Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

Pepersi: od destruktivnog do konstruktivnog blata

I eto, u trijumfu ili u blatu, kako već ko tumači, završio se i taj toliko iščekivani koncert „Red hot čili pepersa“, jedan od ključnih projekata domaće kulturne politike, koja bi od ove naše jadne, palanačke, patrijarhalne, nazadne i rušilačke kulture (i devastirane , da upotrebimo malo džezika) trebalo da stvori nešto naprednije, evropskije i demokratskije (i konstruktivnije). Da mlađahne Srbe konačno rastavi od šatri i splavova, a da one matorije podseti na stara dobra eks-Ju vremena, kada se „živeo“ rokenrol.

Šta bi neko mogao da ima protiv toga? U pitanju je zaista jedan od kvalitetnijih svetskih sastava - solidni tekstovi koji podsećaju slušaoce da u poeziji postoji još nešto osim „moj živote još si živ“, „da me neko nožem seče osetio ne bi“, moje gaćice, tvoj brushalter, njegov avion, naš kamion itd. Muzika takođe na momente odlična, u stanju da pročisti uši navikle na stereotipne melodiske obrasce i sve teže podnošljive, večito iste tugaljive kadence u melodijskom molu, koje iznova i iznova štancuju razni ovdašnji „bendovi“, ne bi li od živih svirki po splavovima, preko banjsko-primorskih letnjih festivala, konačno stigli do prvog albuma i plejbek nastupa u Jutarnjem programu.

Osim toga, Pepersi su definitivno mnogo bolje provedeno vreme nego da ste slušali nešto iz aktuelne domaće rok produkcije, kojoj je poslednjih godina snimanje pesme sposobne da komunicira sa više od dvanaest ljudi postalo misaona imenica.

No ipak, postoji nešto problematično u vezi sa ovim koncertom, i sličnim nam seminalnim kultur-projektima, koji su se već desili ili nam tek predstoje, a koji, kako se iz mnogih usta moglo čuti, imaju zadatak da stvore neku drug(ačij)u Srbiju. U pitanju je, naravno, ta famozna, milijardu puta ispričana priča o neophodnosti novog kulturnog modela, koji nam je hitno potreban kako bi se konačno i jednom za svagda iščupali iz čeljusti te palanačke aždaje koja nas iznova vuče nadole, u blato i mulj, u koje i neki naši prominentni stvaraoci stalno pokušavaju da nas uvaljaju, kao da smo svi redom, nedajbože, Cigani.

Doduše, nije u pitanju samo neumerena euforija zbog udostojavanja naših malenkosti nastupom takvih svetskih veličina. Postoji nešto zabrinjavajuće i u vezi sa svim onim legendarnim tekovinama domaće pop(rok) kulture iz vremena SFRJ (poput Ekatarine velike) što je u međuvremenu isparazitiralo na njihovom nasleđu, njime se hrani, cedi ga, a samo poprima sve grotesknije dimenzije. Jer kada se potegne priča o destruktivnom kulturnom modelu koji nam je, kažu, nametnut devedesetih (neki opet tvrde i da nam je sojstven od pamtiveka) , onda se uvek poteže i nostalgični diskurs o osamdesetim, nesumnjivo zaista plodnom razdoblju za domaću muziku i kulturu, koje je osim Ekatarine iznedrilo još mnogo toga vrednog pamćenja i pominjanja. No, priča o osamdesetim,što više su one za nama, to se više pretvara u jednu mitsku fabulu o zlatnom dobu u kome su svi bili intelektualci ili barem načitani, i kada je iz svakog traktora na njivi treštao novi talas. Zaboravlja se da je to i vreme kada su Brena i Zorica Brunclik harale Jugoslavijom, vreme kada je Južni vetar sa svojim orijentalnim melosom napravio pravi dar-mar na estradi, i vreme kada su učiteljice po osnovnim školama organizovano vodile učenike u bioskope da gledaju „Hajde da se volimo“, „Tesnu kožu“, „Žikinu dinastiju“ i „Špijuna na štiklama“.

A osim što se poziva na zlatne osamdesete i „povratak korenima“, ovaj diskurs obično insistira i na radikalno dihotomnom vrednosnom poimanju datosti domaće kulture, po sistemu ili-ili, koji je inače karakterističan za retoriku ratobornosti. Takav diskurs najčešće se u eksplicitnoj formi može čuti u političkim govorima, debatama ili predizbornim reklamnim spotovima (demokratija, a ne nacionalizam, Evropa, a ne Istok/Orijent; budućnost, a ne prošlost; fakultet, a ne front; laboratorije, a ne manastiri), po raznim internet forumima koji su prava Meka za ovakve vrste prepucavanja (Egzit, a ne Guča; gitara, a ne gusle), dok implicitno ovaj diskurs isplivava u najrazličitijim svakodnevnim kontekstima, popularnoj kulturi, medijima (rok, a ne folk; urbano, a ne seljački; multi-vita a ne radža, velnes, a ne duhovne vertikale ..).

Nezgoda sa čitavim ovim diskursom nije u tome što je nama božanstveno ovako kako nam je, pa ne treba ništa dirati, ili još gore, popravljati. Naprotiv, nema te kulture u svetu koja ne vapi za nekim promenama - redefinisanjem vrednosti, uspešnijim balansiranjem suprotnostima ili razrešenjem rastućih društvenih konflikata. A neke od tih kultura mogu da se pohvale zaista dugotrajnom društvenom stabilnošću i kontinuitetom, za razliku od nas, koji smo pretrpeli toliko društvenih lomova i preokreta.

Znači, stvari zaista moraju da se menjaju što pre, i to niko pri zdravom razumu ne spori. Slab autoritet zakona, neodgovornost i licemerje elita, loša radna etika, pasivnost i rezigniranost populacije, materijalizam, nedostatak vrednosnog utemeljenja... problema sa kojima se treba suočiti uvek je na pretek. Stvar je u tome što je način na koji se to pokušava blago rečeno smešno-tužan. Najpre, neumorno kopanje za nekim tobože unutrašnjim malignim svojstvima srpske kulture, koja nas vekovima upropašćavaju i drže zaključanim u podrumu Evrope, može samo da doprinese razvijanju osećaja inferiornosti u odnosu na druge „zdrave“ kulture. Takođe, sama polarizacija paradigmi, i ideja „zamene“ postojećeg kulturnog modela drugim, predstavlja poprilično pojednostavljenje i reifikaciju. Ne samo što je stigmatizovani postojeći (orijentalno-patrijarhalno-šovinističko-primitivni itd.) kulturni model suštinski pogrešno prepoznat, već i ovakva receptura za izlečenje opasno liči na neki nadrilekarski bućkuriš, jalovo vračanje i imitativnu magiju koja ne samo što neće doneti nikakvo novo „zlatno doba“ već, ukoliko je to zaista ideja vodilja, predstavlja tragično zabasavanje na stranputicu. Niti mi danas živimo u jednom koherentnom i statičnom kulturnom modelu centralno nametnutom, niti bi taj kulturni model, da je uopšte opipljiv, mogao biti nazvan tradicionalističkim ili orijentalno-primtivnim , već pre postmoderno-hedonističko-potrošačkim i šizoidnim, niti nekoliko pesmica Pepersa i EKV može imati ama baš ikakvog efekta na postojeće sisteme vrednosti.

Zapravo, čitav taj crno-beli kulturni scenario u kome postoje samo loši i dobri momci, predstavlja jednako desruktivan model, koji neguje ostrašćenost kao svoj manir, a kada treba da ponudi svoje vrednosti,onda se prečesto oslanja na ponavljanje, preuzimanje i reciklažu. EKV na ekranu, Rolingstonsi na Ušću a Pepersi na oranicama, i odmah će da nikne nova, sveža i neprskana kulturna paradigma, od koje ćemo svi opet postati intelektualci.

Da ne pominjemo koliko je pogubno što se tako kompleksna pitanja domaće kulturne politike, poput definisanja vrednosnih paradigmi, koja se tiču svih aspekata ove države, i koja prožimaju sve pore društva, nekim čudom redovno na kraju svedu na pitanje promene stanice na radiju. Umesto razrešenja naslaganih afera bez epiloga, razbijanja okoštale korupcije, i obuzdavanja samovolje raznih moćnika, pitanje života i smrti danas postaje „Egzit ili Guča“.

Da se vratimo na Peperse - šta smo mi to tako važno mogli da naučimo od njih? Svirali su korektno, rutinski, kraće od svih najcrnjih predviđanja, pa su hitro zapalili zbog kiše/svađe/bolesti (gde je tu opravdanje?), zaboravivši verovatno odmah i gde su bili. Razočarali su hiljade ljudi koji su ih čekali tolike godine, prešli toliko kilometara, pržili se, kisnuli, batrgali se u blatu, i odrekli se ko zna čega kako bi ih videli uživo. Da ne pominjemo koliko su boljih svirki tokom svih ovih godina propustili čuvajući svaki put svoju poslednju crkavicu za njihov koncert, pošto su se svih ovih godina odnekud pojavljivale glasine da Pepersi baš samo što nisu stigli.

Ali na kraju krajeva, nisu Pepersi ni krivi – oni se samo ponašaju kao i mnoge druge velike zvezde. Problem je na ovom našem kraju, gde se neki samozvani kulturni političari upinju iz petnih žila da nam nekoliko solidnih i samoobuzetih rokera predstave kao vrhunske kulturne heroje, koji personifikuju sva dostignuća moderne demokratske i prosvetiteljske civilizacije, kojoj mi, sa našom kukavnom kulturom nikako da postanemo dostojni da pripadamo.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM