Stefan Sušić

Privatni i familijarni fakulteti u službi degradacije države, privrede i društva

Poznata i mnogo puta potvrđena činjenica „znanje je moć“ u Srbiji i Crnoj Gori odavno se ignoriše. Očigledne su tendencije ka eskalaciji i oživotvorenju Geteovog predviđanja da za jedno društvo nema ničeg opasnijeg od aktivnog neznanja.

Privatizacija, koja je počela još ranih devedesetih, od samog početka se u srpsko-crnogorskoj pravnoj i ekonomskoj teoriji interpretira na najvulgarniji način. Badava upozorenja rijetkih naučnih radnika da vlasništvo nije determinanta za profit u privrednom životu – nijesu ni pomišljali da je upravo to determinanta u prosvjetnom životu. Najčešća posledica bio je promašen cilj koji riječ prosvjeta u svojoj etimologiji nosi. Praksa je pokazala da aktiviranje neznanja na ovim našim prostorima može biti najbolji biznis, i to odmah posle droge, šverca cigareta i prostitucije.

Društvena pojava koju ćemo razmatrati počinje otvaranjem privatnih fakulteta i univerziteta početkom devedesetih. „Led je probio“ famozni Miloševićev ministar prosvjete Danilo Dača Ž. Marković, koga je instrumentalizovala prezimenjakinja sa cvetom u kosi. Tada počinje izdavanje rješenja za otvaranje privatnih fakulteta na kojima je ista gospođa nalazila „tezge“ sa enormnim honorarima. U tim rješenjima pisalo je da je u svim pravima privatni fakultet izjednačen sa državnim. Dakle, diplome, magisteriji i doktorati jednaki su diplomama, magisterijima i doktoratima stečenim na državnim fakultetima.

Problem nedostataka kadrova na pojedinim privatnim fakultetima riješavan je preko noći – hiperprodukcijom, od vlastite djece, braće, sinovaca, rođaka i prijatelja koji u „sprintu“ stiču „neophodna“ akademska i univerzitetska zvanja kako bi udovoljili formalnim uslovima zakonodavca, a sve po cijenu vulgarnog i pogrešnog tumačenja njegovog smisla i cilja. Kadrovsku strukturu jačali su tzv. honorarci – od penzionera do tezgaroša, koji su nekada brojčano i formalno prikazivani kao stalno zaposleni. U razvoju privatnih fakulteta upravo će ovi „formalno ispunjavajući kadrovi“, pokupljeni „s konca i konopca“, odigrati ključnu ulogu, naročito u produkciji „familijarnog kadra“ koji će postati neznalačka i amaterska okosnica medijske propagande i saradnje sa tobože renomiranim fakultetima svjetskih metropola.

Autor ovih redova je i sâm sukrivac, budući da je sudjelovao u jednom relativno kratkom edukativnom angažmanu, gde je izbliza sve ovo imao prilike da posmatra i trpi, do trenutka kad mu je ozbiljno zaprijećeno zbog činjenice da na njegovom predmetu procenat prolaznosti nije bio 100. Iznenađen takvim shvatanjem „gazde“ (čiju je kancelariju krasio Miloševićev veliki portret u boji), pobunio se i upitao zar nije dovoljno 80 odsto prolaznosti na prvom ispitnom roku, što je ispod svakog realnog i razumnog kriterijuma na nekom od državnih fakulteta? Shvatio je da je poenta u tome da je profitabilno da svi prođu kako bi upisali slijedeću godinu i debelo platili za ono što bi trebalo da dobiju. To je, po akademskim kriterijumima časti, etike i objektivnosti, jedno veliko – ništa, koje je vještim marketinškim manipulacijama, ekskurzijama i posjetama nekim centrima u inostranstvu pothranjivano zabludama da naša privreda i društvo vape za ovim umišljenim, bajagi stručnjacima i ekspertima.

U bivšoj zajedničkoj državi biran sam na sedam različitih fakulteta i univerziteta kao vanredni i redovni profesor i nigdje u biografiji mog kasnijeg državnog i političkog angažmana nema stavke da sam formalno biran u zvanje redovnog profesora i na jednom privatnom fakultetu. Naprosto sam moralno i profesionalno postiđen tom činjenicom i volio bih da ona ne postoji u mojoj biografiji.

Do iznetog zaključka mogao sam doći jer sam neposredno upoznao dvije strane. Na državnim fakultetima i univerzitetima proveo sam više od trideset godina i pouzdano mogu tvrditi i dokazati da je i najlošiji državni fakultet neuporedivo bolji od najboljeg privatnog. Dakle, ove redove ne piše neko ko je izvan konteksta pogubnih zbivanja u našem visokom školstvu. Od ranih devedesetih do današnjih dana sve sam podrobnije upućen u problem preko mojih brojnih nekadašnjih studenata, polaznika privatnih fakulteta i informacija koje od njih dobijam, kao i diploma koje preko noći stiču. Zato mogu tvrditi da je afera sa Pravnim fakultetom u Kragujevcu samo „vrh ledenog brijega“.

Stanje je mnogo poraznije u drugim centrima koji su demografski veći i imaju razuđeniju mrežu visokog školstva. Privatni fakulteti počinju da niču kao gljive poslije kiše i, što posebno zabrinjava, vrše recipročni uticaj i na neke od državnih fakulteta (primjer Kragujevca). Profesori na državnim fakultetima su u poređenju sa profesorima na privatnim fakultetima i višim školama znatno slabije plaćeni, što je dovoljan motiv da padaju u različita iskušenja. Nerijetko, privatni fakulteti angažuju profesore sa državnih fakulteta po šemi „tezge“, ili u komisijama za odbranu magistarskih i doktorskih teza. Na ovaj način otvaraju se mogućnosti za korupciju, protekcionizam i familijarnost, što je s pojmom nauke nespojivo. Realna je situacija da pojedini visoki činovnici državne uprave godinama rade sa falsifikovanim diplomama.

Ni ostali segmenti društva nijesu pošteđeni sličnih pojava. Šta očekivati od zemlje u kojoj se pomoćnik ministra prosvjete bavi očiglednim kriminalom, i to ne samo u produkciji falsifikovanih diploma, već i u izdavanju odobrenja za otvaranje novih privatnih fakulteta i viših škola? Ministru prosvjete ne samo da ne pada na pamet da ponudi ostavku, već u pojedinim javnim istupima (stiče se takav utisak) upravo i on zagovara otvaranje privatnih fakulteta.

U Hrvatskoj, koja je – objektivno posmatrano – mnogo ozbiljnija kad je u pitanju visoko školstvo, zabranjeno je otvaranje privatnih fakulteta. Slično je i u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji, Švajcarskoj. U tom pogledu, ove zemlje bi trebalo da nam budu paradigma. Nezamislivo je da neka od navedenih zemalja otvori npr. privatni pravni fakultet koji je temelj funkcionisanja države. Kome je to bilo potrebno u Srbiji i Crnoj Gori? Šta je cilj takvih fakulteta? Zasigurno nije brižnost da opskrbe državu stručnim kadrovima pravosuđa, uprave, zakonodavstva. Jedina njihova briga je zgrtanje profita, po bilo koju cijenu. Očigledno da ni same države, koje ovaj problem najviše dotiče, ne vode uopšte računa o tome. Naprotiv, rade na sopstvenom uništenju omogućavanjem zakonodavstva koje lobiji diktiraju i gdje nerijetko učestvuju predstavnici države, koji na taj način nalaze vrstu alternative za honorarisanje vlastite aktivnosti i ličnu korist.

Kadrovske strukture na većini privatnih fakulteta i viših škola posebna su priča. Ovi kadrovi sami sebe proizvode tako što dovode svojtu i prijatelje, omogućavaju im akademska zvanja, te tako ovi nastavljaju učestvovati u proizvodnji i multiplikaciji akademskih mediokriteta. I začudo, u formalnom smislu imate kadrovsku strukturu na zavidnom nivou za samo nekoliko godina, iako se smatra da je jednom fakultetu neophodna tradicija od najmanje 60 godina da ima vlastite kadrove. Ovo shvatanje preovlađuje na svim ozbiljnim evropskim univerzitetima. Bilo bi interesantno vidjeti statistiku o proteklim vremenskim rokovima u kojima su pojedinci napredovali od zvanja docent – vanredni profesor – redovni profesor, naravno na privatnim fakultetima. Kada bi se njihovi naučni radovi podveli pod zakonsku normu koja propisuje ko može biti docent, vanredni ili redovni profesor, imalo bi se šta videti, a još bi interesantnija bila analiza njihovih radova i udžbenika. O tome niko ne vodi računa, pa čak i kad prodaju studentima svoje udžbenike koje su u vrijeme najveće inflacione krize cijenili – vjerovali ili ne – po 100 njemačkih maraka! U mnogim slučajevima radi se o običnoj makulaturi. Nezaposleni profesori stranih jezika prevodili su knjige stranih autora, a potom bi pojedini „univerzitetski skorojevići“, popularno rečeno, stesali tekst. Na ovaj način iz njihove „produkcije“ izlazilo je mjesečno i po nekoliko knjiga. Studenti nijesu imali izbora kada je u pitanju prisila da takvu bezvrijednu literaturu skupo plaćaju. Dovoljno bi bilo samo obratiti pažnju na statističku hiperprodukciju knjiga koje su pojedinci objavili pod svojim autorskim imenom i uvideti da tu nema trunke intelektualnog rada. Reč je samo o fizičkom radu najamnih prevodilačkih radnika.

Koga kriviti za navedeno stanje? Najveću krivicu snosi zakonodavac koji je olako i bez kriterijuma omogućio osnivanje privatnih fakulteta i viših škola. Pod terminom „bez kriterijuma“ ukazujem na to da kriterijumi nijesu precizno definisani, već su vrlo uopšteni, što je omogućilo da se kroz zakonsku normu provuku različita voluntaristička tumačenja. Zatim, posebnu odgovornost snosi Ministarstvo prosvjete koje je odgovorno za sprovođenje zakona prilikom izdavanja upravnih akata; onda prosvjetne inspekcije, te u kasnijoj fazi dosta stidljivo ponašanje kriminalističke i finansijske policije.

Reč je o jednom zatvorenom krugu u kom svi sudionici u tzv. privatnom, obrazovnom ciklusu imaju svoje interese. Poslednjih godina pojavila se prava najezda armija svojevrsnih akademskih hohštaplera i kvazistručnjaka koji koriste zakonske mogućnosti za otvaranje privatnih fakulteta. U velikom broju slučajeva izostaje ozbiljna provjera nadležnih državnih organa. Nedostatak stvarnih uslova prilikom otvaranja privatnih fakulteta i viših škola supstituira se tzv. formalnim pokrićem stručnim kadrom, koji služi kao paravan ili kamuflaža time što je već angažovan na brojnim državnim fakultetima. Ova simbioza, inače logične kooperacije, po pravilu se zloupotrebljava i objektivno ima dvije svrhe – služi privatnim fakultetima i višim školama u samom osnivanju, a i kasnije u radu, kao formalno pokriće u pogledu zakonom propisanog kadra neophodnog za egzistenciju tih visokoškolskih ustanova. S druge strane, učestvuje u produkciji novih akademskih zvanja, magisterija i doktorata. Široko polje rada ide od tzv. pisanja referata za izbore u nastavnička zvanja, do učešća u izboru kvazistručnjaka – docenata i profesora. Ovi novopečeni kvazidocenti i profesori na pojedinim privatnim fakultetima služe kao bajagi formalno pokriće i kadrovski egal sa kadrovima na državnim fakultetima koji su svoja univerzitetska stručna i naučna zvanja mukotrpno stekli.

Autor ovih redova poznaje čitav niz kadrova sa privatnih fakulteta koji su doktorate prijavljivali na državnim fakultetima, da bi se nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja da na istim doktoriraju vraćali na matične privatne fakultete, na kojima su kao od šale odbranili svoje doktorske disertacije. Tako su sticali doktorate nauka, a onda meteorski preskakali docenture i bili birani u zvanja vanrednog i redovnog profesora. To se najlakše odvijalo u krugu vlastitih porodica, tako da danas imate tzv. familijarne fakultete. Ne postoji zakonska mogućnost za intervenciju i sankcionisanje ovog najvećeg zla koje je zadesilo visoko školstvo Srbije i Crne Gore jer je riječ o već svršenoj stvari.

Svi ti privatni fakulteti u svemu su ravnopravni sa državnim i pozivaju se, s punim pravom, na poznatu krilaticu da je „zakon jednak za sve“. Kod većine privatnih fakulteta i viših škola cilj je profit, po bilo koju cijenu, jer ako nema prolaznosti, nema ni uplata. Stoga se brojni studenti bogatih roditelja i oni drugi razmaženi, intelektualno skromniji i lenji opredeljuju za privatne fakultete jer su sigurni da je novac glavna garancija za lak i brz dolazak do diplome.

Cilj državnih fakulteta je sticanje naobrazde i samim tim, polazeći od različitih ciljeva, razlika između jednih i drugih je dramatična, pa čak, moglo bi se reći, dijametralno suprotna. U našim uslovima, sa aspekta sticanja znanja, studiranje na privatnim fakultetima i višim školama u najvećem broju slučajeva predstavlja gubljenje vremena. I to iz više razloga – polazeći od profitnog cilja, kadrovske strukture nastavnika (ne toliko formalne, koliko stvarne), preko očigledne svjesti kod studenata da je novac uslov za dolazak do diplome, zbog čega nemaju motivacije za učenje.

Nameće se ozbiljno pitanje: zašto studenti ne hrle na državne fakultete kao na privatne? Očigledno – idu linijom manjeg otpora. Razumljivo, studenti koji su zaista željni znanja i kojima intelektualni kapacitet to dozvoljava uvijek će nastojati da se upišu na državne fakultete. To je aksiom, toliko puta potvrđen u praksi.

Put ulaganja u znanje da bi se došlo do privrednog i društvenog preporoda, što je uočljivo na primjerima Irske, Slovenije, Slovačke, svakako nije otvaranje privatnih fakulteta i viših škola, a to pogotovo ne može biti u Srbiji i Crnoj Gori, tranzicijskim zemljama u kojima caruje erozija društvenog morala, korupcija i razne vrste vladavine mafija. Nažalost, još niko nije prozborio o prosvjetnoj mafiji koja je vidljiva na svakom koraku. Naveliko se priča o duvanskoj, stečajnoj, drumskoj, pravosudnoj, zdravstvenoj i sl. Baš kao da je prosvjeta, i sve što je s njom u vezi, jedan začarani segment društva “pod staklenim zvonom“, bez dodirnih tačaka sa drugim segmentima društva. Sama činjenica da se o prosvjetnoj mafiji već dugo i stidljivo šuti svakom ozbiljnom analitičaru ukazuje na to da je, prvo, zakonski instrumentarij koji je na snazi manjkav i nedostatan i, drugo, da u državnim strukturama već imamo jedan znatni dio kadra proizveden na privatnim fakultetima i višim školama, koji opstruira i blokira svaki ozbiljan pokušaj krivično-pravnog pristupa problemu.

Ova tvrdnja ne treba da čudi ako se zna da je nedavno postalo bjelodano da u samom vrhu Ministarstva prosvjete Srbije imamo punu potporu jednom kriminalnom prosvjetnom udruživanju (primjer Pravnog fakulteta u Kragujevcu, bez presedana do danas). Sjećam se da je negdje sedamdesetih godina u jednom gradu bivšeg SSSR-a Ministarstvo prosvjete ukinulo relativno dugo postojanje jednog ekonomskog fakulteta zbog korupcijske afere u koju su bila uključena samo dvojica profesora, što je bio dovoljan razlog da sumnja padne na sve. Kvalitet visokog školstva, na primer u Kragujevcu, samo bi dobio na kvalitetu da je Srbija postupila kao bivši Sovjetski Savez. Uz toliki broj profesora i administrativnog osoblja koji je bio uključen u „kragujevačku aferu“, proizveo i toliki broj lažnih diploma, i slijepcu je jasno da je cijeli organizam ozbiljno inficiran korupcijom. Objektivno, nemoguće je „prevesti“ toliki broj studenata preko prepreka (ispita) a da u te sumnjive rabote, maltene, svi nisu bili – na ovaj ili onaj način – uključeni. Sama činjenica da u toj aferi neki nastavni kadrovi nijesu stradali ne može ih moralno ekskulpirati. Za konkretnu odgovornost potrebno je pribaviti i konkretne dokaze.

Postavlja se, međutim, logično pitanje: kako je moguće preći preko svih potoka (ispita) a da ne pokvasiš noge u svakom od tih njih, ako nijesi neki preskočio?

Kragujevačka afera pokazala je da su čak i pojedini državni fakulteti kod kojih je tzv. državna kontrola mnogo ozbiljnija inficirani korupcijom, iako je kadrovska struktura prolazila mnogo ozbiljnije testove kada je u pitanju sticanje naučnih zvanja i odgovarajućih napredovanja nego što je slučaj na privatnim fakultetima. Tamo gde su kadrovi stvarani iz nepotističkih, familijarnih okruženja i interesnih lobija protekcionizam i korupcija postali su dio evolucije u samom nastanku tih kadrova. Otud je logično očekivati da će takvi reprodukovati identične kadrove primjenom istih metoda protekcionizma i korupcije (kako su i sami produkovani).

To je upravo slučaj sa studentima privatnih fakulteta i viših škola. Oni plaćaju ne da bi nešto naučili, već da bi lako i sigurno došli do diplome. Praktično govoreći, oni, u najvećem broju slučajeva, kupuju diplome – svaka privatna institucija se i osniva, poput svakog drugog preduzeća ili firme, zbog profita. Zato je profit jedini cilj svih privatnih fakulteta i viših škola. Društvo koje to ne uviđa, ili pak uviđa ali efikasno ne reaguje, prije ili kasnije osuđeno je na stagnaciju. Ne prepoznati mafijaške rabote ovakvih oblika kvaziintelektualnog udruživanja, preko tako plemenitih aktivnosti kao što je osnivanje fakulteta i viših škola, i to sa prefiksom „privatni“, predstavlja za svaku ozbiljnu državu condictio sine qua non njenog progresa. Pogotovo ako se uzme u obzir da je znanje najveći i temeljni resurs ili, kao što je davno u anglosaksonskoj doktrini dokazano, ulaganje u čovjeka je mnogo isplativije nego ulaganje u stroj.

Nameće se pitanje: kakvo je to ulaganje u buduće studente u pogledu sticanja znanja na privatnim fakultetima i višim školama, s obzirom na sve naprijed rečeno? Zar ljudi nijesu svjesni da mnogi roditelji ulažu ne u znanje svoje djece, već u profit vlasnika privatnih fakulteta? Zar primjer nedavno pretučenog lojalnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu zato što se, kao član komisije za akreditaciju, nije složio sa izdavanjem odobrenja za rad jednog problematičnog fakulteta ili smjera na istom ne govori dovoljno indikativno o interesnim lobijima ovih mafijaških udruživanja? Što se onda čudimo pravom bogatstvu različitih formi mafije u skoro svim društvenim segmentima? Naše mafije, za razliku od onih u drugim državama, postaju formalno „školovane“ sa zvučnim imenima univerzitetskih nastavnika. Bar smo po tome prvi u svijetu.

Reč je o svojevrsnom sociološkom i psihološkom fenomenu gdje smo pojam visokog obrazovanja i univerziteta do te mjere degradirali osnivanjem privatnih univerziteta da bi svaka ozbiljna država morala hitno zakonski reagovati. I to što pre, jer se pred našim očima pojavljuju univerziteti sa raznim nazivima. Privatni fakulteti se udružuju i često izmišljanjem raznoraznih naziva za skoro istu stvar povećavaju broj institucionalnih jedinica neophodnih za osnivanje univerziteta. Tu se opet otvaraju neslućene mogućnosti ne samo za razna „tezgarenja“ nastavnog osoblja sa jednog na druge fakultete, već i za korupcionašku udruženu djelatnost. Dovoljno je podsjetiti se osnivanja tzv. Fakulteta za poslovno pravo. Poslovno pravo je jedna od mnogih disciplina na svakom pravnom fakultetu. (Poređenja radi, zamislite da neko osnuje fakultet za ginekologiju kao supstituciju za medicinski fakultet.) Kad upisani studenti gorenavedenog fakulteta nijesu mogli po zakonu pristupiti polaganju pravosudnog ispita (zakon propisuje da je za tako nešto neophodno imati pravni fakultet), onda je navedeni fakultet sa drugim sličnim „privatnicima“ osnovao tzv. Union univerzitet i preregistrovao se u Pravni fakultet Union univerziteta. Taj isti Fakultet za poslovno pravo počeo je sa održavanjem tečajeva za polaganje pravosudnog ispita! To je samo jedan od brojnih primjera domunđavanja i manipulacije sa svrhom i smislom zakonskog teksta o polaganju pravosudnog ispita. Suština je i prije i poslije preimenovanja ostala ista.

Posebna priča na privatnim fakultetima i višim školama je činjenica da pojedini profesori koji su birani sa državnih fakulteta predaju discipline za koje nikada nijesu birani na državnim fakultetima ili su „preko noći“ birani na privatnim, bez radova iz odgovarajuće oblasti. U sjećanju mi je slučaj gdje je profesor građanskog procesnog prava na državnom pravnom fakultetu postao „kvalifikovan“ da predaje ekološko pravo na privatnom fakultetu bez bilo kakvih odgovarajućih radova. (Zamislite situaciju na medicinskom fakultetu gdje bi se profesor dermatovenerologije preko noći „prekvalifikovao“ da predaje cerebralnu hirurgiju.) Međutim, takve stvari su, za razliku od državnih, na privatnim fakultetima vrlo moguće – naročito ako imate u porodici nekog npr. diplomiranog ekonomistu ili pravnika, vi ga očas možete „kvalifikovati“ za univerzitetsko zvanje na privatnom fakultetu na kojem ste vlasnik ili jedan od akcionara. Takođe, ako ste prešli sedamdesetu, možete postati član upravnog odbora, ili čak saradnik, a obavljati redovne dužnosti kao da ste u radnom odnosu, na koji, inače, nemate zakonsko pravo. Svi ovi i slični primjeri nemogući su na državnom fakultetu.

Toliko je primjera gdje su ljudi diplomirali na privatnim fakultetima i višim školama a da ponekad ni mjesta, ni fakulteta nijesu ni vidjeli. A da ne govorimo o magistriranjima i doktoriranjima koje kandidati dobro honorarišu novcem ili uslugama sa pozicije državnih ili političkih centara moći.

Neko može pitati autora ovog teksta da dokaže tvrdnje koje iznosi. Odgovor bi išao u dva smjera. Prvi – zašto navedene devijacije ne otkrivaju prosvjetni i kriminalistički inspektori? Drugi – ne želeći da se mješa u nadležnosti prethodno navedenih organa, ali ako nisu dorasli ovom zadatku, autor se javno nudi da se njemu dodjeli njihova uloga koju bi on obavio gratis. U slučaju da ne uspije, neka bude izložen krivičnoj i moralnoj odgovornosti.

Nije normalno da država Srbija – jednako kao i Crna Gora – nekritički dozvoljava otvaranje privatnih fakulteta i viših škola jer je to u funkciji stagnacije i regresa. Može li iko razuman prihvatiti da je u jednom Beogradu normalno postojanje nekoliko pravnih, ekonomskih (moderno rečeno, raznih menadžmenta) i drugih fakulteta pored renomiranih i afirmisanih državnih? Zar je uobičajeno da u jednoj Crnoj Gori, koja je demografski kao opština Novi Beograd ili Palilula, ima nekoliko pravnih, ekonomskih, turističkih i drugih fakulteta? I to pored činjenice da je u bivšoj državi, u odnosu na sve druge republike, Crna Gora imala najbolju kvalifikacionu strukturu kadrova. Odmah iza nje bili su Kosovo i Makedonija. A šta je bilo sa stopom društvenog bruto produkta per capita? Bila je poslednja u odnosu na sve ostale republike i autonomne pokrajine. Da li se neko razuman pita u strukturama državne vlasti, a pre svega u Ministarstvu prosvjete, čemu univerzitet uopšte služi? U kojoj je funkciji sticanje znanja, obrazovanje? Zar univerzitet ne treba da bude u funkciji blagostanja jednog društva, koje se ispoljava prvenstveno u rastu stope društvenog bruto produkta, što nije slučaj u Srbiji i Crnoj Gori.

Osnovna svrha svih privatnih fakulteta i viših škola jeste zgrtanje profita pojedinaca i organizovanih grupa, a na uštrb znanja i obrazovanja. To potvrđuje i primjer Slovenije, koja je u bivšoj SFRJ imala najlošiju kvalifikacionu strukturu, a najveću stopu privrednog rasta. Zašto vlasti ne izvuku pouke kada je u pitanju izdavanje odobrenja za privatne fakultete i više škole? Zašto se ne zamisle kuda sve to vodi? Umjesto da stvaramo društvo znanja i obrazovanja, došli smo do faze masovne hiperprodukcije intelektualnih mediokriteta i neznalica.

Navedena kategorija kadrova – budući da je stekla univerzitetske diplome bez truda i mahom neobrazovana – prožima već sve strukture društva i ispoljava svojevrsnu agresivnost i netolerantnost u odnosu na druge kategorije zaposlenih koje su stručne i kvalifikovane. Takva sociološka pojava je psihološki lako objašnjiva jer „niko ne voli boljega od sebe“. Takav soj novopečenih stručnjaka, prvenstveno za razne oblike menadžmenta, postaje poguban za timski rad ne samo u privredi, nego i u svim segmentima državne vlasti. Da li nešto može biti pogubnije za jednu državu i društvo od najezde agresivnih, iskompleksiranih i aktivnih neznalica?

U skladu sa naprijed iznetim tvrdnjama o privatnim fakultetima i višim školama, slijedeća anegdota je više nego poučna:

Za vrijeme stare Jugoslavije direktor jedne gimnazije ukorio je svog kuma i prijatelja, inače profesora matematike u istoj gimnaziji, što svim đacima pred kraj godine daje vrlo dobre i odlične ocjene iz matematike, bez obzira na njihovo znanje. Direktor mu je ukazao na opasnost po vlastito mjesto ako prosvjetni inspektor primjeti da toleriše profesora matematike i njegovo neozbiljno ponašanje. Profesor matematike ga je saslušao i odgovorio:  Slušaj, kume, ti znaš da ja ne volim ovo društvo i ovo što ja radim najbolji je način da mu naudim.

Privatni fakulteti i više škole su upravo najbolji način da se naudi društvu i državi. Dodajmo, na kraju, da je tako nešto nezamislivo u Hrvatskoj koja ima skoro tri puta veći društveni bruto produkt u odnosu na Srbiju sa upola manje stanovnika, ili pak Sloveniju, a da ne idemo dalje, na primer do Njemačke. To što se negdje pojavljuju tzv. privatne akademije, kao u Francuskoj, ništa ne znači. Svako zna da njihove diplome nemaju validnost. Pogotovo nijesu ravnopravne sa diplomama stečenim na državnim fakultetima. Postoji čak i ogromna razlika u tzv. stepenovanju doktorata – posebno „doktorata za strance“, koji je više u funkciji propagiranja francuske kulture, nego stvarnog priznanja od francuskih vlasti. Bilo koja vrsta školovanja, kad je u pitanju visoko obrazovanje, na privatnom nivou ili privatnim akademijama nema u Francuskoj validnost koja bi bila izjednačena sa državnim fakultetima. To je poput ukrasne maramice na odjelu. Pojedine gazde naših privatnih fakulteta to dobro znaju, pa uspostavljaju tzv. saradnju sa takvim fakultetima, rijetko dovodeći nekog gostujućeg profesora, uz napadnu reklamu i organizaciju komercijalnih ekskurzija u „naučne svrhe“, čime obmanjuju neuke i naivne, a sve u cilju sticanja profita. Dakle, privatnim fakultetima i višim školama prije bi priličio naziv „buvljaci za prodaju diploma“.

Šta bi, na nivou države, trebalo hitno preduzeti povodom daljeg opstanka privatnih fakulteta i viših škola?

Prvo – trebalo bi pristupiti donošenju nove zakonske regulative koja bi propisivala zabranu obavljanja svake djelatnosti privatnim fakultetima i višim školama;

Drugo – trebalo bi, istim zakonom o zabrani osnivanja privatnih fakulteta i viših škola, propisati da se svim studentima koji su već upisani do trenutka stupanja na snagu ovog zakona omogući nastavak studija na srodnim fakultetima, uz priznanje stečenih prava (položenih ispita, kolokvijuma, seminarskih radova i slično);

Treće – proširiti kapacitete na pojedinim državnim fakultetima i višim školama i primiti u radni odnos mali broj nastavnika na osnovu revizije njihovih doktorata, naučnih radova i stečenih univerzitetskih zvanja (ukoliko su stečena na privatnim fakultetima, odnosno višim školama);

Četvrto – država ne treba da ima bilo kakvu brigu za bilo kakav vid obeštećenja tzv. gazdama ili ortacima privatnih fakulteta i privatnih viših škola, budući da su se isti „nafatirali“ sa mnogo stečenog novca bez pokrića, koji su ulagali, i ulažu, u nekretnine raznih vrsta.

Smatram da je krajnji čas da se priđe ozbiljnom razmatranju najakutnijeg društvenog problema kako Srbije, tako i Crne Gore. Umjesto ulaganja u znanje svoje djece, roditelji ulažu u neznanje, pa čak i ako su im djeca pametna. Od mediokriteta sa privatnih fakulteta ne mogu ništa naučiti. Postavlja se pitanje šta i zašto plaćaju. Umjesto znanja – plaćaju diplome.

Preventivno je najbitnije da se što pre propiše da se sa završenim privatnim fakultetima i višim školama ne može zaposliti nigdje u državnoj službi. (Pogotovo je bilo gdje nezamislivo da studenti sa završenim privatnim pravnim fakultetima i akademijama mogu polagati pravosudni ispit i kadrirati se u najvažnijim segmentima državne vlasti. Naravno, ako ne želimo dalju degradaciju i profanaciju sudstva i upravne vlasti.)

U ovom slučaju, reč je o temeljima jedne države i njene budućnosti. Očekujem da se mnogi prepoznaju u mojim redovima, što će me posebno radovati i dati mi placet za polemiku.