Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Jovana Papan

Ekspresnom linijom u provaliju

Poznato je da u Srbiji, uprkos stalnom mahanju gvozdenim metlama onih malobrojnih koji su bili izvan pećine i videli svetlost, i dalje caruju primitivizam, malograđanština, kič, šund, nacionalizam, fašizam , kanibalizam i čačkanje nosa. Zna se i šta su glavni uzroci nemilom stanju – turbo-folk, tele-novele, epske pesme i rialiti-šou programi koji veličaju patrijarhalne porodične vrednosti (od kojih prednjače nošenje venčanice sirena kroja i roze košulje za mladoženju). Nakon višegodišnjeg srkanja ovih i sličnih ispiračina mozga u velikim gutljajima, prosečan srpski polupismeni plebs - pouzdano je utvrđeno - jednoga dana po pravilu nahrupi na ulicu, stane da prebija crnce i pedere, spaljuje knjige, postavlja bombe u pozorišta i galerije, a zatim uzme da razbija prozore na nevladinim organizacijama. Pritom, naravno, ni ruke ne pere, što je i svojstveno našem mentalitetu, pa naokolo širi žuticu i ostale bolesti nepametnih.

Što je još gore, sve ovo divljanje beslovesnih, sa nemim besom i zarivajući sebi nokte u dlanove, svakodnevno moraju da gutaju i vare naši kultivisani građani i građanke, koji, budući da su odrastali na Koji a ne na Kebi, imaju mnogo više kredibiliteta da ocene šta su prava kultura i demokratija.

Dobro, ruku na srce, nije sporno da su nam mozgovi žestoko izguljeni konstantnim protokom najgoreg medijskog krša, osrednjosti i banalnosti. Nije ni da bi nam škodilo malo više „civilizacijskih vrednosti“ (a kome ne bi?), a ponešto od toga dalo bi se pokupiti i čitanjem tih knjiga, ili navraćanjem u ta pozorišta i muzeje. Naravno, imajući u vidu da je i u tu moguće zakačiti neku kontejnersku zarazu, no, bože moj, tako je svagda bilo i biće – gluposti i treša uvek i svugde ima ponajviše.

E sad, postavlja se pitanje, da li je to priželjkivano kulturno „vozdizanje“ nacije dovoljan uslov za neki „normalniji život“, u kome ćemo se više osećati kao ljudi? Ili, da za početak postavimo malo skromnije ciljeve – da li biste u nekom „idealnom“ društvu bez Cece, Indire i Stoje, imali više šanse da u autobus GSB-a uđete bez podliva, raščupanih kosa i tragova ljudskih zuba na nezaštićenim delovima tela? Sociolozi kažu da samo nešto više od polovine stanovništva trpa u sebe te razne kulturne pomije, koje su navodno krive za sve što nam se dešava. Ali, gde je onda ona druga, bolja, civilizovana polovina da malo izvadi stvar?

Upravo je ponašanje u gradskom prevozu odličan pokazatelj konstantne inflacije ljudskog sebičluka, i prave, razorne nekulture koja ne pita za muzički ili literarni ukus, nivo obrazovanja ili nečije političke orijentacije. To je bolno jasno svakome ko, na primer, iz dana u dan pokušava da se, sa malom decom u rukama, utrpa u prosečno nakrcan srpski autobus. U čemu je problem, pitate se, kad je poznata stvar da invalidi i nejač imaju prednost? Pa, problem je u tome što u životu nije baš sve kao na nalepnici iznad sedišta. Nikoga odavno više nije briga za tuđe muke, i znajte da vam u tom ludo odvažnom poduhvatu neće uopšte biti lako. Ako nekako, uprkos niskim udarcima i saplitanju od strane okretnijih, i uspete da se ugurate unutra, velike su šanse da ćete celu vožnju da odstojite, teturajući se punih ruku dece naočigled svih, i zubima pokušavajući da se uhvatite za šipku. Dok će se oni savesniji praviti da vas ne primećuju, ostali će ravnodušno da gledaju kako lelujate, znatiželjno iščekujući naglo kočenje, ne bi li videli baš kako ćete se snaći. Ništa bolje stvari ne stoje ni kad su u pitanju trudnice sa stomacima do zuba – kako se neka pojavi u autobusu, tako najednom svi putnici koji su se teškom mukom dočepali sedećih pozicija, intenzivno počnu da pilje kroz prozore, prestravljeno drhtureći od pomisli da bi trudnjača mogla baš njih da podigne.

No ne očajavajte, nisu stvari baš toliko crne - dok budete kipeli i proklinjali u sebi, ipak postoji izvesna šansa da će vam svoje mesto ustupiti neka iznemogla starica sa bocom za disanje i veštačkim kukom, pod uslovom da je i sama uspela da se dočepa mesta. Paradigmatično je da su zanemoćali penzioneri jedini koji još pokazuju znake elementarne saosećajnosti i spremnosti na tu malu žrtvu.

Koliko god efemerno delovala ova epizodica, studija slučaja iz gradskog prevoza, ona je, na žalost, savršen pokazatelj totalnog rastakanja bazičnih normi svakodnevne kulture življenja, koja se već decenijama, sa sve većim ubrzanjem, bukvalno topi pred našim očima. A norme nikada ne zavise samo od pojedinaca i njihovog bezobrazluka, već i od okoline i njenog pristajanja, nezainteresovanosti i apatije. Jer, tek onda kad svi počnu da gledaju samo svoja posla, oni najdrskiji počinju polako da rastežu granice dozvoljenog, svesni da zbog toga niko po njima neće osuti paljbu. I tako mic po mic, vožnju po vožnju, svake godine sve manje njih spremno je, recimo, da napljuje klipana od dvadeset, zato što hladnokrvno sedi dok čiča od devedeset stoji na jednoj nozi. Samim tim, sve manje klipana je spremno i da ustane zarad toga. Postepeno i neprimetno, sve ono nepojmljivo, na kraju postane sasvim normalno.

Stvari uvek napreduju na isti način: oni sa boljim pamćenjem i dužim stažom u vožnji gradskim prevozom sećaju se i doba kada se ustajati starijima podrazumevalo. Zatim su stariji morali da počnu da podižu mlađe. Zatim mlađi više nisu hteli da ustaju. Onda su stariji počeli da cokću i glasno uzdišu. Na kraju su sasvim zaćutali, jer se boje da ne zarade i šamar. Sutra će, logično, početi i da im se podmeću noge zabave radi.

Slično je, naravno, i u svim drugim aspektima života. I to nema bog zna kakve veze ni sa mentalitetom, ni sa nacionalizmom, ni sa Malim Knindžom niti Velikim Bratom. Celokupna (post)moderna narcistička filozofija življenja usmerena je na to da od čoveka napravi sebično govedo, koje jedino misli na to kako da podmiri i „ispoštuje“ sopstvenu guzicu - počev od reklama koje mu svakodnevno poručuju „ti to zaslužuješ“, „samo si ti važan“, „pokori se svojim nagonima“, pa do pogrešno shvaćene kapitalističke paradigme „najjači opstaju“. A dok za neke sfere kulture država izdvaja milione, o negovanju osnovnih moralnih i etičkih principa više niko ni u ludilu ne razmišlja, pa čak ni roditelji. Uhvaćeni u centrifugu opšte društvene klime, gledajući šta čine političari, lekari, sudije, profesori – i oni, sasvim prirodno, rezonuju pragmatično - „nek je dete drsko i bezobrazno, bolje će proći u životu, kad sam već ja bio budala...“

I na kraju, čovek ne može a da se ne zapita, makar krajičkom uma, šta je tu ipak važnije? Da li bi nam, uprkos svemu, bilo barem malo bolje nego što nam je sada, čak i kada bi ceo autobus slušao samo najgrđi turbo-treš i gledao samo najgore TV-splačine, ako bi pritom makar svaki treći putnik bio spreman da digne svoje dragoceno dupe radi nekog ko očigledno ne može, i zarad spasa naših duša, ne sme da stoji?

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM