Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Dejan Petrović

Širenje zone masovnog odglupljivanja (2)

Snažna, sugestivna priča, jedan od nekolicine pravih bisera ovogodišnje selekcije predstavlja dokumentarni film Marka Ferkerka Budina izgubljena deca , iskreni hommage jednom alternativnom, pomalo skrajnutom načinu života u po zlu nadaleko čuvenom „zlatnom trouglu“, na obodima Tajlanda, oblasti gde su pravi gospodari trgovci droge, a čiji su žitelji mahom veoma siromašni i slabo obrazovani ljudi. Kru Bah, nekada vrhunski tajlandski bokser, a potom budistički monah, osniva sirotište, školu i kliniku, gde na sebi i svojoj religiji svojstven način odgaja siromašnu ili napuštenu decu iz oblasti, primenjujući tako sve ideale budističke doktrine u praksi. Fascinantna fotografija, zapanjujući prizori koji se nižu jedan za drugim, prate sudbinu neke od ove dece koja se ubrzano transformišu pred našim očima. Iako je budizam, za razliku od islama kao izrazito politički zainteresovane religije, pa i hrišćanstva koje sa nosiocima svetovne moći isuviše često i lako na mnoge načine koketira, u tradicionalnoj podeli uloga smatran za „najčistiju“, od praktičnih političkih primesa najviše očišćenu religiju, kao i onu koja je uvek bila najmiroljubivija; Kru Bah u svoje metode vaspitavanja, osim već dobro poznatih budističkih duhovnih učenja, uključuje i neke stroge mere, pravdajući to surovošću prirode mesta na kojem žive i odgovarajućom pripremom za kasniji samostalan život dečaka o kojima brine. Ova jedinstvena zajednica, za koju je režiser Ferkerk saznao iz kratkog novinskog članka, nema nikakve pomoći od države i izdržava se isključivo pomoću raznih donacija. Potpuno u duhu budizma, Kru Bahovi učenici će odrastati na nematerijalnim vrednostima, usmereni na pronalaženje unutrašnjeg mira, spokoja i stabilnosti. Izuzetan film koji na uzbudljiv način oslikava jedan osobeni, od moderne civilizacije, svog njenog tehnološkog napretka i dekadencije istovremeno, veoma udaljeni način života, gde važe i na delu se potvrđuju neke sasvim drugačije vrednosti. Ova deca će tako na delu živeti onu drevnu Konfučijevu mudrost da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome malo treba.

Svojevrsno trojstvo velikih religija explicite zastupljenih u ovogodišnjoj selekciji (islam; budizam; hrišćanstvo) zatvara izuzetan film Hajdi Juing i Rejčel Grejdi Isusovi vojnici . Za razliku od Budine izgubljene dece koja će nas umiriti i ispuniti optimizmom, ovaj dokumentarac će nam teško doneti miran san. Nominovan za „Oskara“ za najbolji dugometražni dokumentarni film, prikazuje iznenađujuće brz uspon religiozne desnice u SAD poslednjih nekoliko godina, posebno nakon dolaska Džordža Buša na vlast. Ovo sve dobija na značaju utoliko više jer se smatra da su upravo glasovi krajnje desnih, hrišćanskih fundamentalista direktno odlučili rezultate poslednjih predsedničkih izbora u Bušovu korist. Beki Fišer otvara letnji kamp „Revnosna deca“ u Severnoj Dakoti, gde imamo prilike da vidimo do sada na modernom Zapadu nepoznatu, pa i nečuvenu indoktrinaciju dece onim što se smatra za hrišćansko učenje. Ovaj film je s razlogom uznemirio Ameriku, jer otvara toliko pitanja koja će teško u skorije vreme biti zatvorena. Do sada se prezriv odnos prema drugim civilizacijama, poslednjih godina muslimanskoj naročito, ogledao u sasvim drugačijim sistemima i ustaljenim podelama uloga: „oni“ su religiozni fundamentalisti, fanatici, duboko konzervativni i zaostali ljudi koji ne dele „naš“, demokratski, liberalni, sekularni, humanistički sistem vrednosti i to je osnovna razlika između „nas“. Međutim, nakon što pogledate Isusove vojnike postajete svesni dramatičnog obrta. Evangelistički propovednici se sada pozivaju na svoje neprijatelje kao pozitivne uzore i smatraju da i pripadnici njihove religije (pošto, kako to glavna protagonistkinja Beki Fišer prostodušno kaže „mi smatramo da smo u posedu jedine istine“) isto tako fanatično, pa i upotrebom oružja ako je to neophodno, imaju pravo i obavezu da brane svoja verska uverenja! Da li ćemo na taj način i „mi“ postati isti kao „oni“? Ako „njih“ osuđujemo zbog toga, da li to znači da sebe opravdavamo samo zbog toga što smatramo da naša religija ima veću vrednost? Da li je dozvoljena upotreba svih sredstava u odbranu onoga što se smatra svojim nacionalnim interesom? Da li su metode, pa čak i učenja, koja su demonstrirane u ovom filmu, zaista u duhu izvornog hrišćanskog učenja ili je za uspeh našeg „svetog“ cilja nebitno kojim se privremenim metodama na tom putu koristi? Da li je opravdano da drugim kulturama i civilizacijama namećemo sopstvene standarde života, kada još ni sami nismo raskrstili kakvi želimo da oni budu? Ovo je verovatno najžešći udarac iznutra već decenijama ustaljenom svetovnom, liberalnom načinu života u SAD, utoliko teži što su u pitanju deca, uvek najlakše podložna bilo kakvom vidu manipulacije. Kada ti već sada fanatizovani i militantni klinci odrastu, te možda budu u prilici da o tome odlučuju, kako će izgledati naša zajednička budućnost? Pojava jednog ovakvog filma bila je od suštinskog značaja – pravo je vreme da se otvori debata o tome kakvu zajednicu, odnosno tip organizovanja društva želimo da stvorimo. Autorke se sasvim lucidno distanciraju od izricanja sopstvenog suda, ispravno smatrajući da su naturalističko-dokumentaristički prikazi dovoljni sami za sebe i kao takvi dovoljno sugestivni da svakoga od nas zamisle i pozovu na preispitivanje i dijalog. Od jednog angažovanog filma upravo je to sve što možemo i moramo da očekujemo!

Sve ono što korejski Dani teku nije, a hteo bi da bude, jeste predivno ostvarenje Dženifer Venditi Bili , realizacija njene davnašnje fantazije o pronalasku gubitnika na koje je po sopsvenom priznanju oduvek bila slaba. Petnaestogodišnji Bili pristaje da ga njena kamera prati svuda sa sobom, u nekoj režiranoj varijanti modernih gladijatorskih igara, tipa Big Brother. Dečak ima sve predispozicije za postajanje pravim luzerom i dovoljno objektivnih razloga da se žali kako život nije bio fer prema njemu. Međutim, zadivljujućom starmalom zrelošću, on će uspeti da savlada, korak po korak, jednu po jednu prepreku koja mu se bude pojavljivala na putu za vreme snimanja ovog dokumentarca. Uz podršku majke, neće reagovati istom merom na maltretiranja vršnjaka, samostalno će mnogo raditi na svom obrazovanju, neće se obeshrabrivati neuspelim pokušajima, što će u posebno emotivnim scenama upoznavanja sa Heder, stidljivom devojkom čijeg brata poznaje, dovesti i do prvih simpatija šire okoline. Bili, više nagonski nego potpuno svesno, uspeva u onome što teško polazi za rukom i većini starijih i zrelijih ljudi, ne žali se na okolnosti poput one da ga je otac ostavio još kao dete, ne traži opravdanja, ne odustaje pri prvom neuspehu, nastoji da neguje neku vrstu pozitivnog stava prema okolini, bez obzira ili upravo s obzirom koliko to možda patetično ili smešno izgledalo; postaje osoba koja živi svoj život onako kako to sama želi i polako se transformiše (srpski: postaje čovek ) kako se film približava kraju. Ne možemo ne spomenuti i odličnu muzičku podlogu Billy the Kida , ona je apsolutno savršen soundtrack i do kraja ovaploćeno njegovo unutrašnje psihičko i mentalno stanje. Bilijev san da postane slavan kao muzičar ili glumac, verovatno neće biti ostvaren, s obzirom na skromne vokalne sposobnosti iskazane pri fenomenalnom završetku filma, ali on je već – bio toga svestan ili ne – uspeo u jednoj mnogo težoj stvari, koja mnogima nikada neće poći za rukom i za šta mu treba skinuti kapu. Slediti svoj put, ne ugrožavati ničiji tuđi i pokušati u datim, ne uvek veselim ili srećnim okolnostima, pronaći najbolje moguće rešenje tog trenutka. Uostalom, ko sam nije prošao kroz nekakvo sopstveno autsajdersko iskustvo u tom dobu, neka se prvi baci kamenom!

Ako biste kojim slučajem prespavali narednih godinu dana i pogledali izvrstan film Gabrijela Rejndža Smrt predsednika ni po čemu ne biste mogli da zaključite da nije reč o pravom dokumentarcu. Njegova izjava govori dovoljno sama za sebe: „Verujem da je za umetnost ponekad ne samo prihvatljivo da bude nečuvena, već da je to i neophodno. Živimo u doba neverovatnog straha. Kada se ljudi plaše, oni paniče i često urade nešto zbog čega kasnije žale“. Dakle, na jednom skupu u Čikagu izvršen je atentat na predsednika SAD Džordža Buša i nastaje apsolutna panika. Stepen uverljivosti koji nam je Rejndž ovde dočarao uistinu je impresivan, ovo jeste upravo izgled dokumentarca o životu & delu pokojnika kakav bi se u dotičnom slučaju snimio. I ne samo to, uzbudljiv i koloritan prikaz antiglobalističkih demonstracija, uverljivo izlaganje javnosti čitavog tima „eksperata“ sa maestralno odrađenim „profesionalnim deformacijama“ svakoga od njih, te više od svega stanje apsolutne paranoje i kontrole koja posle toga teži da se uspostavi. Koliko god pričali da su rasne, nacionalne i ostale predrasude daleko od nas, da smo slobodno, demokratsko i emancipovano liberalno društvo, upravo su osobe obeležene takvim etiketama od prvog trenutka bile najsumnjivije, sve do samog završetka koji će pre svega svojom uverljivošću lediti krv u žilama, čak više od proste činjenice atentata na formalno najmoćnijeg čoveka sveta. Prava istina, do koje će se pažljivo vođenom naracijom polako doći, jednostavno nije poželjna , samim tim ni isplativa, a zašto je kreatorima javnog mnenja korisnije i politički probitačnije da atentator bude Arapin a ne osvedočeni patriota, veteran iz pustinjske oluje , ostavićemo vama da prosudite. Film koji će efikasno raspršiti i vaše poslednje iluzije o onoj čuvenoj Lajbnicovoj tezi o najboljem od svih mogućih svetova. Ne propustite.

Neočekivani pobednik ovogodišnje „Slobodne zone“, glasovima gledalaca, postao je poljski film Postojim rediteljke Dorote Kedzierzavske, jedna topla, intimna možda i prenaglašeno emotivna priča o dečaku koji pokušava da pronađe sopstveni smisao postojanja, bukvalno sam na planeti. Kundel nema oca, majka je zauzeta alkoholom i ljubavnicima koji su joj jedina preokupacija, prijatelja nema, štaviše vršnjaci ga – praćeni nepogrešivim instinktom psihologije čopora – kao nezaštićenog i sasvim očigledno drugačijeg uporno proganjaju, a gospođa koja mu je u lokalnom restoranu redovno ostavljala hranu, napustila je ovaj svet zauvek. Međutim, svemu tome uprkos, ili možda baš tome uprkos, Kundel se ne predaje i zaista zadivljuje način na koji uspeva da se izbori sa svim nedaćama. Postojim je film izuzetne vizuelne snage, širokih kadrova, originalno pisane muzike i fotografije u sepija tonovima, usporenog ritma, te isto kao i još nekoliko filmova iz ovogodišnje selekcije ( Budina izgubljena deca i Snovi o golu npr.) nastao je na osnovu kratkih novinskih tekstova ili članaka, dakle kao istinita, autentična priča. Kedzierzavska stalno balansira na ivici patetike, pokatkada i prelazeći tu granicu, što ovo ostvarenje donekle čini sličnim već jednom pomalo zaboravljenom žanru soc-realizma ili klasične socijalne drame. Gotovo svaki kadar, lice, fizionomija, senzibilitet ovde skoro fizički opipljiv, naprosto odaje prostu dušu slovensku , što je verovatno i presudno uticalo na vrlo dobar prijem kod domaće publike, čak toliko da je u konačnici Postojim pretekao nekoliko od sebe objektivno boljih filmova. Zaista su dirljive scene zbližavanja Kundela i devojčice iz bogate porodice, trenuci u kojima transcendiraju svoju unapred zadatu sami na svetu situaciju, apsolutni su vrhunac ovog ostvarenja, a osim toga neodoljivo podsećaju na susret Bilija i Heder u gore pomenutom filmu. Veoma dobro osmišljen, gotovo-pa-filozofski kraj, međutim, kao da je vapio za iskusnijom rediteljskom rukom, jer bi s tako dobrom idejom i tek malo više pažnje i strpljenja Postojim bilo dovoljno da od veoma dobrog pređe u kategoriju izuzetnog filma, za šta mu ovako ipak nešto nedostaje.

Dva po svemu povezana filma prikazana su, sasvim ispravnom selektorskom odlukom, jedan za drugim poslednjeg dana festivala. Njihova zajednička crta poveznica jeste prikaz dramatičnih događaja u zloglasnom logoru Abu Graib, iz kojeg su slike koje su procurile na naslovne strane medija preplavile i šokirale svet, kao i to da je domicilno stanovništvo predstavljeno u ulozi žrtve. Zatvorenik (ili kako sam planirao da ubijem Tonija Blera) Majkla Takera i Petre Eperlejn dokumentarna je ispovest uglednog iračkog novinara Junisa Abasa, koji je bez ikakvog istinskog povoda ili razloga, punih devet meseci držan u jednom od odeljenja ovog logora, suptilno ispresecana stripovskim najavama svakog poglavlja, u duhu savremenih i veoma popularnih grafičkih novela. Abas, koji je bio ogorčeni protivnik diktatorskog režima Sadama Huseina, i sam žrtva zatvora njegovog sina Udaja (koji ga je lično zverski mučio), dolaskom novih oslobodilaca neće dočekati i pravu slobodu, za kojom je on kao i većina njegovog naroda, toliko dugo žudeo. Suluda i besmislena – razume se i ničim potkrepljena – optužba da je planirao, ni manje ni više, nego atentat na engleskog premijera, biće dovoljan razlog da zajedno sa ostalim, većinom takođe potpuno nedužnim civilima, proboravi, uz očekivanu mentalnu i fizičku torturu, mesece u Abu Graibu. Jednostavna linearna naracija prekida se samo kratkim izjavama jednog od njegovih čuvara, koji mu je koliko je mogao pomagao i od početka bio svestan da ni za šta nije kriv. Ovaj film je zapravo sve ono što bi Arkana mogla da bude: delo koje ima svoj smisao, logičan red, glavu i rep, koje odgovara na ono pitanje koje će gledaoca najviše zanimati – šta se tamo zaista unutar tih zidina desilo? Pravi strah izaziva činjenica, više puta ponovljena tokom filma, da su opisane muke bile tek uobičajeni tretman najliberalnijeg krila logora! Šta se tek događa u onim zloglasnijim, logično je pitanje koje će gledaocu prvo pasti na um, a upravo razradom tog pitanja pozabavio se britanski film Marka Mandena Žig ubice koji je imao – skupa sa glavnim protagonistom Metjuom MekNaltijem – tu čast da zatvori treći po redu festival „Slobodna zona“.

Ovo svakako finansijski i produkcijski najzahtevnije igrano ostvarenje festivala, dramatična je storija o pozadini u Velikoj Britaniji nezapamćenog skandala izbijanjem na videlo nekih snimaka mučenja i sadističkih iživljavanja nad bespomoćnim zatočenicima „naših heroja“ na privremenom oslobodilačkom radu u Iraku. Prvo treba skrenuti pažnju na sam naziv filma – insistiranje baš na naslovu Mark of Cain teško da može biti sasvim nezavisno od činjenice da se jedan od dva glavna junaka, koji će naposletku mučen očiglednom nepravdom i slikama koje su nepovratno uznemirile njegovu savest, počiniti samoubistvo, zove upravo Mark. Povratak iz južnog dela zemlje, grada Basre, grupe neiživljenih, viškom adrenalina a manjkom svesti napunjenih golobradih derana, pri svemu tome očigledno indoktriniranih i nepripremljenih za svakodnevne surovosti rata, koje se poslednjih decenija mahom svode ne na tradicionalno odmeravanje snaga između vojnih sila na bojnom polju, već uglavnom bestijalno iživljavanje nad bespomoćnim civilima „druge strane“; naizgled prolazi veselo i u radoznalom iščekivanju, tako tipično muških ratnih priča nakon srećnog povratka kući. Upravo će malo previše uživljavanja u tu priču koštati života, slobode i herojskog oreola jedan puk, ali i čitavu, gle čuda, silno iznenađenu i skandalizovanu naciju. Suštinsko licemerje i na svojoj koži će upoznati sami vojnici, sumirajući to izjavom „kada neko od nas pogine, jedva da mu u novinama napišu ime i prezime, a ako ispadne neko sranje, na svim smo naslovnim stranama“, za sve ono što će uslediti, prekasno saznanje. Problem kao da i nije ekstremna tortura nad zarobljenicima, nego to što se o njoj pročulo; zaista treba biti isuviše naivan pa pomisliti da se slične stvari – uvek i svuda – na takvim mestima ne događaju, ako se o njima javno ne govori. Isto tako očekivano, prvi će na udar doći neposredni izvršioci, mada je – kako nam se jasno tokom filma prikazuje – jedan od njih bukvalno prisiljen da učestvuje u mučenjima od strane svih ostalih kolega, kao i uz prećutno ili otvoreno odobravanje, pa čak i lično učestvovanje njihovih pretpostavljenih. Moralne dileme kao i sveukupan impact Mandenovog filma brojne su. Da su irački civili, pa čak i pravi teroristi ovde žrtve, podrazumeva se i ovde je tek kolateralna tema. Ono zbog čega valja pohvaliti reditelja kao hrabar gest, upravo je ono što je toliko uznemirilo britansku javnost, zbog čega je valjda i premijera Žiga ubice na Kanalu 4 bila odložena. Unutrašnji, etički sukob unutar pojedinca između dve raspolućene, istovremene obaveze, od kojih se mora odlučiti za jednu, pravi je litemotiv ovog filma. Poznata je činjenica da su pripadnici određene jedinice ili čak širih rodova vojske, među sobom izuzetno vezani, i da postoji određeni nepisani „zakon ćutanja“ i solidarnosti kojih se svaki pojedini njihov član mora pridržavati, ukoliko ne želi da ga stigne neformalna ili neka još gora ekskomunikacija iz grupe koja je zapravo čitav njegov mentalni i profesionalni svet. Ostati veran moralnom imperativu koji pojedinac oseća u sebi ili biti lojalan drugovima po oružju s kojima si prošao toliko toga, pitanje je i dilema koja razjeda povratnike iz Basre. Smrću svog najbližeg saborca, Šejn se do poslednjeg trenutka pred izlazak na sud sa sobom bori da li da održi silentio i zaštiti neposredne drugove i komandante, uz neku simboličku kaznu ili da rizikuje doživotnu omrazu među vojskom i otvoreno progovori o tome šta se zaista u logoru događalo, te time bar naknadno pred sobom povrati moralno uporište, bez obzira na cenu. Snažan i sugestivan film koji je podjednako pomirio univerzalne ratne istine sa sasvim pojedinačnom, i veoma (i dalje) aktuelnom iračkom vojnom avanturom. U modernim ratovima sve je manje pravih heroja tradicionalnog tipa i o tome je trebalo konačno otvoreno progovoriti. Dobra gluma i režija samo su dodatni kvaliteti ovom hrabrom iskoraku od tipičnih alibi izgovora o neophodnoj vremenskoj distanci.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM