Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Zoran Grbić

(ANTI)KORPORATIVNI IDEAL LEPOTE

Kad sredovečna američka domaćica sleti na neki od evropskih aerodroma, prvo što joj upada u oči je ste vitkost E vropljanki. Tada samoj sebi izgleda kao Marsovac koji je upravo video Zemljane. Sletanje iz Tenesija u Pariz ili Beč otprilike je ta vrsta šoka. Verujem da je za prosečnu američku domaćicu taj šok daleko veći od kulturološkog šoka koji bi doživela da je otišla u Bengal ili Tajvan. Siromašni, bosi i prljavi ljudi sigurno bi je mnogo manje dirnuli od slike žena koje toliko bolje izgledaju od nje. Zato je prosečna američka domaćica kao u transu dok joj pokazuju Luvr, Pikadili ili Brandenburšku kapiju. U njenim mislima je nešto drugo.

Po povratku kući, svojim prijateljicama prvo priča o vitkim Evropljankama. Uzaludna su objašnjenja da je to zbog toga što se Evropljanke zdravije hrane i manje vremena provode pred televizorom, američka domaćica misli da je to zbog „zlehude sudbine“, pa od muke nastavlja da troši ono malo slobodnog vremena ispred televizora, uz neizbežnu hranu iz Čiken fraja, Tako bela i Pica hata.

Ono što domaćica iz Tenesija ne zna jeste da je prosečna evropska domaćica takođe zabrinuta za svoj izgled. Bilo da ima osamnaest, trideset pet ili pedeset, ona odlično poznaje svaki deo svog celulita i svaku kremu koja služi za njegovo uklanjanje. Ako je u pola noći probudite, možda neće odmah moći da se seti koliko je dva plus dva, ali će iz prve odrecitovati broj svojih kilograma i obim struka. Razlozi za ovakvu opterećenost razlikuju se od razloga koji ometaju domaćicu iz Tenesija, ali je intenzitet isti. Evropljanka je zabrinuta za svoj izgled prvenstveno zbog fotografija iz časopisa i reklama sa televizija u kojima „savršene“ žene reklamiraju neki proizvod. Bitna je, međutim, činjenica da se te žene pojavljuju u reklamama kojima su ciljna grupa muškarci, a ne žene.

Modnoj industriji kojoj su ciljna grupa žene nisu potrebne takve žene za reklamu. Toj industriji – koja u poslednjih pet ili više decenija neprekidno raste – nije u interesu da njihove mušterije budu nezadovoljne. Nezadovoljne, ljubomorne i žene kod kojih je probuđena zloba, iz inata neće kupovati robu onih koji je iritiraju. Zato je izmišljena najneutralnija moguća varijanta – modni kreatori su promovisali „šetajuće vešalice za odela“. Na taj način se ne iritira potencijalna ljubomora kod žena kupaca. Domaćica iz Tenesija ne zavidi manekenki na vitkoj liniji jer je ona previše i nezdravo mršava, pa tako može da se na miru posveti kupovini. Time je potencijalno opasan faktor odvraćanja pažnje uspešno uklonjen. Modna industrija može da nastavi svoj planetarni razvoj.

Naravno, niko normalan ne može da ima nešto protiv mršavih manekenki. Ipak, opasno je što se to promoviše i nameće kao ideal. Možda devojka ili domaćica od dvadeset pet godina iz Pariza razmišlja samo o širini svojih kukova i obimu grudi, ali devojčice od četrnaest i petnaest za ideal imaju „dasku“. Gospođica Tvigi odavno je sišla sa modne piste, ali njen duh lebdi i dalje. Zajedno sa anoreksijom i bulimijom, koje odnose žrtve „modnog totalitarizma“.

DA LI POSTOJI ALTERNATIVA „GLOBALNOJ BARBICI“

Ono što se takođe zaboravlja jeste da klasičan ideal ženstvenosti nisu velike grudi ili uzan struk. Obe stvari se danas mogu kupiti, silikon je jeftin, a verovatno i uklanjanje sala ne iziskuje mnogo novca. Ono što se ne može kupiti jesu široka, zdrava i jaka bedra, i ženska svest koja uz to ide, a to su – otkako je sveta i veka – bili jedini i pravi pokazatelji ženstvenosti.

Ko, dakle, oličava sve te atribute? U poslednje vreme izvučen je iz zaborava stari izraz za opisivanje takvih žena – „bedevija“. Ljudi koji pamte izvorno značenje (koje označava kobilu, ponekad ždrebicu) možda bi površno tumačili da je izraz uvredljiv. Ali reč je sasvim prikladna. „Bedevije“ su otprilike onakve žene koje su vekovima bile inspiracija mnogim umetnicima u vremenima pre nego što je moda počela da bude umetnost i da utiče na nju. Dakle, od Boginje plodnosti anonimnog umetnika, preko Gojine Gole Maje, do Renoarovih žena. I u savremenoj pop kulturi povremeno se pojavljuju „bedevije“, pa tako mnogi pamte kultne „Palmerove devojke“.

Ovaj prirodni i zdravi ideal lepote je žena ili devojka koja je uglavnom visoka, širih kukova, prirodna je i ne obraća previše pažnju na to da li ima i koliko celulita, da li su joj grudi velike ili male, obim struka premali ili taman koliko treba. Ova žena je svesna svoje ženstvenosti i toga da se ne može kupiti, niti implantirati rukom hirurga. Mlada devojka, žena i domaćica ne mogu da postanu ovakve ukoliko to već nisu, ali se samim odustajanjem od želje da postanu kao manekenke približavaju tom idealu. Žena koja teži da izgleda kao premršava manekenka beži od sebe i onoga što bi trebalo da bude – beži od svoje seksualnosti i svoje uloge u društvu.

Izraz „bedevija“ nadilazi uske granice materijalne pojavnosti, ne mora da označava isključivo rasne i jedre žene, nego sve pripadnice lepšeg pola koje su u sebi probudile ženu, a na tom putu uspešno ignorisale i izbegle želju za gladovanjem, anticelulit kreme i silikon. Dokaz da je biti „bedevija“ (makar u duši) daleko prirodnije jeste to što se takva postaje onda kad se odustane od bolesne želje da se postane manekenka, dok se istovremeno ne može reći da se izgled manekenke tek tako dobija (bez gladovanja i kontrole) onda kad se odustane od želje za izgledom žene. Sve stvari na koje se svesno ne utiče teže da, s vremenom, dođu u svoje prirodno stanje. Prirodno stanje žene je da bude žena, a ne mršava manekenka.

Nažalost – kako sada stvari stoje – u budućnosti nema mesta za „bedevije“. Ona je prepreka razvoju modne industrije, stub o koji se razbijaju mračni talasi modnog „advertajzinga“. Ovaj tip žene ne učestvuje u modnoj halabuci jer nije podložan modnim hirovima. Ne možete je kupiti zato što zna šta joj dobro stoji, a šta ne. Zbog toga je na meti modnih „umetnika“ koji su uspešno promovisali svoju bolesnu filozofiju po kojoj su široka bedra neprimerena idealnoj ženi, a celulit nešto nenormalno čega se treba stideti. Novcem i upornim reklamiranjem takve ideje postale su svetski standard koji se više i ne dovodi u pitanje.

Utešno je da u gradovima Srbije i dalje postoji puno članica ekskluzivnog „kluba bedevija“, ali je takođe i činjenica da modne korporacije šire svoj biznis, čime prete da ugroze ovu retku vrstu. Gladni trgovci belim robljem u sve većem broju pohode naše krajeve, mašu dolarima, koji kod srednjoškolki, pa i mlađih, imaju hipnotički učinak. Nažalost, vreme je takvo da se tim istim dolarima hipnotišu i roditelji koji priželjkuju, podržavaju i spremaju svoje devojčice za modne piste, a mnogi ih i odvode na savremene pijace robova.

Šta uraditi? Preostaje samo promocija „bedevija“, gde god se to može. Nećemo moći da pariramo gladnim ajkulama iz sveta mode, ali možda možemo da učinimo da normalne i „zdrave ženske“ ne postanu ugrožena vrsta. Zato recite svojim devojkama i ženama, komšinicama i prijateljicama da nije problem ako su se malo ugojile, da obim struka ne mora da bude šezdeset i da je celulit sasvim normalna pojava. I pre svega, uzmite ćerkama modne časopise koje čitaju. Umesto toga, upišite ih na neki kurs, u školu tenisa, ili im ohrabrite želju za karijerom naučnika. Ako baš ništa od toga ne žele, a vole da čitaju ispraznu literaturu u kojoj ima šarenih slika – kupite im Plejboj . Manje će im štete naneti.

 

 

 
 
Copyright by NSPM