Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

Iran: revolucija koje možda nema

Neuobičajena medijska pažnja u svetu je poslednjih nedelja bila posvećena jednom mladom, neafirmisanom, i ne preterano kvalitetnom rok sastavu po imenu Hipernova ( Hypernova). Razlog tome nije agresivni menadžer, marketinška kampanja neke velike muzičke kuće, ekscesno ponašanje muzičara, ili veza pripadnika benda sa nekom holivudskom starletom. Odgovor leži u činjenici da su ovi klinci, na svoje prve svirke po njujorškim klubovima, stigli pravo iz Teherana, prestonice Islamske Republike Irana – države koja je pre nekoliko godina od strane Sjedinjenih Američkih Država proglašena za „osovinu zla“ i rastuću nuklearnu pretnju svetskoj bezbednosti. Činjenica da su se, tamo negde na Bliskom istoku, gde prosečni zapadnjak očekuje da čuje samo zapevanje mujezina ili lelekanje familija bombaša-samoubica, neki klinci dočepali gitara i pojačala, počeli da prave muziku, i još uspeli da pređu pola sveta kako bi razmrdali smorene njujorčane, pretvorila ih je u instant zvezde i miljenike klupske publike.

Mladi iranski rokeri, navikli da u svojoj domovini uglavnom odrađuju svirke po podrumima, žurkama, i rođendanima, oduševljeni su količinom pažnje koja im se ovde posvećuje, krcatim nastupima po Menhetnu, i gomilom intervjua koje su dali medijima – od Njujork tajmsa i Veniti fera, do MTV-a. Naravno, pored svih politički aktuelnih pikanterija, najmanje se govori o njihovoj muzici (osim što ih porede sa The Strokes), ali su zato naslovi prepuni bombastičnih floskula tipa: „oni dolaze iz zemlje koja hapsi muzičare“, „rizikuju zatvor/prinudni rad u rafineriji“, „rizikuju svoje živote“, „ne smeju da odaju svoja prezimena da im porodice ne bi nastradale“. Nazivaju ih čak i revolucionarnim, što se njima nimalo ne dopada , jer se usled vladajuće političke klime, nalaze u ne baš zgodnoj poziciji između totalitarizma sopstvene domovine s jedne, i žiga totalitarističke države koji nose na Zapadu sa druge strane. Priklješteni u procepu između dve ideologije, insistiraju na svojoj apolitičnosti i na tome da su oni samo neki bezvezni klinci kojima je bio san da sviraju u Njujorku. Izražavajući bojazan zbog sveopšte demonizacije Iranaca u zapadnim medijima, nadaju se da će njihovi nastupi doprineti razbijanju predrasuda i prikazivanju svojih sunarodnika u drugačijem svetlu.

Who Says You Can't Rock in Iran?

I zaista, predstave o Iranu koje danas važe na Zapadu, ne mogu biti dalje od realnosti – suprotno stereotipima o fanatičnom i zatucanom društvu, u pitanju je država koja je, uprkos višedecenijskim sankcijama, u mnogim oblastima razvijenija od nekih zapadnih demokratija, ali i zemlja koja trenutno prolazi kroz veoma značajne sociokulturne promene, koje će, osim ako je vetrovi međunarodne politike uskoro ne odvuku u veliku krizu ili čak u rat, iz korena modernizovati iransko društvo.

Naravno, budući da je u pitanju islamska republika, u kojoj je posle revolucije 1979. godine zavedena stroga diktatura šerijatskog zakona, a verski poglavari utiču na sve pore društva, Iran se ne može pohvaliti velikim slobodama. Mnoge kulturne pojave su posle revolucije stavljene van zakona, kao „nespojive“ sa islamskim moralnim kodeksom, pa je i muzika, u gotovo svim oblicima, postala nepoželjna. Represija je polako počela da slabi krajem devedesetih, kada novoizabrani predsednik Hatami počinje da sprovodi nešto otvoreniju kulturnu politiku, ne samo kako bi sve nezadovoljnijim građanima pružio potrebni „ventil“, već i da bi povratio kontrolu nad formama popularne kulture koje su u međuvremenu iznikle u ilegali. Državno promovisana pop muzika doživljava procvat, ali u liberalnijoj atmosferi i razni andergraund muzički pravci imaju više prostora da se razvijaju. Međutim, liberalna struja posle nepune decenije gubi dominantnu poziciju, a po dolasku na vlast „ultrakonzervativnog“ predsednika Ahmadinedžada 2005. godine, u Iranu je, pod obrazloženjem da „kvari moral“, uvedena najnovija zabrana emitovanja „zapadne muzike“ i muzike pod zapadnim uticajima.

Mada i sami članovi Hipernove potvrđuju ozbiljnost ove zabrane, izjavljujući da „ugrožavaju svoje živote“ svaki put kada nastupaju u domovini, to može delimično da znači i da ni sami nisu imuni na čari imidža „pobunjenika“ koji im pripisuju, jer nazivom svoga albuma - "Who Says You Can' t Rock in Iran?", i svojim drugim izjavama, nastoje da razbiju mitove o stogoj represivnoj vlasti koja guši svaki pokušaj koketiranja sa zapadnom muzikom: „Sledećeg dana smo ustali i nastavili da radimo isto što smo i ranije radili. U stvarnosti, ti zakoni se ni ne primenjuju.... gotovo sve što možete čuti u SAD-u, možete čuti i u Iranu, i to jednako kvalitetno - hip-hop, progresivni rok, hevi-metal..“

Suština je, da u trenutnim okolnostima, sve ipak zavisi od lične snalažljivosti i upornosti. Uz m anevrisanje između stavki moralnog kodeksa, i konstantno iznalaženje i najsićušnijih rupa u zakonima, muzičari ipak uspevaju da proguraju poneku „kontroverznu“ ideju. Jedan od vodećih iranskih estradnih menadžera upravo priprema sasvim neobičan „projekat“ za iranske prilike – ženski muzički sastav, neku vrstu iranske verzije Spice Girls . Pošto zakon kaže da vodeći vokal u rok bendu ne sme biti ženskog pola, on sastavlja bend u kome su sve članice ravnopravni vokali, što znači da, budući da nema vodećeg vokala, nema ni kršenja zakona.

Kada ne mogu drugačije da stignu do publike, rok muzičari organizuju i nastupe po univerzitetima, pod plaštom „akademskih“ aktivnosti, ili dozvolu za koncert dobijaju pod izgovorom sviranja instrumentalne muzike. Svesni da organi vlasti imaju previše posla, kako bi uspeli da se ozbiljno posvete proganjanju nepodobnih melodija i ritmova, organizovali su se u veoma jak andergraund pokret, koji vremenom, zbog brojnosti publike, sve više počinje liči na iranski muzički mejnstrim. Nastupi se organizuju po podrumima, manjim klubovima, ili vikendicama na periferiji, vesti o koncertima se prenose usmenim putem, dok se demo materijali distribuiraju preko interneta, na kome se svake godine održava i veliki takmičarski muzički festival TehranAvenue.com, gde posetioci sajta ovog onlajn muzičkog magazina glasaju za svoje favorite.

Iskušenja informacione ere

Turneja iranskih rokera po Americi samo je najupadljiviji simbol onoga što se danas dešava u Iranu. Nije u pitanju samo muzika - na početku novog milenijuma, sa svim globalnim promenama koje on donosi, šerijatski zakon i oni kojima je zadatak da ga sprovode - ajatolah, mule (religiozni učitelji), i razne komisije za procenu podobnosti, nalaze se u sve nemoćnijoj poziciji. Ispod tanke fasade pretvaranja, Iran danas predstavlja krajnje šizoidno društvo, u kome se sudaraju religijski fundamentalizam sa jedne, i rušilačka žudnja mladih za zabranjenim stvarima - seksom, drogom, pićem, žurkama i materijalnim dobrima sa druge strane.

Ništa nije teže nego doskočiti mladim ljudima, gladnim zabranjenih sadržaja, a naoružanim voljom, znanjem, veštinama i tehnologijom koja im danas otvara ceo svet samo jednim klikom miša. Činjenica je da informaciono doba korenito menja sva zemaljska društva, pa i ona koja grčevito pokušavaju da ostanu zaštićena i izolovana od „loših“ tekovina globalne kulture. Državni propagandni aparati klasičnog tipa funkcionišu loše u okolnostima novog informacionog društva, a zabranjeni sadržaji koji su danas, posredstvom crnog tržišta, satelita, ili interneta ipak delimično dostupni, na taj način poprimaju sve veću draž. U Avganistanu, gde važe još strože zabrane svih vrsta popularne kulture, značaj onih sadržaja koji se pruvuku kontroli, poprima neverovatne dimenzije. Tako je holivudski film Titanik izazvao 1997. godine pravu revoluciju u načinu na koji se šišaju kabulski muškarci, nastojeći da oponašaju Lea di Kapria, dok se pristojna svadba nije mogla ni zamisliti bez torte u obliku ovog broda.

Kad je reč o Iranu, zastarelost i prevaziđenost sistema dolazi do izražaja možda više nego bilo gde na svetu – budući da je u pitanju trenutno najmlađa nacija na planeti. Zbog ogromnog broja žrtava u ratu sa Irakom, kao i zbog državno podsticanog bejbi-buma, polovinu 70-milionske populacije Irana danas čine mlađi od 25 godina, a čak 70% stanovnika ima manje od 30 godina. Svi oni su odrastali u periodu posle islamske revolucije, u vreme kulturne izolacije, ali i u fazi slabljenja njenih dogmi krajem 90-ih, kada nove mogućnosti informacionih tehnologija uveliko menjaju lice sveta, a autoritarnim vlastima biva sve teže da kontrolišu dostupnost imformacija stanovništvu. Zahvaljujući internetu, koji je doduše, merom režima, ograničen na male brzine protoka podataka, iranski tinejdžeri danas mogu da budu u toku sa svim svetskim dešavanjima, a putem blogova (onlajn dnevnika) u stanju su da pokreću diskusije o raznim tabu temama. Preko satelitskih antena (iako ih vlasti zaplenjuju i uništavaju), cela nacija prati programe nakrcane konzumerizmom, glamurom, i seksom. Upravo takav stil života slave i veoma gledani arapski muzički spotovi koji se emituju preko saudijske televizije, i koje prati ceo Bliski Istok. Istovremeno dok se emituju spotovi, u dnu ekrana prolaze poruke mladih gledalaca, ispunjene flertovanjem i izjavama ljubavi, i to je jedna od retkih dostupnih necenzurisanih formi masovne kulture.

Versaće ispod čadora

Kao rezultat svega toga, mlada, i brojčano nadmoćna iranska populacija, stoji danas na pozicijama vrlo udaljenim od proklamovanih ideala islamske revolucije, koji su oblikovali sistem vrednosti njihovih roditelja. Oni nisu preterano religiozni, i poput svojih vršnjaka širom planete, sa kojima danas komuniciraju preko svetske mreže, ni njima „ništa nije sveto“, i jedino žele da se zabavljaju - da slušaju muziku, da se moderno oblače, i da luduju. Dokoni, i spremni da zaobiću zakone, uz malo truda i lukavstva, stalno uspevaju da, milimetar po milimetar, pomeraju i labave propisane granice. Kao što su i kod nas u vreme komunizma najnovije trendove i poroke iz sveta najpre donosila deca generala i političkih funkcionera, tako i u Iranu deca bogataša (bliskih režimu) i dobrostojećih pripadnika srednje klase, predvode ovu pritajenu revoluciju. A luksuzne vile na periferiji, i skupi šoping centri u kojima se okupljaju ovi tinejdžeri, rasadnici su nove kontrakulture koja se širi među mladom populacijom.

Kao i uvek, onome što je najvidiljije, obično se pridaje i najveći značaj. Zbog toga je i pitanje vizuelnog imidža Iranaca izloženo danas najvećoj polemici, i predstavlja polje na kome se vode najžešće bitke između režima i građana. Uprkos obavezi da se uvek pojavljuju umotane od glave do pete, iranske žene i devojke na sve načine pokušavaju da ignorišu ovaj zakon. Kada već moraju da budu pokrivene čadorom, ili umotane u hidžab (maramu), one biraju materijale svetlih boja, potpuno prozirne, i koji što manje pokrivaju, kako bi uska trendi odeća obučena ispod, mogla da dođe do izražaja. Marama na glavi pušta se da „slučajno“ padne što niže kako bi otkrila što više kose, bez šminke i firmiranih naočara za sunce ne izlazi se na ulicu, a ispod ogrtača redovno proviruju i ostali modni fetiši – džins za dizajnerskim potpisom, lak za nokte, sandalice i visoke štikle. Žene u prolazu, sa bandažiranim nosevima prikrivenim velom, otkrivaju da u Teheranu estetska hirurgija prosto cveta. Mladići, koji mogu sebi da dozvole više slobode nego žene, oblače se u sasvim zapadnjačku odeću, a duga, želatinirana kosa leprša im na vetru dok krstare teheranskim ulicama u luksuznim automobilima iz kojih tutnjaju basovi.

Iza zatvorenih vrata privatnih kuća, na zabavama kako tinejdžera, tako i njihovih roditelja, vladaju danas slična pravila – kodeks oblačenja se ostavlja na vratima, zajedno sa kaputima i ogrtačima, koji su za svaki slučaj uvek pri ruci, zbog mogućnosti racije, kao što su i vlažne maramice za skidanje šminke, i žvake za neutralisanje zadaha od alkohola. Ipak, bojazni od racije obično ni nema, jer se domaćin prethodno pogodi sa policijom, i za iznos od oko 100$, ne mora da brine zbog eventualnog uznemiravanja.

Naravno da nepoštovanje kodeksa oblačenja u javnosti može da izazove probleme, ali se oni najčešće rešavaju podmićivanjem policajaca. Međutim, da li zbog toga što se stvari sve više otimaju kontroli, tek ovogodišnja nacionalna akcija protiv nemoralnog oblačenja, koja se svakog proleća sprovodi kako bi „smirila strasti“ pred sezonu lakog odevanja, bila je oštrija nego ranijih godina, i uhapšeno je 300 nedovoljno pokrivenih žena i muškaraca duge kose ili kratkih rukava. Doduše, konflikti sa vlastima obično nisu nešto oko čega se mladi Iranci previše uzbuđuju – pošto sistem koji ih pritiska doživljavaju kao nepravedan, opomene, kazne, i hapšenja su za njih samo mala cena koju s vremena na vreme moraju da plate, kako bi uživali u svojim nedozvoljenim navikama.

Razrvat iza zatvorenih vrata

Kako se navodi u majskom izdanju američkog Plejboja, u tekstu pod naslovom „Seks u Iranu“, zbog rastućeg koflikta između potreba i zakonskih ograničenja, ovu zemlju danas karakteriše krajnje paradoksalna situacija, u kojoj realno ima više seksualnih sloboda nego u mnogim liberalnim društvima, samo su ovde one dobro prikrivene. Pošto je kontakt muškaraca i žena pre braka zabranjen, a škole su razdvojene prema polovima, mladi su razvili sofisticirane strategije za flertovanje i sastajanje u tajnosti. Dok su p re revolucije tinejdžeri mogli da se viđaju na javnim mestima, pri čemu bi ljubavna veza polagano napredovala, danas su prisiljeni na susrete iza zatvorenih vrata, bez društveno etabliranih rituala udvaranja koji bi stvari mogli da drže pod kontrolom, pa se sve odvija veoma brzo, a seks je uobičajen na 2-3 sastanku. U zemlji u kojoj je svako opštenje među polovima sankcionisano, i u kojoj ne postoji nikakav optimalni nivo, tj. društvena mera seksualnih sloboda prema kojoj bi mladi ravnali svoje ponašanje, na kraju se u svemu preteruje. Među studentima iz bogatijih slojeva, trenutno su najpopularnije „seks žurke“, koje se obično organizuju po vilama, u koje domaćini pozivaju jednak broj devojaka i momaka koji se međusobno ne poznaju, pri čemu je broj gostiju ograničen samo brojem spavaćih soba.

U javnosti se praktikuju samo „brzi sastanci“, recimo u vidu naporedne vožnje u dva automobila spuštenih prozora, a koristi se i svaka društvena prilika u kojoj pažnja odraslih može da popusti – religijske svetkovine, protesti. Ako su telefonski razgovori nemogući zbog nadzora, tu je uvek ćaskanje preko interneta, daleko od očiju imformatički nepismenih roditelja. Uprkos neprijatnostima i hapšenju, sve češće se mogu videti i parovi na ulici koji se drže za ruke I roditelji, pa i ostatak društva, itekako su svesni koliko je poštovanje moralnih kodeksa danas samo stvar fasade koja se polako kruni, ali su ipak spremni da zažmure, sve dok ta fasada koliko-toliko opstaje. I sama nomenklatura odaje jedan korenito ambivalentan stav po pitanju načina reagovanja na narušavanje socijalnih normi. U skorašnjoj skupštinskoj raspravi o prostituciji, jedna članica parlamenta pozvala je u svom govoru na vešanje prostitutki, dok su drugi poslanici istovremeno pozivali na legalizaciju bordela.

Mobilni telefoni i kamkorderi koji su uveliko ušli u široku upotrebu, učinili su da i poslednji tabui u vezi sa seksualnom intimom danas padnu. Bez ikakve ilegalne porno industrije u prošlosti, Iranci su posredstvom moderne tehnologije direktno uskočili u najnovije svetske trendove - snimanje sopstvenih seksualnih dogodovština postalo je ultramoderno, a privatni video materijali postali su najtraženija roba na tržištu. Prošle godine zemlju je potresla velika porno afera, kada je u javnost procureo privatni snimak seksa jedne od najpoznatijih iranskih glumica, kraljice telenovela, koja je od tada u strogom kućnom pritvoru, neizvesne sudbine. No, ovaj film su u međuvremenu pogledali milioni ljudi, i ne postoji stanovnik Irana koji nema svoje mišljenje o ovom slučaju, pri čemu je najmanje onih koji glumicu osuđuju.

Između dva zla

Zaista je mnogo pokazatelja da Iran više nije, niti uopšte može lako ponovo postati, ono društvo koje je pre nepune tri decenije iznelo islamsku revoluciju, i predalo svoju sudbinu u ruke autoritarnim verskim poglavarima, i srednjevekovnom poimanju sveta. Najzad, mada se mogu čuti najrazličitiji stavovi prema promenama sa kojima je suočen, od glasova punih entuzijazma, i vere u revoluciju koja je „na pomolu“, pa do onih koji očajavaju zbog još jedne Koka-Kolonije u nastajanju, Iran je ipak i dalje zemlja koja je čvrsto ukorenjena u svojim tradicijama, kako onim vekovnim, tako i onim koje traju tek koju deceniju. Jako osećanje nacionalnog identiteta, kako među starijim generacijama, tako i među nadolazećom stihijom mladih, ipak ostavlja prostora da se neminovne promene odvijaju prema unutrašnjim zakonitostima, i tempom koji je društvo u stanju da podnese, bez velikih lomova ili rascepa unutar nacije. „Želimo promene, ali bez spoljašnjeg mešanja“, najčešće će odgovoriti mladi Iranci, koji su u proseku dobro obrazovani, naučeni da se oslanjaju na sopstvene snage, i utemeljeni u svojoj bogatoj kulturi. Uprkos žigosanju od strane Amerike, ankete pokazuju da ne mrze amerikance, već da imaju bolje mišljenje o njima nego Britanci, Francuzi ili Nemci. Prave jasnu razliku između američkog naroda, i vlasti koja pokušava da ih uvuče u krizu, kao što prave razliku između slepog usvajanja zapadnjačkih popkulturnih formi, i njihovog prilagođavanja sopstvenom kulturnom modelu.

U strahu od rata koji je sve izvesnije na pomolu, a koji, osim što će neminovno dovesti do užasnih stradanja i razaranja, kakva su već iskusili njihovi najbliži susedi, preti da dovede i do jačanja retrogradnih i konzervativnih pozicija režima i klera, a samim tim i do unutrašnje represije ozbiljnih razmera, ostaje im samo da se nadaju, da će bar poneko od tih smorenih njujorčana, ili nestrpljivih gledalaca Si-En-En-a, primetiti da oni zaista nisu poluludi fanatici sa bombama koji žele da unište „mir i demokratiju“, već samo neki bezvezni klinci, isti kao i svi drugi klinci na ovom svetu.

 

 
 
Copyright by NSPM