Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Sajam, sabor, vašar:

Srpski pisci o sajmu knjiga

 

Vasa Pavković

 

Uz temat u ovom broju

Prošao je još jedan Sajam knjiga. Ubrzano se zaboravljaju činjenice i one neće biti važne sve do idućeg 15. ili 16. oktobra, kada se sasvim primakne novi Sajam knjiga.

Da li se iko danas, sedam dana posle uspešnog završetka još jednog Sajma knjiga, seća svih priča koje su pratile organizaciju, borbu za štandove u centralnoj hali, svih obećanja i obmana? Da li se iko seća imena kanadskih pisaca koji su bili naši gosti, izuzimamo Davida Albaharija, koji je naš pisac koji piše u Kanadi, i Duška Petričića, koji je naš karikaturista, koji crta u Kanadi. Nepoznatih pisaca čije su pojave i biografije u vreme trajanja Sajma potisnule u medijsku senku najnovije pa i nezaobilazne knjige domaćih pisaca. Posebno je interesantno što su neka od dela tih nepoznatih pisaca objavile privatne izdavačke kuće upravo nekih od organizatora Sajma, sa lepim mestom u centralnoj hali. Ili da ne idemo daleko, da ostanemo kod Italije, koja je bila počasni gost ovogodišnjeg Sajma knjiga. Da li su odista dve knjižice g. Magrisa važnije od novih knjiga nedavno preminulih Stevana Raičkovića i Pavla Ugrinova, od pripovedačkih knjiga Mihajla Pantića i Milete Prodanovića, od pesama Bore Radovića i Milutina Petrovića, Marije Šimoković i Radmile Lazić?

Da li se sedam dana posle završetka Sajma knjiga iko seća da je korpa sa novinarskim glasovima datim najboljim izdavačima greškom a volšebno završila u kontejneru? Šta mislite - da je u Miloševićevo doba, g. Mira bacila tu korpu u kontejner, da li bi se dotični čuvari korpe pobunili? I da li bi mi, potpisali njihove peticije u ime odbrane slobode i pravde?

Da li odista imamo pravo na tamni zaborav i večito ćutanje?

Sedam domaćih pisaca, različitih poetika i žanorva, napisalo je svoje mišljenje o Sajmu knjiga... Ovo je samo mali predlog za razmišljanje.

Mira Popović, prozaistkinja i novinarka, Pariz

ČEMU SAJAM KNJIGA U ZEMLJI U KOJOJ SE MALO, ILI NIMALO, ČITA?

Budimo iskreni : nijedan pisac na svetu nije sa svojim knjigama postigao tiraž ploča najpopularanijeg benda svih vremena, Bitlsa, prodatih u 1,1 milijardu primeraka; nijedan autor knjige nije dosegao slavu fudbalera Dejvida Bekama. Knjige se, avaj (!), svagde, pa i u nas, manje kupuju i, dakako, čitaju, nego što se «konzumiraju» proizvodi masovne kulture, popularna muzika, sport … Treba li knjiga pred tom činjenicom još više da ustukne, da nastavi da preživljava, ili da bude agresivnija, da na sve načine - a među njima i preko Sajma, koji joj je neprikosnoveno posvećen - pokaže svoju zavodljivost imunima na njenu lepotu i draž?

Poslednji, 52. međunarodni Beogradski sajam knjiga bio je tematski posvećen Dositeju Obradoviću i prosvećenosti, kao u inat poražavajućim podacima proslogodišnjeg, dosad najsveobuhvatnijeg istraživanja tržišta knjiga i čitalackih navika u Srbiji, koji nedvosmisleno kazuju da knjiga našem čeljadetu nije najbolji prijatelj. Istina je: knjiga obrazuje, prosvećuje: «U knjizi je svetlost. Otvorite knjigu. Pustite je da obasjava», rekao bi Viktor Igo. Ali, ona budi i snove, i maštu, i - što da ne? - zabavlja. Zašto i kako se dogodilo da su ljudi u Srbiji, inače skloni hedonizmu raznih vrsta, mahom prikraćeni za zadovoljstvo čitanja? Zašto su slobodu čitanja ugrozili autocenzurom? Pitanje zaslužuje ozbiljnu sociološku studiju. U njenom nedostatku, treba učiniti sve da se knjiga približi čitaocu, ili čitalac knjizi, svejedno. Jedan od puteva, ubeđeni smo, vodi preko Sajma. Zato nam se čini da je pitanje o smislu Sajam knjiga u zemlji u kojoj se ne čita – suvišno. Kao što bi, na neki način, to bila pitanja: Čemu Bitef u zemlji u kojoj se ne ide u pozoriste, ili FEST i drugi filmski festivali u zemlji u kojoj ne rade bioskopi, ili Bemus u zemlji koja oskudeva u koncertnim dvoranama?

Beogradski sajam knjiga je magično mesto. I mesto života knjige. Njegov vašarski šarm (proistekao iz privlačnosti kupovine robe-knjige sa značajnim popustom) paradoksalno nije u neskladu sa uzbuđenjem zbog mogućeg susreta sa nekim od vodećih savremenih pisaca, svetskih i domaćih, gostiju Sajma. Naprotiv. I knjiga, i autor, i izdavač, i kritičar, i posetilac Sajma – kupac knjige, odnosno čitalac, pristupačniji su jedni drugima nego na bilo kom drugom mestu, pa se tu u najširem smislu može govoriti i o demokratičnosti manifestacije. A u sve što nosi oznaku demokratije ne bi valjalo dirati.

