Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

APOKALIPTO – ili zašto propadaju civilizacije?

“Jedna velika civilizacija ne može biti osvojena spolja pre nego što sama propadne iznutra” – Durantov je citat, koji je istovremeno lajtmotiv ovogodišnjeg blokbastera Apokalipto u režiji holivudskog enfant terrible -a Mela Gibsona. Njime se Gibson, nakon Hrabrog srca i Stradanja Hristovog , pozicionira u svetskoj kinematografiji ne samo kao autor sposoban da režira zadivljujuće akcione avanture iz bilo kog istorijskog razdoblja i sa bilo kog podneblja, već i kao stvaralac koji svojim, za holivudske prilike, ekskluzivnim ideološko-verskim svetonazorom izaziva burne reakcije javnosti na najširem kulturnom polju.

U gotovo dvoiposatnom vizuelnom spektaklu Gibson ne oživljava samo priču o degeneraciji mezoameričke majanske civilizacije uoči španskog osvajanja Novog sveta, niti daje jednostrani političko - ideološki traktat o tome zašto je jedna, u velikoj meri dekadentna, civilizacija “morala” propasti, već kroz avanturu visokog naboja otvara pitanje o moralnim posrnućima civilizacija kao korenima njihove političke i društvene propasti, uključujući tu i modernu zapadnu civilizaciju. Skrivena poruka filma kako sadašnja civilizacija iznutra propada odbacujući moralnu, hrišćansku osnovu zarad ekspanzionizma i idolopokloničkog žrtvovanja novim sujeverjima data je više u vidu dileme koja se stavlja pred gledaoce, bez toga da Gibson direktno propagira svoje rimokatoličanstvo prošarano ispadima “sporadičnog antisemitizma” koji se potežu protiv njega svaki put kad – moramo reći sasvim legitimno – pokušava da poveže umetnost, moral i veru u jedno, i to, na svu sreću, bez “sektaške” pretencioznosti kojom obiluje svaka umetnost podložna ideologizaciji. Zato se njegovi filmovi poput Apokalipta mogu gledati i samo kao dobre filmske avanture, a mogu se, sa različitih ideoloških pozicija, posmatrati i sa kritičke distance, pa se sa njima u manjoj ili većoj meri može saglasiti ili ne, a da to uglavnom ne umanjuje kvalitet na nivou priče, režije, a naročito instinkta i emocija na koje Gibson, kao iskusan filmadžija, pre svega udara.

Nema sumnje da moralno-hrišćanska vizura u Gibsonovoj interpretaciji sigurno ima i primetne naslage romantičnog, zapadnjačkog desnog konzervativizma, pa i naivnog pojednostavljanja koje u pojedinim momentima klizi ka infantilizmu, ali je nesumnjivo snažna i iskrena. Cinicima-gledaocima delovaće “jeftino” i “bedno” glorifikacija porodice, lojalnosti i požrtvovanosti, naročito u završnim scenama porađanja Indijanke u pećini koju ispunjava voda, dok joj u pomoć pristiže muž s poterom za petama. Baš takve scene nose jak emotivni naboj, ma koliko bile prikazane naivno, kao simplifikacija spram koje se Gibson odnosi s autentičnim oduševljenjem. Upravo duboko uverenje i njegovo iskreno, ali ne eksplicitno, već u pitkom umetničkom izvođenju ipak manje nametljivo filmsko ispovedanje, jeste ono što njegove filmove odvaja od najvećeg dela visoke holivudske produkcije. Takvu je poziciju nekada u Novom Holivudu imao usamljeni i ekscentrični Džon Milijus, a sada je zauzima od jednih voljeni, od drugih omraženi “Mad Mel” Gibson.

Apokalipto s lakoćom, sasvim suvereno, ide kroz klišee modernih filmskih žanrova – od ratne drame, preko porodičnog do akcionog filma s klasičnom poterom (kakva svojom dužinom i dinamičnošću nije viđena u istoriji kinematografije), ispunjavajući pri tome nužan uslov da film ni delić sekunde ne bude dosadan, već stepen napetosti podiže do samog kraja.

Filmska priča je krajnje jednostavna: govori o sudbini Jaguarove Šape, Indijanca iz prašume Jukatana, koji sa saplemenicima pada u zarobljeništvo majanskih trgovaca robljem i treba da posluži kao žrtva na oltaru posustale i sujeverne pozne majanske civilizacije. Izbegava žrtvovanje igrom sudbine i nakon uspelog bekstva, s poterom za petama, hrli kroz prašumu, ka skrovištu gde su njegova trudna žena i sin, ne znajući da ide u susret konkistadorima koji se upravo iskrcavaju na Novi svet.

Šta je, zapravo, toliko sporno u ovako prostoj filmskoj priči koja bi se mogla smestiti i u neki drugi istorijski milje? Prikazivanjem majanske dekadentne civilizacije kao mašinerije pomahnitalog kulta masovnog žrtvovanja koja zbog svoje brutalnosti prema drugim lovačkim i sedelačkim plemenima zaslužuje da bude uništena, Gibson je od politički-korektnog dela javnog mnjenja ponovo etiketiran kao evropocentrični rasista koji falsifikuje istoriju u nameri da “podrije” multikulturnu toleranciju. Prema njegovim kritičarima, on ne poseže samo za stereotipima koji majanske sveštenike i političke prvake prikazuju kao izopačena bića posednuta demonskim silama kojima u svom sujeverju služe, već “nakaradnim” interpretacijama drugih kultura odvlači pažnju javnosti od interesovanja za narode koji su baštinici majanskog nasleđa ili za političke pokrete (poput savremenih Zapatista) koji se pozivaju na tradiciju Maja. Drugačije rečeno, Gibsonova filmska potera urođenika kroz prašumu od strane Maja navodno služi da se odagna pažnja od aktivnosti savremenih “hrišćanskih milicija”, koje i dan-danas čiste teren od buntovnih potomaka Maja. Nema sumnje da su to preterivanja i zlonamerna podmetanja na Gibsonov račun od onih kojima je mrsko njegovo “hrišćansko desničarenje”.

Gibsonov prikaz pretkolumbovske srednjoameričke kulture – ma koliko bio prst u oko multikulturalistima koji poslednje četiri decenije urođeničke civilizacije prikazuju u ružičastom svetlu kao svojevrsne hipi zajednice “dobrih divljaka” koji žive u skladu s prirodom i kosmosom (dakle, u ekološkom i politički korektnom ključu) – obiluje manjkavostima, istorijskim netačnostima i proizvoljnostima, mada ne u meri u kojoj bi to hteli da prikažu oni koji u Apokaliptu vide klevetnički istorijski falsifikat jednog verskog fanatika.

Tako građevine filmskog majanskog grada predstavljaju za poznavaoce mezoameričke kulture istorijski neadekvatan miks arhitektonskih rešenja iz Tikala (iz klasičnog majanskog perioda u 8. veku posle Hrista) i Puka (iz 11. i 12. veka). Murali prikazani u filmu poseduju elemente ne samo iz perioda klasične majanske civilizacije, nego i detalje iz Bonampaka sedam vekova starijih od vremena iskrcavanja konkistadora na tlo Jukatana. Opšte je poznato da su svi veći gradovi u vreme dolaska španskih konkistadora bili već više od tri veka napušteni, a da se postmajansko društvo razvijalo u znatno manjim gradovima kao što su bili Majapan, Koba, Tiho ili Nito, koji su napustili ekstenzivnu poljoprivredu i “regresirali” na poluvarvarski nivo.

Najveća pak istorijska “zastranjenja” predstavljaju Gibsonova pozajmljivanja od znatno severnije, militantnije astečke civilizacije koja je stradala u sukobu s belim osvajačima neposredno pre gradova-država koji su nasledili klasičnu majansku kulturu u srednjoameričkim džunglama. Ovo se ne tiče samo izgleda žrtvenika na stepenastim piramidama koji podsećaju na one iz astečke prestonice Teotihuakana, već je i ceo žrtveni obred vađenja srca ratnim zarobljenicima surovo preslikan iz španskih hronika sačinjenih pri kontaktu s Astecima. Za razliku od Asteka, ritualno žrtvovanje kod Maja i njihovih istorijskih naslednika nikada nije praktikovano toliko masovno, pogotovo ne prema svim zarobljenicima, već se nakon ratnih pohoda žrtvovalo uglavnom plemstvo poražene strane.

I pored pobrojanih istorijskih netačnosti i preterivanja u eksplicitnim scenama nasilja, Gibson je u svom umetničkom pristupu problemu civilizacijske dekadencije u izvesnoj meri u pravu. Pretkolumbovske civilizacije nisu bile altruističke zajednice “ekološki svesnih astrologa” i “graditelja stepenastih piramida”, kako ih prikazuje današnja revizionistička istorija, već u dobroj meri surove civilizacije u kojima je takođe vladalo potlačivanje, sujeverje i politička manipulacija. Da su te civilizacije bile vitalne i koherentne, ne bi ih srušile šačice španskih avanturista i probisveta predvođenih Kortesom, Alvaradom, Balboom i Pisarom. Uostalom, činjenica da su se potlačena plemena i narodi zdušno pridružili belim zavojevačima protiv vladajućih naroda i kasta i tako ubrzali osvajanje američkog kontinenta govori u prilog Gibsonovoj istorijskoj interpretaciji. Masovni pokolji vladajućih slojeva naprednih američkih civilizacija mahom su izvršeni od revanšistički nastrojenih vazala, uz belačku asistenciju ili prećutnu saglasnost. Ove činjenice ne amnestiraju konkistadorsku invaziju i zločine koje su Evropljani počinili u ime vere i civilizacije nad tamošnjim narodima, a to ni Gibson, čak ni implicitno, ne ukazuje. Naprotiv, mudro se drži po strani od moralnih kvalifikacija istorijskih aktera i događaja u crno–beloj vizuri. To što je neko, dobrim delom, sâm skrivio svoju propast, ne daje moralni oreol onome koju tu propast realizuje.

Ipak, moralna dimenzija Apokalipta dominira nad svim pitanjima koja postavlja ovaj vrhunski film. Time on – makar u neobaveznoj holivudskoj formi – otvara važno polje promišljanja kulturno-istorijskih tvorevina kojima su se bavili mnogi mislioci i naučnici. Danas, nakon špenglerovskog fatalizma u poimanju civilizacijskog usuda kultura i tojnbijevskog anglosaksonskog pragmatizma koji kulturni život posmatra kao rezultantu izazova i njima adekvatnih odgovora, pitanje civilizacijske dekadencije ponovo kuca na naša – mala i velika – vrata. Nekad kroz naučni ili filozofski pristup (Kenedi, Hantington, kasniji Fukujama), a nekad, kao u Apokaliptu , kroz filmska ostvarenja. Jedno je sigurno: ovo će pitanje, i to u moralnom ključu koga je i izrodila zapadna hrišćanska i posthrišćanska civilizacija, biti jedno od dominantnih, naročito otkako je splasnuo posthladnoratovski optimizam “kraja istorije” bez “kraja civilizacije”.

 

 
 
Copyright by NSPM