Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

Mitovi o pobednicima i poraženima

“Kada legenda postane činjenica, objavi legendu” glasi američka filmska poslovica iz čuvenog Fordovog vesterna Čovek koji je ubio Liberti Valensa. A kad se susretnu dve legende, uvek pobeđuje ona jača, ne istinitija. Zato nimalo ne čudi što je američka filmska legenda Klint Istvud, koga bije glas da je omiljen u holivudskom establišmentu, ovog puta ostao bez više nego zasluženog Oskara za svoje filmove o bici na Ivo Džimi. Šta je, dakle, podstaklo Istvuda, jednog od retkih holivudskih stvaralaca s punim integritetom, iza koga su već dva Oskara za najbolje filmove i pet decenija uspešnije glumačke karijere, da se uhvati u koštac s pravljenjem filmova o jednoj relativno maloj i nimalo presudnoj bici iz Drugog svetskog rata?

Istorijski gledano, zauzeće Ivo Džime predstavlja bitku s najvećim brojem poginulih američkih marinaca u istoriji i nadljudskim otporom koji su im pružili Japanci: čak dvadeset sedam kongresnih medalja časti zasluženo je u jednoipomesečnoj borbi na ovom ostrvcetu veličine svega sedam i po kvadratnih milja; trećina ukupnog broja američkih marinaca poginulih u Drugom svetskom ratu stradala je upravo na Ivo Džimi, dok je od dvadeset hiljada japanskih branilaca ostrva invaziju preživela samo šačica ranjenika. No, Istvuda ka ekranizaciji ove ogorčene bitke nisu odvele istorijske, već mitske dimenzije herojstva koje su demonstrirale obe strane, čime je ovo krvoproliće postalo deo američkog sna, a fotografija vojnika koji zabijaju zastavu na vrhu Ivo Džime ultimativna ikona američke pobede. Istvud se sa svoja dva filma odvažio da dekonstruiše mitove, a to ne voli niko, pogotovo ne Amerikanci, koji svoje mitove, možda i više nego iko, vole da uzdižu do globalnih razmera.

Oba Istvudova filma – Zastave naših o čeva i Pisma sa Ivo Džime – predstavljaju dva lica iste medalje. Jedan bitku prikazuje iz američkog, a drugi iz japanskog ugla, kao paralele o sličnosti drugarstva, straha, stradanja, patriotizma, čežnje za domom i porodicom između mitskih neprijatelja.

Prvi film prati sudbine preživelih marinaca koji su slikani dok pobijaju famoznu zastavu na Ivo Džimi, stvarajući time ikonu koja je začarala javno mnjenje i tako zasenila i realnu bitku i realno junaštvo. Šest ljudi u pregnuću, bez lica, poslužilo je propagandnoj mašineriji za produkciju herojskog imidža koji je trebalo da pokrene patriotski zanos američkih građana u završnici svetskog rata. Trojica preživelih marinaca postali su tako manekeni ratne industrije. Oni su vodani po stadionima, trgovima i prijemima radi prikupljanja donacija za podršku ratnim naporima. Mit je rođen, mada je prava istina bila da su pobedničku zastavu, u stvari, pre njih poboli neki drugi marinci. Čuvena fotografija urađena je iz drugog pokušaja, a na njoj su se nalazili još neki vojnici koji nisu mogli da posluže u marketinške svrhe – jer su u međuvremenu poginuli, pa su umesto njih podmetnute “zamene”. Medijske “nosače zastave” ugušila je kratkotrajna slava, bilo da su je se gnušali od samog po četka , bilo da su u njoj videli šansu za kasniju mirnodopsku karijeru. Progonjeni uspomenama stradalih anonimnih drugova, žrtve medijske mitologije pokazuju nam naličje američkog sna i njegovog trijumfa, otelotvorenog u trojici mladih, idealističkih ratnih drugara i njihovoj požrtvovanosti koja nije težila herojstvu niti bogatstvu, već poštenju i normalnosti. Jedan od njih bio je Indijanac Ira Hejz, o čijoj su tragičnoj sudbini najveći bardovi američke kantri muzike Džoni Keš i Bob Dilen spevali potresne pesme. Prezrevši ulogu ratnog manekena, ovaj Indijanac-redov, zgađen medijskom manipulacijom, vratio se u svoj rezervat, gde je desetak godina kasnije umro od posledica fizičkog rada, promrznuća, neuhranjenosti i hroničnog alkoholizma, čemu je pribegao kako bi potisnuo sećanja s Ivo Džime (ili kako kaže pesma: He died drunk one mornin'/Alone in the land he fought to save/Two inches of water in a lonely ditch/Was a grave for Ira Hayes).

Pisma sa Ivo Džime prikazuju dešavanja iz japanskog ugla. Kroz priču o pismima japanskih boraca koji ih pišu svojim porodicama znajući da ona nikada neće stići do njih, Istvud nam pripoveda o sudbini poraženih, njihovoj žrtvi osuđenoj na zaborav i mitskoj predodređenosti za ulogu negativca-statiste u velikoj istorijskoj drami. Na opustošenom ostrvu, ostavljeni u neravnopravnoj borbi s izvesnim, poraznim ishodom, japanski vojnici u pismima otkrivaju svoju drugu, prećutanu, ljudsku stranu. Priča o japanskom oficiru – zapovedniku odbrane Ivo Džime i običnom, nimalo fanatičnom regrutu kome je sudbina odredila da bude jedan od retkih preživelih, ne služi Klintu Istvudu samo kao sredstvo za zakasnelo odavanje priznanja herojstvu neprijatelja. Ona pokazuje unutrašnje konflikte i dileme Japanaca, bilo one lične, između ljubavi prema porodici i otadžbini, ili one opšte, između tradicionalnog, kolektivističkog pristupa herojskog žrtvovanja i modernog koncepta vođenja rata koji teži umanjenju sopstvenih gubitaka zarad veće borbene efikasnosti, tako upečatljivo prikazane u opoziciji glavnokomandujućeg odbrane Ivo Džime, nacionalnog moderniste generala Kuribajašija i njegovih tradicionalno ustrojenih potčinjenih oficira, koji prema njemu istovremeno gaje nerazumevanje i divljenje. Ovakvim dubokim i višeslojnim dramaturškim pristupom Istvud zadaje šamar holivudskoj mitomanskoj ratnoj kičerici koja uglavnom previđa da na obe strane – i pobedničkoj i poraženoj – stoje ljudi, vrlo slični, sa svim svojim vrlinama i manama.

Šta gledalac s prostora zapadnog Balkana, koji je bio zahvaćen ratovima protekle decenije i njihovim mitskim interpretacijama, može da zaključi gledajući Istvudove filmove? Da mitove imaju svi i da ih se nevoljno odriču, ma koliko druge ubeđivali u to kako su ih njihovi mitovi skupo koštali, te da treba da ih odbace. I, što je još važnije, da crno–bele “mitove o herojima” stvaraju upravo oni koji imaju duboke moralne i motivacione probleme i dileme. Stvarnim je herojima dovoljno da budu ljudi na teškom mestu – bili oni pobednici ili poraženi, svejedno. Nakon izvesnog vremena, i pored besomučne medijske mitologizacije, druga upotpunjujuća strana istine, poput zaboravljenih pisama s Ivo Džime, izađe na videlo. Možda prekasno po učesnike, ali ipak ne i po buduća pokolenja koja treba da iz njih izvuku neke pouke. Jer sama promena mitske crno–bele slike, bilo da je reč o demitologizaciji sukoba kauboja i Indijanaca koja se odavno dogodila u Holivudu, bilo Amerikanaca i Japanaca koju nam danas pruža Istvud, ili neka buduća reinterpetacija balkanskih sukoba, nije ništa do okasnelo provetravanje istorije kroz prozore industrije zabave. Osim u jednom slučaju! A to je onda kad istina, otkrivena iza koprena mitova, dovede do ispravljanja istorijskih nepravdi nanetih marketinškim kampanjama u kojima su jedni prikazani samo kao pravednici i pobednici, a drugi samo kao negativci i gubitnici.

 

 
 
Copyright by NSPM