Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Bosiljka Medić

(ANTI)SRPSKI AVANGARDNI ELITIZAM

Sigurna sam da je gospodinu Teofilu Pančiću poznata rasprava Žaka Deride pod nazivom „O imenu“. Ako već ne u Srbiji ili regionu, morao ju je – bar u belom svetu – nekako videti. Verovatno ćemo se složiti i oko toga da bi vaistinu bilo gotovo neoprostivo da mu, kao istaknutom predstavniku postmoderne kulturne paradigme i zastupniku politike prijateljstva na ovim prostorima, ovo štivo nije dospelo u ruke. Ako je suditi, međutim, po nedavno objavljenom tekstu u „Peščaniku“ u kojem se insistira na nužnosti ustanovljenja i proveravanja mog identiteta, čini se da na Pančićevu misao siroto Deridino delo (a bogami, i još štošta iz poststrukturalizma) nije baš mnogo uticalo. U pomenutom delu, naime, upravo se govori o tome da je baš i lično ime vrsta pseudonima jer se ono tiče nesvodljivosti individualnosti i singularnosti, a osoba koja iza njega stoji može biti bilo ko; ona i jeste „ma ko“ u sferi iznenađujućih životnih mogućnosti.

Sprdajući se sa metafizikom, gospodin Pančić, sasvim paradoksalno, upada u metafiziku najgore vrste, gotovo šmitovske: mora se znati Ko je neprijatelj! Moramo što pre utvrditi njegov identitet i razrešiti „kvadrilemu autorstva“! S obzirom na to da je ovih dana verovatno ponet žarom fašističke (uh, htedoh naravno reći antifašističke) borbe u Srbiji, možemo mu oprostiti na ovoj neskrivenoj strasti za stigmatizovanjem svih onih koji su, navodno, nedemokrate, bar u ovoj metafizičkoj slici sveta. Ali gospodin Pančić ide toliko daleko da nagoveštava da ja čak i ne postojim! A kao dokaz u prilog tome navodi da nisam na guglu! Srbiji stvarno nije lako ako je gugl njena prva i poslednja kulturna referenca. Još gore, teško svima nama/vama koji se, sticajem valjda nekakve zle sudbine, ne nalazite na ovoj, svetski i stručno, odabranoj listi. Ne samo da ste nesrećnici i promašene egzistencije koje ama baš ništa nisu uradile – možda niste čak ni ljudi.

U „Izvorima totalitarizma“ Hana Arent je objasnila da najstrašnija i odlučujuća stvar kod svakog totalitarizma nije čin fizičke smrti, ubistva, nepostojanja, već upravo čin negiranja ljudskosti u čoveku. U slučaju gospodina Pančića, reč je i o jednom i o drugom: pitanje je da li ja uopšte i fizički postojim, a da ne postojim u ljudskom, intelektualnom, kulturnom smislu , to je gotovo sasvim izvesno. Jer nisam na guglu.

I šta ćemo sad? Ajmo da probamo da priđemo problemu sa druge strane jer sa ove, očito, ne ide, pošto jedino do čega smo stigli u analizi pisanja gospodina Pančića jesu tipične karakteristike jednog totalitarističkog diskursa i ostrašćenog aktivizma šmitovske metafizike i politike. Pretpostavimo da postojim. Ja ću, onako, dekartovski, da meditiram i shvatiću da moj lični „zli demon“ (gospodin Pančić), iako me je naveo da sumnjam u sve, ipak nije uspeo da poljulja moju sigurnost u pogledu toga da mislim da postojim. A pošto mislim da postojim, onda stvarno i postojim – čemu je dokaz i sama činjenica što mislim. Pretpostavimo dalje i da je moje ime, Bosiljka Medić, stvarno moje i da se ja tako zovem. Pretpostavimo, takođe, da ipak nisam u toj zaludnoj grupi ekskomuniciranih iz ljudske zajednice, tj. da se moje ime ipak nalazi na guglu. Ni u toj varijanti, međutim, stvari po mene ne stoje mnogo bolje. Ovog puta problem je što izdajem sobe u Dalmaciji, tj. prema rečima autora, „postoji doduše neka Bosiljka Medić koja nudi zimmer frei negde u Dalmaciji“, nastavljajući da je reč o „hrvatskoj cimerfrajli sa srpskim srcem“. Na stranu sad što je gospodin Pančić bez mnogo razmišljanja ovim gestom bez sumnje uvredio sve Mediće (inače, poreklom iz Like, a poreklo je, kao što ćemo uskoro doznati, za ovog autora od presudnog značaja), već je bezmalo iz kruga ostvarenih ili potencijalnih autora isključio i sve izdavače soba. Jao si ga vama ako ste nekad, slučajno, usputno ili „po zanimanju“ izdavali sobe! Zlo i naopako. Nikada nećete moći da napišete ni jedan jedini tekst, a kamoli da se nadate da ćete se naći u ekskluzivnom društvancetu kulturne elite. A ako ste, pride, izdavali sobe u Dalmaciji, onda pogotovo (mada, nešto mi govori i da ne biste bolje prošli ni da ste npr. „panonski mornar“ namesto „dalmatinskog“).

Na udaru se ovog puta našlo i Pančevo. Kao i samostalni preduzetnici. Ako ste, naime, samostalni preduzetnik u Pančevu (što je druga Bosiljka Medić koju je gospodin Pančić ipak uspeo da „izgugluje“), jednako je nemoguće da pišete o srpskom pozorištu. Jer neko ko je anonimus i samo bedni obični građanin to ne može. Zato nešto ozbiljno nije u redu sa „pančevačko-dalmatinskim“ NSPM-ovcima. Duhovi, utvare, radnici, provincijalci i sve same sitne duše daleko od svakog pozorišta i kulture!

Ima nešto vrlo trulo u „kulturno-političkom“ govoru gospodina Pančića (pazite – onom koji nema veze sa Pančevom). Reč je o radikalnoj varijanti neoliberalističkog govora, koja propagira još oštriju podelu i učvršćivanje klasnih razlika (dok istovremeno – da stvar bude sasvim ironična – navodno insistira na „ravnopravnosti“). Još strašnije, avangardno-elitistički diskurs gospodina Pančića začinjen je (valjda „kulturnom“, a samim tim i „svarljivom“) dozom seksizma: za ovog autora Bosiljka M. najpre je „on“. Teško njoj. Nešto od preostalih sitnih procenata za mogućnost njenog/mog postojanja na kraju teksta do kraja je razjašnjeno – ja sam, po sudu našeg uglednog kulturno-političkog teoretičara, najverovatnije jedno muško. A ako tome pridodamo i današnje filozofiranje, mora biti i da sam filozof – možda „pantokratora“ Đ. V. glavom i bradom?!

Ako prihvatimo da gospodin Pančić – koji za ovdašnju građansku, potencijalnu „autorsku“ i širu javnost haje taman koliko i za lanjski sneg – ipak ne misli da je reč o ovom prepredenom „pantokratoru“, postavlja se, razume se, pitanje zašto je onda smatrao važnim da uopšte i odgovori na tekst jedne nesumnjivo neugledne i nepoznate, a samim tim i „nekulturne“ autorke (ili autora ?). Biće da nije samo zato što je gospodin Pančić bio na stejdžu JDP-a. Možda stoga što je nepriznati autor (kojem se osporava i autorstvo i postojanje i pol) nekim čudom pogodio metu, tj. upravo ono o čemu gospodin Pančić ne želi da govori a što je bila centralna teza mog teksta o pozorištu: odnos politike i kulture.

Ruganje srpskim pesnicima i analitičarima, simplifikovanje ideje nacionalnog identiteta gotovo do nivoa gluposti, hajka oko utvrđivanja identiteta autora i sjajna prilika za obračun sa zloglasnim NSPM-om – sve je ovo ponelo gospodina Pančića toliko da je zaboravio na temu teksta. Promaklo mu je da je pitanje o trenutnom repertoaru JDP-a i ostalih BG pozorišta potpuno irelevantno za događaj o kojem smo govorili: promocija jedne radikalno ostrašćene političke opcije oličene u jednoj radio-emisiji koja se zove „Peščanik“ – u kulturnoj ustanovi koja se zove JDP. Razume se, unapred se vrlo radujem da drugi put progovorimo i o repertoarima, budući da se i na taj način takođe – kao što smo više puta imali priliku da se uverimo npr. u pogledu sadržaja predstava Biljane Srbljanović – u bitnom smislu politizuje kultura. Ovog puta, međutim, nije o tome bilo reči, već o činu koji je primer funkcionisanja specifične export-import logike u kojoj se politika uvozi u kulturu i vice versa. Zato je značajan događaj promocije „Peščanika“ u JDP-u. Jer oni nisu tamo došli da izvedu predstavu.

Ili možda jesu? Možda baš predstavu u kojoj je gospodin Pančić jedan od glavnih glumaca, onaj na stejdžu, i možda istovremeno i dramaturg? Možda otud i njegova sklonost da govori o ritualu izvedenom nad prisutnima, u jednom krajnje belosvetskom i uspešnom show maniru? Kako god bilo, mi nismo govorili ni o ritualima, ni o mađiji, ni o prisustvu Boga ili Đavola u pozorištu. Govorili smo o neophodnosti toga da kultura bude autonomna – govorili smo o nužnosti kulture bez dnevne politike. I o tome da se uistinu u pogledu primedbe o antisrpskom stavu (kako na način čistog autogola autor Pančić primećuje) mnogi „na mestu Cvije, Gorčina & Co. ne bi baš rasplakali“. Kao verovatno ni ova gospoda. A kada je reč o nacionalnom identitetu, moramo primetiti da se upravo gospodin Pančić u potpunosti oslanja na biološko (rasističko) tumačenje ovog pojma, na interpretaciju prema kojoj je svaki govor o nacionalnom identitetu – nacionalizam kao ideologija krvi i tla.

Kraj teksta gospodina Pančića – valjda da bi bio poput kraja drame – sasvim je tragičan. U ovom slučaju, najpre tragičan po istinu, a potom i po osećanje zvano stid. Autor navodi da urednici NSPM-a zagađuju javni prostor „vrlo žustro, a sve u ime demokratije i tolerancije, koja, ah, tako nedostaje ekstremistima, naročito onima sa one strane koja ne pljačka i ne ubija (kurziv gospodina Pančića)“. Ovim rečima ne samo da se osporava demokratičnost i tolerantnost Novoj srpskoj političkoj misli, već se otvoreno sugeriše da mi dolazimo sa strane pljačkaša i ubica – jer to su valjda svi koji se uopšte usuđuju da problematizuju pitanja države, nacije, srpskog nacionalnog identiteta, odnosa politike i kulture, i da kritički preispituju savremeno društvo i politiku u Srbiji. Svi smo mi fašisti. Gospodin Pančić je time potvrdio da se, po svemu sudeći, slaže sa Nenadom Prokićem da će „Srbija biti moderna, sa Srbima ili bez njih “ (kurziv B. M.), ali zapravo mnogo pre kada bude bez Srba. Zato je važno da bude i bez Nove srpske političke misli, tj. da se prstom pokaže – ako se već, na žalost gospodina Pančića, to ama baš nikako ne može dokazati – da je svaki nacionalizam isti, da je svaki nužno nasilan i zapravo isto što i fašizam. Da li je to smisao antifašističke borbe koja se danas u Srbiji vodi? A valjda zato što je antifašistička, onda su sva sredstva legitimna. Uključujući iskrivljenu retoriku, prevaru, laž...

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM