Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Bari Rubin (Barry Rubin)

Politika i filozofija Harija Potera

Hari Poter je neverovatno popularan u čitavom svetu i pravo je čudo što dosad nije bilo više istraživanja posvećenih sociološkim i kultur-političkim temama koje se u tim romanima mogu pronaći. Ono što bi se pronašlo, nekako ne bi bilo u skladu sa našim nesrećnim dobom; ali, usuđujem se da kažem, utoliko bolje po Potera, i utoliko gore po nas.

Ne tvrdim da je Džoana Ketlin Rouling svesno htela da iznese stanovišta o kojima će biti reči u ovom članku – ne tvrdim čak ni da se sa njima slaže. Do tih stanovišta sam došao na osnovu samog njenog teksta, a za razumevanje šta se u njemu zaista kaže koristio sam jednostavnu tradicionalnu analizu. Nisam mu nametao neku maštovitu "dekonstrukciju" koja bi ga izobličila.

Svet u knjigama o Hariju Poteru je tipičan primer tradicionalno liberalnog (barem u smislu u kome je tokom istorije definisan) i demokratskog pluralizma, sistema za koji i ja slučajno mislim da je najbolji, i kome danas prednost daju i pravi liberali i konzervativci.

Reč je o standardnom liberalizmu u periodu od pedesetih do devedesetih godina prošlog veka, u vreme pre nego što je u njega prodrla levičarska orijentacija u onoj velikoj meri u kojoj je i danas prisutna. Istovremeno, to je pristup koji danas polako usvajaju i konzervativci, oni koji su se u početku možda malo opirali, ali su ipak popustili još odavno, iako danas levičari pokušavaju da ih etiketiraju kao grupu fašista, rasista ili imperijalista.

Uspehu knjiga o Hariju Poteru u velikoj meri doprinosi i to što je u njima uočljivo da se kao merilo uzima jedna jasno prikazana kultura koja ima svoje mesto u istoriji, tradicionalna britanska kultura; međutim, to je istovremeno i društvo u kome su i dobrodošli i jednako tretirani ljudi različitog porekla, uključujući i različite rase. Jednakost polova je tu ispravno stanje stvari, ali to pitanje ne prerasta u ideološku opsesiju. Priznaje se potreba da građani i društva budu zaštićeni, ali je istvoremeno prisutna skepsa prema vladi. To društvo ceni slobodu govora i istraživanja, kao što poštuje i tradiciju, i isto vreme je otvoreno za novine. U njemu se s gnevom odbacuje pokušaj vlade da prava pojedinaca ograniči tako što će nametnuti jednu ispravnu i prihvatljivu političku orijentaciju (političku korektnost). Sve su to principi na kojima su bila zasnovana najuspešnija društva na svetu, bez obzira koje merilo koristite za ocenjivanje uspeha.

Činjenica da postoji jedna "nacionalna" kultura i jedan standard – to jest, dominantna monokultura – ide ruku pod ruku sa potpunom slobodom u kojoj uživaju potkulture. Šta će građani britanske "zajednice čarobnjaka" (kako se to društvo tamo zove) raditi kod kuće, to je njihova privatna stvar. Tu ima došljaka iz Južne Azije, sa Kriba i iz Kine, i oni igraju iste društvene uloge kao i svi ostali.

I u samom zapletu postoje dva elementa s tim u vezi. Kao prvo, negativci su oni koji su opsednuti "čistom krvlju", to jest poreklom bez ikakvog mešanja krvi sa onima koji nisu čarobnjaci (Normalcima). Nekolicina od najekstremnijih fašista-čarobnjaka sami su, zapravo, mešanog porekla (Voldemor, Snejp), što je nesumnjivo odraz razumno utemeljene sumnje kako je Hitlerovo uverenje da je imao, ili mogao imati nekog jevrejskog pretka zapravo bila osnova za njegov psihotički antisemitizam.

Kao drugo, izgleda da loši momci mrze sva ne-ljudska stvorenja koja imaju osećanja (kentaure, vukodlake, džinove, i druge). Mada, doduše, nije baš precizno tako reći budući da se oni udružuju sa većinom onih koji pripadaju poslednjim dvema kategorijama. Rasizam zlikovaca je izrazit, ali nije potpuno dosledan. Oni neće prezati od prekoračivanja takvih linija da bi pobedili.

Znači, glavna orijentacija serijala o Poteru strukturisana je oko velike bitke liberala (mada se tu negde na sigurnom skrivalo i mnogo konzervativaca) protiv fašizma u Drugom svetskom ratu. U tom pogledu je nalik Tolkinovom Gospodaru prstena, čiji su delovi zaista napisani za vreme rata, dok je piščev sin služio u Kraljevskom vazduhoplovstvu.

Jednao je važno i to što je serijal o Poteru i bitka za očuvanje, a protiv revolucije. Glavni likovi se bore da zaštite svoje društvo od revolucionarnih promena, a ne da sami uvedu takve promene. Okruženi su onima koji nalaze izgovor za predaju, ali su ipak spremni da i život daju za civilizaciju koju vole. Uprkos tome što ih i mediji i vlada demonizuju, glavni likovi su hrabri u identifikovanju zla dok se ono pokušava prikriti i racionalizovati.

Poter se bori protiv nasilja i zla i zbog toga biva proglašen za ubicu i arogantnog ludaka koji samo želi da privuče pažnju. S druge strane, oni koji ne čine ništa i tvrde da su pretnje izmišljene, ti su samozadovoljni i umišljeni. Oni kontrolišu glavne medije, policiju, pa na kraju i obrazovni sistem, te tako isključuju mogućnost obrazovanja drugačijeg mišljenja. Ako vam bilo šta od toga zvuči poznato – pa, to je samo vaše tumačenje.

Kao književno delo, serijal o Poteru se, naravno, može tumačiti na različite načine, i čitaoci mogu sami da odluče koga će proglasiti za negativca. Ipak, postoje neki elementi koji se najlakše mogu tumačiti kao aluzije na savremeni zapadni demokratski svet koji se istovremeno bori i protiv zamagljivanja postojećih autoritarnih pretnji, kao i protiv samih tih pretnji. To je naročito upadljivo u slučajevima kada vlade i mediji odbijaju da se suoče sa opasnošću, kada se pretvaraju da opasnosti nema i tvrde da treba raditi na smirivanju odnosa sa drugom stranom. Najupečatljivi primer je verovatno ono kada je Ministarstvo za magiju (u petoj knjizi) dozvolilo učenicima da nauče kako da se brane protiv zle magije, i za to prihvatilo udžbenik u kome se od njih zahteva da upotrebljavaju isključivo odbrambene mere, i to tek kada ih napadnu loši momci; to je, nesumnjivo, satira na temu političke korektnosti koja je „potpuno odlepila“, kao što bi to verovatno rekao Ron Vizli.

U zajednici čarobnjaka nema religije, i to je Roulingovoj verovatno olakšalo zadatak u pogledu aluzija na savremene debate, pošto bi pitanje religije za nju moralo biti veoma osetljiva tema. Savremene religije su kroz svoju istoriju veštice posmatrale kao neprijateljski element (u srednjovekovno doba su bile u istom timu sa đavolom). Kada je veličala veštičarenje, morala je da razmišlja i o tome hoće li današnji hrišćani u tome videti nešto upereno protiv i hoće li onda zbog toga povesti neku kampanju protiv knjige. Čini se da je uspela to da izbegne.

Naravno, s obzirom na veliki stepen sekularizma u današnjem zapadnom društvu, mnogi čitaoci neće ni primetiti ovaj aspekt priče i naprosto će uzeti zdravo za gotovo da nema religije. Postoje još neki problemi koje je izbegla na konto toga što čarobnjaci nemaju religiju. Da li je u Hogvartu, školi za čarobnjaštvo i veštičarenje, dozvoljeno muslimanskim učenicima da izlaze sa časova da bi se pomolili? Da li tu ima koja crkvica ili neko drugo mesto za molitvu u okviru školskog kompleksa? Takva zapetljana pitanja uopšte ne nalaze svoje mesto u ovom serijalu.

Međutim, ona na jedan način ipak uvodi religiju, i to je slučaj koji mnogo govori. U Hogvartu se Božić zvanično proslavlja kao najveći praznik. Proslava ne obuhvata nikakve verske manifestacije (što je često i slučaj u današnjoj Britaniji i drugim zapadnim društvima), ali proslava ipak postoji. To bi se moglo posmatrati kao ustupak hrišćanskom senzibilitetu. Ipak, verovatnije je izraz povezanosti Božića (pa onda i nekih drugih elemenata hrišćanskog razmišljanja i svetonazora) i britanskog društva. Roulingova verovatno smatra da je taj praznik toliko integrisan u nacionalnu kulturu da je više stvar "britanskosti" nego religije. Što je pogled na stvari koji možda ne bi mogao da preživi oštricu multikulturalne sekire.

Usuđujem se da napravim digresiju jer mislim da je vredno pažnje primetiti kako je pojam "britansko" ono što mnogi savremeni idealistički (što nije kompliment) mislioci zovu "konstrukcija". "Moderno" poreklo tog pojma pripisuje je kralju Džejmsu I, koji je bio Škot po rođenju (kao što je Roulingova Škotkinja po prebivalištu), dakle kralju koji je sa škotskog prestola prešao na britanski kada je Engleskoj ponestalo Tjudora. Drevne Britance najpre su pregazili Rimljani, zatim Anglo-saksonci, i na kraju Normani. A ipak "Britanija" je dobar način da se pod jedan pojam podvede sve ono što međusobno razlikuje Škote, Velšane, Irce i Engleze. Tri stotine godina kasnije, sve te grupe u okviru jedinstvene britanske kulture do izvesne granice zadržavaju svoj identitet. I to je jedan veliki trijumf "monokulturnog" pluralizma u uspešnom preplitanju različitih grupa u uspešnoj naciji, a da pri tom nijedna od njih nije potisnuta.

Ali vratimo se Roulingovoj. Knjige o Poteru su restriktivnije i čak od liberalnog pluralizma, a kamoli radikalnog multikulturalizma. Svi učenici nose standardizovanu odeću (mada sestre Patil nose sarije na događaju koji je ekvivalent maturskom plesu), jedu standardnu britansku hranu (u menzi Hogvarta nema špageta i karija), itd. Ako bi se multikulturni standardi primenili i na sve ostalo, serijal o Poteru bi mogao da se napadne i da se nazove svakakvim imenima – što bi se verovatno i dogodilo da nije tako popularan i da su ti koji bi voleli da budu cenzori, kao što nikada nisu, barem malo maštoviti.

Zanimljivo je da se u Hogvartu ne uče strani jezici i ne proučavaju strane kulture. Malo je učenika koji nisu Britanci i nisu beli. To je i samo maštarija, ali i nostalgična slika Britanije kakva je bila ranije, ali danas više nije. Ipak, Poter jeste prožet demokratskim liberalnim pluralističkim osećajem da je postoji ogroman i raznolik svet van našeg društva. Ima simpatičnih referenci na tuđinske zajednice čarobnjaka, no sve su one ipak samo izraz tradicionalnih nacionalnih kultura i istorija i proizilaze iz lokalnog folklora i mitologije. Tako je, na primer, irska maskota leprikon. Dakle, svet je sačinjen od jasnih nacionalnih kultura koje se jednako uvažavaju (tu je samo nešto malo nežnog britanskog ismevanja Francuza), i koja je svaka entitet za sebe. Te "nacije" nisu agresivne jedne prema drugima (o njihovim odnosima brine Biro za čarobnjačku saradnju), ali isto tako njihovi pripadnici bez ustručavanja i s puno ponosa i samouverenosti prihvataju i prikazuju vlastitu nacionalnu tradiciju.

U britanskoj čarobnjačkoj zajednici postoji i "drugo" (da ponovo upotrebim postmodernu terminologiju), ali ono je mnoštvo različitih vrsta koje su sasvim legitimne pošto se ne može očekivati da goblini, kentauri i obični džinovi budu naslednici iste kulture kao i ljudi. Ljudi upravljaju, ali se i suzdržavaju, kako od zakona koji su sami doneli, tako i od iskorištavanja drugih inteligentnih oblika života. Diskriminacija se kritikuje, ali se zato, s druge strane, politička korektnost satirizuje, recimo kada Hermoina pokušava da kućne patuljke uveri da prihvate njenu definiciju slobode iako oni to ne žele.

Dakle, liberalni pluralizam se brani tako što se podržavaju individualna prava ne-standardnih ljudskih "manjina" da dođu do izražaja: pravo polu-diva (Hagarda) da se priključi ljudskom društvu, kentaura (Firenca), koji je izbačen iz svog plemena zato što se usudio da "sarađuje" sa ljudima", ili vukodlaka (Lupina) da budu nastavnici. Tome nasuprot, gotovo da možemo zamisliti multikulturaliste koji opravdavaju odbijanje vlasti (Ministarstva magije) da prihvati tu želju za akulturacijom u glavno društvo. Pravi vukodlak, gotovo da ih možemo čuti kako to izgovaraju, treba da jurca po šumi i ujeda ljude a ne da poriče svoj pravi identitet kako bi se pridružio ljudskoj političkoj zajednici (Redu feniksa), on ne treba da pije lek koji će sprečiti transformaciju (pravi američki kentaur, nema sumnje) i podučava predmet Odbrana od mračnih veština. Ovako postavljen zaplet odbacije anti-individualistički intoniran zahtev multikulturalista da svaka grupa doseljenika odbaci vlast dominantne kulture, i da onda zahvaljujući tom odbacivanju, ostane onakva kakva je oduvek bila.

U serijalu o Poteru vidimo – i zbog toga mnogo ljudi i voli te romane – veličanje jedne jake kulture koja ima jasne, i tokom vremena dokazane standarde i ideje kojima podučava svoje građane i od njih očekuje da ih brane i poštuju. Pojedinci imaju pravo da biraju, a potkulture imaju pravo da gaje svoju posebnost u jednom širem kontekstu. U svakoj zemlji postoji preovlađujuća kultura i preovlađujući stil. Različitost je dobrodošla, ali ona nije najviša vrednost.

Jedna od mnogih ironija vezanih za suprotni pogled na stvari jeste to da oni koji su užasnuti fenomenom globalizacije zapravo u svojoj radikalnoj multikulturalističkoj viziji zagovaraju otelovljenje najgore vrste globalizacije. Globalizacija je navodno projekcija jedne velike svetske kulture sa mnogo lokalnih varijanti, dok multikulturalizam predlaže stvaranje mnogo "različitih" kultura koje su jedna drugoj nalik kao jaje jajetu pošto je svaka od njih jednaka mešavina "različitosti".

Ako sve zapadne zemlje postanu jednaka mešavina afričkih, azijskih, evropskih i bliskoistočnih načina života, onda među njima neće biti nikakve prave razlike. Na taj način bi se različitosti koje postoje u istoriji potisnule i nekoliko stotina postojećih nacionalnih i subnacionalnih kultura bi se rastvorilo u jednu osnovnu mešavinu koja bi se ponavljala do beskonačnosti i u kojoj bi svaki put postojala ista srazmera kineskih, afričkih i drugih sastojaka.

Iako se to nikada ne priznaje otvoreno, pristalice tog sistema ne žele da se on primeni na zemlje Trećeg sveta, već bi one trebalo da u tom pogledu ostanu nepromenjene. Kina i Saudijska Arabija, na primer, trebalo bi da i dalje zadrže svoj tradicionalni i specifični identitet. Samo Zapad treba da izgube svoj. A tu je još jedna velika ironija: multikulturalisti kažu da oni odbacuju svaku ideju da je zapadna civilizacija superiorna, dok istovremeno implicitno tvrde da bi ona, u varijanti multikulturalizma, bila bolja od onih "nazadnih", tradicionalistički monokulturnih nacionalnih kultura. Zemlje koje se prilagode njihovom obrascu bile bi naprednije od "samo" nacionalnih zemalja poput Argentine, Egipta, Indije ili Kine. Na kraju krajeva, kada bi oni sproveli ono što žele, onda bi zemlje revolucionisane radikalnim multikulturalizmom bile otelotvorenje vrhunskog i superionog "dobra" koje se ogleda u različitosti baziranoj na tome da ne postoji jedna centralna kultura, već samo zbir različitih kultura.

Ali šta ako se multikulturalizam pokaže kao dobar, ako na kraju doseljenici prihvate u javnoj sferi dominantnu kulturu, ako istovremeno sačuvaju svoju različitost u privatnom životu i žive prema zakonima koji se odnosi na sve? Drugim rečima, šta ako multikulturalizam znači da istorijski dominantna kultura ostane tu gde jeste, bez obzira na to što su joj pridodate i druge kulture koje su donele doseljeničke grupe? Moglo bi se reći da je taj umereni multikulturalizam samo drugo ime za demokratski pluralizam.

Ako se to bude dogodilo, onda će ishod opet biti ironija, mada ovaj put malo srećnija. Sve te popravljene, istorijski monokulturne zemlje bi u tom slučaju više ličile na model koji oni tvrde da ne vole, na lonac sa originalnom mešavinom nacija u kome vlada demokratski pluralizam – na Sjedinjene Američke Države. Razmislite o tome: univerzalni multikulturalizam bi mogao, i pre nego globalizacija, da proizvede raznolike varijante onoga što je prvobitno Amerika proizvela zajedno sa svojim doseljenicima.

U stvari, upravo to je ono što je Roulingova učinila u svojoj verziji Britanije. Književnost, naravno, ima više različitih funkcija, a među njima je i to da obraduje čitaoce, da im pomogne u razumevanju sveta i da obrazuje. Velika književna dela sadrže istine o ljudima, životu i društvu. To važi i za serijal o Hariju Poteru. I, usput budi rečeno, velika književna dela su gotovo uvek bazirana na velikim kulturnim identitetima i tradicijama. Ponekad su među najboljim tumačima oni koji potiču iz doseljeničkih ili manjinskih grupa i na originalan način posmatraju dato društvo. Ali to je slučaj samo ako oni uglavnom prihvataju njegova pravila i ideje.

Tu se krije još jedan razlog zbog koga treba ono što bi se moglo nazvati nacionalnim demokratskih pluralizmom (i zapadnom civilizacijom uopšteno uzev) odbraniti od svih postojećih lordova – i ajatolaha – Voldemora i njihovih malih pomagača.

(Prof. Bari Rubin je direktor centra Global Research in International Affairs (GLORIA), na Interdisciplinarnom univerzitetu. Njegova nova knjiga nosi naslov Istina o Siriji (The Truth About Syria, Palgrave-Macmillan). Tekst preuzet sa www.globalpolitician.com .

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM