‘oružje' koriste podaci o gledanosti programa (tzv. piplmetarska istraživanja), koje, pri tome, svaka od strana tumači prema svojim potrebama. Tako, nakon višemesečnog natezanja oko toga “ko je gledaniji – Pink ili RTS?”, ovih dana došlo je do kulminacije samoreklamiranja naših medijskih junaka, pa Mitrović na Pinkovoj godišnjoj žurci 30.12. veselo saopštava gledaocima “nacionalnog dnevnika” da je Pink najgledanija TV u 2005. godini; sutradan, Tijanić ‘odgovara' u svom Dnevniku 2 da je, ipak, RTS “najgledaniji” (pominjući usput da, “ne postoji vonderbra ‘za mozak'”), da bi Pink ponovo, na Božić, putem reklamnog spota srpskim etrom širio ‘pouzdane nalaze' istraživanja, po kojima je TV Pink najgledanija, u najkraćem, “u svim pojedinačnim kategorijama, i u celini” (4)– uz ciničnu završnu napomenu - “ i to besplatno ”! Proverimo da li je gledanje Pinka “besplatno”.

Adam Smit na ‘besplatnom ručku' kod Željka Mitrovića

Što se tiče pinkovske teze o “besplatnosti” Pink-ovih programa, ona se može uzeti u jednom sasvim uslovnom smislu. Naime, tačno je da toj televiziji, za razliku od RTS-a, gledaoci ne moraju da plaćaju pretplatu, ali je tačno i to da je Pink “izrastao” na infrastrukturi RTS-a, uz minimalnu nadoknadu ( Dejan Anastasijević tvrdi da je Željko Mitrović 1994. godine osnovao svoju televiziju “uz ne malu pomoć Milorada Vučelića”, koji je početkom devedesetih bio generalni direktor RTS-a, uz napomenu da je Pinkov Ugovor o saradnji sa RTS-om zvanično raskinut tek 2001. godine, v. Dokumenti o stvaranju imperije Pink , www.vreme.com/cms/view.php?id=343416 ), kao i to da je Pink godinama besplatno koristio nacionalne frekvencije, koje su nacionalno javno dobro. Da se u ovom slučaju radi o velikoj Mitrovićevoj “uštedi”, može se videti iz podatka da će ove godine biti, po prvi put, određena naknada za korišćenje nacionalne frekvencije za emitovanje TV programa, i da će iznositi oko 1,5 miliona evra. A, da se na pomenutim “besplatnim” frekvencijama može dobro zaraditi, pokazala je i višemesečna svađa Pink-a i RTS-a oko cena reklamnog oglašavanja na televiziji.

Naime, porast gledanosti RTS-a, uz uvođenje pretplate, izazvao je žestoku polemiku između vlasnika Pinka Željka Mitrovića i samog Tijanića, koja je u javnost iznela, osim brojki o visini ‘reklamnog kolača' koji dele domaće tv-stanice (pominje se nekih 40-50 miliona evra), i njihovu međusobnu ličnu mržnju, čije javno pokazivanje teško da može da služi na čast ijednom od njih – Mitroviću, jer kad neko svoje poslovne probleme, vezane za umanjen prihod od reklama usled porasta gledanosti RTS-a, pokušava da reši javnom političkom (anti)kampanjom protiv najjačeg konkurenta (uz malu pomoć svojih kvazi-demokratskih prijatelja i “političkih najamnika”), on ne samo da krnji teško stečenu “trpeljivost” demokratske javnosti prema sebi i svojoj kompaniji (a koju je poslednji put ozbiljno narušio kampanjom protiv profesora Čupića), već i time što javno ispoljava svoju slabost – a slabost je to kad tržišne mehanizme pokušate da ‘nadopunite' političko-partijskim, a pri tome više nemate realnog političkog partnera koji bi takvu operaciju podržao (jer, medijsko-liberalne-demokrate već neko vreme nisu, a teško da će i ubuduće ponovo biti na vlasti) - on zapravo time, u stvari, radi u korist sopstvene štete; Tijaniću - jer, kad prvi čovek najuglednije medijske kuće u Srbiji meša ličnu idiosinkraziju sa javnim interesom, pa (isuviše) često reaguje na sitne provokacije svojih, često nedoraslih protivnika i kada to čini na previše ličan način, on time, na izvestan način, dovodi u pitanje dostojanstvo funkcije koju trenutno obavlja, kao i svoj nesumnjivi lični javni ugled, koji je stekao kao jedan od najboljih srpskih novinara, i koji danas (opravdano) uvećava na osnovu svog uspešnog rukovođenja RTS-om (5).

No, bilo kako bilo, poenta je u tome da TV Pink, kao i sve druge komercijalne televizije koje na predstojećem konkursu budu dobile dozvolu za emitovanje programa, prihvate novo pravilo - da svoje buduće poslovne uspehe mogu da grade jedino na daljoj profesionalizaciji, tehničkom osavremenjavanju, kadrovskom jačanju i podsticanju novinarske kreativnosti, kao osnovnim preduslovima za osvajanje i očuvanje visokog rejtinga u oštroj konkurenciji na domaćem medijskom tržištu.

Upravo zato raste značaj državnih regulatornih tela, koja, uvođenjem reda na medijskom tržištu i nadzorom nad poštovanjem “medijskih zakona” od strane TV-kuća, zapravo kreiraju tržišni ambijent u kojem će eventualno kršenje tržišnih pravila imati veću cenu, od troškova ulaganja u razvoj i profesionalizaciju medija. U tom smislu, ukoliko se vlasnici medija čvrstim pravilima i jakom konkurencijom “usmere” od ‘potrage za saveznicima' u krugovima kvazi-demokratskih stranaka i koruptivnih lobija - ka tržišnoj utakmici, to će njihov dokazani poslovni egoizam kao “nenameravanu posledicu” imati kvalitetniji i objektivniji program, jer oni će jedino na taj način moći da se nose sa RTS-om i budućim “stranim” TV-stanicama u Srbiji. Ali, moglo bi se postaviti pitanje - da li su srpski adamsmitovski “pekari” sposobni da svoj medijski “hleb” (koji, da se podsetimo, oni ne prave da bi nahranili “gladne gledaoce”, nego da bi zaradili na razlici između njihove proizvođačke i prodajne cene)   “mese” i prodaju u takvom, tržišnom ambijentu?

Što se tiče Željka Mitrovića, ako je i razumno biti oprezan u pogledu ocene njegove političke doslednosti ili nekih drugih njegovih osobina, rezultati u širenju kompanije Pink govore da nikako ne treba sumnjati u njegovu sposobnost da uspešno posluje na tržištu regulisanom strogim pravilima i zakonima (6). Štaviše, kod Mitrovića se prilagođavanje ‘tržišnosti' već danas ogleda u potpuno izmenjenoj programskoj politici Pinkove info-redakcije, koja se, od nekada najlošije redakcije u Srbiji, polako, ali sigurno, pretvara u sasvim ozbiljnu redakciju. Tako, nakon prvih razočarenja izgledom i sadržajem “Nacionalnog dnevnika”, centralna informativna emisija RTV Pink-a polako počinje da zadobija pristojniju formu – vidljiva je samostalnost “starih” urednika u uređivanju dnevnika (otuda neujednačenost) i njihovo ubrzano prilagođavanje “modernim vremenima”, što, uz vidljiva pojačanja novinarima iz ‘mlađe garde' (među kojima se, možda, nalazi i buduća naslednica Jelene Kosanić), vremenom može evoluirati u dostojnog konkurenta RTS-ovom, za sada neprikosnovenom, Dnevniku 2 .

Takođe, ‘političke emisije' na Pinku su danas mnogo slobodnije od uticaja jednostrane uređivačke ideologije i dosta otvorenije, što garantuje njihovu visoku gledanost. Međutim, labava forma tih emisija predstavlja i njihovu inherentnu slabost. Naime, ključna razlika između autorskih emisija koje se bave političkim temama (soft news) na RTS-u i Pink-u, je u izraženom ‘argumentisanju' u onim RTS-ovim, što nesumnjivo doprinosi opštoj političkoj kulturi i podizanju nivoa promišljanja i javnog govora o važnim društvenim temama. S druge strane, postoji jako izražena sklonost Pinkovih voditelja ka podsticanju i dopuštanju “incidentnog ponašanja” učesnika u svojim emisijama (a srpske političare, naravno, ne morate ‘dva puta moliti' da pokažu svoju agresivnu, neotprirođenu prirodu). To je, svakako, siguran recept za trenutnu visoku gledanost, ali je, s druge strane, takođe i ‘recept' za trajno ‘gubljenje' potencijalnih učesnika u tim emisijama – naime, u nekim strankama se priča da su istraživanja javnog mnjenja koja se periodično vrše za interne stranačke potrebe, pokazala da, posle učešća u takvim emisijama - SVI učesnici u njima beleže znatan pad ličnog rejtinga (dakle, čak i oni učesnici koji su formalni “pobednici” u takvom nadgornjavanju). U tom smislu, u perspektivi se može očekivati ‘približavanje' Pinkovih standarda onim RTS-ovim, naročito ako Pinkovi autori zaista žele da utiču i na onaj ‘ozbiljniji', politički pismeniji segment gledališta. (7)

Tri uslova za ‘svetlu budućnost' srpskih elektronskih medija

Tri uslova koja treba ispuniti da bi srpska medijska scena postala slobodna, tržišno orijentisana i “evropska” su: uspešna transformacija RTS-a u javni servis, jaka konkurencija između tv-kuća i efikasna državna regulativa.

Uspešna Tijanićeva reforma RTS-a, koji je uveliko krenuo u pravcu budućeg javnog servisa (8), već sama po sebi podstiče transformaciju konkurentskih kuća ka tržištu i “Evropi”. Naravno, uspesi RTS-a u proteklom periodu predstavljaju svetlu stranu priče, ali ne treba zaboraviti ni ‘tamnu stranu' priče, tj. činjenicu da RTS na platnom spisku ima oko 4-5 hiljada ljudi više od prvog konkurenta – RTV Pink, koji ima ukupno oko hiljadu zaposlenih, što je pokazatelj izuzetno niske “produktivnosti” RTS-a u celini. Stoga se kao najteži zadatak u predstojećoj transformaciji RTS-a u javni servis, nameće “bolno” pitanje “neproduktivne većine” među zaposlenima u toj televiziji. Razrešenje tog divergentnog procesa – “otpuštanje-novozapošljavanje” – predstavlja, zapravo, ključni problem koji treba razrešiti na putu pretvaranja RTS-a u Javni servis i, za taj kompleksan posao teško da se u Srbiji može pronaći bolji kandidat od “kontroverznog” Tijanića – koji je svoje uredničke i menadžerske kvalitete pokazao svojim dosadašnjim radom i rezultatima koje je u ove dve godine postigao sa RTS-om, a koje je danas gotovo nemoguće osporavati. (9)

Ali, osim reizbora Tijanića i uspešnog završetka procesa pretvaranja RTS-a u nacionalni javni servis, kao ključnog preduslova ustrojavanja srpskih medija na tržišnim principima i vrednostima, neophodno je da državne institucije počnu napokon da rade svoj posao. Regulatorna tela moraju da uspostave pravila igre, da ih pravično sprovode (10), i da strogo kažnjavaju one koji ih se ne pridržavaju. U protivnom, oni svoja mesta moraju da prepuste ljudima koji imaju volje i snage da srpske medijske tirane (11) privedu «k' poznaniji prava». A, zar to nije, za članove Saveta i za sve druge srpske medijske Njegoše   – «ljudska dužnost najsvetija»?

 

Fusnote

1. Jedan od pokazatelja da su urednici i novinari na svim glavnim srpskim televizijama počeli ozbiljno da se   “mešaju u svoj posao” jeste sve brojnija i raznovrsnija ponuda autorskih emisija – npr. samo na TV Studio B u ovom trenutku se emituje 35 autorskih emisija. Naravno, kvantitet nije pravo merilo “nove kreativnosti” srpskih tv-novinara, ali svakako predstavlja prostor i šansu za etabliranje novih, kreativnih autora (tu šansu su neki od njih već iskoristili – poput mlađane Maje Nikolić   “ Živeti sa …”).

2. Po rečima Aleksandra Vasića, člana Saveta radio-difuzne agencije, najmanje četiri ozbiljna strana investitora su zainteresovani za učešće na konkursu za dobijanje nacionalne frekvencije. Na žalost, iz konkurencije za nacionalnu frekvenciju “samo-izuzeta” je BK TV, iz tri ključna razloga: prvi je taj što je BK TV bila simbiotski vezana za finansiranje donacijama Mobtel-a, što je naglo prekinuto nedavnim ukidanjem licence i verovatnim stečajem te kompanije, drugi razlog je sporna vlasnička struktura, i treći razlog je nezapamćena partijska i lična zloupotreba te televizije od strane njenog vlasnika i njegove privatno-porodične stranke PSS, koja nadležno regulatorno telo ostavlja bez ikakve mogućnosti da u odlučivanju po eventualnom zahtevu BK TV donese pozitivnu odluku, a da pritom grubo ne prekrši zakon i načelo nepristrasnosti.

3. Neka moguća rešenja se sama pojavljuju - naime, izvesno je da će BK TV uskoro ući u ozbiljnu finansijsku krizu, što otvara realnu mogućnost za transfer nekoliko dokazanih novinara sa te televizije, koji su kao stvoreni za «veliku scenu» - poput Ivana Zeljkovića, Olivere Kovačević («Klopka, četvrtak, na RTS-u» - to zvuči tako prirodno) i Snežane Dakić, koja je, inače, stari Tijanićev kadar (naravno, ukoliko Javni servis ima novca da plati njenu «šetnju sa Lagerfeldom»).

4. Međutim, ako se pogledaju podaci koje ističe Pink kao dokaz svoje superiornosti nad RTS-om, zapažaju se dve činjenice – prva je, da čak i ako prihvatimo tezu da je Pink najgledanija TV u protekloj godini, iz tabele se vidi da je prednost Pinka u odnosu na RTS 1 praktično zanemarljiva (0,1%); druga činjenica je da RTS poseduje i drugi kanal, čija gledanost je na nivou gledanosti TV B92 - tako da bi se moglo reći da RTS 1 i 2 ima(ju) gledanost približno jednaku gledanosti Pinka i B92 zajedno; ako se u gledanost uračuna i RTS-ov Treći kanal, onda RTS u celini ima gledanost približno jednaku gledanosti Pinka i BK TV zajedno. Vid. tabelu:

Uz to, Radio Beograd 1 je najslušanija stanica u Srbiji u protekloj godini, a sajt: www.rts.co.yu jedan je od najkvalitetnijih na srpskom web-u (2004. je dobio godišnju nagrade IT Globus, časopisa Mikro-PC World).

5. Niče je upozoravao svojevremeno ‘one sa viškom snage' da, “dobar lovac ište dobra lova”. Na osnovu njegovih nedavnih ‘javnih obračuna' sa oponentima, stiče se utisak kao da Tijanić nedovoljno ceni samog sebe, pa prečesto “ide u lov” na ‘patke' i kojekakve egzibicioniste (kako bi Dinkić rekao), što, naravno, može da zaseni srpsku tabloidofilnu čitalačku ‘prostotu', ali ne i većinski, ozbiljniji deo javnosti, čija podrška je, ipak, presudna, za Tijanićev rad na transformaciji RTS-a u budući javni servis.

6. Mitrović radi vrlo promišljeno, što se može videti iz njegovog letošnjeg objašnjenja programske politike TV Pink-a: “Komercijalno zainteresovani subjekti znaju koje televizije imaju najviše potrošača. To je ženska populacija od 19 do 49 godina. U tom smislu, sapunice imaju značajno mesto u programskoj šemi jer mobilišu pomenutu ciljnu grupu" – kaže Mitrović i pojašnjava: "Postoje dve osnovne kategorije gledalaca. To su gledaoci koji su donosioci odluka u domaćinstvu, odnosno potrošači najvećeg broja artikala široke potrošnje i, s druge strane, imamo gledaoce koji nisu presudni kao kupci određenih proizvoda, ali su značajni za celokupnu snagu javnog medija. Oni predstavljaju građansku populaciju koja se posmatra kao biračko tkivo i koja je, kao takva, bitna televizijama sa političkim ambicijama. Za televiziju Pink, naglasio je Mitrović, mnogo je manje važna ova politički motivisana gledanost od one potrošačke, a to znači da su najznačajniji donosioci odluka u domaćinstvu oni koji znaju šta je za njih najbolji izbor”. Ipak, da “nije sve u novcu”, govori i njegov stav da programsku politiku RTV Pink-a obeležava “Svest da donekle populistički pristup ne sme da degradira utvrđene vrednosti” (vid. www.rtvpink.co.yu ).

7. Sam Tijanić je, nedavno, pomirljivo izjavio - “Željku Mitroviću za Novu godinu želim da slobodno prepisuje program RTS. Bolje da liči na nas nego na sebe” (Blic, 10.1.2006).

8. „Mi već funkcionišemo kao javni servis i to nam priznaju i sve političke stranke i oni subjekti koji imaju stvarni politički značaj“, ukazao je Tijanić u avgustu 2005. za Blic. Predsednik Upravnog odbora RTS-a Nikša Stipčević je rekao 28.12.2005. da su “neki delovi programa RTS-a već postali javni servis, o čemu svedoče i nagrade 'Večernjih novosti' koju su dobili urednici RTS-a za informativni, filmski i sportski program”.

9. Predstojeći izbor novog generalnog direktora RTS-a biće dobar pokazatelj toga, da li današnja srpska politička elita više naginje pravnom rigorizmu (koji daje loše rezultate) ili funkcionalizmu, tj. odlučivanju koje vodi računa o celishodnosti, odn. o krajnjim posledicama svojih odluka - primera radi, može se postaviti pitanje budućoj “komisiji za izbor novog direktora” – smatraju li da će, ne jedan “školovani” novinar, nego npr. dva “preškolovana” komunikologa sa Fakulteta političkih nauka, imati bolje rezultate u razvijanju srpskog informativnog javnog servisa, od jednog “neškolovanog”, ali dokazano uspešnog Tijanića? Bojim se da se pravičan odgovor na to pitanje svakom nepristrasnom “sudiji” nameće sam po sebi.

10. Začuđuje nedavna izjava Nenada Cekića, predsednika Saveta Radiodifuzne agencije, povodom moguće prodaje Trećeg kanala RTS-a i obeštećenja RTS-a za ulaganja u 3K u proteklih 16 godina – “da bi to bilo pravedno, ali da ne bi bilo po zakonu”?! Da li to znači da će se Cekić, kao filozof, i to etičar, možda, zalagati za ‘zakonito', ali nepravedno rešenje budućeg statusa te televizije? Zar će rešenje statusa 3K koje je, čak i po Cekiću, pravedno, koje štiti zaposlene, a uz to doprinosi efikasnijem pretvaranju RTS-a u javni servis (npr. tako što će prihod od privatizacije 3K ići u fond za otpremnine viškova zaposlenih na RTS-u – jer, sa 16 miliona evra od prodaje 3K moguće je ponuditi otpremnine za oko 4.000 radnika RTS-a u prosečnom iznosu od 4.000 evra), od čega će dobrobiti imati celokupno društvo - biti “nezakonito”? Pa, kakav je to zakon koji se, kao u ovom primeru, mora kršiti, da bi se postupilo pravedno i racionalno?

11. I pored zakona još uvek nema transparentnosti u prikazivanju vlasništva i poreklu kapitala osnivača. Formalno zabranjena koncentracija vlasništva (između elektronskih i štampanih medija) se zaobilazi osnivanjem sestrinskih firmi, a najznačajnije medije u Srbiji poseduju domaći biznismeni i sve više strane kompanije – “Više se ne može govoriti o direktnim i brutalnim napadima na slobodu medija, no pojavljuje se trend pritiska domaćeg i inostranog kapitala. Prilikom kupovine medija, vlasnici preuzimaju novinare kao “radnu snagu”, stvarajući time neku vrstu medijskog proletarijata. Slobodu medija više ne ugrožavaju politički projekti, već poslovni interesi. Sloboda govora više ne podleže ideologiji, već profitu, vid. Vlasništva medija (i njihov uticaj na nezavisnost i pluralizam medija u Srbiji i regionu ), pripremio D. Đoković, Media centar, Beograd, jul 2004. s. 9–10   (Izveštaj iz 18 zemalja u sklopu projekta Mreže za profesionalizaciju medija Jugoistočne Evrope - SEENPM ).

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM