Bosiljka Medić
(ANTI)SRPSKI AVANGARDNI ELITIZAM
Sigurna sam da je gospodinu Teofilu Pančiću poznata rasprava Žaka Deride pod nazivom „O imenu“. Ako već ne u Srbiji ili regionu, morao ju je – bar u belom svetu – nekako videti. Verovatno ćemo se složiti i oko toga da bi vaistinu bilo gotovo neoprostivo da mu, kao istaknutom predstavniku postmoderne kulturne paradigme i zastupniku politike prijateljstva na ovim prostorima, ovo štivo nije dospelo u ruke. Ako je suditi, međutim, po nedavno objavljenom tekstu u „Peščaniku“ u kojem se insistira na nužnosti ustanovljenja i proveravanja mog identiteta, čini se da na Pančićevu misao siroto Deridino delo (a bogami, i još štošta iz poststrukturalizma) nije baš mnogo uticalo. U pomenutom delu, naime, upravo se govori o tome da je baš i lično ime vrsta pseudonima jer se ono tiče nesvodljivosti individualnosti i singularnosti, a osoba koja iza njega stoji može biti bilo ko; ona i jeste „ma ko“ u sferi iznenađujućih životnih mogućnosti.
Sprdajući se sa metafizikom, gospodin Pančić, sasvim paradoksalno, upada u metafiziku najgore vrste, gotovo šmitovske: mora se znati Ko je neprijatelj! Moramo što pre utvrditi njegov identitet i razrešiti „kvadrilemu autorstva“! S obzirom na to da je ovih dana verovatno ponet žarom fašističke (uh, htedoh naravno reći antifašističke) borbe u Srbiji, možemo mu oprostiti na ovoj neskrivenoj strasti za stigmatizovanjem svih onih koji su, navodno, nedemokrate, bar u ovoj metafizičkoj slici sveta. Ali gospodin Pančić ide toliko daleko da nagoveštava da ja čak i ne postojim! A kao dokaz u prilog tome navodi da nisam na guglu! Srbiji stvarno nije lako ako je gugl njena prva i poslednja kulturna referenca. Još gore, teško svima nama/vama koji se, sticajem valjda nekakve zle sudbine, ne nalazite na ovoj, svetski i stručno, odabranoj listi. Ne samo da ste nesrećnici i promašene egzistencije koje ama baš ništa nisu uradile – možda niste čak ni ljudi.
U „Izvorima totalitarizma“ Hana Arent je objasnila da najstrašnija i odlučujuća stvar kod svakog totalitarizma nije čin fizičke smrti, ubistva, nepostojanja, već upravo čin negiranja ljudskosti u čoveku. U slučaju gospodina Pančića, reč je i o jednom i o drugom: pitanje je da li ja uopšte i fizički postojim, a da ne postojim u ljudskom, intelektualnom, kulturnom smislu , to je gotovo sasvim izvesno. Jer nisam na guglu.
I šta ćemo sad? Ajmo da probamo da priđemo problemu sa druge strane jer sa ove, očito, ne ide, pošto jedino do čega smo stigli u analizi pisanja gospodina Pančića jesu tipične karakteristike jednog totalitarističkog diskursa i ostrašćenog aktivizma šmitovske metafizike i politike. Pretpostavimo da postojim. Ja ću, onako, dekartovski, da meditiram i shvatiću da moj lični „zli demon“ (gospodin Pančić), iako me je naveo da sumnjam u sve, ipak nije uspeo da poljulja moju sigurnost u pogledu toga da mislim da postojim. A pošto mislim da postojim, onda stvarno i postojim – čemu je dokaz i sama činjenica što mislim. Pretpostavimo dalje i da je moje ime, Bosiljka Medić, stvarno moje i da se ja tako zovem. Pretpostavimo, takođe, da ipak nisam u toj zaludnoj grupi ekskomuniciranih iz ljudske zajednice, tj. da se moje ime ipak nalazi na guglu. Ni u toj varijanti, međutim, stvari po mene ne stoje mnogo bolje. Ovog puta problem je što izdajem sobe u Dalmaciji, tj. prema rečima autora, „postoji doduše neka Bosiljka Medić koja nudi zimmer frei negde u Dalmaciji“, nastavljajući da je reč o „hrvatskoj cimerfrajli sa srpskim srcem“. Na stranu sad što je gospodin Pančić bez mnogo razmišljanja ovim gestom bez sumnje uvredio sve Mediće (inače, poreklom iz Like, a poreklo je, kao što ćemo uskoro doznati, za ovog autora od presudnog značaja), već je bezmalo iz kruga ostvarenih ili potencijalnih autora isključio i sve izdavače soba. Jao si ga vama ako ste nekad, slučajno, usputno ili „po zanimanju“ izdavali sobe! Zlo i naopako. Nikada nećete moći da napišete ni jedan jedini tekst, a kamoli da se nadate da ćete se naći u ekskluzivnom društvancetu kulturne elite. A ako ste, pride, izdavali sobe u Dalmaciji, onda pogotovo (mada, nešto mi govori i da ne biste bolje prošli ni da ste npr. „panonski mornar“ namesto „dalmatinskog“).
Na udaru se ovog puta našlo i Pančevo. Kao i samostalni preduzetnici. Ako ste, naime, samostalni preduzetnik u Pančevu (što je druga Bosiljka Medić koju je gospodin Pančić ipak uspeo da „izgugluje“), jednako je nemoguće da pišete o srpskom pozorištu. Jer neko ko je anonimus i samo bedni obični građanin to ne može. Zato nešto ozbiljno nije u redu sa „pančevačko-dalmatinskim“ NSPM-ovcima. Duhovi, utvare, radnici, provincijalci i sve same sitne duše daleko od svakog pozorišta i kulture!
Ima nešto vrlo trulo u „kulturno-političkom“ govoru gospodina Pančića (pazite – onom koji nema veze sa Pančevom). Reč je o radikalnoj varijanti neoliberalističkog govora, koja propagira još oštriju podelu i učvršćivanje klasnih razlika (dok istovremeno – da stvar bude sasvim ironična – navodno insistira na „ravnopravnosti“). Još strašnije, avangardno-elitistički diskurs gospodina Pančića začinjen je (valjda „kulturnom“, a samim tim i „svarljivom“) dozom seksizma: za ovog autora Bosiljka M. najpre je „on“. Teško njoj. Nešto od preostalih sitnih procenata za mogućnost njenog/mog postojanja na kraju teksta do kraja je razjašnjeno – ja sam, po sudu našeg uglednog kulturno-političkog teoretičara, najverovatnije jedno muško. A ako tome pridodamo i današnje filozofiranje, mora biti i da sam filozof – možda „pantokratora“ Đ. V. glavom i bradom?!
Ako prihvatimo da gospodin Pančić – koji za ovdašnju građansku, potencijalnu „autorsku“ i širu javnost haje taman koliko i za lanjski sneg – ipak ne misli da je reč o ovom prepredenom „pantokratoru“, postavlja se, razume se, pitanje zašto je onda smatrao važnim da uopšte i odgovori na tekst jedne nesumnjivo neugledne i nepoznate, a samim tim i „nekulturne“ autorke (ili autora ?). Biće da nije samo zato što je gospodin Pančić bio na stejdžu JDP-a. Možda stoga što je nepriznati autor (kojem se osporava i autorstvo i postojanje i pol) nekim čudom pogodio metu, tj. upravo ono o čemu gospodin Pančić ne želi da govori a što je bila centralna teza mog teksta o pozorištu: odnos politike i kulture.
Ruganje srpskim pesnicima i analitičarima, simplifikovanje ideje nacionalnog identiteta gotovo do nivoa gluposti, hajka oko utvrđivanja identiteta autora i sjajna prilika za obračun sa zloglasnim NSPM-om – sve je ovo ponelo gospodina Pančića toliko da je zaboravio na temu teksta. Promaklo mu je da je pitanje o trenutnom repertoaru JDP-a i ostalih BG pozorišta potpuno irelevantno za događaj o kojem smo govorili: promocija jedne radikalno ostrašćene političke opcije oličene u jednoj radio-emisiji koja se zove „Peščanik“ – u kulturnoj ustanovi koja se zove JDP. Razume se, unapred se vrlo radujem da drugi put progovorimo i o repertoarima, budući da se i na taj način takođe – kao što smo više puta imali priliku da se uverimo npr. u pogledu sadržaja predstava Biljane Srbljanović – u bitnom smislu politizuje kultura. Ovog puta, međutim, nije o tome bilo reči, već o činu koji je primer funkcionisanja specifične export-import logike u kojoj se politika uvozi u kulturu i vice versa. Zato je značajan događaj promocije „Peščanika“ u JDP-u. Jer oni nisu tamo došli da izvedu predstavu.
Ili možda jesu? Možda baš predstavu u kojoj je gospodin Pančić jedan od glavnih glumaca, onaj na stejdžu, i možda istovremeno i dramaturg? Možda otud i njegova sklonost da govori o ritualu izvedenom nad prisutnima, u jednom krajnje belosvetskom i uspešnom show maniru? Kako god bilo, mi nismo govorili ni o ritualima, ni o mađiji, ni o prisustvu Boga ili Đavola u pozorištu. Govorili smo o neophodnosti toga da kultura bude autonomna – govorili smo o nužnosti kulture bez dnevne politike. I o tome da se uistinu u pogledu primedbe o antisrpskom stavu (kako na način čistog autogola autor Pančić primećuje) mnogi „na mestu Cvije, Gorčina & Co. ne bi baš rasplakali“. Kao verovatno ni ova gospoda. A kada je reč o nacionalnom identitetu, moramo primetiti da se upravo gospodin Pančić u potpunosti oslanja na biološko (rasističko) tumačenje ovog pojma, na interpretaciju prema kojoj je svaki govor o nacionalnom identitetu – nacionalizam kao ideologija krvi i tla.
Kraj teksta gospodina Pančića – valjda da bi bio poput kraja drame – sasvim je tragičan. U ovom slučaju, najpre tragičan po istinu, a potom i po osećanje zvano stid. Autor navodi da urednici NSPM-a zagađuju javni prostor „vrlo žustro, a sve u ime demokratije i tolerancije, koja, ah, tako nedostaje ekstremistima, naročito onima sa one strane koja ne pljačka i ne ubija (kurziv gospodina Pančića)“. Ovim rečima ne samo da se osporava demokratičnost i tolerantnost Novoj srpskoj političkoj misli, već se otvoreno sugeriše da mi dolazimo sa strane pljačkaša i ubica – jer to su valjda svi koji se uopšte usuđuju da problematizuju pitanja države, nacije, srpskog nacionalnog identiteta, odnosa politike i kulture, i da kritički preispituju savremeno društvo i politiku u Srbiji. Svi smo mi fašisti. Gospodin Pančić je time potvrdio da se, po svemu sudeći, slaže sa Nenadom Prokićem da će „Srbija biti moderna, sa Srbima ili bez njih “ (kurziv B. M.), ali zapravo mnogo pre kada bude bez Srba. Zato je važno da bude i bez Nove srpske političke misli, tj. da se prstom pokaže – ako se već, na žalost gospodina Pančića, to ama baš nikako ne može dokazati – da je svaki nacionalizam isti, da je svaki nužno nasilan i zapravo isto što i fašizam. Da li je to smisao antifašističke borbe koja se danas u Srbiji vodi? A valjda zato što je antifašistička, onda su sva sredstva legitimna. Uključujući iskrivljenu retoriku, prevaru, laž...
|
|