Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika - prenosimo Kulturni dodatak Politike

   

 

Vladislava Gordić-Petković

Homerova odiseja

Vrući mesec jul prolazi u znaku festivala i skandala, sa obiljem povoda za crveni tepih, žutu štampu i crne slutnje o našoj normalnosti. Šta je dolično i primereno u medijskom carstvu gde gigantski publicitet dobijaju intelektualni i moralni Liliputanci, a nove kulturne ikone kreiraju arbitri neukusa?

Gromoglasno reklamiran serijal o dolasku bračnog para Bekam u Ameriku – cinično nazvan najvažnijom britanskom migracijom nakon naseljavanja puritanaca – sveo se na mršavu reportažu o božanskom spoju novca, anoreksije i gluposti koja je brzo pala u senku gabaritnog animiranog junaka što u filmsku slavu ulazi na žutom tepihu.

Prvi dugometražni crtani film o porodici Simpson, najavljen kao „Homerova odiseja”, možda je finalna a monumentalna strofa ode o porodičnoj disfunkcionalnosti. Svet u kome je banalno isto što i normalno iskupljuje se ekoovskom ironijom kakva je Viktoriji Bekam nesvojstvena: zato priglupi, neodgovorni, neškolovani, proždrljivi i blago alkoholisani debeljko može da bude junak udarnih televizijskih termina punih osamnaest godina, u više od četiri stotine epizoda. Misiju podsmeha kulturnim vrednostima „bekamovaca” svake vrste Homer Simpson počinje ulaskom u Oksfordski rečnik engleskog jezika: njegova ostavština za budućnost je neartikulisani uzvik negde između štucanja i čuđenja, čuveno „d’oh!”.

Iako katastrofalna očinska figura i antiuzor svake vrste, Homer nije ram za sliku praznine, drugo ime pada vrednosti a ni slika poroka, već ogledalo okrenuto svetu. Rođen je 12. maja 1956. godine, odgajio ga je otac nakon što se majka pridružila hipi komuni. Njegovo stanište je Springfild, grad na buretu plutonijuma i neka vrsta američkog Pančeva. Nema talente ni uverenja, dužnosti ni strasti sem piva i krofni, a veran je podanik jedino Ujedinjenih država holesterola. Njegova supruga je, sa devojačkim prezimenom Buvije, plastom ultramarin kose, i beskrajnim dostojanstvom i strpljenjem očajne domaćice, parodična kombinacija „prve dame” i dva anđela – plavog i kućnog.

Homer Simpson, kraj kojeg Hari Poter izgleda kao karijerista, Gargantua kao umerenjak a kralj Ibi kao lepo vaspitan, nastao je kao šaljiva i škakljiva verzija one „skrivene” Amerike koja je gojazna, uskogruda i fobična. Amerika iz Homerovog ugla je sve samo ne „zemlja mogućnosti”: njeni žitelji najviše liče na televizijom toksikovani soj Lotofaga koji se hrani sopstvenim predrasudama i tuđom anoreksijom. Sa druge strane, ovaj pseudoodisej je junak savremenog moraliteta u kome igra dve uloge: ulogu Poroka koji iskušava čoveka, i ulogu Čovečanstva koje prolazi sagrešenje, patnju i iskupljenje, spasavajući svoju plitku pamet nužnom merom ljudskosti.

Hedonista, hvalisavac i kukavica kao Šekspirov Falstaf, priglup i dobroćudan kao Sančo Pansa, Homer je slep za estetiku i toleranciju, gluv za argumente i obzire, nehajan prema moralnim imperativima. Kada su ga otimali vanzemaljci, zavapio je: „Nemojte mene, imam ženu i decu. Uzmite njih!”. Dovoljno je pohlepan i trapav da zbog jedne gumene bombone u obliku boginje Venere bude optužen za seksualno uznemiravanje, i dovoljno neuviđavan da supruzi za rođendan pokloni svoj omiljeni sportski rekvizit. On je predmet izučavanja teologa, filozofa i psihologa, hrana za duh niskočelaca i teoretičara kulture podjednako.

Jedini koji pouzdano može da pomrači Homerovu slavu je njegov sin Bart, zakleti borac protiv konvencija i privilegija, tradicije i autoriteta, u svemu anti-Poter, dok je njegova sestra Lisa pro-Hermiona: pametna i osetljiva, politički korektna i etički s(a)vesna. Uprkos tankoćutnosti devojčice sa saksofonom, porodica je oličenje tolike i takve nesavršenosti da je Džordž Buš Stariji u jednom govoru iz 1992. rekao da se američka porodica mora osnažiti ne bi li „što manje ličila na Simpsone”. Ali da bi se popravili Simpsoni, mora se popraviti i svet: jer Homer živi u okruženju korumpiranih političara, amoralnih tajkuna, ravnodušnih sveštenika i nesposobne policije, ekološkog zagađenja i medijske indoktrinacije telešopa i teleevanđelista. U filmu (koji je već nazvan postmodernom ekološkom parabolom u stilu Dona Delila na tromeđi urnebesnog humora, satire i kataklizme) utisak o svetu koji je ispao iz zgloba vrhuni Arnold Švarceneger kao novi, a zlomisleći, američki predsednik. Homerov novi kućni ljubimac prase porodici umalo dolazi glave a oca porodice odvodi u avanturu epskih razmera i, sve su prilike, gigantske gledanosti.

U svetu se ipak zna neki red i hijerarhija, čak i kad put u legendu vodi preko žutog tepiha. Američke krofne nemaju realnih šansi, ali možda će slepog pesnika koji je pisao o žderačima lotosa istorija ipak zapamtiti kao aluziju na lik suviše ljudskog springfildskog proždrljivca. Homo homini Homer est.

[objavljeno: 28.07.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM