Luka Mičeta
Država i mediji
Mediji koji se finansiraju reklamom ostaju nespojivi sa slobodom komunikacije unutar pluraliteta građana, jer je oglašavanje sklono da tiho i potajno istisne iz javnog polja nekomercijalne načine mišljenja i netržišne oblike života. Svako ko misli da će teror kapitala nad medijima biti slabiji od terora ideologija – vara se. To je svetsko iskustvo danas
Danas je sve manje medija u svetu čiji je vlasnik država, kao i
medija koji imaju status javnog servisa. Tendencija njihovog
marginalizovanja i ukidanja u korist komercijalnih medija dramatično
je izražena.
Mediji u javnoj službi, u demokratskim zemljama, su oruđe javnog
dobra i rade u korist javnog dobra, nisu sredstvo manipulacije
ljudima u korist političkih ili ekonomskih grupa, niti nude samo
razonodu i ne podilaze najnižim strastima publike.
Mediji u javnoj službi se uglavnom rukovode načelima, koje je, čini
se, najbolje definisala jedna presuda italijanskog suda iz 1960.
godine. To su načela “objektivnosti, nepristrasnosti, potpunosti i
kontinuirane službe domovini”.
To danas vlasnicima komercijalnih medijskih konglomerata i
transnacionalnih korporacija, koji deluju u sadejstvu, veoma smeta.
Danas smo u situaciji da je uticaj ili vlasništvo nad medijima
postalo ključna strategija kojom velike firme pokušavaju da nadmaše
konkurenciju i da oblikuju tržište na kome egzistiraju.
Teoretičar medija Džon Kin smatra da tvrdnja tržišnih liberala da
tržište maksimalno uvećava individualnu slobodu izbora podleže
sumnji, jer nije cilj komercijalnih medija prodati emisije
gledaocima, nego gledaoce plasirati oglašivačima.
Mi smo danas došli u situaciju, kako je to jednom cinično ali tačno
primetio Libing, da sloboda štampe važi samo za vlasnike medija,
odnosno one koji poseduju štampu.
Na temelju Prvog amandmana Ustava SAD, kojim se štiti sloboda
govora, u jednoj presudi presedanu iz 1980. godine, dilema da li se
Prvi amandman odnosi i na slobodu medija je razrešena presudom u
korist gledišta da se načelo slobode komunikacije može upotrebiti
kao oružje protiv državne vlasti.
Zanemaren je uticaj i pretnje kapitala na slobodu medija jer kako
objašnjavaju neki autori, „medijski interesi su ti koji diktiraju
ćutanje”. Mediji su, dakle, u poziciji saučesnika limitiranja
vlastite slobode.
Fridman i Šiler upozoravaju da je razvoj medija u pravcu
korporativnog govora najjači u SAD, gde je poslednjih nekoliko
decenija glas korporacija praktično osvojio medije.
Po mišljenju Kina, “mediji koji se finansiraju reklamom ostaju
nespojivi sa slobodom komunikacije unutar pluraliteta građana”, jer
je oglašavanje sklono da tiho i potajno istisne iz javnog polja
nekomercijalne načine mišljenja i netržišne oblike života. Svako ko
misli da će teror kapitala nad medijima biti slabiji od terora
ideologija – vara se. To je svetsko iskustvo danas
“Prijatelji slobode štampe moraju shvatiti da tržišta komunikacija
ograničavaju slobodu komunikacije... istiskujući nekad preovlađujuću
definiciju informacije kao javnog dobra novom definicijom
informacije kao robe koja se može privatno prisvojiti...
Tržišno-liberalna ideologija slobode individualnog izbora na tržištu
mišljenja u stvari predstavlja pravdanje povlastica korporativnog
govora i pružanja većih mogućnosti izbora ulagačima nego građanima.
Ona je apologija moći divovskih korporacija da organizuju i
određuju, dakle i da cenzurišu individualni izbor onoga što će se
slušati, čitati ili gledati”, kaže Džon Kin.
Tržišni liberalizam cenzuru shvata isključivo kao vršenje monopolske
moći države, gde su mediji u funkciji nametanja određenog političkog
stava ili ideologije, odnosno u službi vlasti – što je danas redak
slučaj, izuzimajući neke nedemokratske zemlje. (Posebna je priča o
subordinaciji velikih medijskih mogula i vlasti.)
Ergo, tržište proizvodi cenzuru. Privatno vlasništvo nad medijima
podržava prevashodno privatne interese, a to je pogotovo
karakteristično u zemljama tranzicije, u doba “demokratskog
Levijatana” (Kin) gde ključne segmente života strukturišu
nerazvijene institucije sistema, neodgovorni političari (neretko u
službi transnacionalnih kompanija i njihovih partnera u obliku
medijskih konglomerata) i ustanove.
Herman i Mečinski smatraju da “komercijalni model ima svoju
unutrašnju logiku, a pošto je u privatnom vlasništvu i oslanja se na
podršku oglašivača, teži da erodira javnost i kreira ’kulturu
zabave’ što je nespojivo sa demokratskim poretkom. Proizvodi medija
pretvaraju se u robu i dizajniraju se tako da služe ciljevima
tržišta, a ne potrebama građana.”
Naravno, mediji komercijalizacijom i centralizacijom povećavaju i
svoje zaštitne moći u okviru svake zemlje (posebno tranzicione ili
slabo razvijene, a po pravilu male), i to “rastućom kontrolom nad
protokom informacija, političkim uticajem i sposobnošću da
postavljaju medijsko-politički program rada (koji se usklađuje sa
programima oglašivača i korporativne zajednice u celini)”
Oglašivači imaju veliku i sve značajniju ulogu u određivanju
medijskih sadržaja.
Recimo, NBC je dozvolila IBM-u da ima poslednju reč u određivanju
sadržaja njenog kablovskog programa Scan, da bi IBM, za uzvrat,
sponzorisao programe mreže NBC u Severnoj Americi, Aziji, Evropi i
Latinskoj Americi.
Slično nešto uradio je 1996. godine i Dizni, koji je reklamne
prostore na svom kanalu ESPN (Entertainment and Sports Netnjork)
ponudio oglašivačima, ali i ekskluzivno pravo klijentima-oglašivačima
da participiraju u ESPN programima.
To je uzelo takve razmere da je jedan Ted Tarner uporedio Mardoka sa
Hitlerom.
Džozef Tarov ističe da ogromni resursi i njihova dominacija kao
finansijera daju “oglašivačima moć nad samom strukturom medijskog
sistema”, jer su oni ti koji “određuju da li će neki javni medij
preživeti”.
Zanimljiv je podatak da i pored izuzetne profitabilnosti novinske
industrije u SAD nije pokrenut, uspešno, nijedan dnevni list 75
godina, od 1922. do 1997. godine. Tržišna moć lanaca novinskih
koncerna jednostavno je onemogućavala pristup tržištu.
Herman i Mekčesni navode da centralizovani i globalizovani
komercijalni mediji primenjuju konzervativne političke mere. Ti
mediji, dakle, podržavaju neoliberalnu ekonomsku politiku koja služi
ličnim i opštim interesima transnacionalnih korporacija, ali podriva
društvene demokratske opcije.
I još važnije: “Pritiskaju političare da im se odobre integracije i
druge korporativne strategije da bi se oslobodili propisanih obaveza
ali i da bi pospešili slabljenje i rastakanje sistema javnog
servisa”.
U svim zemljama, manje-više, ovakve strategije su pronašle svoje
promotere.
Najbolji primer za to je Konrad Blejk, novinarski tajkun koji želi
da se Kanada integriše sa SAD i to po mogućstvu bez Kvebeka. Wall
Street Journal je, komentarišući njegovu zabranu da list Daildž
Telegraph kritikuje američko bombardovanje Libije 1986. godine,
zaključio; “Blejk je mnogo više proamerički orijentisan nego mnogi
Amerikanci”.
Šta bi se tek moglo reći za neke tajkune i političare u nerazvijenim
zemljama i zemljama u tranziciji, a posebno u zemljama koje imaju
ozbiljne političke probleme.
Pritisak na javne servise nije samo karakterističan za male zemlje,
na koje može da bude poguban, već i na zemlje koje imaju ozbiljnu
demokratsku tradiciju i tradiciju nekomercijalnih javnih servisa.
Primer za to su torijevci Margaret Tačer koji su se sa velikim
entuzijazmom obrušili na BBC s “ciljem da naprave štetu i zaplaše
javni servis” (Kolin Sparks).
Nije bolje bilo ni u Italiji. Finansijer Karlo de Benedeti je
fenomen kontrole industrijalaca nad vodećim novinama opisao kao
“mafijašku” stranu italijanskog života. Međutim, i sam se morao
upustiti u to pa kontroliše listove La Repubblica, L’Espresso i
značajan broj lokalnih novina.
Najmračniji primer je svakako Silvio Berluskoni.
Pobedom na izborima u Italiji 1994. godine ovaj medijski magnat
odmah je krenuo na RAI, njegovu glavnu konkurentsku kuću,
raspuštajući Bord direktora.
Kako je to izgledalo za vreme Berluskonija i zašto je on, pored
ostalog, nasrnuo na RAI?
Za vreme najvećih posleratnih demonstracija u Italiji, kada je
milion i po ljudi protestovalo protiv vladinog budžeta, RAI je tri
sata uživo prenosila taj događaj. Međutim, Emilio Fede, voditelj
noćnih vesti na Berluskonijevoj stanici TG4, rekao je samo jednu
rečenicu: “Danas je održana protestna parada dok su ostali ljudi u
zemlji pokušavali da rade”.
Naravno, RAI kao i BBC je preživela.
Rečenica koju je tridesetih godina prošlog veka izgovorio Volter
Hejl Hamilton i danas stoji: “Biznis mnogo uspešnije od države
uspeva da nametne ograničenja pojedincima, zato što su njegovi
imperativi prerušeni u mogućnost izbora”.
Svakako je tačno da i ti mediji služe građanima – ali samo pod
uslovima oglašivača. I nije daleko od istine stav Džejmsa Skvajersa,
nekadašnjeg urednika Čikago tribjuna, da je korporativno preuzimanje
medija dovelo do smrti novinarstva.
Da li ćemo možda doći u situaciju da se informišemo kao stanovnici
Springfilda u državi Ilinois. Naime, M’ Bana Kantako je svojevremeno
pokrenuo radio stanicu Black Liberation jer je bio nezadovoljan kako
su veliki mediji informisali obojenu zajednicu Springfilda. Napravio
je radio stanicu sa prenosnikom jednog vata dometa od jedne milje i
ilegalno krenuo da emituje program i crnačkoj zajednici ponudio
alternativu.
Da li danas to treba da bude naša alternativa?
Naravno da ne. Alternativa treba da budu državni mediji i javni
servisi.
To je svojevrsni paradoks, ali državni mediji su jedini mediji nad
kojima društvo može da ima kontrolu. Wih građani mogu da kontrolišu
i da na njih utiču preko demokratskih institucija, zajedno i vlast i
opozicija.
Mnogi su skloni da kažu da se državni mediji finansiraju iz poreza
građana. Tačno. Ali malo je njih sklono da kaže da se i privatni
mediji finansiraju, doduše posredno, iz džepova građana.
Svaka velika kompanija ima kolosalne budžete za reklamu kojima se ti
mediji izdržavaju i preko kojih oni utiču na te medije, a taj novac
(za reklame) je već sadržan u ceni njihovih proizvoda. Dakle,
građanin faktički izdržava i te novine, doduše posredno. Ne samo
kupovinom istih.
Najbolji primer za to su besplatne novine.
Prosto, danas su državni mediji i javni servisi na mrtvoj straži
objektivnog novinarstva, mediji koje građani jedino mogu da
kontrolišu preko svojih predstavnika u parlamentu i skupštinskim
odborima. Državni mediji prate i one grupe, ideje i dešavanja koja
nisu tržišno interesantna, za koje krupni kapital nema interesa.
S druge strane, ne manje važne, država, može se reći i građani te
države, moraju informacije od važnosti za državu i građane zaštititi
od uticaja tržišta i procene medijskih mandarina šta je značajno a
šta ne. Takođe, svaka demokratska vlast svoj demokratski kapacitet
najbolje može da proveri, pored ostalog, na profesionalizmu i
objektivnosti medija koji je u njenom vlasništvu. I to svakodnevno.
Demokratija, pre svega, treba da garantuje mogućnost slobode izbora,
pa i izbora između komercijalnih i državnih medija. Jer, rečju,
državni mediji, pored ostalog, smanjuju mogućnost da informacija
postane i definitivno roba.
Državni mediji kao i mediji koji su u funkciji javnog servisa, iako
su danas pod opsadom, pokušavaju da onemoguće konačni završetak
procesa koji je Jirgen Habermas definisao, u kultnoj knjizi “Javno
mnjenje”, kao “zamenu čitalačke publike koja kritički raspravlja o
pitanjima kulture".
|