Ako je verovati zvaničnim statistikama, Beogradski sajam knjiga posetilo je ove godine oko sto pedeset hiljada ljudi, svih obrazovnih struktura i starosnih dobi. U tome on, opet paradoksalno, gotovo ne zaostaje od nama dobro poznatog pariskog (sto sedamdeset hiljada posetilaca) koji, doduše sa nešto elegantnijim naslovom – Salon knjige – pretenduje da bude najveća smotra knjiga u Evropi ne računajuci poslovni Frankfurtski sajam.

Imati sajam knjiga koji po obimu, značaju i broju posetilaca spada među prve u Evropi – u zemlji u kojoj se malo, ili nimalo, čita je po sebi fenomen. Ekstravagancija na naš način. Ne bi je trebalo narušavati. Održati Sajam znači podrzati autore, izdvače, knjižare, čitaoce, čitav svet knjige , ali i pružiti mogućnost onima koji ne čitaju da se “prevare” i posegnu za knjigom, bilo da su se okuražili da i sami posete prestižni vašar, ili im je informacija sa Sajma o nekoj publikaciji zagolicala uvo, pa su knjigu kupili u knjižari, ili pozajmili od prijatelja. A posle sve ide lakše. Jer, zadovoljstvo knjigom je zarazno. Ne mora se obavezno čitati Rolan Bart da bi se to zadovoljstvo prepoznalo.

Milan. B. Popović, pesnik i kritičar, Beograd

Čemu Sajam knjiga u zemlji u kojoj ljudi ne čitaju?

Književnost kao deo kulturne ponude stiže na najniže grane. Pre svega zahvaljujući književnom izdavaštvu koje je, doslovno i bukvalno, pre izdajništvo (i protiv) autora, nego bilo kakav (završni) deo književnog čina. Poraz (spuštanja) je i moralne i duhovne i artističke prirode. Stanje na knjižarskim policama je takvo da je i tzv. undergraund/supkulturna/ popularna / kontra-kulturna opcija sve aktivnija, ubedljivo drži tron i poput bajkovitog i magijom opasanog, neotkrivenog zamka misli je. A da li je? U sveopštem haosu štancovanja knjiga, kako etabliranih tako i anonimnih autora, koji svi zajedno i pojedinačno, čast izuzecima i u najmanju ruku, nedvosmisleno simbolizuju najdinamičniju (spisateljsku) ipsaciju. Mušku ili žensku (kao i pismo) - birajte sami.

Sajam knjiga, beogradski se više nego ikada ranije, pretvorio u jednu (samo na prvi pogled) lepo upakovanu a zapravo bespoštednu i beskompromisnu tržišno - kulturnu pijačnu ponudu u koju su, ni krivi ni dužni, uvučeni i sami stvaraoci/umetnici, sada i ovde, nedvosmisleno - intelektualni robovi i potrošna roba - na prodaju. Baš kao zrnu pasulja nalik. Bez razlike. Ni u ceni, ni u kvalitetu. Kao i zrno i (svaka) knjiga ima (da li je baš tako?) svog kupca. Godinama unazad, u domaćem, tzv. književnom izdavaštvu, par izuzetno bitnih književnih žanrova se u praksi ne mogu (ili neko to uporno ne želi, ostaje i dalje veliko pitanje) objavljivati iz realnih izdavačkih finansijskih izvora. U prvom redu mislim na (marginalizovanu i uniženu, skrajnutu) poeziju, književnu istoriju, književnu kritiku, dramu i esejistiku. Koliko je (bilo čije i koje) izdavaštvo ovim (nedopustivim a realnim) nedostatkom uskraćeno ne treba posebno naglašavati. Opet, sa druge strane (iste a ispostavlja se, rđave knjige) imamo gladan (ali i bukvalno i metaforički) u potpunosti egzistecijalno rastrzan i raspet, prenapregnut, ekonomski do krajnjih granica urušen i opustošen čitalački auditorijum koji, iako generalno gledano u izrazitoj i sramnoj manjini, hrli, praznih džepova u dupke pune sajamske hale. I na šta/koga (tamo) nailaze? Na marketinški/veštački (pre)forsirane naslove, na odomaćene i opšte prihvaćene tzv. sponzorske i diktirane, daljinski navođene knjige, koje se sa klasicima, rame uz rame, sukobljavaju u ovom (našem) kulturnom a živom blatu. Gacajuću po njemu do grla. Čini se da najbolji mogući odgovor na pitanje: čemu Sajam knjiga u zemlji u kojoj ljudi ne čitaju? (nesvesno a iz godine u godinu zabrinjavajuće dosledno i neizostavno) daju sami prodavci knjiga/knjižari - zaposleni na zakupljenim štandovima. Podsetio bih na onaj ogavni, jezivi aplauz (olakšanja, očaja, besa, ko će ga znati?) knjižara - koji se demonizirano prodorno a uporno prolama etrom kupola - u momentu gašenja svetlosnih lampi (koje, inače, boje alarmantno krvavo crveno, na uzbunu!) pred smiraj doslovce (svakog) sajamskog dana. I okončanja (ovdašnjih, strukturalnih i sistemskih) kulturnih, kulturoloških - muka. I njima je. I (potencijalnim) čitaocima je. U potpunosti. I na kraju, na piscima se, možda (i to treba pitati izdavače ukoliko su voljni da priznaju, pre nego li autore), može nešto i zaraditi. I to je, eto, razlog da se izdaju pisci i organizuju sajmovi ( i naplaćuju ulaznice za isti, čak i za svečano otvaranje!). Važniji, možda, od svih onih razloga koji su važili nekada, u zaostalim vremenima koja su cenila kulturu više nego što je to jednom zdravom tržištu potrebno.

Eva Ras, prozaistkinja i glumica, Beograd

Na brdovitom Balkanu tanke kriške torte

Niko ne zna sve a svako zna ponešto i to privlači mnoge ljude da posete Sajam knjiga. Knjige su pune čarolija, mogu da dočaraju, zamene sve što nam nedostaje u životu, ali je mnogo i onih koji neće ni minut svoga života da troše na tuđe misli, iskustva koja su opisana u knjigama. Na svim mojim putovanjima po belome svetu, posmatrajući druge narode, videla sam da se Srbija ni po čemu ne razlikuje od drugih. Svugde sam sretala nepismene, a i pismene nečitače. To je fama da su se na brdovitom Balkanu okupili oni koji ne čitaju a dolaze na Sajam da bi dokazali suprotno , to jest kako su ljubitelji knjiga. Ne verujem da i jedan dolazi koga ne zanimaju knjige. Ne, na Sajmu je taman toliko ljubitelja knjiga koliko treba da bude, koliko ih je u stvarnosti a verujem da jedan još veći broj nema prilike da dođe.

Sećam se kako su nas kao gimanzijalce sa nekoliko autobusa dovozili iz Subotice i kako smo bili srećni što smo u Beogradu i mnogi su od nas, umesto viršle u zemički sa senfom koji se tada prodavao u kioscima, sastavljali pare da bi kupili jednu jedinu knjigu. Jesenjinovu poeziju! I sada imam tu knjigu koju sam posle prisvojila, slagala da sam dala dalje a nisam. Viđam i sada autobuse koji dovoze decu iz svih krajeva Srbije i vidim istu radost na njihovim licima. Neka je Sajam i neka kruže lažne informacije da smo zemlja u kojoj se ne čita.

Knjiga je roba. Uvek se izvinjavam na književnim susretima kad ljudi preda mnom kupuju moj e knjig e, više bih v olela da i h poklonim jer dok pišem rukopis nije roba i ja svaku misao, ispisanu rečenicu namenjujem čitaocima bez računica koliko bi trebalo da ih košta . Dakle , čemu Sajam knjiga u zemlji gde ljudi ne čitaju ? To su predrasude, uvek su čitali oni koji su čitali i uvek je bilo i biće onih koji ne čitaju , čiji životi se uspešno zaokružuju sa onim, isključivo, nužnim knjigama da ne kažem udžbenicima i obaveznom lektirom . Među onima koji ne čitaju ima tri različ i te grupe, jedni ne čitaju i ne kupuju knjige , druga fela kupuje i ne čita a treći kupuju knjige kao poklon drugima. Najviše se divim onima koji niti čitaju, niti kupuju knjige ali njih ne srećete ni na Sajmu knjiga, oni su u velikoj većini, pune ulice Beograda dok ovi drugi razgledaju, pipaju i kupuju knjige. Malo je onih koji vole da se prikažu kao veliki čitači, a kad ih sretnem čudim se kako strasno tvrde kako čitaju a znam da ne čitaju. U svom dugom životu samo sam u jednu kuću ulazila gde nije bilo polica sa knjigama i gde domaćini nisu krili da im je mrska i pomisao da čitaju bilo šta osim dnevne štampe. Divila sam im se jer uprkos tome što pišem i objavljujem , oni su otvoreno odbijali i pomisao da su knjige u njihovom životu potrebne, sa nevericom su me gledali kako ja to i čitam i pišem, pitali se da nisam malo udarena kad njima ni jedno ni drugo nije potrebno a bili su obrazovani ljudi, završili fakultete. Oni više vole da se razgaće u kući i da se kartaju, zapevaju i dobro da pojedu a pri tom kod njih podrazumeva se da koriste divno posuđe za serviranje i kriške torte seku veoma tanko, kako bi se tanani ukus razlivao u ustima a ne prostački da ocapare komadinu koja niti na tanjiru deluje otmeno niti od velike količne može da ispolji ukus. Dakle moji prijatelji, koji ne čitaju, nisu prostaci, naprotiv posluženje im je visoko sofisticirano kao u luksuznim restoranima de luks kategorije što je isto jedna vrsta načitanosti. Sajam knjiga nije za njih organizavan nego za one druge koji kupuju da bi knjige slagali na policama i nadali se vremenu u kojem će da ih čitaju.

Moja kuća je puna nepročitanih knjiga a ja ih kupujem uvek sa željom da ih pročitam ali naše oči su ograničenih mogućnosti i dnevno, čak ni veliki čitači, nisu kadri da pročitaju više od trista strana. Balzak je bio genije, on je istovremeno čitao pet redova. Način življenja ometa čitanje, taman se nadžedžim a zazvoni telefon i život krene svojim tokom, oduzme vreme namenjeno za čitanje a sutra se pojave nove knjige i tako one od juče ostanu nepročitane na policama. Ali sve su te knjige kupljene sa željom da se pročitaju i ne vidim ništa loše u tome da ih kupujemo više nego što možemo da pročitamo. Svako vreme ima svoje književne zvezde, čija dela čitaju i oni koji inače ne čitaju i tako se iz dana u dan puni ogromna hala i koliko smo radoznali Sajam knjiga bi mogao i dva puta godišnje da se organizuje.

Vladislava Vojnović, pesnikinja i dramaturg, Beograd

SABOR, SAJAM, VAŠAR!

Sve tri reči iz naslova ovog teksta označavaju sličnu pojavu, a mogu se, odnosti i na istu. Razlika je samo u opterećenju drugim i svim narednim značenjima koja na reči lete kao insekti na uličnu rasvetu ako radi ili Srbi na masovna okupljanja ako se oglase u medijima!

Sajam knjiga je «sajam», a ne «sabor» ili «vašar». «Sabor» bi zvučao suviše crkveno (zbog često diskutovane crkveno-duhovne reči «sabornost» koja je emigrirala u ideološko-politički novogovor) ili suviše etno ili turbo-folk muzički zbog sličnih smotri. «Vašar» bi, pak, zvučao previše kičerski i jeftino. Sajam, do duše, zvuči privredno-trgovački, no to i jeste ili bi trebalo da bude jedna od fukcija dotičnog dešavanja, kako se to i nekada događalo u pedeset i dve godine postojanja Sajma knjiga u Beogradu.

Međutim, bez obzira na ime i hteli mi to ili ne, ima naš Sajam u sebi puno od «sabora» i «vašara», u svim smislovima. Dolaze tu svake godine hiljade posetilaca svih starosnih, profesionalnih i socijalnih kategorija. Kao i na druge saborno-vašarske sajmove i festivale najmanje ih dolazi zbog objekata okupljanja koji se, ruku na srce, mogu naći i u druga vremena i na drugim, mirnijim mestima. Ono što je važnije, jeste stara društvena zabava – videti i biti viđen, pa kasnije imati temu za razgovor: «Bila ja na Sajmu knjiga, kad tamo, zamisli, naletim na tog i tog, a pored stoji taj i taj sa tim i tim i još ga čujem kako kaže...» Nije to jedna tema, to je niz tema, pa još ako krenemo putem stilskih vežbi Rejmona Kenoa, trajaće nam, ako ne do sledeće godine, a ono sigurno do kraja nadolazećeg slavskog perioda!

I kad stvari tako stoje, zapitaće se neko, treba li uložiti silne pare iz sirotinjske kase kulture baš u to. Nacija je kažu, polupismena, knjige ne čita ko ne mora, a vidi se sve to i po tretmanu pisaca, tiražima onoga što nije vašarska zabava, urnebesnim prevodima i još urnebesnijim lekturama pojedinih knjiga... Kad sam pre neku godinu videla u koliko primeraka npr. Branko Kukić objavljuje knjige iz sjajne edicije «Cveće zla», došla sam kući ubeđena da više neću pisati – mogu 300 ili i svih 500 svojih u idealnom slučaju pretpostavljenih čitalaca da obavestim preko telefona o onome što mislim ili osećam!

A onda, opet, ne da čoveku đavo mira – sve se nada da u opštoj «sajamnosti» i «vašarnosti», da ne kažem «sabornosti» ima mesta da se «oduzmu» i oni što se broje malim procentima «nesabranih» u stado u kojem je toplo, ali i malo zagušljivo, da ne kažem nešto gore. O srećnim slučajnostima koje bi dovele do toga da neko ko je pošao po pljeskavicu ili izvikanu šund ili dnevno-političku knjigu, ipak, kupi nešto kvalitetno i malko se produhovi, da i ne govorimo. Znam da nije verovatno, ali se nadam da je moguće da se i takvo nešto desi. Čak je, zrelo se nadajući, i verovatnije da u piramidi našeg tranzicionog društva do takvih srećnih anomalija dođe dole i uz pljeskavicu, nego da tzv. društvena elita koja «pije vina iz novina» povede stado u pametnijem pravcu.

U ”Osnovu” znamenitom aktu kojim je 1826, godine pokrenuta Matica srpska ubeležen je datum, 14 januar. Zavetom: ”Jedan bez drugog ništa činiti ne može, no svi skupa” istaknuta je sabornost kao istinska vrednost u kojoj iščezavaju, kao u crkvi među verujućim, sve razlike društvenih slojeva. Zato se Matici odmah pridružuju zemljoradnici, ali i bezemljaši, plemići i zanatlije, činovnici i naučnici, lekari i pisci- svi jednaki u želji da uzdignu duh svog naroda.

Ne samo da bi bilo lepo nego i poželjno da i današnje generacije nosi ista misao kao one generacije koje su stvorile Maticu srpsku i koje su je održale u životu. Danas je za tim veća potreba nego juče.

Stevana Sremac, prozaistkinja, Beograd

REČ O SAJMU KNjIGA

Tih sajamskih dana vreme je bilo, što bi rekao jedan moj prijatelj, škrofulozno. Svako se sebično skupio pod svoj kišobran, ne sećajući se da ni kišobran ni dan ne treba da potroši sam. Na semafor se slabo obaziru i mrzovoljni vozači akamoli pokisli pešaci, ide ko gde je naumio, bez čekanja. A kažu da je na sajmu knjiga, u vreme najvećih gužvi, svakih desetak minuta nestajala po jedna knjiga. (Ako ih bar pročitaju, prosto im bilo!) Eto, takvi smo.

Stotine izdavača, a piscima ni broja se ne zna. Reklo bi se da svako ko napiše knjigu, kakvu god, nađe načina da je objavi. Pa se pod magičnim pojmom književnosti nudi sve i svašta, i to uz popust! Ali, nije uputno da pisac o tome govori, ima pozvanijih. Da ne budem kao ona baba koja je stalno jadikovala kako se svet iskvario i zazivala rat ili neku pošast. A kad je prekore, ona bi odgovarala, neka vala izgine sve što ne valja, a da ostanemo mi koji smo saglam!

Zato, za sada ostajem pri tome – samo neka se čita! Kupljene knjige, pozajmljene, pa i one krišom gurnute u džep, torbu ili kesu.

Sajam knjiga je ove godine imao dvesta hiljada posetilaca . Da ulaznica nije koštala kao jedna knjiga, taj broj bi sigurno bio i veći.

Mogli su ljudi lepo, i tih kao i ostalih dana u godini da kupe u knjižari knjigu koju žele, bez vožnje po gradu koja se, čim padne kiša, oduži do krajnjih granica izdržljivosti nerava, bez gužve, pešačenja i mokrih nogu. Kad već sajamski popust nadoknade plaćanjem ulaznice. Ali, na sajam se ne dolazi samo zbog popusta. To je praznik knjige. Tih dana se knjiga, zahvaljujući medijima koji daju redovne izveštaje sa sajma, makar pomene u svim beogradskim domovima, čitao ko ili ne čitao!

Knjige se uzimaju u ruke, razgledaju, kupuju, razmenjuju, o njima se priča. Energija knjiga, pisaca, ljubitelja knjige i posetilaca sajma koncentrovano se širi Beogradom. Iz dana u dan rastao je broj posetilaca, i to donekle otupljuje oštricu brojnih primedbi na račun organizatora sajma, izdavača i ponuđača knjiga. Što jes` jes`, svi se trude, u sopstvenu korist naravno, a i kako bi drugačije!

Prisustvo brojnih stranih izdavača na sajmu jedan je od lepih načina da veliki svet dovedemo u našu malu zemlju. Samo, podjednako je važno da i naša mala zemlja izađe u taj veliki svet, na isti način.

Jedan, rekla bih petnaestogodišnjak, stoji za štandom i guta knjige očima. Vidi se šta ga muči. Nema para za sve što bi hteo pa ne može da se odluči. Smeta mu i jakna, pa čas je prebaci u jednu, čas u drugu ruku. Na kraju je gurne među kolena, oslobodi ruke i posveti se knjigama. Prodavačica ga gleda blagonaklono i ponudi mu pomoć.

„Uh, ne znam, ima toliko stranih pisaca, i to dobrih, a ima i nedobrih!“

Prodavačica izvi obrvama i okrenu se drugom kupcu. Mladić slegne ramenima i izmakne se. Samo je čovek bio iskren...

Videla sam ga kasnije za drugim štandom, gledao je knjige domaćih pisaca. Bojim se da bi mu komentar bio isti...

Ali, opet je jaknu pridržavao kolenima, a rukama je gladio knjige, kao mačiće.

Moć koju ima knjiga, prednost u odnosu na druge medije koji takođe vrše prenos informacija, svakako jednim delom potiče iz zadovoljenja iskonske potrebe čovekove za dodirom i bliskošću. Knjiga se drži obema rukama, a i daje se rukom u ruku. To je most između ljudi koji je lako preći. U doba sve veće otuđenosti, (kad se i kišobran teško deli), ovaj je most utoliko dragoceniji.

Sajam knjiga, kao mesto gde čitalac nađe knjigu, novinar sagovornika, pisac čitaoca, bibliotekar knjigu, prijatelj prijatelja, a svi opet knjigu, dobrodošao nam je.

Do sledećeg sajma!

Mileta AĆIMOVIĆ IVKOV, književni kritičar, Beograd 

SAJAM 2007 / ČITANjE 

Srazmerno često navođenje činjenica da se u našij zemlji, odnosno u srpskom kulturnom, duhovnom i jezičkom prostoru, uočljivo malo čitaju knjige; činjenice koju, uzgred, nije previše teško proveriti, ukazuje na potrebu da se ovaj važan segment obrazovanja i kulture češće dovodi u fokus interesovanja javnosti. Najpre one koju u medijima nazivaju „stručnom“.

Oslanjajući se na statističke izveštaje ili, često ironične, komentare hroničara i kritičara domaćeg kulturno-umetničkog života, dobronamerni, a zainteresovani, posmatrač može da, jednim delom, o narečenom stekne sasvim pogrešnu sliku/predstavu. Jer ako u retorički formulisanom pitanju: „Čemu sajam knjiga u zemlji u kojoj se malo ili nimalo čita? ne prepozna želju da se formuliše i opiše još jedan paradoks u našem trajućem kulturnom pa i političkom životu, on neće lako, ili neće nikako, doći u posed zadovoljavajućeg, a to znači, istinitog i precizno datog odgovora. A taj očekivani odgovor morao bi, smatram, da u sebi sadrži i određenu, barem aluzivno naznačenu, dozu otimistične dobronamernosti.

Jeste, dakle, sajam je vašar. A na vašaru knjiga, kao i na svakom vašaru, svega ima. I svašta tamo može da se vidi. Međutim, on je i jedinstvena prilika baš za to – da se ljudi vide, da budu viđeni. Za opstojavanje stvaralaca u našoj (čitaj maloj i zatvorenoj) sredini taj aspekt nije beznačajan. Narod smo koji, jednim delom, voli familijarno prepoznavanje. A sajam je prilika da se čitaoci, i oni drugi, sretnu i lično, pobliže upoznaju sa piscima i izdavačima. Ako je samo zbog toga sajam treba da postoji. Ekonomski rezultati sajamske prodaje knjiga za optajanje izdavaštva takođe su neuporedivi. Nigde se, govorim pouzdano, za tako kratko vreme u Srbiji ne proda više knjiga.

Evo, dakle, dva važna, smatram opredeljujuća, razloga da sajam nastavi da postoji. Ali i da se, prirodno i normalno, evolutivno menje. Da se, zapravo, jednim delom i on pomeri iz sopstvene inercije i organizaciono prilagodi zahtevima i logici savremenog doba, odnosno novoformiranim kulturnim potrebama savremenog čoveka. Na taj način u staro-novom ruhu on bi, mada je i danas dragocen i važan, sutra bio uspešniji i bolji. A što se civilizacijske navike čitanja tiče, u veku antiprosvetiteljstva u kome trajemo, ona je, znamo, u nizlaznom trendu u celom razvijenom svetu. Pa, eto, barem smo mu po tome i mi komplementarni.

Neka, dakle, neverne Tome ne brinu previše. Jedan važan intelektualni sloj čitao je, čita i čitaće. Tu se ništa neće promeniti. Tu mislim na čitanje dela naučnog i visoko umetničkog sadržaja. Ne na trivijalnu literaturu. Ona samo, prividno, održava čistu naviku, refleks čitanja – i ništa više. A danas čak ni to. Jer ono što su, u socijalizmu, bili vikend romani na kioscima, danas su sapunice na televiziji.

I da, najposle, u formi malog poređenja, izvedemo zaključak.

Bez obzira što se velik broj nas danas vozi najmodernijim sredstvima prevoza, bicikl nije izgubio svoju funkciju. To je i sudbina knjige. A da bi ona „živela“, kod nas postoji sajam. Zbog toga on, bez obzira na nevesele izveštaje o smanjenoj čitanosti, valja da opstane. Jer po njemu se, znamo to, prepoznaje i ova zlosrećna zemlja.

Laslo Blašković, pesnik i romansijer, Novi Sad

LAKU NOĆ, DECO

Naše mačke krče u februaru, dok se, međutim, čitaoci uzvrpolje u oktobru. Ali iscuri očas i ta sajamska nedeljica, pa hajd'mo onda opet u debeli zimski san, među slike koje se zaboravljaju.

A sajam knjiga kao i svaki vašar. Malo đinđuvačkog glamura i markeniških utopija, po tajnim receptima Zapada koji se vidi izdaleka, iz glasina. Najprvo – vašar taštine. Sajam u rajskoj ubožnici. Koliko samo pisaca nervoznih kao kokoši, što prošavši kroz tesna, zakrčena vrata zastanu pred sajamskim mravinjakom, pred improvizovanim literarnim ulicama koje vode ko zna gde, i pomisle, rastinjakovski, privijajući uz srca tek objavljene (štedne) knjižice – a sad smo na redu nas dvoje!

Oh, šta je tu književnika žednih sopstvenih reči, kritičara spremnih na sve, novinara u potrazi za normom! Još kad bi naišao poneki čitalac, ono biće nezainteresovano za slavu, jedan što ne vidi unapred svoje ime na koricama, onaj što povodom drugih ne govori isključivo o sebi, bar jedan što čita čista srca, čitanja radi, taj jedan jedini, o kome sanja svaki pisac!

Selindžer je, znamo to, jednu knjigu priča posvetio – čitaocu. On, koji je postigao nezamisliv, planetarni uspeh s Lovcem u žitu , ipak je čeznuo za čitaocem (bestseleri , rečeno je, ne znače množinu čitalaca nego kupaca), ali ne za onim profesionalnim sricačem poremećenim neposrednim učešćem u književnom procesu, ne za rutinerom kome je čitanje zanat, nego za običnim, bezinteresnim čitačem, koji čita sebe radi, iz zadovoljstva i bez solipsističkih ambicija, ako takav čitalac, vaj, uopšte postoji. A i ako ga nema, ništa nas ne košta da ga čekamo i sanjarimo o njemu. Džojs je, recimo, hteo čitaoca koji će sve svoje vreme, čitav život, posvetiti gonetanju i gustiranju njegovog dela.

Ali dok ga ne pronađemo putem javnog konkursa ili sistematskom policijskom akcijom, dok ga ne napravimo od onih snova, sklopimo kao Frankenštajna, njega, krivca za sve ovo (krivog bez krivice), uzmi šta ti život pruža, šta ti padne pod ruku.

U celoj toj priči, posao književnog kritičara je, sa svih strana, prilično prezren. Sartr je tautološki tvrdio da je kritičar tu da – kritikuje. To jest, da u organizmu teksta (kako to samo gordo zvuči!) traži slaba mesta. Takva istraga, međutim, teško paše slavoljubivim pesnicima (koje, opet, kako je to odavno zapazio Oden, uz halapljive kritičare, upišane profesore, bubuljičave studentkinje , jedino još tangira poezija, njeno ljupko, zarazno ništavilo).

Uostalom, sve to liči jedno na drugo, kako je već uobičajeno. Dobre i loše vesti idu od usta do usta, s kanala na kanal, prenose se kao žilavi virusi.

Istoriju pišu pobednici. Književnici fantaziraju. Štamparije štancuju. Izvesna je samo smrt, kako je to, za života, govorio Kiš.

I u toj šumi svako misli da vidi svoje drvo, svog favorita, delo zbog kojeg vredi umreti.

Neko sociološko istraživanje možda bi dalo odgovor na pitanje: zašto se ljudi lepe za najčitanije knjige, kao da je reč o cipelama, izdiktiranoj boji koja će se nositi ove jeseni, golom stomačiću, tetovaži na vratu, a sve, verovatno, po sistemu – kud svi, tu i moja ćelava glava. Malo je onih recepcijskih očajnika koji drže do ekskluzivnosti i puta kojim se ređe ide, onih što preferiraju izdvojenost i usamljenost koja je zadat život svakog čitaoca.

Čuo sam da su već počele da se štampaju koje idu uz televiziju kao čips ili pivo. Da li ste od onih koji pre zaspe s knjigom u ruci, ili dok vas polako prekriva televizijska plima?

Postoji veliki broj knjiga koje uopšte nisu knjige i ne znam zašto postoje. S obzirom na ono što sam malo pre ispričao, meni ne stoji zaklinjanje u opšte knjigoljupstvo. Svet će jednom umreti zatrpan sopstvenim knjigama kao Knut Hamsun. Kažnjen za svoj adamski greh. Tu pomaže istinska literatura, predstavljajući jednu vrstu veselog, ljubavnog šibanja.

Sajam knjiga uvek je prilika i za malo melanholije. Uvek pomislim, pred tim mnoštvom knjiga, koliko je samo onih koje će, sa svakom novom, biti istisnute i zaboravljene. Koliko dojučerašnjih hit pisaca čami na nekom dnu? Da li se još štampa Selenić? Ko li će se usuditi da objavi novo izdanje Aleksandra Tišme? Ako ne uradite nešto sada, dok ste u snazi, možete se nadati samo ponekom knjiškom moljcu iz neizvesne budućnosti. Zato se valja potruditi da vaša knjiga bude ona jedna, koju pročita neki savremeni intelektualac na godišnjem odmoru. To je, otprilike, mera našeg književnog uspeha.

Kome je to potrebno, bogo moj? Knjige rastu same od sebe kao divlje voće, pa kako ih ko ubere. Mi pevamo u pustinji, u čvrstoj ruci nekog mlitavca.

Aleksandar Lukić, pesnik i izdavač, Požarevac

RAZMIŠLjAJUĆI O SAJMU KNjIGA

Razmišljajući o Sajmu knjiga u Beogradu, baveći se njegovim fenomenom, preda me iskrsnuše neka nužna pitanja. Ne mogu otrpeti, a da ne kažem kako ta priredba već decenijama, do današnjih dana, podseća na kočiju privilegovanih veseljaka, pretovaren a po nejasnim principima sa nezaobilaznim glavnim junacima od Organizatora sajma, Izdavača, Pisaca, Urednika, Trgovaca, Čitalaca, do Slavne neimenovane publike koja među njima, valja reći, ima najiskreniju ulogu, dočim bez ustezanja i foliranja na samom ulazu u sajam kupuje jeftino, a potom, bez stida liže ušećerenu jabuku. Svi su se našli na okupu, zbijeni jedan uz drugog, teško se ovde može raspoznati ko je ko? Osim laži. I ja sam se zatekao u društvu tih veseljaka, voljno – nevoljno. Kakav sam čovek, tokom putovanja upozoravah ih da se uzmu pameti i uozbilje, ali niko ne hte da čuje moj savet. Pre krivine, u krivini, i iza krivine tik uz Savu, govorih im da će se sajamska kočija prevrnuti sama od sebe, ako nastavi ovakvom brzinom, niko ne veruje. Bilo je džabe govoriti, jer, niko nije pomišljao da promeni što u svom ponašanju. Shvatio sam da se svi ti, ipak, neslavni junaci, zbrda zdola, utovareni na sajamsku kočiju drže oprobanog recepta, kao davljenik za slamku. Tek, negdašnju komunističku kakofoniju priredbe, zamenila je apstraktna logika tranzicijskih zakona, koja je da se ne lažemo tu da opravda postojeću stvarnost, opsenama. Nakon traumatičnog iskustva urušavanja svih vrednosti u srpskom društvu, među nama, ni pomena o prevrednovanju. Nikom nije stalo do promena. Pa, dobro, kazah sebi. „Vi hoćete zabavu: Kolenike – vreteno? Kad je tako, eto vam kolenike vreteno!

Sujete pisaca i izdavača su namirene. Organizatori slutim, trljaju ruke, sumirajući finansijsku dobit. Publika se jedina, najdisciplinovanija u organizovanim posetama, vrćešila znamenitim sajamskim ulicama tokom 2007. godine, te se sedam dana besciljnog kruženja halama završi hepiendom, sa kakvom kupljenom knjigom, sakrivenom u cegeru. Koja je to knjiga okončala u cegeru? Zar je važno? Jadac, Kuvar, Rečnik magije, Udžbenik iz medicine, Osvećena ikona, ili? Koga je za to briga? Dolap se okretao. Politika je deljena džabe iz dana u dan, spakovana takođe u šarenu kesu, a u njenom dodatku „Svet knjige“ besplatna razglednica sa smeškom srpskih pisaca – grupni portret, njihove misli i mudrosti sabijeni u dva reda, o Sajmu knjiga, naravno, suma sumarum u superlativu. „Do sledećeg viđenja drugovi! Sajam knjiga, bio je i prošao, marš na čitanje!“ U zemlji Srbiji statistički podaci neumoljivo svedoče da je većina stanovništva formalno pismena, ali, organizatorima priredbe važniji je broj prodatih ulaznica, od činjenice koliko se u nas doista čita? Od činjenice kakva je vajda od vašara? Da bi, recimo, priredba morala da se menja, da ima drugačiji izgled i suštinu. Možda bi u njenom središtu trebala i morala biti dela domaćeg pisca, te da bi po tome, takođe i izdavači u vrednosnom smislu, sa naslovima domaćih pisaca morali činiti okosnicu manifestacije? Zašto prećutati, a ne reći da imaju pozorniju poziciju, prema daru i maru, služenju domaćoj literaturi, broju objavljenih domaćih naslova?

Dosadašnja kanonizacija izdavača podseća na praistorijsku životinju, kojoj su otkazale noge. Ovakav sajam, kakav je već, postao je starac, subordinirana piramida. Komunistički Sv. Pavle. Nesposoban da se menja. Kakav je to Sajam, ako na njegovim udarnim mestima iz godine u godinu posađeni čuče izdavači državne provinijencije: Službeni glasnik, Vojno izdavački zavod, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Zavod za udžbenike, itd?! Viđen folklor. Koliko ta mrtva shema, doprinosi ili šteti našoj sveukupnoj kulturi. Ko će se osmeliti da posledice sagleda? Da kaže: dosta!

Za beogradsku priredbu knjiga važne su orkestrirane senzacije, koje će po svemu sudeći, bezobrazne učenice i staromodne bibliotekarke prepričavati diljem Srbije. Vala i jest, bilo je divno gledati u predvečernjim satima srpskog pisca Milorada Pavića kome je izdavač, ponet ugledom pisca kod ženske populacije i u Akademiji, a možda i zarad njegove prepoznatljive lule, izneo astal na glavnu štraftu i posadio ga da ćaska sa čitaocima i torbari? Malo dalje, skoro preko puta, zgodna spisateljica čiji se pupak video, veći od pomorandže, svraćala je kupce knjiga na štand svog izdavača moleći ih da kupe njenu najnoviju knjigu kako bi im je potpisala penkalom, sefte. Na štandu izdavača sa stažom, konspirativan pronosi se šapat kako će se Dobrica pojaviti da potpisuje „Vlast“. Pisac do pisca, na zadatku. Itd, itsl. Zadivljujući je bio izgled direktora Zavoda za udžbenike, u opštoj gunguli, u besprekorno ispeglanom odelu, za koga je većina sajamske publike mogla pomisliti da je revnosni službenik državne bezbednosti, jer samo takvi likovi drže do elegancije. Urednici zuje poput osica, tamo – amo, isti, štrumfle. Ministar kulture činodejstvuje na ozbiljnom državnom poslu, (lanjski otkup knjiga za biblioteke, može da čeka, stvar treba da se krčka, pre no se zgotivi) zapaženo predstavljajući državu na italijanskom štandu, sa onim dežurnim Akademikom dvometrašem, što se razume u vina .

Da u državi Srbiji nedostaje dobro osmišljena i uređena politika u kulturi, izdavaštvu, statusu pisaca, poziciji knjige kao kulturnog dobra, pa prema tome i u organizaciji Sajma knjiga, suludo je dokazivati. Savet sajma ne sme biti zaštićen od javne kritike, kao kakav retki medved u zimovniku. Jer, ako gospoda iz Saveta sajma ni na jednoj svadbi ne behu kumovi, valjda su gledali kroz plot kako kum treba da se ponaša. Toliko je Sajmova knjiga širom sveta, sa kojih se podsticajna iskustva mogu u beogradski sajam knjiga ugraditi. Za početak, put pod noge. Uloga srpske književnosti precenjena je u svetu, a i kod nas, od strane domaćih kulturtregera, no, to ne znači da srpska književnost treba da bude bez štanda na sajmu knjiga u Frankfurtu? Zapitajmo se, ko razmišlja o kulturi kod nas, o srpskoj književnosti, o, o, o...? Ponovimo šta je stvorio taj društveno koristan grozd birokrata? Koja i kakva dela reprezentuju njih? Jesu li gde sazidali poljski WC ? Neka izveste o tome. Dok to ne učine, onda bar neka uče kod odgovornijih kultura i književnosti, šta se valja činiti, za početak evo im bliske kulture Grčke. Ne boli, drugovi, ne plašite se.

Ne plašite se! Knjige srpskih pisaca po profesionalnoj dužnosti, uz minimalne dnevnice, čitaju lektori i korektori. Slavni da su lektori i korektori. Nek, većina iskreno liže i dalje ušećerenu jabuku i maršira sajamskim ulicama, u Evropu – korak napred, nazad dva. Za koji mesec, biće obelodanjen izveštaj Narodne biblioteke Srbije o najčitanijoj knjizi kod nas. A potom, sledi nagrada! Sretenjsko meče. Kolenike – vreteno.

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM