Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

SPORT - POSLEDNJE UTOČIŠTE PATRIOTA

Danas, kada je jasno da nitkovima utočiše može biti bilo šta što je probitačno, sasvim deplasirano deluje fraza o patriotizmu kao njihovom poslednjem utočištu. Jednostavno, patriotizam danas više nije probitačan. U stvari, kako stvari sada izgledaju, poslednje utočište patriotske vrste u izumiranju postaju sportski tereni. Oni, predviđeni kao izduvni ventil «ekonomski uglavnom beskorisnog» patriotskog sentimenta i njemu pripadajućih frustracija, ali i potrebe pojednica za pripadništvom, u postmodernom svetu treba da predstavljaju rezervat kolektivizma i tribalizma prokuženog da je izazvao ratove i sukobe kroz celu poznatu istoriju. De Kubertenova ideja da će se kroz sportsko takmičenje sublimirati međuetničke tenzije u dvadesetom veku pokazala se promašenom – nikada nije bilo više sportskih nadmetanja i nikada više krvavih ratova. Ali, «vrli novi svet» se ne predaje. Uvek se može dalje, više i gore.

U balkanskim okvirima sport kao nastavak rata drugim sredstvima poprima još drastičnije dimenzije. Ovde je rat započeo na sportskim utakmicama, sa navijačkih grupa se preneo u paravojne formacije, da bi se sa «milosrdnom» pacifikacijom ovih prostora od strane velikih sila sveo na nasleđene avnojevske granice i sportske dvorane. Krug je, tako, zatvoren do sledeće pištaljke globalnih sudija koji će označiti «da ćemo se ćerati još».

A sve do tada nekada bratski narodi svoje nacionalne aspiracije i revanšističke porive iskaljivaće u međusobnim sportskim nadmetanjima, koji su mnogo, mnogo više od igre. Kada hrvatski klub ili reprezentacija izbaci našu ekipu iz nekog takmičenja, to za njih predstavlja svojevrsnu emotivnu reprizu «Oluje». A kada ih naši nadmaše, sledi emotivna uteha - «Vratili smo im za Krajinu». I tako u krug. Svako sa svakim među bivšim avnojevskim buktinjama ima mnoštvo neraščišćenih računa. Sportskih, dakako.

Zato je polufinalni poraz naših vaterpolista od strane Hrvatske na Svetskom prvenstvu mnogo gori od gubitka medalje u duelu sa Špancima, i boli mnogo više, čak i one koji vaterpolo ne vole i ne prate. Jer, kada izgubite u fudbalu od Kazahstana, zemlje čiji je simbol Borat, onda je sva odgovornost i gnev usmerena ka selektoru. Kada izgubite od bivše «braće», onda je i odgovornost i krivica kolektivna.

Setimo se kako su uspesi naših sportista za vreme Miloševića služili kao kolektivna terapija da se ublaži svenacionalni sunovrat. Dočekivanja sportista ispred skupštine, sveopšte veselje... a sutrašnjica sve gora i gora. Vatepolisti su bili jedni od poslednjih sportista koji su do sada održavali visoki nivo uspeha na međunarodnom polju, pogotovo od kako je poklekla srpska košarka. Sada kada su i oni podbacili (ili kako kažu «sami smo sebe pobedili»), zbog prezasićenja ili arogancije svejedno, svima postaje jasno sveukupno tužno stanje našeg sporta. I dobro je što smo poraženi baš od onih spram kojih nam je najviše stalo da se dokažemo.

Nije nam bilo toliko važno što su uslovi rada u domaćem sportu mizerni, što je korporativni sportski poredak isisao sve mlade talente sa prostora zemalja bivšeg (ne)realnog socijalizma, što našim klubovima i reprezentacijama caruje mafija, sve dok pobeđujemo dojučerašnje komšije i vraćamo im milo za drago. A i oni i mi dele istu tužnu sudbinu klasične sportske kolonije. U «pravoj politici" stanje je identično i po uzrocima, i po posledicama. Kao da taj isti korporativni interes i nije stajao iza svih naših sukoba i istorijskih razmirica i poigravao se sa njima kao sa pogodnim tlom za manipulaciju.

Same sportiste zbog toga najmanje treba kriviti. Naprotiv, treba im čestitati i pomoći u porazu kao što smo čestitali (ali ne i dovoljno pomagali) u pobedama. Međutim, kada se tim utešnim poslom bave ovdašnji najviši državni funkcioneri, i to u odsutnim trenucima po našu državu, sve to više pokazuje ne samo srozavanje nivoa našeg sporta, već i državnih funkcija, u korporativnom svetu očigledno namenjenim za protokolarne namene. svrhe. Izgleda da je i njima, kao i nama svima, dozvoljeno da iskazuju patriotska osećanja samo unutar sportskih okvira. Lepo i humano i psihoterapeutski izgleda, a ne košta ništa. Jer drugde, sem kao predizborna fraza, to baš i nije nešto probitačno.

 

 
 
Copyright by NSPM