Goran Đorđević
Rolling Stones – početak i kraj pobune
“…Hey!
Think the time is right
for a palace revolution
But where I
live the game to play is compromise solution
Well, then what
can a poor boy do
Except to sing
for a rock 'n' roll band
'Cause in
sleepy London town
There's no
place for a street fighting man
Hey! Said my
name is called disturbance
I'll shout and
scream, I'll kill the king, I'll rail at all his servants
Well, what can
a poor boy do
Except to sing
for a rock 'n' roll band
'Cause in
sleepy London town
There's no
place for a street fighting man.”
Street Fighting Man – Beggars
Banquet (1968)
Za uspeh svake pobune
bitan je trenutak. Iz tog razloga potrebno je ukazati na jedan
trenutak, trenutak u vremenu, u kome su se stekli uslovi za početak
i kraj pobune čiji su neizostavni deo bili “Roling Stonsi”.
Velika Britanija je
kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, od kraja Drugog svetskog rata,
suočena sa procesom dekolonizacije u kome je kao sila pobednica sama
razgrađivala „Carstvo u kome Sunce nikada ne zalazi“. Društvene
prilike u društvu pobednika velikog rata, dodatno opterećenog ratnim
kreditima, polako su ostrvo uvodile u hibernaciju i učmalost, koja
je uvek plodno tle za velike lomove i kolektivne psihoze.
Na drugoj strani
okeana, sindrom pobednika i predvodnika bio je još izraženiji. I kao
što se nakon svakog rata traži osnov i dobar razlog za novi početak
i nastavak ratom iščašenih života, ali i za nastavak ratom
uzrokovanog privrednog razvitka, tako se i na teritoriji SAD pojavio
tzv. Beat pokret. Pokret
koji je bio ograničen na nove teme iz književnosti (Bukovski, Lorens
Ferlingeti) i muzike. Ovaj pokret je na prvom mestu praćen
razbijanjem stereotipa u muzičkoj industriji koja je bila svedena na
ograničenu zabavnu muziku džeza i evergrina (koji je, prema
tadašnjim shvatanjima, već predstavljao dekadenciju) u urbanim
centrima, sa jedne, i na kantri muziku sa druge strane, kao
autentičnu američku muzičku formu čiji je tradicionalizam upravo u
to vreme počeo da posustaje kroz forme tzv. novokomponovanog
kantrija (koji ga prati do današnjih dana).
U okviru tih okolnosti
nije bilo lakšeg puta nego krenuti na bastione takvog načina života,
uokvirenog sistemom vrednosti koji je već tada bio do te mere
poljuljan da se već moglo govoriti o nepostojanju istih. Posebno je
bitno ukazati na postojeću diferencijaciju u načinu života velikih
urbanih centara i unutrašnjosti, diferencijaciju koja traje do
današnjih dana, a dolazi do izražaja u svim segmentima američkog
društva, počev od političkog izbora, do odnosa prema religiji,
braku, načinu života, ljudskim pravima, republikancima i demokratama
itd. Odjednom su se obe sredine – i establišment i tzv. tiha većina
– suočile sa hiljadama ljudi koji su krstarili s kraja na kraj
Amerike. I ono što je povezalo do tada nespojivo bile su upravo
gomile neurednih i nezvanih ljudi, koji su svoj hedonizam,
mladalački aktivizam i naivnost spojili sa konkretnim društvenim
angažmanom u okviru jednog mamurnog pokreta koji je pružao idealnu
mogućnost da se bude buntovnik bez obaveza, uz dovoljnu dozu
seksualnog promiskuiteta i upotrebe narkotika. Obe Amerike su
iskazale prezir i nepatvorenu mržnju prema toj trećoj Americi, koja
istinski nikada nije ni postojala.
Ne sme se
prenebregnuti ni politički trenutak u SAD koje su bile suočene sa
sindromom bezidejnosti pobednika iz velikog rata, ali i konkretnim
problemima određenja američke politike, koja je u to vreme zauzimala
stav prema izolacionizmu kao tradicionalnom postulatu američke
spoljne politike, i intervencionizmu kao početku jednog novog
poglavlja koje je započelo intervencijama u Koreji i Vijetnamu, da
bi kulminiralo devedesetih. Konkretni izazovi opterećivali su
američko društveno i političko biće: hladni rat je uveliko trajao,
kubanska kriza, ubistvo predsednika, organizovani kriminal,
antirasistički pokret, rat u Vijetnamu, studentski nemiri (sa često
krvavim ishodima, kao što je bio slučaj u Ohaju).
U takvim uslovima za
uspeh pobune bilo je dovoljno obrušiti se na tzv. tihu američku
većinu. Ali “Stonsi” ipak nisu krenuli sami. Značajan doprinos sa
boka pružile su i grupe kao što su “Bitlsi”, “Velvet
andergraund”,
“Grejtful ded”, “Džeferson erplejn”, zatim Frenk Zapa, Bob Dilan i
drugi. U vreme kada su “Stonsi” izdali svoj prvi album, lavina je
već bila pokrenuta. Za “Kotrljajuće kamenje” stekli su se idealni
uslovi.
Traganje za novim
muzičkim formama, koje su već imale tradiciju skrajnute i zabranjene
kulture američkih crnaca, polako se pretvorilo u mejnstrim. Svakako
se može reći da je jedna vrsta predigre završena krajem pedesetih i
početkom šezdesetih dolaskom i odlaskom prve generacije rok
buntovnika kao što su Elvis Prisli, Čak Beri, Bo Didli, Badi Holi,
Džeri Li Luis, Litl Ričard ili Edi Kokran. I dok se njihova pobuna
svela na bekstvo iz škole, kasnije kuće, konzumiranje alkohola i
zavođenje maloletnica, bunt koji je pojavom “Stonsa” usledio
predstavljao je totalni napad.
Dok se pobuna najpre
manifestovala kroz popularizaciju (do tada na ostrvu malo poznatih)
muzičkih formi ritma i bluza, u skladu sa uklonjenom barijerom koju
su oduvali histerija i zanos nepoznati malokrvnom britanskom
društvu, “Stonsi” su otišli korak dalje gurajući prst u oko, nudeći
neuredan život, bahatost često dostojnu huligana i cinizam kao
osnovu novog stava prema normama koje nameće život u društvenoj
zajednici. Važno je pomenuti da van muzičkog izraza, koji jeste bio
pobuna sam po sebi, početak muzičkog angažmana “Stonsa” u smislu
žanrovskog određenja nije ni po čemu bio poseban, niti je
predstavljao razlog da se nazovu buntovnicima većim nego neke druge
grupe tog doba. Uostalom, na nekoliko prvih albuma, sve do 1965.
godine, autorski pečat Džeger–Ričards bio je tek u obećavajućoj
najavi. O angažovanim tekstovima ni reči. Oni će paradoksalno
uslediti znatno kasnije, kada je sama pobuna već postala istorija.
Međutim, ono što je od
“Stonsa” napravilo predvodnike pobune bilo je upravo ono što se
dešavalo oko samog benda i njihovih nastupa. Već su njihovi prvi
koncerti praćeni ratom sa establišmentom i pravom histerijom koja se
uglavnom pretvarala u sukobe i tuče između obezbeđenja i policije sa
jedne strane, i obožavatelja ili, pravilnije, obožavateljki, gde su
prekidi, zabrane koncerata ili izbacivanja iz hotela, uz snažnu
medijsku hajku, postali svakodnevica. Velike materijalne štete
takođe su bili stalni pratilac turneja “Stonsa”.
Odjednom su u javnom
životu defilovale gomile raznih nezadovoljnika, hedonista, hipika,
anarhista, uživalaca hašiša, predstavnika nedefinisane levice i
drugih društvenih marginalaca. U takvim uslovima “Stonsi” su
koristeći svaki pogodan trenutak, svaku tuču fanova sa policijom i
obezbeđenjem, svaki nered u hotelu u kome bi boravili, uz nesumnjivi
talenat koji se od običnih interpretatora već poznatih ritam i bluz
standarda lagano pretvarao u ubitačan autorski duet, rušili deo po
deo lažnog mozaika jednog samodovoljnog sveta. Atmosferu pobune
dodatno je podgrejavala činjenica da su se vrlo rano suočili sa
sudskim procesima, manje zbog svog incidentnog ponašanja, a više
zbog sve učestalijeg pronalaženja narkotika u njihovom prtljagu.
Naravno, kazne su bile simbolične jer je pobuna već postala opšte
mesto čak i u okoštalom anglosaksonskom pravosudnom sistemu.
I dok su prvi skandali
predstavljali više verbalni delikt tipa objave na albumu “Rolling
Stones”
vol.
2 (1965) da fanovi novac za ploču mogu nabaviti prebijanjem prvog
slepca koga sretnu na ulici, pravi bunt
je
više bio delo
mladih ljudi, nego delovanje samih “Stonsa”, koji su prestali da
kontrolišu dalje izlive prezira prema društvu, već su se samo
oslonili na stihiju koju su izazvali, a posebno na destrukciju kao
način života, koju ne samo da su čuvali za sebe nego su je otvoreno
nudili drugima.
Estetika ružnog koju
su stvorili i predstavljali omogućila je ispoljavanje najdubljih
ljudskih poriva, koji su mladost (s)vodili na život prepun
narkotika, seksa i nasilja. Pobuna koju su kreirali ubrzo je počela
da odnosi prve žrtve. Već 1969. godine Brajan Džons pronađen je
mrtav na dnu svog bazena. Uglavnom, karijeru “Stonsa” pratilo je i
nekoliko nikad do kraja rasvetljenih nasilnih smrti.
Po pravilu, novi
identitet mladosti pratilo je i eksperimentisanje u svim društvenim
sferama. Od obrazovanja, koje je svedeno na zabavu, do otkrivanja
novih pravaca u domenu filozofije, čiji su glavni zagovornici
postali kvazifilozofi poput Timotija Lirija ili Alana Ginzberga.
Naravno da religija, kao neodvojivi deo američkog načina života,
nije ostala nedodirljiva. U tom domenu prisutna je popularizacija i
veliko eksperimentisanje sa raznorodnim religijskim pravcima, počev
od pseudohrišćanskih, dalekoistočnih religija, do okultizma i
satanizma, sve uz posprdan odnos prema opšteprihvaćenim religijskim
načelima.
I u tom domenu
“Stonsi” su ostali dosledni sami sebi. Iako prihvatajući sve moguće
izazove i zadovoljavajući sve svoje porive, nikada nisu dopustili da
postanu zarobljenici bilo kakve društvene, političke ideje ili
religioznog kulta. Prema političkim događajima svog doba, van svog
apriori negativnog stava, bili su potpuno ravnodušni ili, bolje
reći, nezainteresovani. Nisu dopustili da upadnu u klopku dnevne
politike, potpuno ambivalentni prema ratu u Vijetnamu, ljudskim
pravima, ideji pacifizma kao začetku „novovekovnog humanizma“,
rasnoj segregaciji, masovnim protestima i svemu ostalom što je
predstavljalo neodvojivi deo svakog pristojnog buntovnika onog
vremena. Tako se i dešavalo da su za potrebe obezbeđenja na
koncertima često umeli da angažuju Anđele pakla (Hell’s
Angels),
čiji su deo ikonografije bili nemački šlemovi iz Drugog svetskog
rata ili nacistički krstovi, dok su za pojedine koncerte bili
angažovani Crni panteri (Black
Panthers),
militantni crnci, nosioci crnog fašizma. Čak i koncerti iza gvozdene
zavese u Varšavi 1967. godine, pa i u Zagrebu 1976, za “Stonse” nisu
bili deo hladnoratovskog angažmana.
Vreme pobune pratilo
je eksperimentisanje sa religijskim pravcima. I dok su mase hipika
odlazile u Indiju, Bliski i Daleki istok u potrazi za bogom, i
“Stonsi” su, poput mnogih drugih grupa (Bitlsi, Kinksi itd.),
krenuli put religijskog tragalaštva. Inače je u njihovom okruženju
bilo mnogo religioznih fanatika (čak je zapaženo i prisustvo
K.
Angera, nezvaničnog učenika Alistera Kroulija, dok je A. Palemberg,
dugogodišnja pratilja i majka sina Kita Ričardsa, bila poznata kao
okultista). Iz tog domena ostale su samo vredne pomena pesme “Simpathy
for
the
devil”,
“Midnight
Rambler”
ili “Jumping
Jack
Flash”,
koje su više bile umetnički i izraz buntovničkog stava, uz vidljivo
koketiranje sa tadašnjim religijskim trendovima, nego neko
isključivo propagiranje religije. Bez obzira na to, puritanci ih i
dalje optužuju da su satanistički bend.
Međutim, za razliku od
drugih, “Stonsi” nisu upali u zamku religioznih trendova
(ograničavajući religijski uticaj na nekoliko muzičkih uvoda
izvedenih na sitaru), jer zapravo nisu ni želeli da budu deo nečega
tako prolaznog. Sa svih tih religijskih ili političkih putešestvija
vratili su se vrlo ravnodušni, do mere da ta iskustva nisu našla ni
privid otelotvorenja u njihovima pesmama. Uspeli su da ostanu
nosioci pobune na jednom apstraktnom nivou, i na tom mestu ih niko
nije mogao zameniti. Uvek u pobuni kao vrsti grča, sa isplaženim
jezikom prema svima, “Stonsi” su bežali od bilo kakvog oblika
instrumentalizacije, čak i onda kada su počeli da zarađuju milione i
kada su, poput Džegera, postali nosioci plemićkih titula.
Upravo su “Stonsi”, na
ironičan način, kao podstrekači bunta, istinskog ili prividnog, ali
svakako podstrekači procesa koji je pokušao da
promeni svet,
zadali smrtonosan udarac pokretu čiji su vrh i neodvojivi deo bili.
Koncert u Altamontu, 6. decembra 1969. godine, označio je kraj
jednog pokreta i ideje koja je od početka bila poluideja
nakalemljena na društvene prilike jednog samodovoljnog društva,
jedne dezorijentisane mladosti, zemlje koja je tek počela da
materijalizuje pobedu iz Drugog svetskog rata. Inače, hipi pokret je
već tada bio na izdisaju usled prirodne nemogućnosti da psihodelijom
kao izražajnom formom promeni svest poklonika, još manje svet oko
sebe.
Koncert je od početka
do kraja imao ritualni predznak. “Stonsi” su ga organizovali kao
izraz sopstvene filantropije (besplatni koncert nakon optužbi da su
karte za njihove koncerte najskuplje), kao pacifički odgovor
Vudstoku, na kome nisu učestvovali, rešeni da koncert bude osnova za
dokumentarac o njima samima, jer su u tom trenutku već bili svesni
svoje veličine i nezaobilaznosti. Koncert je praćen nasiljem,
masovnim drogiranjem i drugim incidentima. Tokom samog nastupa
pripadnici pijanog i drogiranog obezbeđenja su nakon prebijanja
gomile ljudi (uključujući i članove bendova koji su takođe
nastupali) noževima, na nekoliko metara od Džegera i drugova,
iskasapili crnog mladića koji je sa pištoljem u ruci krenuo ka bini.
Ironično je da je do gužve i ubistva došlo tokom izvođenja pesama
zbog kojih su “Stonsi” inače optuživani za satanizam.
Svejedno, događaj iz
Altamonta predstavljao je kraj pokreta, kraj pobune, koja sem
umetničkih dometa u okviru jednog supkulturnog pokreta nije
prouzrokovala značajnije političke i društvene promene. Zasluge
“Stonsa” u ogoljavanju omamljenog pokreta su više nego vidljive,
više nego značajne. I dok su se 1963. zajedno sa “Bitlsima”,
pridružili
Beat
pokretu, koji je u SAD
već počeo da nagriza učmalost stereotipa američke porodice nudeći
novi izraz američkog načina života, već 1969. godine omogućili su da
zablude ostanu zablude, a da se muzika marginalnih društvenih grupa
prihvati kao deo svakodnevnog života i dalje institucionalizuje i
nastavi da živi kao nezamenljivi doprinos popularnoj kulturi.
Koncert u Altamontu predstavljao je kraj tzv. doba ljubavi, a
“Stonsi“ su uspešno raspršili cveće iz kosa miliona ljudi. Kraj
epohe bio je ujedno i kraj pobune, ali i jedne faze u životu ove
grupe.
Kraj pobune ujedno je
omogućio da se i “Stonsi”, poput mnogih drugih preživelih muzičara,
vrate aktivnom stvaralaštvu. U tom smislu, taj period je
predstavljao sumiranje rezultata perioda
pobune, iz koga
su imali šta da pronađu i ponude. Period nakon 1969. godine upravo
je i karakterističan po tome što su tada napravili svoja
najznačajnija dela, kao što su albumi “Exile
on
main
street”
(1972) i “Sticky
Fingers”
(1971). Njihova kasnija karijera predstavljala je inerciju koja je
vođe pobune pretvorila – kako Entoni Kidis zaključuje – u „tržni
centar Roling Stons“. I kao što biva, ni kasnije nije izostalo
skandala, pobune i značajnih muzičkih ostvarenja. Ali pobuna na
način na koji su je stvorili i živeli “Stonsi” uveliko je bila deo
prošlosti.
Tako je put buntovnika
završen upravo na jedini mogući način. Kao prasak, koji je prodrmao
čitava društva i odredio često tragične sudbine dobrog broja
poklonika, ali koji je kasnije ipak institucionalizovan, makar na
polju popularne kulture. Da je cilj ostvaren, svedoči i kasnije
pojava pank pokreta, koji je svoj bunt zasnivao na još ogoljenijim
formama ispoljavanja. Na osnovu svega može se reći da ne postoji
bolji dokaz jednog vremena u kome je pobuna bila toliko potrebna
nego što su to “Roling Stonsi”, bez kojih bi svakako bilo pobune,
ali ne bi bila vidljiva na svom početku i, posebno, na svom kraju.
U Nišu, 9. 8. 2007. godine |
|