Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

DANSKI ZEN: KAKO BITI NAJSREĆNIJA NACIJA

Ukoliko ste hronično srećni i zadovoljni svojim životom, vrlo je verovatno da dolazite iz Danske. Tako bar govore rezultati brojnih naučnih istraživanja, koja socijalni psiholozi već decenijama sprovode širom planete, ne bi li nekako pronikli u misteriju ljudske sreće. Na rang listama najsrećnijih, Danci već 30 godina uzastopce odnose prvo mesto, kako u evropskim, tako i u svetskim razmerama, a poslednje ispitivanje stanovnika Evropske unije, objavljeno u februaru 2007. godine, pokazuje da je čak 87% građana Danske zadovoljno svojim životom, dok je taj procenat najmanji u novoučlanjenoj Bugarskoj, i iznosi 55%. Za Srbiju, naravno, nema podataka, ali su nedavno kod nas objavljeni rezultati jedne ankete po kojoj bi čak 45% građana Srbije napustilo domovinu bez previše razmišljanja ako bi im se ukazala zgodna prilika. To, svakako, i dalje ne znači da je ostalih 55% srećno.

Veliko istraživanje koje je prošle godine u 178 zemalja i na 80 000 ispitanika sproveo Lesterski Univerzitet, takođe je Dance smestilo na vrh najsrećnih nacija, dok su ubedljivo najgore prošli stanovnici Zimbabvea i Burundija, sa gotovo zanemarljivim procentom zadovoljnih. Istraživanje je u obzir uzelo kako subjektivni doživljaj sreće, tako i zdravlje/dužinu života, ekonomski status i pristup široke populacije obrazovanju.

Da nije baš sve u sunčanom i toplom vremenu, dokazuju blaženi Danci, ali da sve nije ni u visokoj razvijenosti, i da fina klima nekima baš ništa ne pomaže, pokazuju Italijani, koji su prema ovom istraživanju treća najmizernija nacija na planeti, nezadovoljni gotovo svakim aspektom svoga života, naročito državom i seksom. Što se tiče toliko cenjenog i blagotvornog dejstva istočnjačkih filozofija, koje se obično povezuju sa duhovnom ravnotežom i trpeljivošću, čini se da ni one nemaju previše uticaja, jer su Kina, Japan i Indija prošle u ovom istraživanju veoma loše.

Mala zemlja i mala očekivanja

Činjenica da su Danci uporno najsrećnija nacija na svetu, sasvim je dovoljan razlog da se podrobnije zaviri u njihovu kulturu i način života - bez obzira na to da li je moguće, ili uopšte poželjno presaditi danski model života u ove naše južnjačke krajeve.

Šta Dance čini toliko srećnijim od ostalih? Niti su najzdraviji (zdravlje ispod EU proseka), niti najbogatiji (12 u svetu po BND-u), niti se život u Danskoj zamišlja kao neka ultimativna zabava. Ipak, posle višedecenijskih istraživanja, izdvojeno je nekoliko konstanti koje se pokazuju kao veoma stabilni faktori ljudske sreće: bliske veze sa porodicom i prijateljima, široke političke slobode, visoki prihodi, i ekonomska jednakost duštva. Sve to, naravno, mnogo bolje funkcioniše u manjoj državi, u kojoj je lakše postići društvenu koheziju i osećaj kolektivizma, pa su visoko razvijene države malih teritorija daleko bolje prošle od velikih – u deset najsrećnijih nalaze se i Švajcarska, Austrija i Island.

A ono što bi definitivno ukopalo nas Srbe (da smo uopšte bili obuhvaćeni nekim od ovih istraživanja), kao što uostalom i ukopava Italijane ili Grke, jeste krajnje očigledna i veoma drastična nesrazmera između životnih očekivanja i neugodne realnosti. Očekivanja figuriraju kao veoma važan faktor ljudske sreće, a Danci u tom pogledu veoma dobro stoje - oni konstantno pokazuju sasvim nizak nivo očekivanja od budućnosti. A ako nemate nerealna očekivanja od sledeće godine, manje su i šanse da ćete se razočarati ako sve ostane po starom. Frustrirajući osećaj da neprestano živite na stend baj-u, čekajući da jednog imaginarnog dana uskočite u bolji život, očigledno da veoma srozava nivo zadovoljstva sopstvenom stvarnošću. S druge strane, i pojam „boljeg“ života krajnje je relativna kategorija, koja proishodi iz subjektivne ocene sopstvene situacije u odnosu na druge oko sebe, ili na socijalno projektovanu paradigmu. Samim tim, društva sa izraženom ekonomskom jednakošću pokazuju manju diskrepanciju između očekivanja i mogućnosti populacije, jer ne postoji ona istraumirana siromašna većina koja razmišlja samo o tome kako da se dokopa članstva u onom malom, ali veoma vidljivom i društveno dominantnom klubu izabranih koji žive u izobilju.

Socijalna/socijalistička država

Danska ovaj problem za sada vrlo uspešno rešava, jer se nalazi na prvom mestu po socijalnoj jednakosti prema Gini ( Gini ) indeksu, koji meri raspored prihoda u društvu. To nije i jedini razlog zbog kojeg Dansku mnogi nazivaju socijalističkom zemljom. Pored ekonomske jednakosti, tu su još i mnoge druge divotice, koje, na primer, siromašci kao mi moraju što pre da izbace iz pameti, ne bi li se brže približili toj istoj Evropi - besplatno školovanje (na svim nivoima) uz državnu mesečnu stipendiju od 500 evra za sve studente (kako ne bi morali da rade dok se školuju), besplatno zdravstvo, i socijalna pomoć od koje možete da živite dobro koliko i oni zaposleni, jer dobijate 90% od iznosa prethodne zarade. Sve ovo ima, naravno, svoju cenu, a to su zaista ogromni porezi, koji sabrani odnose oko 70% zarade, u zavisnosti od visine vaših prihoda i imovine.

Kao rezultat dosledne socijalne politike, gotovo 90% populacije Danske predstavlja jednu ogromnu i homogenu srednju klasu sa ujednačenim životnim standardom. Zato nije začuđujuće, što Danci imaju vrlo pozitivan stav prema vlasti i sistemu, i pokazuju veoma visok stepen društvene političke odgovornosti – oko 90% danskih glasača redovno se odaziva na izborima.

Život sa ovako astronomskim porezima, što je inače veoma nepopularna mera za svaku vlast, zahteva od ljudi astronomski nivo društvene svesti i samodiscipline. Zbog toga je u Danskoj brižljivo razvijan društveni sistem vrednosti koji na prvo mesto stavlja jednakost prava svih građana na finansijsku sigurnost, beneficije i podršku države. Solidarnost i deljenje sa drugima je, ako ne intimna pobuda, ono moralna obaveza svih članova društva – uspešnoj socijalnoj državi mora se žrtvovati svako lično bogaćenje i akumulacija kapitala. Niko u Danskoj nema zbog toga previše razloga da očekuje da će se jednog dana opasno obogatiti, ali, sa druge strane, ne mora mnogo ni da brine da će postati siromašan.

Iako žive u bogatoj i razvijenoj zemlji, mladi bračni parovi u Danskoj, za razliku od onih u Srbiji, ne nadaju se nekom automobilu koji će im porodični život učiniti komfornijim. Automobili u Danskoj oporezuju se sa neverovatnih 200-300% od osnovne cene, pa i uspešni sredovečni ljudi obično voze deceniju stare pežoe i opele, ne bi li nekako preživeli ogromne takse. Ovako veliki porezi imaju za cilj da broj vozila, a samim tim i zagađenje okoline, održe na što nižem nivou. Zauzvrat, Danci imaju izvanrednu biciklističku infrastrukturu koja podrazumeva odvojene staze za bicikliste koje povezuju celu Dansku, a priroda im je podarila ravan teren (najviše brdo u Danskoj ima oko 170 metara visine), tako da svi upražnjavaju jeftin, a ekološki nožni pogon . Kada imate malu decu, možete da pazarite otvorenu prikolicu za bicikl u koju ćete strpati klince i tako ih razvoziti po vrtićima i školama, što po lepom vremenu, što po ledenom vetru. To bi već bilo sasvim dovoljno da neki od nas počnu ozbiljno da sažaljevaju sebe i svoju hudu sudbinu. Ali ne i Danci – skromnost u ličnom transportu i orijentisanost ka javnim prevoznim sredstvima poput voza ili autobusa, smatraju se važnim ličnim doprinosom dobrobiti zajednice.

Zakon jednakih (istih)

Snažan osećaj kolektivizma i jednakosti u Danskoj nije samo rezultat državne socijalne politike, već ima duboke korene u danskoj kulturi. Danci imaju običaj za sebe da kažu: „Mi nismo narod, mi smo pleme!“ Svakog novajliju brzo će upoznati sa svojim „Jante“ zakonom, odnosno skupom zapovesti koje je u 10 tačaka formulisao početkom XX veka skandinavski pisac Aksel Sandemose ( Axel Sandemose ). On je zapravo samo podario konačan oblik rasprostranjenoj tradicionalnoj socijalnoj etici karakterističnoj za skandinavske narode, a koja je utemeljena na ideji kolektivizma, u kome niko ne treba da odskače u odnosu na druge („Nemoj da misliš da si nešto posebno“, „Nemoj da misliš da si bolji ( važniji, pametniji... ) od nas“ itd). Ovaj „jante“ zakon je i danas veoma važan faktor socijalizacije u Danskoj, a u decu se još od jaslica usađuje ideja da se svako isticanje, iskakanje u odnosu na većinu ne podržava i smatra nepristojnim. U Danskoj zato nema agresivnih biznismena i političara koji se trude da iskorače ispred drugih, da se izdignu iznad društva i pokažu vođstvo – odgovor na to bio bi samo podsmeh i ironija većine. U svakodnevnoj komunikaciji, izlažete se ozbiljnoj opasnosti da vas gledaju kao idiota ukoliko pokušate da se ponašate ili oblačite kao da ste spešl . U poređenju sa kulturama kao što je, na primer, naša, gde se svaka društvena prilika koristi za grupnu terapiju ličnih frustracija i kompleksa, suptilno nadriblavanje oko toga ko je veća faca, i štedro prosipanje sopstvenih životnih mudrosti i iskustava, Danci deluju začuđujuće „zdravo“ i neopterećeno, sigurno u sebe, ali bez ikakve želje da ostave neki utisak na vas, ili, uostalom, na bilo koga.

Neprikosnoveni jante zakon delovaće i kada, na primer, pokušavate da se zaposlite. Odlične kvalifikacije i visoka stručnost neće vam ni najmanje pomoći ukoliko se nadređenima pričinite i za mrvicu uobraženim ili nedruštvenim. Duboko se veruje da je za uspešno obavljen posao daleko važnije da ceo radni kolektiv funkcioniše kao jedno, i da genijalnost jedne osobe to nikada ne može da nadoknadi.

U takvoj sredini koja prezire kočoperenje, skupocena nabudžena sportska kola i razmetanje luksuznim nekretninama mogu vam doneti samo nevolje i kolektivni podsmeh (neki će reći i zavist). Mnogo se više ceni jednostavan porodični život u sopstvenoj kućici na periferiji (kakve nestanjuje više od 50% populacije), koju ste sami uredili i obavezno ostavili bez zavesa, kako bi drugi mogli da se uvere da ste to obavili sa stilom. A u svom toplom domu možete do mile volje da uživate u „raspadanju“ u društvu svoje porodice i prijatelja, uz klopu i piće, što Danci smatraju svojom omiljenom nacionalnom aktivnošću. I obavezno uz upaljene sveće za atmosferu, bez kojih u Danskoj ni žvaku ne smete da sažvaćete, a kamoli da ozbiljno obedujete.

Šta je bolje od Danske?

Kao i uvek, postoji i druga strana medalje, a to je cena koja se plaća za uklapanje u propisani šablon – mediokritetski duh, koji ne toleriše ambicioznost i različitost: „Ubeđen sam da su ovi ljudi još od rođenja programirani kao roboti. Svi razmišljaju, ponašaju se, i izgledaju potpuno isto“, opisuje svoja danska iskustva jedan amerikanac koji nikako ne može da svari dansku političku korektnost i „sektaštvo“ koje ne trpi da se bude drugačiji ( http://skovgaard.org/europe/denmark.htm ). A ukoliko se držite drugačije od ostalih, neminovno potpadate pod tešku ruku sveprisutnog jante zakona, zato što tako pokazujete da mislite da ste bolji od drugih, što je apsolutno neoprostivo. Ako pokušate da, na primer, izvrdate poreski sistem, tako što ćete u Danskoj kupljeni automobil registrovati u drugoj zemlji, očekujte da vaši dokumenti sasvim „slučajno“ zalutaju negde u danskoj administraciji, i zaglave se tamo dok ne zažalite što ste se uopšte rodili. A ako ste Danac koji je godinama živeo, i oženio se u inostranstvu, ne računajte da možete tako lako da dovedete svoju porodicu da živi u Danskoj, jer nema milosti za one koji su zanemarili jante zakon. I jedino bi sebe trebalo da krivite zbog toga, pošto ste sve probleme mogli da izbegnete da ste uradili ono što i većina Danaca – ostali u domovini i oženili se Dankinjom, umesto što ste otišli u inostranstvo jer vam je neka druga država bila bolja – što neminovno znači da i sebe smatrate boljim od drugih Danaca.

Bez tabua i dlake na jeziku

Kao potomci drevnih Vikinga, kako sami to vole da tumače, Danci su veoma neformalni u međusobnom ophođenju, i sasvim je uobičajeno da prijatelje posećujete bez poziva ili najave. Etikecija nije na ceni, pa ne očekujte da vam neko kaže „dobro jutro“ kada stignete na posao, a nema ni klanjanja autoritetima, pa učenici, osim što imaju običaj da učitelja oslovljavaju njegovim ličnim imenom, mogu sebi da priušte i da ga nazovu senilnom budalom. U prepunom kafiću u centru Kopenhagena, Dankinje će bez snebivanja izuti cipele i podići noge, pritom nošalantno proverivši da li su se usmrdele.

O novcu se, naravno, u pragmatičnom i jednostavnom zapadnjačkom duhu govori bez mnogo cinculiranja, pa će vam prijatelj koji je umesto vas skoknuo do trafike po cigarete, odmah saopštiti koliko ste mu dužni, sve do poslednje pare. Ukoliko vas neko u kafiću zamoli za cigaretu, ostaviće vam standardne 3 krune za uzvrat, jer niko ništa ne očekuje fraj.

Nema mnogo ustezanja ni kad je u pitanju seksualni moral, i sasvim je uobičajeno imati seksualne odnose na prvom sastanku, a granica za mlade kad je u pitanju stupanje u seksualne odnose je 15 godina. Danska je prva zemlja koja je legalizovala pornografiju, a da nemaju previše zazora od nje, uverićete se u prvoj prodavnici suvenira i zezalica, koja će biti prepuna seksualno eksplicitnih figurica i rekvizita, istaknutih baš negde u visini dečjeg pogleda. Kada su u pitanju druge slobode, zakon ne propisuje starosna ograničenja po pitanju konzumacije alkohola i cigareta, a ni roditelji u tom pogledu nemaju mnogo prava glasa. Svugde, pa i u metrou, imate prostor za pušače, koji čine oko trećinu populacije, a čak i kraljica Margareta ne krije da troši dve paklice dnevno. Nema ni onog dosadnog bipkanja svaki put kada neko opsuje u TV programu - dozvoljeno je reći sve, osim onoga što podstiče protivzakonito delovanje, rasnu, polnu ili etničku mržnju. U ime ličnih sloboda, Muslimanima je dozvoljeno da se mole na gradskom trgu, a nacistički pokreti se tolerišu, sve u duhu maksime „Dok nikom ne činiš ništa nažao, možeš da budeš čudan ili glup koliko god želiš“.

Što se tiče ravnopravnosti polova, ona je u severnjačkoj tradiciji oduvek imala posebno mesto - dankinje insistiraju da sve poslove obavljaju samostalno, i ne očekuju onu kavaljersku zaštitu muškaraca kakva se kod nas južnjaka praktikuje. U danskoj kulturi nema ni onih finih manira koje čak i naše feministkinje smatraju obaveznim za muškarca – niko vam neće otvoriti vrata niti poneti prtljag. Odnos među polovima je dosta opušten - nema previše seksualne tenzije čak ni na plaži, gde se žene obično pojavljuju u toplesu, a zbog nepostojanja seksualnih tabua nema ni mnogo onih seksualno opterećenih muškaraca koji okapavaju za svakom suknjom u prolazu.

Mada u Danskoj ima procentualno najviše žena na javnim funkcijama u Evropi, daleko je od toga da su dankinje sasvim ravnopravne sa muškarcima. One i dalje zarađuju znatno manje od muškaraca – oko 13% manje, što je jedva nešto bolja situacija nego u Srbiji.

Izvrnuta megalomanija

Prosto nema šanse da vam se Danci odmah ne pohvale svojim darom da se uvek nasmeju na svoj račun – jer uzimati sebe previše ozbiljno smrtni je greh. Među omiljenim danskim suvenirima je i globus preko čije cele površine je razvučena samo karta Danske, što je parafraza rasprostranjene danske šale na račun sićušnosti sopstvene države. Niko se, takođe, ne uzbuđuje ni zbog toga što pola planete redovno smatra da je glavni grad Danske Amsterdam.

U Danskoj nikada nećete primetiti preteranu brigu za ugled zemlje u svetu, niti aspiracije za primat ili dominaciju u nekoj oblasti. Na Olimpijadu i prvenstva sportisti se ispraćaju bez onih kod nas uobičajenih floskula „hoće li naše uzdanice konačno osvetlati obraz svoje domovine i pozlatiti grudi nacije... itd“, a ako osvoje makar i bronzu, svi će biti ekstra zadovoljni.

Sa druge strane, iako ne pate baš od kompleksa nacionalne veličine u klasičnom smislu, Danci su velike patriote, veoma ponosni na svoj mali socijalni raj, ali i na svoju legendarnu „skromnost“. „To je naša izvrnuta megalomanija“ izjavljuje Kraljica Margareta II , koja je među narodom neverovatno omiljena, kao i celokupna kraljevska porodica. Danska zastava („ Dannebrog “) predstavlja pravi nacionalni fetiš, i vijori se sa gotovo svake danske kuće, a njome se redovno ukrašavaju i enterijeri domova i dečje rođendanske torte. Mada će vam mnogi reći da ljubav prema zastavi nema nikakve veze sa nacionalizmom, prema istraživanjima danskog sociologa Petera Gundelaha ( Peter Gundelach ), pokazalo se da je Danska „evropska država u kojoj je džingoizam najizraženiji“ ( džingoizam – prozelitski nacionalizam sa neprijateljskim stavom prema drugim nacijama – J. P.) - „Mi zaista sebe vidimo kao izabrani narod“ zaključuje on. Danski filozof Jesper Hofmejer ( Jesper Hoffmeyer ) opisao je takođe danski mentalitet kao krajnje narcisoidan „Danci su ubeđeni da su u suštini zaista superiorni u odnosu na veće nacije“, samo što „mi svoj osećaj veličine krijemo ispod liliputnske fasade“. Zbog toga mnogi danski intelektualci gaje neskrivenu odbojnost prema sopstvenim nacionalnim simbolima, a reditelj Lars von Trir jednom prilikom čak je izjavio da je danska zastava u stvari danska svastika, i dodao: “Treba je spaliti“.

Nešto je trulo...

Mali danski socijalni raj samo je farsa, „potempkinovo selo“ koje polako preti da uništi samo sebe, sve češće je upozorenje koje upućuju ekonomisti i sociolozi. Dva najveća iskušenja koja očekuju Dansku u budućnosti su neodrživost socijalne politike, i rastući uticaj imigranata (pretežno Muslimana) na identitet danskog društva.

Sve je bilo u redu dok je u ranim 70-im godinama od socijalne pomoći živelo oko 300 000 Danaca. Danas ih tako živi gotovo milion, a pritom je brojnost populacije ostala neizmenjena (oko 5,5 miliona). Deo problema je i u tome što gomila ljudi uopšte ne želi da radi, kad već može tako lepo da živi na državnoj pomoći. Od onih koji nešto rade, trećina je uposlena od strane države, kojoj zatim plaća te iste visoke poreze, pa ima dosta presipanja iz šupljeg u prazno. Tu je i jedan milion onih koji su u penziji, a taj broj će se, s obzirom na starenje populacije, u budućnosti dramatično povećati.

Da je socijalni sistem na klimavim nogama potvrđuje i inicijativa potekla iz Danskog ekonomskog saveta (DOR) , po kojoj bi mladi, ukoliko bi posle zavrešenog školovanja poželeli da se isele iz domovine, morali prvo da državi otplate kompletne troškove svog obrazovanja. Na ovaj način bi se em sprečila emigracija, em bi ljudi koji zbog toga moraju da ostanu u Danskoj, nastavili da plaćaju velike poreze kako bi sistem opstao. Postavlja se i pitanje svrhovitosti ogromnih ulaganja u besplatno školstvo - dostupnost fakulteta svima nije doprinela da Danska može da se pohvali nekom visokoobrazovanom populacijom – ljude koji nisu previše zabrinuti za svoju budućnost jednostavno ništa ne motiviše da zagreju stolicu, pa u odnosu, na primer, na SAD, koje , prema izveštaju OECD - a imaju 26% fakultetski obrazovanih ljudi, Danska može da se podiči sa jedva 15%, a trećina populacije zadovoljava se samo sa završenom osnovnom školom (9 razreda).

Što se tiče imigranata, njihov udeo u populaciji će se do 2050 duplirati, i iznosiće preko 10%. Iz razloga što Danci nisu na vreme predvideli da se pridošlice neće odmah oduševljeno baciti na slepo usvajanje danskih vrednosti i pretvoriti se u instant sekularne evropljane, multikulturalizam je ovde na delu kao nigde drugde, a imigranti žive kao autsjderi zatvoreni u svoje matične kulture i svoja geta, bez neophodne integracije u Dansko društvo. Netrpeljivost između dve strane je velika, i stalno raste, kao što raste i popularnost konzervativne narodnjačke partije ( Dansk Folkeparti ), koja obećava još oštriju imigracionu politiku u budućnosti.

Bar umemo da usrećimo..

Dok im razni mislioci proriču zlehudu sudbinu, Danci uprkos svemu (ili baš zahvaljujući svemu), uporno ostaju najsrećniji. U pitanju više nije samo raspoloženje, u pitanju je životni princip, koji par fundamentalnih problemčića nikako ne može da dovede u pitanje. Doduše, njihovi akutni problemi, kao što su nedavni nemiri zbog sudbine par hiljada znamenitih hipika, kada se uporede sa mukama nas belosvetskih smrtnika, deluju otprilike kao nedostatak kečapa u Mekdonaldsu u odnosu na trogodišnju glad u Sudanu.

Ali kad su već toliko srećni, šta bismo korisno mi mogli da naučimo od njih? Njihove najbolje tekovine nije nimalo lako presaditi na ovako neplodno tle - socijalna jednakost usrećuje samo kada ste deobrostojeća država, koja ne mora da skriva postignuća drugih nacija od sopstvene polugladne raje. Ni ideja neisticanja nema poentu kada je jedini način da ne crknete od bede - da se što pre izdvojite iz mase i pokušate po svaku cenu da budete nešto posebno, na primer neko ko je u stanju da s vremena na vreme popravi svoje zube.

Sa druge strane, neke stvari nas ništa ne bi koštalo da malčice uskladimo sa zdravim razumom, na primer da nekako bar malo pomirimo sopstvene želje i očekivanja sa sopstvenom realnošću, a ne da paralisano čekamo da se desi obrnuto – možda onda ne bismo bili država sa milion nezaposlenih koja uvozi radnu snagu? Iako smo tu gde smo, dozvoljavamo sebi da sanjamo ono što se čak ni Danci ne bi usudili, i da patimo zbog onoga, zbog čega čak ni oni ne bi trepnuli.

Za početak, dovoljno bi bilo da se ugledamo na njih bar u jednoj stvari, i da prestanemo beskonačno na sav glas da jadikujemo i da se žalimo zbog svih onih godina, nada, viza, deviza, snova i ideala koje su nam život i sudbina, Milošević, privatizacija, tranzicija ili vatikanski plaćenici nepravedno oduzeli – i već bi nam život izgledao manje crn.

A ako nam ne uspe, nek nam je za utehu što smo bar Dancima pomogli da budu još srećniji nego što su bili. Pobeda njihove reprezentacije na Evropskom prvenstvu u fudbalu 1992. godine, na koje su neplanirano uskočili pošto su nama uvedene sankcije, prouzrokovala je u Danskoj takvo stanje euforije, da se od njega nisu još ljudski ni oporavili. A bogami nismo ni mi...

 

 

 
 
Copyright by NSPM