Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Izabrana dela Svetozara Stojanovića, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2006.

   

 

Slobodan Divjak

Povodom objavljivanja izabranih dela Svetozara Stojanovica

Zavod za udzbenike i nastavna sredstva, Beograd , 2006.

Svojim dosadašnjim spisima i intelektualnim angažmanom, Svetozar Stojanović je ostavio dubok trag u našoj kulturi. On pripada uskom krugu naših intelektualaca koji su tokom svoje čitave duhovne karijere bili u prvom planu naše teorijske scene. Stalno je uživao autoritet i dignitet intelektualca od formata koji, zahvaljujući svojoj kritičkoj i liberterskoj usmerenosti, bitno utiče na oblikovanje naše intelektualne klime: i onda kada je na samim počecima svoga teorijskog rada bio jedan od rodonačelnika praxis filozofije koja je – uz sva svoja velika ograničenja – u tadašnjem društvenom kontekstu ipak pomerala granice slobode i učinila našu filozofiju svetski relevantnom; i onda kada je među prvima iz starije generacije počeo dovoditi u pitanje ovu filozofiju priklanjajući se "postmarksizmu"; i onda kada se radikalno otvorio prema idejama "levog centra " ne libeći se pri tome da prizna svoje ranije teorijske zablude u vezi sa projektom socijalizma kao sistema koje su velikoj meri bile zablude jednog vremena. Ako se uz ovakvu evolutivnu putanju koju mogu imati samo tragalački duhovi otvoreni za samokorekcije, ima u vidu i činjenica da je naš autor veoma rano postao poznat i van granica naše zemlje, onda postaju jasni razlozi kontinuiranog uticaja njegovih ideja.

Delo zahvaljujući kojem je Svetozar Stojanović privukao veliku pažnju ne samo naše intelektualne već i šire javnosti, ali i UDBE bilo je delo Između ideala i stvarnosti koje će vremenom s pravom biti označeno kao kultna knjiga naše disidentske literature. U njoj je on izložio oštroj kritici tadašnji socijalistički fakticitet sa stanovišta revolucionarnih ideala izvornog, autentičnog marksizma dajući tako krupan doprinos formiranju samostalnog političkog subjekta koji će biti kritički okrenut prema ondašnjem establišmentu i apologetskoj inteligenciji. S jedne strane, naš autor je u toj knjizi dao adekvatnu i preciznu interpreatciju osnovnih marksističkih pojmova i krajnjih ciljeva na marksizmu utemeljene socijalističke revolucije. S druge strane, upoređivanjem tadašnje socijalističke stvarnosti i tih ciljeva, Stojanović je podrio dotadašnju idiličnu oficijelnu sliku socijalističke realnosti. Naravno, da Svetozar Stojanović nije u to vreme mogao radikalnije dovesti u pitanje same socijalističke ideale. Jer, u to vreme – kada su Marksove ideje bile atraktivne ne samo kod nas već i u svetu – još se nije postavljalo pitanje: ne izneveravaju li se revolucionarni ideali upravo zato što su neostvarivi , tj utopistički, jer je u to vreme dominirala još nepomućena vera u to da je sa izvornim komunističkim projektom sve u redu – jedini problem video se u tome što se na putu njegove realizacije isprečila represivna autorirtarna logika političkog establišmenta. Stoga je u to vreme glavna meta kritike bio raskorak između normativnog i stvarnog. Drugim rečima, nije se još privela k svesti činjenica da je taj raskorak između ideala i stvarnosti, između zadatog i datog, neotklonjiv, iz prostog razloga što su prepreke koje su stajale na putu realizacije revolucionarnih ideala bile njima, tim idealima, imanenetne prepreke. Ipak, Svetozar Stojanović je ne samo pomenutom knjigom već i ostalim svojim spisima i tekstovima iz toga doba davao snažne impulse pluralizaciji naše javne scene, doprinoseći na taj način razvoju kritičke javnosti. I što je još važnije, ukazujući na rascep između datog i zadatog, on je pripremao teren za radikalno preispitivanje zadatog, tj. socijalističkih normi, ideala i krajnjih ciljeva revolucije, i time za korenitu promenu perspektive, tj. kategorijalno-analitičke optike iz koje će se sagledavati kriza tadašnje stvarnosti.

I zaista, Svetozar Stojanović bio je među prvima, ako ne i prvi, koji se okrenuo radikalnom preispitivanju pretpostavki i krajnjih ciljeva socijalističkog procesa zahvaljujući čemu nastaje preorijentacija, promena perspektive u njegovom duhovnom životu. Oni pojmovi kojima se ranije definisala sama suština budućeg pravednog i očovečenog sveta – nerobni oblik proizvodnje, odumiranje države, neposredna demokratija, supstancijalna jednakost, postaju sada predmet uverljive kritike iz koje nastaje zalaganje za tržište, privatizaciju, pravnu državu, parlamentarnu demokratiju. Za razliku od velikog broja naših intelektualaca koji su, zadržavajući raniju sklonost ka denmagoškoj frazeologiji i ornamentici, govorili o potrebi integrisanja našeg društva u moderni svet, u građansko društvo, tržište, "društvo obilja", Svetozar Stojanović je otvoreno, bez zazora ukazivao na to da je cilj tranzicije uspostavljanje kapitalizma, dakako ne onog "divljeg", "bezdušnog", s "neljudskim likom", ali ipak kapitalizma. Međutim, privodeći k svesti objektivnu nemogućnost ostvarenja komunističke utopije, on se nije, kao mnogi drugi, priklanjao propovedanju nove utopije koja je nekritički veličala "smitovsku" nevidljivu ruku "lesefer" tržišta, glorifikovala pravne forme, potcenjujući ulogu moći i moćnih ne samo na unutrašnjem već i na međunarodnom planu. Imajući u vidu latentnu napetost između demokratije i kapitalizma, tržišta i socijalne pravde, prava i moći, posebno u međunarodnom kontekstu, on je teorijski utemeljeno upućivao na mnoge muke, kroz koje će postkomunističke zemlje proći na putu ka svoj modernizaciji, stabilizaciji i normalizaciji. I dosadašnja istorija postkomunizma dala mu je za pravo.

Čini se da će njegove poslednje knjige Na srpskom delu Titonika još više učvrstiti njegov renome jednog od naših najuticajnijih teoretičara iz oblasti političke filozofije.

Ma koliko da se čovek sa određenim njegovim stavovima ne mora slagati, neću se sustezati da konstatujem da te knjige predstavljaju u nas do sada najozbiljniji pokušaj analize društvenih i duhovnih uzroka tragedije koja je zadesila Srbiju u poslednjem periodu njenog razvoja. Jedan od razloga zbog kojih Stojanovićevu analizu karakteriše ozbiljnost i dubina teorijskih uvida jeste taj što je on, za razliku od mnogih naših teoretičara, upoznat sa raspravama o problemu nacije koje su se u svetu vodile u poslednjoj deceniji, pre svega između multikulturalista, komunitaraca i liberala. U centru tih rasprava bilo je preispitivanje uloge i mesta kulture u procesu konstituisanja i održavanja nacije odnosno države, tj. pitanje da li mora postojati nešto što ljude koji nastoje da uspostave svoju državu povezuje (zajednički: religija, tradicija, običaji, jezik, poreklo i slično) pre nego što se postigne ugovor o političkom obliku vladavine odnosno o proceduralno-formalnom ustrojstvu te države. Uključujući se na samosvojan način u pomenutu raspravu, naš autor se opredeljuje za realističan pristup s one strane svakog doktrinarnog rigorizma koji bi da složenost istorijskih rešenja sabije u Prokrustovu postelju čistih principa. To dolazi do izražaja i na nivou analize "idealnih tipova" gde on daje legitimitet i kulturno-etničkoj i državno-teritorijalnoj (građanskoj) koncepciji nacije kvalifikujući i jednu i drugu kao realistične i istorične, ali još više na nivou analize istorijskog fakticiteta gde on pokazuje da čistih modela zapravo nema: na toj razini postoje samo kombinacije ova dva modela u kojima pretežu elementi jednog ili drugog. Kakav će biti tip kombinacije kad je reč o organizaciji konkretnih država – to proizilazi iz osnovne logike njegovog pristupa – to ne zavisi od naših voluntarističkih konstrukcija, već od spleta istorijskih kontingencija. Vođen naznačenim metodološkim postavkama, Stojanović se domaže elastičnog i kompleksnog poimanja nacije označavajući sizifovskim poslom svaki pokušaj ustanovljavanja nužnih i dovoljnih identifikatora nacije (njenog definiensa). " ...kategorijom nacija, ističe on, možemo da obuhvatimo tek "srodnički slične" ... velike društvene grupe, a ne one koje bi bile objedinjene zajedničkim nužnim i dovoljnim identifikatorima. Jedine nužne (mada nipošto i dovoljne) identifikatore nacije vidim u samoidentifikaciji putem osećanja pripadanja i privrženosti toj kontinuirano-povesnoj grupi sa vlastitim imenom i doživljajem sebe kao posebne zajednice." U skladu sa tim, on s pravom upućuje na to da je jedan od pouzdanih pokazatelja nacionalizma u negativnom smislu propisivanje striktnih "nužnih i dovoljnih uslova" pojedincima i grupama za pripadanje određenoj naciji.

Puštajući istoriju da govori vlastitim jezikom, Stojanović rafiniranom analizom otkriva "slabe tačke" i građanske i kulturno-etničke koncepcije nacije. Prihvatajući kao ogromno dostignuće civilizacije građansko načelo da svaka demokratska država treba da podjednako tretira sve svoje građane nezavisno od njihove kulturno-etničke pripadnosti, on istovremeno upućuje na činjenicu da je naivno misliti da ugrađivanje ovog načela u formalno-institucionalni sistem neke zemlje može samo po sebi biti dovoljno jemstvo protiv dominacije većinske kulturno-etničke grupe nad drugim takvim grupama; štaviše, u kontekstu radikalne politizacije različitih etnosa unutar jedne države, predstavnici najbrojnije etničke grupe mogu se iz manipulativnih razloga zalagati za građanski princip "jedan građanin–jedan glas", jer bi praktikovanje toga principa omogućilo majorizaciju njihove grupe. U takvim slučajevima dolazi do manifestacije fenomena koji Svetozar Stojanović označava kao građanistički nacionalizam.

Naš autor je očito priveo svesti činjenicu da između čiste građanske koncepcije nacije (države) i političkih zahteva kulturno-etničkih grupa kao kolektiviteta postoji napetost koja proističe iz individualističkog utemeljenja one prve koncepcije. Građanska država se, naime, po samome svome pojmu, odnosi neutralno prema kulturnoetničkom, dakle kao prema nečemu što je irelevantno za njenu formalno-institucionalnu konstituciju, kao prema nečemu što pripada sferi civilnog društva i što je utoliko odvojeno od nje. Otuda su politički zahtevi određenih kulturno-etničkih grupa da im se dodeli status koji nadilazi status grupe unutar civilnog društva, tj. zahtevi da im se omogući da u ovoj ili onoj meri postanu političke jedinice u suštini usmereni na to da modifikuju čisti građanski princip, do čega ne retko u praksi konstitucionalnih demokratija i dolazi. Svestan pomenute protivrečnosti, Stojanović s pravom upućuje na odbojnost apologeta postojeće formalno-institucionalne konstitucije američke države (koja se zasniva na odvojenosti političkog od etničkog) prema multikulturalizmu. Apologeti postojećeg ustrojstva američke države, ističe on, "neće ni da čuju za eventualni zahtev da kulturno-etničke specifičnosti izađu iz okvira privatnosti "civilnog društva" i stave u pitanje njihovu državnu organizaciju. Prema njima, načelo "jedan čovek-jedan glas" nipošto ne bi smelo biti dopunjeno načelom "jedna nacija-jedan glas" A ni pod kakvim uslovima ne bi došlo u obzir bilo kakvo demokratsko prekrajanje sastavnih država i granica među njima, naročito ako bi polazilo od kulturno-etničkih merila." (str. 24)

Mislim da je ovu činjenicu važno istaći, pošto je u našoj teorijskoj misli prisutna ne mala konfuzija u vezi s tim. Tako se jedan broj naših teoretičara zalagao istovremeno i za radikalnu građansku opciju i za multikulturalizam. Ove dve stvari su, međutim, teško spojive. Jer, ukoliko se multikulturalizam ne svede na puki apel za međusobnu toleranciju različitih kultura na nivou civilnog društva, multikulturalistima nije primeren čisti državno-teritorijalni pojam nacije, tj. koncept etnički neutralne države, već oni do ovog ili onog stepena posmatraju kulturno-etničko kao relevantno za organizaciju i legitimaciju države. Protivrečnost između građanske i multikulturalističke koncepcije postaje to veća što se multikulturalisti više približavaju maksimalističkim varijantama, tj. shvatanju posebnih kultura kao čistih partikulariteta koje implicira čisti kulturno-etnički pojam nacije: naime, ma koliko da je multikulturalizam vođen nastojanjem da iznađe najbolje moguće načine suživota različitih kultura u okviru šire globalne zajednice, ovaj suživot unutar globalne zajednice postaje teško ostvariv pošto koncepcija nacije kao čistog kulturno-etničkog identiteta zahteva ne multikulturnu već monokulturnu državu. Država u kojoj bi koegzistirale različite kulturne grupe kao čisti partikulariteti nije moguća jer tu nije moguće izdvajanje ni minimuma zajedničkih pravila igre, ni minimuma zajedničke instance – odnos između ovih različitih grupa bi zapravo bio odnos potencijalnog rata. U najboljem slučaju, rezultat eventualnih nagodbi različitih kultura koje sebe shvataju kao zatvorene kulturne totalitete bio bi privremeni modus vivendi različitih etničkih nacionalizama.

Ova pojmovna zbrka imala je za posledicu zauzimanje nedovoljno adekvatnog odnosa naših intelektualaca prema jugoslovenskoj krizi. Tako su se, primera radi, pojedini građanski orijentisani teoretičari zalagali za uspostavljanje građanske države u Bosni i Hercegovini u situaciji kada je došlo do radikalne politizacije tri osnovna etnosa u ovoj državi – nezavisno od pitanja zbog čega je do ovakve situacije došlo i nezavisno od toga kako se ko vrednosno odnosio prema njoj, to je bila realnost čiji je indikator bila činjenica da su se na prvim višestranačkim izborima birači uglavnom opredeljivali na osnovu etničkih kriterijuma, tj. glasali su za partije sa predznakom etnosa kojem su pripadali. Bez obzira na plemenitost motiva kojima je bilo pokretano, to zalaganje da se Bosna i Hercogovina ustroji kao čista građanska država, moglo je, objektivno gledano, biti ostvareno samo po cenu nasilja nad realnošću, što bi bilo upravo suprotno građanskom principu koji implicira slobodan pristanak i slobodno izražavanje volje.

Detektujući slabe strane građanističkog pristupa, Stojanović se istovremeno nedvosmisleno ograđuje od čistog etničkog poimanja nacije kao shvatanja koje ima biogeni, neistorijski i mitski karakter (ukazujući na to da je iluzija o naciji kao o zajednici krvi i tla često pobuđivala na genocid).

Naime, strogo gledano, država koja bi htela da se zasnuje na čistom kulturno-etničkom shvatanju nacije morala bi svoje bazične konstitutivne principe iskazati u posebnim kulturno-etničkim terminima. Recimo, ako bi Srbija htela da strogo postavi kulturno-etničke principe kao principe svoje državne konstitucije, ona bi morala da se ustavno definiše kao država isključivo srpskog naroda u kojoj se priznaje samo pravoslavna vera itd. Drugim rečima, ona bi morala i formalno-pravno da se zatvori za pripadnike drugih etnosa, za pristalice drugih religija i kultura i da u svoje zakone ugradi mehanizme javne zaštite čistote svoje kulture. Otuda zatvorenost predstavlja nešto što pripada samom pojmu kulturno-etnički određene države: ova zatvorenost ne nastaje kao rezultat otklona od principa, već kao rezultat doslednog sleđenja principa; idealna država ovakvog tipa bila bi zatvorena država. Na formalno-institucionalnom planu, država o kojoj je reč može se otvoriti jedino preuzimanjem elemenata građanske države jer je ona po svome pojmu otvorena država. Recimo, ukoliko bi neka država htela da se konstituiše kao građanska država u punom smislu, ona bi morala da se ustavno definiše kao kulturno-etnički i verski neutralna, tj. kao država otvorena za sve etnose, religije i kulture osim za one koje mogu ugroziti ove bazične principe. Druga je, naravno, stvar pitanje u kojoj meri sam istorijski realitet pruža otpor jednoj takvoj punoj otvorenosti. Jer, u praksi su i građanske države zatvorene u manjoj ili većoj meri (ponekad čak i u velikoj meri). Mera njihove otvorenosti predstavlja rezultantu konkretnih politika njihovih vlada koje su smenjive i otuda do određenog stepena zavisne od raspoloženja biračkog tela i od javnog mnenja. Ali ovde je odlučujući uvid u to da u građanskim državama postoji formalno pravna mogućnost za vođenje politike otvorenosti i u to da zatvaranje ovih država proizilazi ne iz doslednog sleđenja čistih principa već iz odstupanja od njih.

Dakle, moglo bi se reći da između čiste kulturno-etničke države i otvaranja ne može postojati konceptualna već samo istorijsko-kontingentna veza (otvaranje tu može biti uslovljeno pre svega egzistencijalnim imperativom, imperativom preživljavanja koje je teško ostvarivo bez razmene sa drugima ) ; s druge strane, između građanske države i zatvaranja ne može postojati konceptualna već samo istorijsko-kontingentna veza.

Kad je reč o kulturno-etničkoj državi u njenom čistom vidu valja reći i to da je ona nespojiva sa primatom individualnih prava, jer su u njoj sva prava predeterminisana pripadništvom određenoj kulturno-etničkoj grupi. Utoliko je tu originerni nosilac prava konkretna kulturno-etnička grupa a ne pojedinac jer se posebna kulturno-etnička supstanca kao nešto što predstavlja koren date države ne može prepustiti nečemu što je promenljivo, kao što je to slučaj sa individualnom voljom.

Otuda Stojanović upozorava da je uslov bez kojeg nema moderne demokratije i otvorenosti države – primat individualnih prava koji proističe iz građanskog principa. "Nema sumnje, ističe on, da je građanizam sa svojim načelom "jedan građanin-jedan glas" ogromno dostignuće demokratije i da bez njega uopšte nije moguća demokratija". Tek uvođenjem primata individualnih prava otvara se mogućnost kombinovanja elemenata kulturno-etničkog i državno-teritorijalnog poimanja nacije, kombinovanja koje je ne retko na delu u modernim demokratijama u čije se ustave ugrađuju članovi kojima se modifikuju čisti građanski principi utoliko što se njima garantuju grupna kulturna prava, jezički pluralizam, kulturne autonomije, odgovarajuće kvote za kulturne grupe kojima se koriguje princip jedan čovek-jedan glas (najbolji primer za to je španski ustav koji predstavlja spoj građanske, kulturno-etničke i umerene multikulturalističke koncepcije).

Sažeto govoreći, Sveta se priklanja koncepciji demokratskih institucija i društvenih odnosa u koju će biti ugrađeni mehanizmi koji se opiru kako tiraniji većine, tj. većinske kulturno-etničke grupacije, tako i tiraniji manjina, tj. kulturno etničkih manjinskih formacija. Jer kao što građanski nacionalizam može biti dobro skriven potiskivanjem specično nacionalnih (kulturno-etničkih) interesa, prava i vrednosti, a pogotovo institucija i organizacija, iz teritorijalne i predstavničke organizacije i legitimacije državne vlasti u sferu civilnog društva, isto tako preterana popustljivost prema zahtevima manjinskih grupa za posebna kulturna i politička prava može podsticati radikalizaciju njihove homogenizacije na etničkoj osnovi koja uvek ima agresivno-dezintegracioni karakter. Kao što to ističe Antonio Kaseze u svoj knjizi Samoodređenje naroda : "Nedavna iskustva u bivšoj Jugoslaviji pokazuju da jemčenje manjinskih prava i autonomija manjinskim grupama može lako stvoriti klimu koja vodi raspadu države i otcepljenju od nje". Kulturno-etničkim posebnostima treba se prilagođavati samo u onoj meri u kojoj to prilagođavanje stimuliše njhovu interakciju i njihovu lakšu integraciju u širu zajednicu.. Postoji zamašna empirijska evidencija koja pokazuje da ukoliko se manjine previše politizuju, mogu predstavljati barijeru široj solidarnosti i građanskom patriotizmu bez kojih ne može funkcionisati moderna demokratija. I pod pretpostavkom da se svi pripadnici neke države, ili njihova većina, osećaju i građanima sveta, minimum kompaktnosti te države ne bi bio ugožen. Ali, ako bi veliki broj članova neke države bio primarno lojalan prema drugim državama, zemljama njihovog porekla, onda bi njeno funkcionisanje kao građanske države bilo onemogućeno.

Ovoliku pažnju Svetinoj tematizaciji problema nacije posvetio sam zato što smatram da mu je njegov elastični, nedoktrinarni pristup tom problemu omogućio da načini teorijsku platformu sa koje je mogao da ostvari duboke uvide u osnovna izvorišta našeg društvenog i duhovnog kolapsa. Osnovni rezultat njegove analize je da se, nažalost, ispostavilo da je "jugoslovenstvo" u prethodnoj višenacionalnoj državi - koja je pretendovala, bar teorijski, na to da bude etnički neutralna - bilo neuporedivo slabiji konstrukt od kulturno-etničkih nacija. Saobrazno ovome, on radikalnu politizaciju različitih etnosa na ovim prostorima ne posmatra kao nešto što je isključivo spolja uneseno u njih, od strane nacionalističkih lidera, već kao nešto što ima svoje dublje uzroke: u istoriji, kulturološkim kodovima, političkim činiocima i slično.

Kao takve, Stojanovićeve poslednje knjige biće nezaobilazan orijentir za istraživače poslednjeg perioda naše istorije, ali i snažan podsticaj za otvaranje velike i tolerantne rasprave o odnosu građanske i kulturno-etničke koncepcije nacije, preko potrebne ovoj sredini. Te knjige će podstičući raspravu o problemima koje analiziraju postati jedno od duhovnih središta našeg intelektualnog i javnog života.

Na samom kraju, iako nisam sklon patetici, mislim da mi je dužnost da kažem da Srbija može biti ponosna na to što ima takve intelektualce evropskog formata kakav je Svetozar Stojanović. Jer on uspeva da miri tradicionalni patriotizam (ljubav prema vlastitom narodu, jeziku i kulturi) i ustavni patriotizam kao ljubav prema pravnom i demokratskom sistemu koji se nediskriminatorski odnosi prema svakom građaninu bez obzira na njegov kulturni i etnički identitet. Jer on miri građanski i kulturno-etnički identitet. Jer u njegovoj koncepciji ima mesta i za one koji slede kosmopolitski moto "Ne ukorenjuj se nigde, ne vezuj ni za jednu kulturu", ali i za one koji tradiciju posmatraju kao primarni medij stvaranja, održavanja, kultivisanja i razvoja kulturnog i duhovnog identiteta, kao medij pomoću kojeg narodi stiču gordost i dostojanstvo. Jer težnja za ukorenjivanjem u vlastitu tradiciju ne mora da znači poriv za zatvaranjem, kao što ni odisejada ne mora da implicira samozaborav zvičajnog tla: i Odisej se posle velikog puta ipak vratio kući. Zbog svega dosad rečenog izražavam svoje duboko poštovanje prema velikoj intelektualnoj i časnoj moralnoj biografiji jednog od korifeja naše teorije, čiji stvaralački opus, po svome značaju, prevazilazi domaće okvire.

 

 
 
Copyright by NSPM