Vladislava Gordić-Petković
Homerova odiseja
Vrući
mesec jul prolazi u znaku festivala i skandala, sa obiljem povoda za
crveni tepih, žutu štampu i crne slutnje o našoj normalnosti.
Šta je dolično i primereno u medijskom carstvu gde gigantski
publicitet dobijaju intelektualni i moralni Liliputanci, a nove
kulturne ikone kreiraju arbitri neukusa?
Gromoglasno reklamiran serijal o dolasku bračnog para Bekam u Ameriku
– cinično nazvan najvažnijom britanskom migracijom nakon naseljavanja
puritanaca – sveo se na mršavu reportažu o božanskom spoju novca,
anoreksije i gluposti koja je brzo pala u senku gabaritnog animiranog
junaka što u filmsku slavu ulazi na žutom tepihu.
Prvi dugometražni crtani film o porodici Simpson, najavljen kao
„Homerova odiseja”, možda je finalna a monumentalna strofa ode o
porodičnoj disfunkcionalnosti. Svet u kome je banalno isto što i
normalno iskupljuje se ekoovskom ironijom kakva je Viktoriji Bekam
nesvojstvena: zato priglupi, neodgovorni, neškolovani, proždrljivi i
blago alkoholisani debeljko može da bude junak udarnih televizijskih
termina punih osamnaest godina, u više od četiri stotine epizoda.
Misiju podsmeha kulturnim vrednostima „bekamovaca” svake vrste Homer
Simpson počinje ulaskom u Oksfordski rečnik engleskog jezika: njegova
ostavština za budućnost je neartikulisani uzvik negde između štucanja
i čuđenja, čuveno „d’oh!”.
Iako katastrofalna očinska figura i antiuzor svake vrste, Homer nije
ram za sliku praznine, drugo ime pada vrednosti a ni slika poroka, već
ogledalo okrenuto svetu. Rođen je 12. maja 1956. godine, odgajio ga je
otac nakon što se majka pridružila hipi komuni. Njegovo stanište je
Springfild, grad na buretu plutonijuma i neka vrsta američkog Pančeva.
Nema talente ni uverenja, dužnosti ni strasti sem piva i krofni, a
veran je podanik jedino Ujedinjenih država holesterola. Njegova
supruga je, sa devojačkim prezimenom Buvije, plastom ultramarin kose,
i beskrajnim dostojanstvom i strpljenjem očajne domaćice, parodična
kombinacija „prve dame” i dva anđela – plavog i kućnog.
Homer Simpson, kraj kojeg Hari Poter izgleda kao karijerista,
Gargantua kao umerenjak a kralj Ibi kao lepo vaspitan, nastao je kao
šaljiva i škakljiva verzija one „skrivene” Amerike koja je gojazna,
uskogruda i fobična. Amerika iz Homerovog ugla je sve samo ne „zemlja
mogućnosti”: njeni žitelji najviše liče na televizijom toksikovani soj
Lotofaga koji se hrani sopstvenim predrasudama i tuđom anoreksijom. Sa
druge strane, ovaj pseudoodisej je junak savremenog moraliteta u kome
igra dve uloge: ulogu Poroka koji iskušava čoveka, i ulogu Čovečanstva
koje prolazi sagrešenje, patnju i iskupljenje, spasavajući svoju
plitku pamet nužnom merom ljudskosti.
Hedonista, hvalisavac i kukavica kao Šekspirov Falstaf, priglup i
dobroćudan kao Sančo Pansa, Homer je slep za estetiku i toleranciju,
gluv za argumente i obzire, nehajan prema moralnim imperativima. Kada
su ga otimali vanzemaljci, zavapio je: „Nemojte mene, imam ženu i
decu. Uzmite njih!”. Dovoljno je pohlepan i trapav da zbog jedne
gumene bombone u obliku boginje Venere bude optužen za seksualno
uznemiravanje, i dovoljno neuviđavan da supruzi za rođendan pokloni
svoj omiljeni sportski rekvizit. On je predmet izučavanja teologa,
filozofa i psihologa, hrana za duh niskočelaca i teoretičara kulture
podjednako.
Jedini koji pouzdano može da pomrači Homerovu slavu je njegov sin
Bart, zakleti borac protiv konvencija i privilegija, tradicije i
autoriteta, u svemu anti-Poter, dok je njegova sestra Lisa
pro-Hermiona: pametna i osetljiva, politički korektna i etički
s(a)vesna. Uprkos tankoćutnosti devojčice sa saksofonom, porodica je
oličenje tolike i takve nesavršenosti da je Džordž Buš Stariji u
jednom govoru iz 1992. rekao da se američka porodica mora osnažiti ne
bi li „što manje ličila na Simpsone”. Ali da bi se popravili Simpsoni,
mora se popraviti i svet: jer Homer živi u okruženju korumpiranih
političara, amoralnih tajkuna, ravnodušnih sveštenika i nesposobne
policije, ekološkog zagađenja i medijske indoktrinacije telešopa i
teleevanđelista. U filmu (koji je već nazvan postmodernom ekološkom
parabolom u stilu Dona Delila na tromeđi urnebesnog humora, satire i
kataklizme) utisak o svetu koji je ispao iz zgloba vrhuni Arnold
Švarceneger kao novi, a zlomisleći, američki predsednik. Homerov novi
kućni ljubimac prase porodici umalo dolazi glave a oca porodice odvodi
u avanturu epskih razmera i, sve su prilike, gigantske gledanosti.
U svetu se ipak zna neki red i hijerarhija, čak i
kad put u legendu vodi preko žutog tepiha. Američke krofne nemaju
realnih šansi, ali možda će slepog pesnika koji je pisao o žderačima
lotosa istorija ipak zapamtiti kao aluziju na lik suviše ljudskog
springfildskog proždrljivca. Homo homini Homer est.
[objavljeno: 28.07.2007.]
|