Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

Pet godina od smrti Pjera Burdijea (*)

Brus Robins

Sociologija je borilački sport

Nedavno snimljeni francuski dokumentarni film o Pjeru Burdijeu naslovljen je po njegovoj izreci: „Sociologija je borilački sport”. Kada je umro u januaru 2002. smatrao se vodećim sociologom Francuske, njenim najuticajnijim intelektualcem i jednim od njenih najgnevnijih ljudi. U autobiografskim odlomcima publikovanim neposredno nakon smrti - sada dostupni kao knjiga po d naslovom „Nacrt za jednu autobiografiju” ( 2004) - prisećao se „tvrdokornog besa” koji se rodio u njemu u vreme internatskog školovanja i zbog ismejavanja koja je trpeo kao mladić, delimično zbog ruralnog akcenta i provincijskog porekla, a delimično kao dobar đak , sa jasnom željom da se uzdigne iznad školskih drugova. Odlomci neautorizovane publikacije pokrenuli su bučnu javnu raspravu koja se odnosila i na Burdijeov borbeni karakter. Čak i branioci su priznali da je bio „ljutitog duha” (Mišel Onfre) i tražili razumevanje za „borbenu sociologiju” (Filip Korkuf). U očima prijatelja, filozofa Žaka Buvresa, uglađenost establišmenta, koju Burdije očevidno nije usvojio, bila je posledica ogromnih, olako prihvaćenih privilegija, upravo onih privilegija protiv kojih je Burdije tokom čitavog života protestvovao. Drugi su ukazivali da se upuštao u razmirice sa svakim , uključujući i one koji su bili manje privilegovani od njega . Osim toga , Burdijeov uspon na sam vrh francuskog akademskog sveta , na Kolež de Frans , video se i kao činjenica koja diskvalifikuje njegovo predstavljanje sebe kao večitog i beskompromisnog pobunjenika .

Ono što je Burdijea učinilo tako neodoljivom metom bila je i njegova sigurnost - koja se ponavljala iz knjige u knjigu - da će dečaci stipendisti, nižeg provincijskog porekla, bez izuzetka prodati duše institucijama koje su ih uzdigle i da će se njihove tvrdnje o pobunjeništvu ispostaviti kao prazne: nesvesni, ali koristoljubivi potezi prema utvrđenom scenariju igre. U jednom kadru u filmu, mlada prolaznica prepoznaje Burdijea na ulici, zaustavlja ga i kaže mu, smejući se, da su njegove knjige promenile njen život: „Mislila sam da sam slobodna , ali nisam bila”. Burdije se vidno trgao na ovakav rezime svoje misli, ali režiseri, uprkos nedvosmislenim prijateljskim namerama, nisu smatrali da tu scenu treba iseći. I zaista, to nije karikiranje onoga što je Burdije učio . On i saradnici decenijama su pomno istraživali građenje književnih i umetničkih karijera, muzičke ukuse, porodične fotografije, sportove u slobodno vreme, labaratorijski rad i, iznad svega, obrazovne aparate, neprestano ponavljajući da se socijalni status verno prenosi iz generacije u generaciju. Društvene sfere kao što su umetnost i nauka, za koje bi se moglo pomisliti da su oslobođene političkih i ekonomskih prinuda prisutne u drugim sferama, zapravo su struktuirane agresivnom borbom za „simbolički kapital” koji nije ni otvoren, ni pravičan. Stvari su, na ovaj ili onaj način, tako podešene da nagrade završavaju u rukama onih koji su krenuli sa vrha društvene hijerarhije. Ukratko, Burdijeov rad otkriva zakon ko ji je i sam prekršio: socijalna porekla se zaobilaznim putem reprodukuju.

Koliko god da je Burdije bio zaboravan u odnosu na vlastiti primer , svakako zaslužuje priznanje činjenica što je ukazao da se, u celini uzevši , „socijalna porekla reprodukuju” – jednostavna, ogorčena premisa koja ga je odvela na istraživanje u fascinantno raznolike arhive. U knjizi Homo Academicus (1984) ispitivao je dosijee učenica u elitnoj devojačkoj gimnaziji, koji su, pored primedbi o napretku učenica, uredno beležili profesiju roditelja, i ukazao na očiglednu vezu obrazovnog nivoa roditelja – što Burdije naziva njihovim kulturnim kapitalom – i talenata koji se pripisuju učenicama. Učenice sitnograđanskog porekla (siromašni su već bili eliminisani) obično su dobijale epitete: „nespretne”, „neukusne”, „poslušničke”, „trapave” i „jednostavne”. Na kraju skale, kćeri hirurga i profesora su se opisivale atributima: „suverene”, „suptilne”, „kultivisane” i „neusiljene”.

U knjizi „Reprodukcija: elementi za teoriju obrazovnog sistema” (1970), koju je napisao zajedno sa Žan - Klodom Pasronom, klasne pretpostavke očigledne u tom rečniku vrednovanja , za koji se pretpostavlja da je neutralan i objektivan , takođe preovlađuju u kulturi pismenog ispita , koja teži da nagradi vladanje određenim načinom govora i intelektualnu apstrakciju . Dotičući se toliko raznovrsnih tema kao što je jezik novinskih čitulja ili značenja odgovora „ne znam” u političkim anketama, Burdije se od ostalih mislilaca svoje generacije razlikovao otvorenošću za empirijsko proveravanje. S njima je, pak, delio ekstemni skepticizam u pogledu struktura formalne demokratije, za koje je verovao da funkcionišu tako što maskiraju nasledno prenošenje privilegija, dopuštajući da se uspeh nekih i neuspeh preostalih pokazuje kao nevin proces selekcije prema zasluzi. I opet, slično grupama onih sa kojima se tako često sukobio, Burdije je snažno ukazivao na važnost kulture. Tako duboko nepravedan društveni sistem kao naš, tvrdio je on, ne može istrajavati bez konstantne legitimacije koju dobija od kulturnih značenja koja smo prigrabili i kojih se pridržavamo: krajnja prinuda dolazi upravo iz one sfere gde smatramo da smo najslobodniji. Konačno, i paradoksalno, izgleda da je podrazumevao da, ako i može da se nađe neka sloboda u tako determinisanom sistemu, onda bi se ona nalazila među onima koji su obavljali isti posao kao i on – čak i kada radi za državu, sociolog ostaje neka vrsta implicitnog heroja.

Naravno, ovaj dvosmisleni heroizam težio je da zameni druge vrste. U tom slučaju bi trebalo razmotriti Burdijeovo objašnjenje majskih događaja iz 1968. godine. Kao i većina njegovih analiza, i ova naglašava lokalnu dinamiku – u ovom slučaju unutar univerziteta – na štetu opštijih političkih pitanja. Srazmerno veliki broj najaktivnijih demonstranata, primećuje, bili su studenti i mlađi članovi fakulteta u novim disciplinama kao što su sociologija (za muškarce) i psihologija (za žene). Te nove i krhke discipline nisu mogle zadovoljiti studentska očekivanja u pogledu budućeg zapošljavanja. Mnogi od frustriranih studenata dolazili su iz dominantne klase, ali njihova obrazovna dostignuća nisu odgovarala socijalnom poreklu. Otuda su ključni akteri u protestu bili „oni koji nisu uspeli da zadobiju društveno priznanje i nagradu za njihov nasleđeni kulturni kapital”. Drugim rečima, u osnovi protesta bio je neuspeh obrasca klasne reprodukcije. Ono što se dešavalo u svetu izvan univerziteta bilo je skoro irelevantno.

Studente je, možda, iskustvo „klasnog srozavanja” podstaklo da saosećaju sa onima u lošijoj poziciji od njih samih, ali za Burdijea je to tužna istina o načinu na koji političari levice uopšte deluju. Oni koji su potčinjeni unutar polja moći izjavljuju solidarnost sa onima koji su potčinjeni u društvu u celini - sa onima koji su uistinu nemoćni . Relativno male nevolje izvesnih intelektualaca navode ih da izjavljuju solidarnost sa, da tako kažemo ,proleterijatom, koji sve skupa ima mnogo veće probleme, i samo se na ovaj indirektni način rađaju pokreti za revoluciju i reformu. Majski demonstranti su pokušavali da za sebe izdejstvuju bolju poziciju među intelektualnom klasom; oni nad kojima se uistinu dominira, ne započinju ništa. Dubina Burdijeovog cinizma ogleda se u primedbi da savezi kao što je onaj između radnika i studenata imaju više šanse za uspeh „ukoliko partneri ... imaju manje mogućnosti da stupe u direktnu interakciju, da se vide i da razgovaraju jedni s drugima”.

Rask r inkavanje istrajnosti klasnog sistema ispod površinskih promena i ukazivanje na zaobilazne puteve koji maskiraju stabilnost klasnog sistema, predstavljalo je doprinos sasvim vredan Burdijeovog stečenog akademskog ugleda. Njegovo viđenje društva, međutim, otežava zamisao da može postojati bilo šta drugo osim klasne stabilnosti, tako da uspeh kao što je njegov predstavlja potpunu anomaliju. Izazvani upadljivom kontradikcijom njegovog života i misli, kritičari su bili u stanju da koriste teoriju kako bi diskreditovali autora: „Kritičar slave i počasti, sam je željan slave i počasti ... prezirući sistem obrazovanja, sam se potčinio veličini Škole, i sve tako ad infinitum”, sam ih Burdije ogorčeno parafrazira u svom Nacrtu. Zavist i ozlojeđenost se nikad ne mogu isključiti kao motivi, ali bilo bi interesantnije i velikodušnije da su kritičari koristili život da bi upotpunili teoriju. Peri Enderson je uporedio Burdijea sa Rejmondom Vilijemsom, još jednim dečakom - stipendistom koji se okrenuo oštroj društvenoj kritici i, mada nerado, postigao izvestan društveni uspeh. Iz ovakvih priča zasigurno se mogu izvući i drugi zaključci – pa čak i da nisko poreklo samo po sebi može da posluži kao vrsta kulturnog kapitala. Zar ne bi trebalo da preispitamo naše viđenje sistema koji nagrađuje Burdijea i Vilijemsa i moguće mesto gneva u njemu? Čini se da je društvena kritika, koja dostiže ironično ispunjenje u društvenom uspehu, uprkos ili zbog kritičarevog besa, dovoljno bitan fenomen da podstakne teoretsko razmatranje.

Poput nasmejane prolaznice u filmu, Burdije pokreće pitanje koliko je bitno saznanje da neko nije slobodan. Kakav je bio njen život pre nego što je počela da čita Burdijea? Može li život u svesti o neslobodi postati vrsta slobode? Burdije je najbliže odgovoru kada raspravlja o svojoj disciplini, pre nego o sebi. „Nauka nauke i refleksivnost” (2001), dorađena verzija poslednjeg ciklusa predavanja na Kolež de Fransu, poslednja knjiga koju je Burdije objavio za života i letimičan osvrt na karijeru, izražava ponos što je izrodio refleksivnu „verziju” sociologije. Refleksivnost izuzima sociološku disciplinu od prividno univerzalne borbe da se zaradi simbolički kapital i čini je mestom društvene samosvesti. Burdije sociologiju tretira kao kulminaciju kolektivnog uspinjanja u više društvene slojeve, a što se prepliće sa ličnim usponom i tome daje dodatno značenje.

U vreme kada je počeo da gradi akademsku karijeru 50- tih godina, sociologija i, u manjoj meri antropologija ,bile su, kako kaže Burdije, manje važne, pa čak i prezrene discipline. Slično fotografiji, i sociološka analiza je bila nešto za šta su svi mislili da mogu da rade; on će, međutim, pokušati da dokaže da je sociolog superiorniji od mase, isto kao što je sloboda fotografa amatera da improvizuje samo prividna: „Nema ničeg regularnijeg i konvencionalnijeg nego što je fotografska praksa i amaterska fotografija”. Tako su dva gubitnika, on i njegova disciplina, krenuli na zajednički i magični put, savlađujući brojne prepreke. Burdijeov učitelj Remon Aron, Sartrov otuđeni prijatelj i politički neprijatelj, bio je onaj koji je „u sociologiju preneo totalnu ambiciju sartrovskog stila filozofije”. Burdije je, međutim, bio taj koji je realizovao ove ambicije, ulazeći u interdisciplinarnu bitku. Kaže da ne oseća neprijateljsvo prema „francuskim filozofima koju su stekli slavu sedamdesetih”, ali ih optužuje što su postigli uspeh pokušavajući da (podražavanjem) razore društvene nauke. Bilo da je istinita ili ne, ova optužba priziva u sećanje Burdijeovu vlastitu taktiku pozajmljivanja iz jezika filozofije i antropologije, kako bi se i sam domogao njihovog autoriteta.

Posve je isto kad Burdije dolazi do jedne od glavnih tema knjige: do karijere prirodnih naučnika. Pokušava da se distancira od onoga što naziva „naivno makijavelističko viđenje strategija naučnika”, prema kom „simboličke akcije koje izvode da bi stekli priznanje za njihove „fikcije ” jesu istovremeno i strategije iziskivanja uticaja i moći, posredstvom kojih streme sopstvenoj glorifikaciji”. Međutim, kada opisuje naučni svet kao „univerzum nadmetanja za monopol legitimnog upravljanja” naučnim dobrima, teško je shvatiti po čemu se razlikuje njegovo viđenje .

Kako je mogao da bude tako podozriv prema, na primer, Brunu Laturu? U „Mikrobima: Rat i mir” (1984), Latur koristi konfuziju ruske pobede nad Napoleonovom armijom, kako ju je opisao Tolstoj, kao analogiju za način na koji je Paster otkrio kako da porazi crni prišt. Kao što analogija bitke sugeriše, Latur prihvata da je bitka bila realna, međutim neplanirana i neherojska: nešto se zapravo otkrilo o načinu na koji priroda funkcioniše; crni prišt je, kao i Napoleon, zaista bio potučen. Burdije optužuje Latura da ne poznaje „čisto naučnu” stranu, ali sam ignoriše premise o realnosti prirode, koje deli sa njim. I Burdije i Latur su umereni „konstrukcionisti”, ali Latur ne deli sa Burdijeom uverenje da je „društvo” činilac koji konstruiše. Neprivržen bilo kojoj disciplini, Latur je sklon hibridnoj koncepciji agentnosti, onoj koja premošćuje podelu između društva i prirode. Ova usporedba baca svetlost na Burdijea kao apologetu sociologije, sada već dobro etablirane discipline. Štaviše, ukoliko bi nauka uistinu posedovala sposobnost samoregulacije kao što Latur tvrdi, teško da bi onda bio potreban naporan sociološki pregled koji on u sledećem predavanju zahteva za nju. Ovde je, kao i na drugim mestima, spreman da zaboravi mnogo toga kako bi afirmisao pravo sociologije da sudi svim rivalskim ograncima znanja, uključujući i prirodne nauke i filozofiju.

Burdije pokušava zapravo da objasni paradoks vlastitog života: pobunjenik koji je stekao moć. Čini se da on leži u osnovi mnogih njegovih sporova sa protivrečnostima vlastitog života, kao u slučaju kada piše da postoje „dva puta” u kojima postojeći „sistemi selekcije (kao što su elitne škole) podstiču velike naučne karijere”. Prvi put je „određivanje onih koji su izabrani kao izvanredni”, što implicira da bi to mogao biti bilo ko, bilo talentovan ili ne. Drugi je „dodeljivanje naročite kompetencije”, formulacija kojom se jednom rukom uzima ono što se drugom dalo. Da li je „velika naučna karijera” proizvoljna, ili je odraz autentične kompetencije, objektivno proverljivog dostignuća? Ne može se reći. U Burdijeovoj prozi, oksimoronske fraze poput „regulisana improvizacija” i „nesvesna strategija” obično pokušavaju da uzmu u obzir oba načina . „Habitus”, njegov termin za, u velikoj meri, nesvesno znanje pojedinca o njegovom ili njenom društvenom „kontekstu” je kako struktuiran (spolja), tako i struktuira ( omogućavajući pojedincu da improvizuje postupke koji mogu da izmene njegov ili njen kontekst). Ovo je svakako jedan od intrigantnijih socioloških protivudaraca ideji potpune determinisanosti homo economicus -a. Burdije, međutim, i dalje tvrdi da njegov koncept nadilazi suprotnosti : objektivno naspram subjekivno, praktično naspram teoretsko itd. Ukoliko prevazilaženje takvih suprotnosti ne zahteva ništa više do kovanje termina i više ili manje žustre rasprave sa zagovornicima obe strane, tada bi postojalo manje razloga da se sumnja u Burdijevo pravo da i ovo ubraja među svoja dostignuća.

U posled nj oj deceniji života, zauzeo je dobro poznati stav protiv neoliberalne globalizacije, rasističko - imigracione politike i ratnog huškanja. Pošto je postao slavan, postavljala su mu se pitanja o različitim temama, i ona se nisu nužno odnosila na problematiku po kojoj je stekao slavu . I zaista , on je ranije imao malo šta da kaže o ekonomskim i političkim pitanjima ili o pitanjima rase i roda - možda i zato što nije bilo naučnog kredita koji bi se iz toga dobio. Potom je iznenada izgledalo kao da želi da zauzme mesto u velikoj tradiciji javnih intelektualaca kao što su Zola ili Sartr, uprkos tome što nikad nije tvrdio da se takvo mesto može steći ili žudeti ili, pak , da je ono od istinske važnosti za svet u celini. Gestovi političkog angažovanja za njega su, uopšteno govoreći, potezi u koristoljubivoj igri (metafora je svuda), irelevantni za istinski, ali beskrajno odložen konflikt bogatih i siromašnih, i koji imaju smisao samo u krvavom sukobu onih koje on naziva (korisno, mora se priznati) dominantnim i dominiranim frakcijama dominantne klase. Kada intelektualac poziva „narod”, Burdije ne vidi nijedan dobar razlog zašto bi „narod” trebalo da se odazove. Njegova analiza maja 1968. napisana je kao da on ne bi nikad mogao sebe da zamisli kao ostrašćenog učesnika u ovim ili onim savezima , kao da nikada nije imao velika očekivanja zbog kojih bi se mogao razočarati.

Kao što su mnogi njegovi kritičari primetili, koncept poput „habitusa”, iako obećavajuća mapa društvene prinude, nikad nisu bili dovoljna kompenzacija za Burdijeov reduktivan smisao ljudske prirode, prirode motivisane jedino sebičnom borbom za društveni status. Otuda bi se žena, koja ga je zaustavila na ulici da mu kaže da joj je promenio život, mogla videti kao neko ko želi iz interesa da se zbliži sa intelektualnom medijskom zvezdom. Ne bih se usudio da kažem da bi ona, nasuprot, mogla da predstavlja „javno mnenje” za koje je Burdije, u jednoj nezaboravnoj primedbi, izneo da ne postoji. Međutim, ona je svoj autoritet, ma kakav da je, poverila konceptu prema kom on predstavlja više od glasnogovornika sociologije kao borbene veštine. Kada se ona uvrsti u naše razumevanje kako i zašto se raspodeljuju naša društvena priznanja, onda ćemo, više nego i sam Burdije, biti u stanju da objasnimo razloge zbog kojih se nedragovoljno prihvata, rado dočekuje, pa čak i ukazuje počast nekome kao što je on.

The London Review of Books

Preveo i priredio Dejan Aničić.

Beleška o tekstu:

Pet godina je od smrti Pjera Burdijea (1930-2002), jedn og od najuticajnijih sociologa druge polovine 20. veka. Iako je Burdije svojih „petnaest minuta slave“ uveliko doživeo za života, početak našeg veka je period najintenzivnije recepcije i rasprave o njegovom delu (snimljen je film o njemu, ogranizovano je niz naučnih konferencija o delu, znatno se uvećao broj prevoda Burdijeovih studija itd.). Nakon posthumno objavljene autobiografije (najpre na nemačkom 2002, a dve godine kasnije na francuskom), polemika se dobrim delom preusmerila sa dela na ličnost i dodatno zaoštrila.

U Srbiji je, u međuvrem en u , prevedeno više knjiga, a početkom 2004. grupa sociologa je u Beogradu osnovala i „Društvo prijatelja Pjera Burdijea“. Ovde treba spomenuti da je Burdije (31. mart 1999. u «Mondu») bio i inic i jator peticije za momentalni prestanak bombradovanja Srbije.

Poslednji ciklus njegovih predavanja na Kolež de Fransu, objavljen kao „Nauka nauke i refleksivnost”, ujedno je i letimičan pregled vlastite karijere i naučnog doprinosa, ali i protivrečnosti vezanih za Burdijeov život i misao, kako tvrdi Brus Robins u članku u The London Review of Books kog donosimo u prevodu Dejana Aničića.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM