Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Lorna Štrbac

Dinamika političke globalizacije i duhovne kolonizacije u drugoj polovini dvadesetog veka

a) Dinamika političke globalizacije u drugoj polovini XX- tog veka

Globalizacija kao polidimenzionalni proces se tumači različito, diferencijacije u tumačenjima su konsekvenca instrumentalizovanja različitih eksplanatornih modela i teorijskih pristupa. Ovom fenomenu se prilazi i sa različitih aksioloških i političko-ideoloških pozicija, pa su mogući apologetski, neoliberalni pristupi koji globalizaciju smatraju istorijski afirmativnim i pozitivnim procesom ili obrnuto globalizaciji je moguće prići kritički, sa pozicije političkog konzervativizma ili političkog centra, ukazujući na destruktivne potencijale političke i ekonomske prirode koji su inherentni ovom procesu. Kakav će pristup i eksplanatorni model autor izabrati zavisi od kvantiteta i kvaliteta njegovog teorijskog znanja, ali još više od ideološke pozicioniranosti u društvenom i politički-ideološkom kontekstu, i na kraju od same strukture ličnosti autora i njegovih karakternih osobina. Licemernost, koristoljubivost, vlastoljublje, slavoljublje, odsustvo personalnog digniteta, samopoštovanja, nesigurnost u pogledu svojih vrednosti, autora će najverovatnije dovesti do pozicije apologije političkih strategija svetskih centara moći i njihovih lokalnih ekspozitura. Ta apologija će biti nagrađena sa nekoliko stotina evra ali i propraćena sa nepovratnim gubitkom ličnog i profesionalnog ugleda, kojeg autor ovih apologetskih stavova najčešće nije ni svestan.Kritički pristup globalizaciji, ukazivanje na destruktivne i manipulativne potencijale koji su inherentni globalizaciji i na totalitarnu ideologiju koja se nalazi u suštini ovog procesa, govori o političkim preferencijama i opredeljenjima autora ali i o njegovom ljudskom profilu. Kritičar globalizacije je uglavnom istinoljubiv, nepotkupljiv, pravdoljubiv, ne pristaje na poziciju duhovnog ropstva i duhovnog poraza, i lik intelektualnog klovna. Ovde je moguća inverzivna analiza, odnosno kroz analizu pristupa globalizaciji (koji se pojavljuju u određenom vremenskom intervalu u nekom društvu) kao fenomenu, moguće je doći do zaključaka o ideološkim diferencijacijama koje postoje u društvu, o stepenu antagonizma između nacionalnog i transnacionalnog, fenomenu diferenciranja u kontekstu političke moći, pa čak i do zaključka o preovladavajućim tipovima moralnog profila intelektualaca u jednom društvu. Priklanjanje ideologiji koja je u datom momentu profitabilna govori ne samo o materijalizmu savremene kulture, nego i o krizi intelektualnih potencijala, nesposobnosti da se istrajava na principu naučne objektivnosti dok talas totalitarnog mišljenja preplavljuje inetelektualnu klasu. Preovladavajući materijalizam i potrošačka orijentacija u savremenom društvu (evro-američkom) ne mogu biti izgovor za odsustvo elementarnog intelektualnog digniteta. Opredeljivanje za ono što je profitabilno nije indikator krize kolektivnog duha i duha vremena nego je indikator krize individualnog duha, ili čak njegovog odsustva.Duhovni poraz jedne individue, nekoliko njih ili nekoliko hiljada ne treba generalizovati na nivo kolektivnog obrasca i tumačiti inherencijom koja je svojstvena celom kolektivu.

Kad je reč o političkoj globalizaciji ona ima nekoliko karakteristika. Prvo, sve države su upletene u sve gušću mrežu međuzavisnosti i povezanosti. Sve je veći broj problema koji ne mogu da se rešavaju i ne rešavaju se na nivou nacionalnih država i posredstvom nacionalnih ustanova. Drugo, politička globalizacija se može shvatiti kao proces globalizovanja demokratije, koncepta ljudskih prava i sloboda na one delove sveta gde ih nije bilo.Treće, bitna odlika političke globalizacije je ona koja se tiče promene sfere međudržavnih odnosa koji su od 1648. godine do 1948. godine bili regulisani pravilima iz Vestfalskog ugovora.Postoji jasna diskrepancija između dve tendencije u oblasti međudržavnih odnosa, prve koja je svojstvena SAD i njenim satelitima, to je tendencija da se odustane od tzv. Vestfalskog modela međunarodnih odnosa i pronađe novi model na kojem će se zasnivati političko ustrojstvo sveta, i druga, koja je svojstvena Rusiji i Kini, a čija je esencija pokušaj konzerviranja modela svetskog političkog poretka u kojem je nacionalna suverena država još uvek njegova osnovna jedinica.

Ne možemo anticipirati da li će se ovaj proces relativizacije države i državnog suvereniteta zaustaviti ili će u budućnosti efikasno slamati sve vojne, ekonomske, političke, čak civilizacijske otpore na koje nailazi i na taj način stvarati novi svetski poredak i takozvanu svetsku državu,svetsku policiju i svetsku vojsku. Za sada sa sigurnošću možemo konstatovati da je kontekst u kojem funkcionišu savremena država i u kojem se odvijaju međudržavne relacije modifikovan u odnosu na onaj u kojem je nastala moderna demokratska država.

Osnovne odlike moderne države nastale tokom XVIII – tog i XIX-tog veka su teritorijalnost (fizički ograničena teritorija) kontrola nad sredstvima nasilja i prinude, bezlična struktura vlasti, legitimitet.

Kad je reč o međunarodnim ili međudržavnim odnosima, od nastanka modernih nacionalnih država ovi odnosi su bili regulisani Vestfalskim ugovorom iz 1648. godine.Po Vestfalskom modelu međudržavnih odnosa, međudržavni odnosi su regulisani na sledeći način :

  1. ''Svet je podeljen na suverene države koje ne priznaju bilo kakvu višu vlast;
  2. procesi donošenja zakona, rešavanja sporova i sprovođenja zakona su najvećim delom u rukama individualnih država;
  3. međunarodno pravo je usmereno na ustanovljavanje minimalnih pravila koegzistencije. Stvaranje trajnih odnosa među državama i narodima jeste cilj ali samo ako to ne ograničava ostvarenje nacionalne politike;
  4. odgovornost za prekršaje na granicama je privatna stvar koja se tiče samo onih koji snose posledice;sve države se smatraju jednakim pred zakonom: zakonski propisi ne uzimaju u obzir asimetriju moći;
  5. razlike među državama se u krajnjem ishodu rešavaju silom, princip delotvorne sile ostaje nepoljuljan. Gotovo nijedna pravna prepreka ne postoji koja bi mogla da zauzda priklanjanje sili. Međunarodni pravni standardi pružaju minimalnu zaštitu;
  6. minimalno ograničavanje slobode države je kolektivni prioritet.'' (1)

Tek krajem XX – tog veka politički poredak koji je do tada bio zasnovan na Vestfalskom modelu se menja u smeru sve veće desuverenizacije, stvaranja transnacionalnih instanci na koje države prenose delove svog suvereniteta, u smeru međuzavisnosti i kooperacije radi rešavanja problema koji imaju transnacionalni značaj i dimenziju, u smeru različitih oblika saradnje, grupisanja, učestvovanja u aktivnostima koje imaju svetske razmere. Ovu mrežu međuzavisnosti prate brojne svetske konferencije na kojima desetine država potpisuju iste deklaracije i obavezuju se da će delovati u svrhu istih ciljeva (npr. razvijanja demokratije i poštovanja ljudskih prava), zatim nastaju mnogobrojni bilateralni ugovori-broj međuvladinih ugovora je za poslednjih 30 godina porastao od 6251 do 14 061 – što je precizni indikator povećanog stepena saradnje među nacionalnim vladama. (2)

No, stvarni početak preoblikovanja međunarodnih odnosa vremenski nije lociran na kraju XX – tog veka, nego neposredno posle Drugog svetskog rata, nastankom Organizacije Ujedinjenih Nacija 1945.godine. Organizacija i procedure UN projektovane su, pored ostalog, sa namerom da se prevaziđu slabosti Lige naroda. Liga koja uspostavljena multilateralnim ugovorom na kraju Prvog svetskog rata osnovana je da bi se očuvali mir i bezbednost i da bi se unapredila ekonomija i društvena saradnja njenih članica. (3) Osnivanje Organizacije Ujedinjenih Nacija imalo je u osnovi istu svrhu. No Povelja UN o ljudskim pravima iz 1948. godine dovodi do značajnih promena u međunarodnom pravu. Model Povelje sadrži sledeće stavke:

  1. ''Svetska zajednica se sastoji od suverenih država, povezanih gustom mrežom ad hoc i institucionalnih odnosa. Pojedinci i grupe se smatraju legitimnim akterima u međunarodnim odnosima;
  2. Narodima koji su ugnjetavani od strane kolonijalnih sila, rasističkih režima ili stranih okupatora dodeljuje se pravo na nezavisnost i odlučujuća uloga u izražavanju svoje budućnosti i interesa;
  3. Postepeno se prihvataju standardi i vrednosti koji dovode u pitanje princip delotvornosti sile, u skladu s tim krupno kršenje međunarodnih propisa teoretski smatraće se nelegitimnim. Ograničava se pribegavanje sili, uključujući i neopravdanu upotrenu ekonomske sile;
  4. Stvaraju se nova pravila, procedure i ustanove koje treba da olakšaju donošenje zakona i njegovu primenu u međunarodnim odnosima.
  5. Usvajaju se pravna načela koja ograničavaju delovanje svih članova međunarodne zajednice i donose smernice koje određuju karakter međunarodnih propisa,
  6. Izražava se temeljno zanimanje za prava individua i stvara se korpus međunarodnih pravila kojima se primoravaju države da poštuju izvesne standarde u odnosu prema svima, uključujući i prema svojim građanima.
  7. Očuvanje mira, unapređivanje ljudskih prava i uspostavljanje veće socijalne pravde su kolektivni prioritet. Javni poslovi obuhvataju čitavu međunarodnu zajednicu. U odnosu na izvesne vrednosti – mir, zabrana genocida- međunarodna pravila sada u načelu predviđaju ličnu odgovornost državnih funkcionera i odgovornost država za krivična dela.
  8. Poznato je postojanje sistemske nejednakosti među narodima i državama i uspostavljena su nova pravila- uključujući i novi pojam zajedničkog nasleđa čovečanstva–da bi se omogućilo upravljanje raspodelom, prisvajanjem i eksploatacijom teritorija, svojine i prirodnih resursa.'' (4)

Na promene u oblasti međunarodnih odnosa, zatim nacionalnog suvereniteta i opšteg političkog stanja u svetu u drugoj polovini XX-tog veka uticale su i određene transformacije kao što su transformacija spoljašnje politike SAD tokom sedamdesetih godina, zatim transformacije Katoličke crkve (misli se na promene koje su nastale posle Drugog Vatikanskog koncila – liberalizacija katolicizma koja je dovela do podele na one koji su pristalice liberalne teologije i one koji je smatraju sredstvom uperenim protiv same katoličke vere (5)), promene unutar bivšeg SSSR i na kraju promene unutar Evropske zajednice.

U SAD, Potkomitet za međunarodne orgnaizacije i pokrete pod rukovodstvom člana Kongresa Donalda Frejzera godine 1974. piše izveštaj u kojem je izražena potreba da SAD promociju ljudskih prava postave za najvažniji spoljnopolitički cilj i preporučen je niz akcija na promovisanju tog cilja. Zakonima o pomoći inostranstvu, o uzajamnoj pomoći i zakonu međunarodnim finansijskih institucijama, Kongres je izglasao određene amandmane. Tim amandmanima se sugeriše da se finansijska pomoć i krediti ne daju zemljama u kojima se krše ljudska prava. Sa Karterovom administracijom 1977. godine ljudska prava postaju još važnija tema i stavljena su na svetski dnevni red. Sledeća, Reganova administracija je probleme u oblasti ljudskih prava vezivala za ''autoritarne režime'' i 1983. godine počela aktivno da promoviše demokratske promene u komunističkim režimima i nekomunističkim diktaturama. Sredstva, načini i putevi promovisanja demokratije u svetu su razni: verbalni u koje spadaju izjave predsednika i diplomata, zatim ekonomski pritisci kao što su uvođenje ekonomskih sankcija, suspendovanje ekonomske pomoći, direktno političko mešanje u unutrašnji politički život države putem finansiranja ''prodemokratskih snaga'', partija, pokreta, i dna kraju vojni intervencionizam.

Na sličnom putu se nalazila i istitucija OEBS-a, koja je na svojoj konferenciji u Helsinkiju 1974. godine usvojila Helsinški završni dokument kojim su prihvatila legitimnost ljudskih prava i sloboda, 35 zemalja je potpisalo ovaj dokument. Sledeće konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji održane su u Beogradu 1977 – 1978. godine, zatim Madridu 1980 – 1983. godine, Beču 1986 – 1989. godine, Parizu 1989. i Kopenhagenu 1990. godine -na svim ovim konferencijama potvrđuje se podržavanje vladavine prava, pluralizam i slobodni izbori.

Kad je reč o procesu ujedinjavanja Evrope, on utiče na čitav međunarodni politički poredak. Poslednjih nekoliko vekova evropske države i njeni narodi su prolazili kroz ratove, verske sukobe, raspade monarhija, revolucije, promene socijalne strukture ,ali i kroz ekspanziju i besprimerni rast. Svi ovi procesi i događaji: progresivni i regresivni dešavali se se istovremeno ili su se u određenim vremenskim intervalima sukcesivno smenjivali Faza uspona uslovljena industrijskim revolucijama zaustavljena je Prvim i Drugim svetskim ratom. Dramatično iskustvo Drugog svetskog rata koji je okončan zahvaljujući savezničkim silama, ali pre svega vojnim naporima i žrtvama sovjetske armije (Sovjetski Savez je u Drugom svetskom ratu ima 27 miliona žrtvi), uticalo je u raznim oblicima na posleratnu politiku. Između ostalog sazrela je svest o potrebi da se u budućnosti izbegavaju konflikti među evropskim narodima i o potrebi da se stvori jedna zajednica evropskih naroda koja će biti u stanju da odgovori na izazove XX-tog i XXI- og veka . U odnosu na Evropsku uniju postoji nekoliko struja, a to su: evropskeptici, evrotržištarci, evrokonfederalisti, evrofederalisti i na kraju evrokosmopoliti. Ovih pet političko-ideoloških struja Evropsku uniju zamišljaju na različite načine, za prve ona je nerealna tvorevina i projekat koji će završiti neuspehom, za druge saradnja evropskih država trebala bi da ima pre svega ekonomski karakter, a evropska zajednica bi u tom slučaju bila pre svega carinska unija udruženih nacionalnih država.Evrokonfederalisti i evrofederalisti smatraju da je ostvarenje jedinstvene Evrope moguć cilj, ali se razlikuju u viđenju političke organizacije koja bi joj bila svojstvena, jedni su za konfederalno, a drugi za federalno uređenje. Na kraju, peta struja- evrokosmopoliti, Evropsku zajednicu zamišljaju kao potpuno politički, ekonomski i kulturno zaokruženu celinu koja bi bila embrion buduće svetske države . Po drugoj struji onoj evrotržištaraca, nacionalni identiteti ne bi iščeznuli, već bi nacionalni identitet ostao prirodan oblik moderne političke i kulturne zajednice a nacionalna država najpovoljniji i najkohezivniji tip političke jedinice, umeren i zdrav nacionalizam sredstvo postizanja solidarnosti i kolektivnog napretka. Za evro – kosmopolite, nacionalni identitet, suverenitet i nacionalna država su prevaziđeni, po evro – kosmopolitima nacije je potrebno teorijski i praktično u što većoj meri relativizovati i izbrisati iz ljudske svesti. . Antoni Smit postavlja sledeće pitanje: kako da zamislimo evropsku zajednicu? Kao naddržavu, nadnaciju, kao nešto skroz drugačije?On razmatra sledeće pretpostavke:

1. Malo je izlgeda za evropsku naddržavu dok svaka država ne odustane od kontrole nad svojim vojnim snagama i arsenalima i od polaganja prava na monopolizaciju nasilja u okviru sopstvene teritorije, te dok se to samoodricanje ne prihvati u narodu. Sem u egzistencijalnom pogledu, dokle god svaka evropska država raspolaže vojnim sredstvima da se odupre spoljnim merama, pa čak i da podupre pretnju svog političkog povlačenja, suverenost joj je u krajnjoj liniji osigurana. Evropska naddržava bi pod takvim okolnostima bila politički nemoguća.

2. Isto tako malo je izgleda za evropsku nadnaciju dok se većina stanovništva svake evropske nacije ne zadoji istinski evropskom svešću ( Ova može biti saglasna s preostalim nacionalnim sentimentima i svešću, ali bi se još jedan, širi krug lojalnosti i pripadnosti morao pridodati postojećim krugovima ) No, tu se javlja nedoumica, zar ne bismo na taj način bili svedoci razvitka jedne nove, evropske nadnacije? I novog, još mogućnijeg nacionalizma – što neki očekuju i čega se pribojavaju? Zasad je malo znakova opadanja nacionalizma i nacionalnih identiteta pojedinačnih evropskih nacija ili rasta istinskog evropskog nacionalizma, uprkos stremljenjima članica uticajnijeg Evropskog parlamenta. Ali, na kulturnom nivou ima znakova širenja panevropskog sentimenta.

3. Ako po obliku nije ni naddržava ni nadnacija, da li je evropski projekat nova forma političkog udruživanja forma sui generis ? Da li bismo možda mogli govoriti o dobrovoljnom kondominijumu sila, dobrovoljnom sporazumu o predaji izvesnih ovlašćenja nizu centralnih institucija čije se nadležnosti preklapaju i koje su opunomoćene da u okviru brižljivo omeđenih sfera donose odluke obavezne za sve? Ako bismo mogli govoriti o tome, da li bi taj kondominijum mogao duboko uticati na evropski obrazac pojedinačnih nacionalnih identiteta? (6)

Budućnost Evropske unije je zaista u nekim aspektima kontroverzna, što pokazuju neuspeli referendumi za Ustav Evropske unije u Francuskoj i Holandiji (2005. godine). No, sa druge strane, procesi ujedinjavanja evropskih država uticali su na stanje u međunarodnom političkom poretku. Kad je reč o kulturnoj osnovi Evropske Unije, smatra se da postoji zajednička evropska kultura u koju spadaju sledeći elementi: baština rimskog prava, judeo – hrišćanska etika, renesansni humanizam i indivudalizam, racionalizam i nauka doba prosvećenosti, klasicizam i romantizam u umetnosti, kao i tradicija građanskih prava i demokratije. Takođe u vezi sa ovim istim pitanjem Branimir Stojković navodi sledeće sličnosti koje stoje u osnovi evropskih naroda a koje mogu biti paradigma evropske svesti, evropske kulture ili evropskog kulturnog identiteta, to su: zajedničko indoevropsko poreklo, zajedničko poreklo jezika, prostorna bliskost, zajednička religija, zajednička istorija, zajednička kultura shvaćena kao suma umetničkog stvaralaštva ali i kao suma načina života. (7) U svakom slučaju Evropska unija predstavlja pokušaj stvaranja transnacionalne zajednice i u njoj se otelovljuju opšti procesi povezivanja koji su inače konstituitivna komponenta globalizacije kao fenomena.

Osim stvaranja Evropske unije, sledeći bitan činilac koji je determinisao promene u svetskom političkom poretku, jeste raspad SSSR 1991. godine, koji je ubrzao treći talas demokratizacije. Početak trećeg talasa demokratizacije možemo pronaći u ranim 70 – tim godinama, a geografski odvijao se pre svega u zemljama južne Evrope, to jest u Grčkoj, Španiji, Portugaliji.

Ono što je bitno tokom 70 – tih godina XX – tog veka, jeste činjenica da određene države, pre svega SAD, ali i zapadnoevropske zemlje nastoje da principe i kriterijume svojih političkih sistema primene na zemlje u kojima deluju drugačiji kriterijumi, ideološki principi, i mehanizmi funkcionisanja političkog sistema. Koristeći razna sredstva, od ekonomskih pritisaka (npr . Kuba) do vojnog intervencionizma ( Vijetnam, Kambodža, Laos, kasnije Irak, Avganistan, SRJ ) krše bitno pravilo Vestfalskog modela – pravilo nemešanja u unutrašnje poslove suverene države. Onda kada je u SAD odlučeno da osnovni cilj američke spoljne politike treba da bude promovisanje demokratije u svetu, od tada američka politika u bukvalnom značenju te reči postaje svetska, a njena politička ideologija univerzalistička i globalistička.

Ovaj proces globalizacije demokratije jedna je od komponenti političke globalizacije, pa se zbog toga pod političkom globalizacijom može podrazumevati globalizacija ili širenje demokratije. Tokom osamdesetih godina, pojam demokratije je definitivno prihvaćen kao neosporno vrednosno pozitivan pojam u odnosu na autoritarni oblik vladavine (koja se smatra negativnom pojavom po sebi) i u redovima intelektualaca bivšeg SSSR – a, Poljske, Mađarske i ostalih bivših socijalističkih zemalja, vezuje se isključivo za Zapad i zapadni politički i ekonomski poredak. Pojam demokratije, po rečima Semjuela Hantingtona , je postao virus koji je zarazio srednjovropsku i istočnoevropsku intelektualnu scenu. Sredinom i krajem osamdesetih godina, skoro istovremeno su počele promene u raznim zemljama socijalističkog uređenja, prećutno je prihvaćena teza da u ovim zemljama u ekonomskom i političkom pogledu ništa ne valja i nikada ništa nije valjalo.Sa ove vremenske distance, retrospektivno možemo zaključiti da su postojali objektivni razlozi za socijalna nezadovoljstva koja su se pojavila tokom osamdesetih godina u bivšim socijalističkim državama, posebno ona koja su nastajala kao rezultat pojavljivanja ekonomske krize uslovljene suspenzijom kredita od strane MMF, ali i da su ta nezadovoljstva još više podsticana i konstruisana kako bi uslovila stvaranje socijalne energije i političkih pokreta koji bi vodili složenim društvenim promenama. Proizvedena je emocija socijalnog–političkog i ekonomskog nezadovoljstva i ponuđena vizija moguće bolje i lepše budućnosti, posebno ako bi se ta budućnost oblikovala po uzoru na zapadne socijalne i poltičke modele funkcionisanja. Demokratizacija bivših socijalističkih zemalja, tranzicija tih zemalja predstavljala je političko inkorporiranje u zapadnu političku, ekonomsku i ideološku hemisferu, sa jedne strane, no ovaj proces je istovremeno uveo mnoge zemlje u period dugotrajnih i dramatičnih socijalnih i političkih kriza koje su neuporedivo teže od svih onih kriza koje su pratile period socijalizma. Za mnoge zemlje bivšeg socijalizma, takozvana tranzicija, koju sociolog Zoran Vidojević (8) naziva istočnoevropskom varijantom globalizacije, je uvod u potpuni socijalni i politički sunovrat.

Proširivanje demokratije kao oblika vladavine koji se temelji na političkim idealima Atine kao što su: jednakost građana, sloboda, poštovanje zakona i pravde (koji su postali sastavni deo zapadne političke misli), zatim na principima podele vlasti, dekoncetracije vlasti, slobodnom tržištu ideja i robe, granđanskim pravima, slobodnim i tajnim izborima itd, odvija se vekovima. Semjuel Hantington smatra da su do sada postojala tri takva talasa. ''Talas demokratizacije jeste grupa tranzicija iz nedemokratskih u demokratske režime koja nastupa u određenom vremenskom periodu, a brojnošću značajno prevazilazi istovremene tranzicije u suprotnom smeru ...U modernom svetu odigrala su se tri talasa demokratizacije. Svaki talas pogodio je relativno mali broj zemalja i tokom svakog talasa neke od promena režima su išle u nedemokratskom smeru'' (9). Tri talasa demokratizacije (od 1828 do 1926, od 1943 do 1962 i od 1974 do danas), bila su praćena povratnim autoritarnim talasima. Posle talasa demokratizacije koji traju određeno vreme dešavaju se talasi autoritarizacije, to jest povratka određenih zemalja iz demokratiskih režima u autoritarne. (10) Ako se poslednjih decenija XX – tog veka odvijao treći talas demokratizacije, koji je mnoge bivše autoritarne režime inkorporirao u grupu zemalja sa demokratskim oblikom vladavine, postavlja se pitanje da li će i posle njega slediti treći, povratni talas, odnosno vraćanje nekih od država u autoritarne režime?

Ako bi treći talas demokratizacije, koji je i sam bio turbulentan i koji je indirektno determinisao raspadanje višenacionalnih državnih tvorevina bio propraćen trećim povratnim autoritarnim talasom, onda to znači, da bi upravo zahvaljujući globalizaciji brzina širenja tog povratnog talasa bila mnogo intenzivnija u odnosu na antidemokratski talas koji je zapljusnuo svet između dva svetska rata i njegove posledice bi bile još ozbiljnije.

Miroslav Pečujlić u svojoj knjizi Globalizacija - dva lika sveta, smatra da je odsudno pitanje postaje da li globalni politički poredak zadobija demokratsku ili autoritarnu formu. ''U velikoj trci na prelomu milenijuma autoritarna tendencija kao da prestiže demokratsku.Dva su njena izrazita simptoma a) prelaz od konsenzualne hegemonije ka represivnijoj formi, odnosno dominaciji; b) nastanak embrionalnih vidova autoritarne transnacionalne države.'' (11) Po mišljenju ovog autora, na globalnoj areni se formira koalicija najbogatijih zemalja, gospodara svetske scene, na čijem vrhu se nalazi jedna super sila, SAD. Dolazi do napuštanja starog oblika konsenzualne hegemonije i do prelaza na represivniju formu, tačnije rečeno na dominaciju. ''Konsenzualna, benigna ili liberalna hegemonija-kako će je nazivati različiti autori-izražava ne samo partikularne interese supersile već i šire interese svetske zajednice, temelji se ne samo na prisili već i na određenoj saglasnosti, uvažavanju značajne mere međusobne ravnoteže sila, multipolarnosti sveta.'' (12) Prelazak na represivniju formu hegemonije, je još pedesetih godina najavio Džordž Kenan, a dve njene fundamentalne crte su zaokret ka autoritarnijim formama svetske vladavine i novi vojni intervencionizam, odnosno sve veći oslonac spoljne politike na vojnu silu. Nova politička mapa stvorena trećim talasom obuhvata ekspanziju liliputanskih država (posle II svetskog rata broj nezavisnih država je porastao od 75 na preko 180 država , a samo u toku poslednje decenije dvadesetog veka u Evropi njihov broj je skočio od 7 na 25) zatim tu se nalazi novi tip države – transmisije , ''koja u visokom stepenu postaje prenosni kaiš transnacionalnog kapitala, njegov lokalni izvršni organ. Istovremeno se zbiva i ispražnjavanje sadržine njihovog suvereniteta: odluke nadnacionalnih institucija i transnacionalnih korporacija postaju odlučujuće za ekonomske, socijalne i bezbednosne mere država.'' (13) Potom nastaje novi tip nadnacionalne države čiji prototip predstavlja Evropska unija, i na kraju markantan prostor na ovoj mapi zauzima superdržava – SAD.Po mišljenju Miroslava Pečujlića, pogled na protivrečnu političku mapu sveta otkriva veliko istorijsku raskrsnicu; rađanje demokratskih nadnacionalnih formi, čiji potencijalni prototip predstavlja Evropska unija, na jednoj strani, i najavu autoritarne svetske države, na drugoj strani. 

b) Dinamika kulturne globalizacije i duhovne kolonizacije

Slično političkoj i ekonomskoj globalizaciji, kulturna globalizacija je višedimenzionalni fenomen koji se često simplifikuje iz ideoloških razloga. Ako bi smo kulturnu globalizaciju shvatili kao proces koji ne vodi unifikaciji kultura nego njihovom cvetanju (cvetanje razlika), onda je takav način mišljenja svakako apologetski u odnosu na proces globalizacije, globalizam kao ideologiju i ustanove koje su akteri i subjekti globalizacije.Apologeti globalizacije ili globalizma često posežu za argumentima koji se tiču kulturne sfere. Ako govore o ekonomiji, tvrde da će međunarodna svetska trgovinska razmena dovesti do ujednačavanja cena radne snage, BNP, stope rasta, odnosno otklanjanja jaza između bogatih i siromašnih. (14) Ako govore o politici, hiperglobalisti tvrde da će globalizacija dovesti do ekstenzije liberalne demokratije kao oblika političke vladavine koji više nema ni jednog relevantnog konkurenta na svetskoj pozornici, i kao sistema koji garantuje slobodu i jednakost svima. Svi alternativni politički sistemi i političke ideologije za hiperglobaliste predstavljaju otelovljenje Zla, političke represije, i rezultat su autoritarne kulture. Zbog toga hiperglobaliste možemo smatrati ideolozima koji najviše ugrožavaju sam koncept zapadne demokratije jer se u suštini ove ideologije globalizma nalazi upravo nepoštovanje razlika i želja za njihovim poricanjem. Po mišljenju Mile Alečković Nikolić, globalizam ''izrasta u jednu hegemonističko-monoteističku ideologiju koja ne priznaje ni jednu razliku, u sliku sveta koja se svima na silu nameće ( jer ono što je dobro nije ni potrebno nametati), kao i u oblik moderne tiranije koja koristi jezičku dvosmislenost, te u ime najpozitivnijeg u jedinstvu razlika ukida jedinstvo razlika, zadržavajući samo prinudnu istost.'' (15) U oblasti kulture, hiperglobalisti najavljuju opstanak svih kultura, kulturnih identiteta, odnosno kulturnog diverziteta, ali istovremeno propagiraju i anticipiraju nastanak nove svetske kosmopolitske zajednice kojoj će biti svojstvena svetska, kosmopolitska kultura kao skup zajedničkih vrednosti, verovanja i shvatanja. Za razliku od hiperglobalista, kritičari globalizacije smatraju da se nacionalne kulture nalaze pod velikim pritiskom globalne kulture, svetskih centara moći, centara u kojima se oblikuju ukusi, stilovi, trendovi, shvatanja, ali i pogledi na svet. Za kritičare globalizacije, ovaj proces nije istorijski uslovljen strukturnim promenama nego je pre svega determinisan imperijalističkim aspiracijama centara moći koji su u sprezi sa jakim nacionalnim državama, ili transnacionalnim strukturama, organizacijama, parainstitucijama, tajnim društvima. Nacionalne kulture, u zavisnosti od šireg civilizacijskog, socijalnog konteksta u kojem se nalaze, su pod destabilizujućim uticajima koji dolaze s onu stranu nacionalne države. Transnacionalizacija u sferi ekonomije, politike, obrazovanja, dovodi u pitanje ključne kulturne identifikatore nacionalnih identiteta. Nacionalni, etnički i bilo koji drugi kolektivni identiteti jesu dinamični i opstaju zahvaljujući toj dinamici i adaptaciji na spoljašnje uticaje i pritiske, no, oni su istovremeno i statični, to jest njihovu prirodu čini relativno stabilan skup sociokulturnih obeležja koji jednu grupu diferencira od drugih takvih grupa. Procesi transnacionalizacije relativizuju ove skupove sociokulturnih obeležja, relativizuju granice među grupama i destabilizuju distinktivna svojstva grupe ili kolektiva. Iako su mnoge tvrdnje kritičara globalizacije opravdane, ipak su neke od tvrdnji koje se nalaze na poziciji antiglobalizma preterane..Strah za opstanak svoje nacije je često neopravdan, brojni veliki narodi poput Engleza, Rusa, Francuza, su opstali uprkos dubokim kulturnim promenama kroz koje su prolazili kroz svoju istoriju. Lakše je uništiti nacionalnu ekonomiju, instalirati nelojalnu političku klasu (16) i uticati na politički život zemlje nego uništiti njenu kulturu, jer ona ne funkcioniše samo institucionalno nego i neinstitucionalno u obarscima ponašanja, modelima komunikcije i u našim glavama. Kulturu je moguće snažno destabilizovati i na taj način indirektno destabilizovati čitavo društvo i njegovu populaciju, no potpuna destrukcija kulture, kulturne tradicije, sećanja, mitova, verovanja, i iznad svega jezika i religije je nemoguća. Ako tvrdimo da je svetska kultura već konstituisana, i da globalizacija kulture kao proces potiskuje sve kulturne diverzifikacije, onda time simplifikujemo fenomen globalizacije kulture i prikazujemo ga onakvim kakav on nije u stvarnosti. Opravo je sfera kulture sfera razlika koje je nemoguće unifikovati, ukinuti ili uništiti. Ako se globalizacija shvati kao proces koji, između ostalog, vodi unifikaciji sveta, onda upravo kultura nudi argumente koji destabilizuju globalističku paradigmu po kojoj je svet pozornica kojom bi trebalo upravljati istim normama i pravilima. Kultura kao oblast razlika ukazuje nam na činjenicu da je ovaj globalistički projekat stvaranja svetske kulture iluzoran i apsurdan.

Osnivač sociologije Ogist Kont, ali i Kondorse, i Sen Simon su pre nekoliko vekova predvideli procese unifikacije koje će sa sobom doneti budućnost. Kondorse je svoju viziju buduće svetske države i kulture zasnivao na shvatanju ljudske prirode. Po njegovom mišljenju, ljudska priroda je univerzalna i kao takva može biti osnova političko-pravne unifikacije sveta. Osnivač sociologije Ogist Kont u tadašnjem društvu otkriva nekoliko karakteristika koje će u budućnosti preovladati svuda u svetu. Prvo, industrijski život, pa prema tome i izvesna organizacija rada će se proširiti po čitavom svetu, drugo doći će do ujednačavanja osećanja za lepo (unifikacija estetskih normi), na trećem mestu doći će do međunarodne saglasnosti o sadržini i metodama nauke, četvrto doći će do preovladavanja jednog istog oblika političkog ustrojstva, to jest demokratske republike, i na kraju Ogist Kont je predviđao unifikaciju u oblasti etičkih normi i morala koji više neće biti utemeljen na bilo kakvoj teologiji nego će se zasnivati na novoj religiji čovečanstva koju Kont preporučuje. (17)

Modernizacija (industrijalizacija, urbanizacija i opismenjavanje stanovništva), nastanak i razvijanje masovnih medija u XX-tom veku, su omogućili nastanak masovne kulture kao kulture koja je usmerena ne na diverzitet nego na univerzalni antropos. Kritičari masovne kulture su ukazivali na njen osrednji i eskampistički karakter povezivanjem pojma masovne kulture sa pojmom masovnog društva i pojmom mase.Inače u redovima kritičara masovne kulture nalazili su se i elitisti, to jest oni koji su je napadali zbog površnosti i osrednjosti njenih sadržaja u komparaciji sa elitnom kulturom, ali i konzervativci koji su masovnu kulturu optuživali da širi nemoral u društvu,razara tradicionalne vrednosti, porodicu, i razvija duh kontrakulture i buntovništva, odnosno političkim rečnikom rečeno duh subverzije. No, nezavisno od glavnih svojstava masovne kulture i vrste kritika koje su upućivane na njen račun, masovna kultura funkcioniše i kao sredstvo transnacionalizovanja kulture, ona preseca nacionalne granice, po mišljenju Bžežinskog, uprkos njenim tupavostima ima snagu atrakcije, i masovnu- svetsku publiku, prenosi određene vrednosti, sadržaje, shvatanja,pa čak i političke ideologije i mitove i sredstvo je kulturnog imperijalizma Zapada, pre svega SAD.. Kulturni imperijalizam Zapada je verni pratilac političkog i ekonomskog imperijalizma. Političke i ekonomske aspiracije se postižu između ostalog instrumentalizovanjem kulture, koja u ovom kontekstu antagonizma između sila dominacije i sila otpora, funkcioniše kao kanal komunikacije kroz kojeg prolaze poruke i jednog i drugog tipa, to jest poruke i simboli posredstvom kojih se nameće politička i ekonomska moć Zapada, ali i poruke i simboli koji se suprostavljaju ovim moćima. Upravo zbog toga, u sferi kulture se istovremeno dešavaju procesi unifikovanja, manipulisanja, svesnog uništavanja ''tradicionalnog'' i nametanja postmodernog, artificijelnog, sa jedne strane, ali i otpori tim unifikacijama, konstrukcijama, artificijelizaciji, postmodernizaciji i glokalizaciji života, sa druge strane.

Fenomen globalizovanja kulture je složeniji od fenomena političke i ekonomske globalizacije, njega je ne moguće kvantifikovati i prikazati njegov intenzitet pomoću statističkih tabela. Kulturnu globalizaciju možemo shvatiti kao proces širenja istih kulturnih vrednosti ili sadržaja iz jednog centra ka periferiji, ona je takođe proces intenziviranja kulturnih interakcija koje proizvode kulturne tvorevine sinkretičkog karaktera, i na kraju kulturna globalizacija je proces stvaranja jedne iste svetske kulture koja se nameće svima bez obzira da li pripadaju centru ili periferiji.

Kad je reč o prvom aspektu kulturne globalizacije, odnosno ekstenziji identičnih kulturnih sadržaja ka neidentičnim delovima sveta, onda ovaj aspekt govori kulturnoj globalizaciji kao vesternizaciji. Kulturna globalizacija, odnosno proliferacija zapadnih kulturnih elemenata, pre svega, onih koji se nalaze u oblasti popularne kulture, ali i elitne kulture, širom sveta proizvodi rezistenciju ovom tipu interkulturne komunikacije. Kulturna dominacija Zapada stvara osećanje ugroženosti za svoje kulturne identitete širom sveta, posebno u onim delovima sveta koje već odlikuju procesi visokog stepena desuverenizacije država, i destabilizacije nacionalnih identiteta. Umesto da dođe do očekivane akceptacije zapadnih kulturnih vrednosti od strane ''porobljene'' populacije, dolazi do, sa jedne strane, reaktivne kristalizacije kulturnog identiteta, ili do konfuzije u kojoj se prepliću i kulturna rezistencija uplivu zapadne kulture i kulturna akceptacija zapadnih kulturnih elemenata i adaptacija na njih. Proces vesternizacije kulture se ohrabruje teorijskim tumačenjima kapitalizma, napretka i progresa zapadnih društava, u kojima se kao nezavisna varijabla tog razvoja apostrofira upravo zapadna kultura. Semjuel Hantington smatra da je Zapad dugo bio Zapad pre nego što se desila modernizacija, odnosno u vekovima koji su prethodili modernizaciji već je imao oblikovanu kulturu koja bi se mogla smatrati paradigmom kasnijeg napretka. Maks Veberovo dovođenje u vezu protestantizma i kapitalizma je na početku XX- tog veka ( 1904. godine) reaktuelizovalo poziciju kulturnog determinizma, teorijski model analize odnosa politike, ekonomije i kulture, u kojem se kultura shvata kao relevantna varijabla, ako ne i najfundamentalnija determinanta društvenih promena, razvoja i opšte konstelacije u kojem se jedno društvo nalazi. Krajem XX- tog veka, ovaj teorijski pristup koji pripada tzv. kulturnom determinizmu se ponovo reafirmisao, a pojavio se kao ideološki funkcionalno tumačenje nerazvijenosti kolonizovanih država, u kojem se ta nerazvijenost ne smatra konsekvencom uticaja koji dolaze s onu stranu nacionalne države odnosno uticaja koji dolaze od kolonizatora, posledicom neoliberalne politike, instaliranja mafijaškog kapitalizma, strategija anacionalnih elita, nego konsekvencom stanja u kojem se nalazi kolektivni duh-odnosno kultura.

Teorijska diskvalifikacija kultura nerazvijenih društava i pohvala zapadne kulture, i isticanje njene uloge u postizanju ekonomskog blagostanja i visokog stepena razvoja opovrgava se skoro svakodnevno novim tokovima u svetskoj ekonomiji i svetskim političkim, pa i kulturnim kretanjima. Uspon tzv. azijskih tigrova, zemalja u kojima preovladava budizam, konfučijanizam, taoizam, zatim postojanje bogatih islamskih zemalja kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati ili Saudijska Arabija, govori u prilog tezi da i druge religije (a ne samo protestantizam) i nezapadne kulture mogu biti kompatibilne napretku, pa i demokratiji kao obliku političke vladavine. Drugim rečima, nezapadne kulture ne moraju nužno da redefinišu svoju kulturu transformacijom ključnih kulturnih identifikatora, kao što su jezik, religija ili pismo,da bi postigli viši stepen ekonomskog razvoja i civilizacijskog nivoa. U budućnosti,snaga istočnih kultura najverovatnije neće biti značajnije oslabljena zbog infiltracije pseudokulture koja čini esenciju nastajuće supertehnološke, potrošačke, artificijelne svetske kulture. S obzirom da nastajuća svetska kultura nije ukorenjena u stvarnosti, nego je visoko artificijelna, bezoblična i fluidna, ona će se najverovatnije kao i sve ostalo što se zasniva na lažima, urušavati sama od sebe.

Ako govorimo o ''kulturnoj subverziji'' kao aspektu kulturne globalizacije posredstvom kojeg se relativizuje nacionalna kultura i nacionalni kulturni identitet, ona je višestrana, realan strah od političke i kulturne subverzije postoji i u zapadnim i u istočnim kulturama, u hrišćanskim, muslimanskim, ili budističkim društvima. Iskustvo onoga što bi se moglo nazvati kulturnom subverzijom traje decenijama i postoji u različitim kontekstima, a jedan od najinteresantnijih primera ovog fenomena jeste kulturna revolucija u SAD 1968. godine koja je predstavljala uvod u dugoročne konfrontacije oko pitanja kulturnog identiteta SAD. Ova kulturnu revoluciju su američki neokonzervativci smatrali i danas smatraju subverzivnim pokretom čiji je cilj kulturna redefinicija SAD. Nama je hronološki najbliža kulturna subverzija koju je proizvela megaideologija neoliberalizma. Ovu vrstu kulturne subverzije su iskusile tokom poslednjih decenija mnoge zemlje, od SAD pa sve do Rusije. Nedavno je dosadašnji predsednik ,a budući premijer Rusije Vladimir Putin, izjavio da u Rusiji još uvek ima mnogo onih koji se ''muvaju'' po stranim ambasadama i priželjkuju da Rusija bude što slabija država. Na čega i koga nas to podseća?

U neoliberalnoj ideologiji nema mesta za pojmove kao što su država, nacija, zajednica, tradicija, socijalna pravda, jednakost, ali su zato poželjni pojmovi kosmopolitizam, ljudska prava, modernizacija, autonomija, razlike itd. Inteligencija zemalja Istočne Evrope je preko noći zamenila svoj diskurzivni režim – marksistički sa neoliberalnim, odbacila stare pojmove i kategorije i prihvatila nove koje joj obećavaju eventualni ulazak u transnacionalnu intelektualnu elitu. Ovaj proces supstitucije stare ideologije sa novom bio je primer tzv. duhovne kolonizacije koju možemo smatrati podprocesom kulturne globalizacije. Biti ''slobodan'' ili '' porobljen'' ali blizak onoj kategoriji koja se naziva worldleadership, izbor je pred kojim su stali mnogi u zemljama koje su prolazile kroz tranziciju. ''Zemlje Istočne Evrope posle pada Berlinskog zida (1989) našle su se u višestruko nezavidnom položaju. Kao zemlje posrnulih ekonomija, uglavnom bez akumulacije, s političkom elitom umornom od vlasti, s inteligencijom koja je, iznenada lišena marksizma, postala gotov kandidat za duhovnu kolonizaciju importom neoliberalizma, i sa stanovništvom željnim slobode do otvorene spremnosti na dobrovoljno ropstvo-te zemlje su postale zahvalan teren za reformske intervencije zapadnih finansijskih institucija MMF- a i Svetske Banke, kao avangarde globalnog pohoda neoliberalizma'' (18) Nekritičnost inteligencije u zemljama Istočne Evrope prema procesima koji su vodili ka dezintegraciji socijalne kohezije i razbijanju država posledica je insistiranja na istom teorijskom modelu i pristupu društvu koji joj je bio svojstven tokom kasnih 80-tih godina i ranih 90-tih godina, kada se pripremala za rušenje socijalizma kao idelogije i za transformaciju političkog i ekonomskog sistema. Uvođenje višepartijskog sistema i napuštanje planske ekonomije zahtevalo je napuštanje rušilačkog, revolucionarnog pristupa društvu i državi i njegovu supstituciju sa konstruktivnim strategijama i novim teorijskim modelima.Kad je reč o srpskoj političko-ideološkoj sceni, posle 5. oktobra 2000. godine, inteligencija (simbolički analitičari) u Srbiji se ''zaustavila u vremenu'', zaledila stvarnost u onom vremenskom intervalu u kojem je za njom i njenom revolucionarnom retorikom postojala potreba, nastavila sa ideološkim tumačenjima stvarnosti (i življenjem u toj imaginarnoj stvarnosti) koja je već prošla i postala prošlost, itd. Bez obzira da li je reč o Srbiji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Rusiji, Gruziji, Makedoniji, BiH, Francuskoj ili SAD, ljudi su šokirani diskrepancijama između analiza političkih i socijalnih problema koje su na medijskom i političkom tržištu proizvodili neoliberalno orijentisani intelektualaci i same stvarnosti. Stvarnost je na početku XXI veka postala umnija od onih koji su uz pomoć sprege sa centrima moći monopolizovali Um.

Kulturna globalizacija i duhovna kolonizacija koja je njen podproces, nameću neoliberalnu ideologiju kao skup ideja koje treba da opravdavaju i glorifikuju strukturne i političke promene u jednom društvu izvedene u skladu sa principima neoliberalne ekonomske politike. Duhovnom kolonizacijom koja se u prvoj fazi sprovodi u redovima intelektualne elite, obezbeđuju se pojedinci koje politička vlast koristi (uglavnom intelektualci i inteligencija) za duhovno i simboličko slamanje otpora planiranim promenama, njihovim ciljevima i sredstvima koja se u svrhu realizacije tih ciljeva instrumentalizuju. Ovaj cilj-slamanje otpora se postiže na nekoliko načina:

•  Zastrašivanjem, rasprostiranjem straha, uskraćivanjem slobode, razvijanjem cenzure i podsticanjem autocenzure;

•  nagrađivanjem poslušnih i ideološki podobnih pojedinaca ''hipersoničnim'' karijerama u diplomatiji, biznisu, politici, itd.( analiza socijalne strukture i vertikalne pokretljivosti u zemljama Istočne Evrope bi pokazala ko su bili ključni akteri i subjekti neoliberalnog projekta razgradnje i destrukcije ovih država);

•  predstavljanjem svoje ideologije kao jedine istinite, apsolutne, odnosno pretvaranjem svog skupa ideja u totalitarnu ideologiju;

•  monopolizacijom ustanova u kojima se proizvode i rasprostiru ideje;

•  dezavuisanjem alternativnih viđenja političke stvarnosti, alternativnih projekcija i anticipacija budućnosti;

•  sofisticiranom ekskomunikacijom kritičkog, alternativnog mišljenja, ili stvaranjem ventila koji će kanalisati ovo mišljenje na način koji nije opasan za postojeću strukturu moći;

•  itd.

Kulturni imperijalizam, i proces duhovne kolonizacije Srednje, Istočne Evrope, Rusije, delova Bliskog i Dalekog Istoka, je najintezivniji bio od momenta raspada SSSR i ujedinjenja dve Nemačke padom Berlinskog zida, pa do 11. septembra 2001. godine.Njegov intenzitet je u nekim zemljama poslednjih godina redukovan. Na to su uticali sledećei faktori; prvo, neki ciljevi koji su se odnosili na region Srednje i Istočne Evrope su već ostvareni, pa nije potrebno dodatno finansijsko investiranje u tzv. duhovnu kolonizaciju, što se reflektovalo na opadanje totalitarnog potencijala nekih političkih frakcija u ovim regionima. Drugo, posle 11. spetembra 2001. godine ključni diskurs ljudskih prava je zamenjen diskursom terorizam- antiterorizam, SAD je svoju obaveštajnu, političku, vojnu ali i intelektualnu energiju usmerila na Irak, Iran, Avganistan, Siriju, itd. Socijalni, intelektualni inžinjering, aktivizam NVO, i upliv finansijskog kapitala potrebnog za političku i ideološku redefiniciju će najverovatnije biti intenziviran u ovim zemljama, a redukovan u zemljama Srednje i Istočne Evrope. Treće, kulturni imperijalizam i sile globalizacije su podstakle reaktivnu kristalizaciju kulturnih i državnih identiteta širom sveta (posebno u moćnim zemljama kakve su Kina ili Rusija), jačanje političkog i kulturnog konzervativizma, što čini nemogućim da se duhovna kolonizacija lako sprovede na način na koji se sprovodi kada stanovništvo veruje u pozitivne vrednosne, kulturne implikacije te kolonizacije. Neoliberalizam u politici, ekonomiji i kulturi će trajati onoliko dugo koliko dugo bude postojala potreba za transnacionalizacijom političkih jedinica i potreba za akumulacijom kapitala kroz slabljenje socijalne države.

Šta će biti sa srednjovropskim i istočnoevropskim neoliberalima, onim od kojih su neki ušli u kategoriju worldleadership ,a koji su učestvovali u procesima slabljenja sopstvenih država, stvaranju dugoročne krize i socijalnog raslojavanja, ostaje da se vidi. Uzimajući u obzir fenomen ''promene mišljenja'' koji je tako čest u bivšim socijalističkim zemljama, a koji je nastao kao posledica specifične političke socijalizacije u kojoj se konvertitstvo preferira i smatra dokazom da neko ima mudru i visprenu glavu (u ovom kontekstu odsustvo političkog i ljudskog morala se izjednačava sa mudrošću ), ukoliko se na svetskoj političkoj sceni ideološka konfrontacija razreši u korist protivnika neoliberalizma, možemo očekivati prelazak mnogih naših neoliberala, osim onih autentičnih koji su to nezavisno od profitabilnosti svog ideološkog izbora, na stranu političkog centra, levice, socijalnodemokratske orijentacije, konzervativizma.  

LITERATURA:

  • Arent, Hana, Koreni totalitarizma, Feministička izdavačka kuća, Beograd,1994.
  • Asurmendi, Migel, Identitet i nasilje, Biblioteka XX vek, Beograd, 2002.
  • Brdar, Milan:''Osnovne strategije tranzicije i njihova logika: akteri, alternative i perspektive'', u časopisu: Sociološki pregled br.3, ur. Gordana Tripković, 2004. Beograd.
  • Burdije, Pjer, Signalna svetla – prilog otporu neoliberalnoj invaziji, ZUNS, Beograd, 1999.
  • Bžežinski, Zbignjev, Velika šahovska tabla, Romanov, Banja Luka, 2002.
  • Vidojević, Zoran,Kuda vodi globalizacija, Filip Višnjić, Beograd, 2005.
  • Gidens, Entoni, Sociologija,CID, Podgorica, 1998.
  • Nikolić-Alečković, Mila: ''Globalizam i antiglobalizam, pogled iz svesne Evrope'', u zborniku Filozofeme, Srpski filozofski forum, Novi Sad, 2006.
  • Pečujlić, Miroslav,Globalizacija- dva lika sveta, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2002.
  • Rejnart, Erik, Globalna ekonomija, Čigoja štampa, Beograd, 2006.
  • Smit, Antoni,Nacionalni identitet, Biblioteka XX veka, Beograd,
  • Stojković, Branimir,Evropski kulturni identitet, Prosveta, Niš, 1994.
  • Folk, Ričard, Veliki teroristički rat, Filip Višnjić, Beograd, 2003.
  • Fukujama, Frensis, Kraj istorije poslednji čovek, Romanov, Banja Luka, 2002.
  • Habermas, Jirgen, Postnacionalna konstelacija, Filip Višnjić, Beograd, 2002.
  • Hantington, Semjuel, Treći talas, Stubovi kulture, Beograd, 2004.
  • Held, Dejvid, Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd, 1997.
  • Hobsbaum, Erik, Doba ekstrema , Dereta, Beograd, 2002.

Fusnote:

1. Dejvi Held, Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd , 1997, str .99 .

2. Za vreme Velike depresije iz 1927, dolazi do naglog raskidanja međunarodnih ugovora, što je bio indikator zatvaranja nacionalnih država u odnosu na ostale. Ekonomska kriza širom sveta je dovela do uviđanja da spoljna ekonomska saradnja predstavlja faktor koji ugrožava nacionalne ekonomije. Države su redom jedna za drugom počele da raskidaju brojne međunarodne trgovinske ugovore, da se zatvaraju u svoje granice i dižu veliki broj zaštitnih barijera i protekcionističkih mera kako bi zaštitile stabilnost svojih valuta i obezbedile opstanak svojim ekonomijama. O ovome piše Erik Hobsbaum u knjizi:Doba ekstrema, , Dereta, Beograd, 2002.

3. Dejvid Held, Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd, 1997, str. 108.

4. Dejvid Held, Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd, 1997, str. 109.

5. Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965), katolička Crkva na čelu sa Papom počinje podržavati antidespotske i antitotalitarne pokrete usmerene ka rušenju diktatura širom Evrope, ali i sveta No, pored ove činjenice da Vatikan počinje da bivapolitički angažovan, pojava liberalne teologije je značila pokušaj da se uspostavi tolerantniji stav prema pitanjima o kojima se Vatikan do tada uglavnom negativno izjašnjavao, reč je o pitanjima kao što su: kontracepcija, abortus, prava homoseksualaca itd. Ova pitanja su stvorila polarizacije u Katoličkoj crkvi, liberalni teolozi smatraju da Crkva treba imati liberalan i tolerantan stav u vezi sa kontracepcijom, homosekualnošću, dok konzervativne struje i dalje insistiraju na negativnom stavu. Dakle politički i ekonomski posle Drugog vatikanskog koncila, katolička religija postaje liberalna, no u sferi kulture ona je i dalje konzervativna.

6. Antoni Smit, Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, Beograd,1998, str. 236.

7. Branimir Stojkoivić, Evropski kulturni identitet, Prosveta, Niš, 1994, str. 79.

8. Zoran Vidojević, Kuda vodi globalizacija, Filip Višnjić, Beograd , 2005.

9. Semjuel Hantington, Treći talas, Stubovi kulture, Beograd, 2004, str. 22.

10. Isto , str .276 .

11. Miroslav Pečujlić, Globalizacija – dva lika sveta, Gutenbergova galaksija , Beograd , 2002, str. 143.

12. Miroslav pečujlić, Globalizacija – dva lika sveta, Gutenbergova galaksija, Beograd , 2002, str. 144.

13. Isto, str. 145.

14. Erik Rejnart, navodi mišljenje Pola Semjuelsona, koji je tvrdio 50-tih godina da će slobodna međunarodna trgovina dovesti do ujednačavanja cena faktora proizvodnje, naime, da će se cene faktora proizvodnje, kapitala i rada razvijati u ravcu toga da budu iste u celom svetu. Videti: Erik Rejnart, Globalna ekonomija, Čigoja štampa, Beograd, 2006. str. 23.

15. Mila Alečković Nikolić: Globalizam i antiglobalizam - pogled iz svesne Evrope, u zborniku: Filozofeme, Srpski filozofski forum, Novi Sad, 2006, str.123.

16. Iako se u našoj sredini često relativizuje pojam patriotizma ili lojalnosti, ovi pojmovi su relevantni i predstavljaju bitnu dimenziju demokratskih, integrisanih političkih kultura u kojima političke partije prihvataju supremaciju nacionalnih intersa nad partijskim i ličnim interesima. U dezintegrisanim autoritarnim političkim kulturama lični i partijski interesi se hijerarhijski postavljaju iznad nacionalnih i državnih interesa.

17. Videti: Cvetan Todorov, Mi i drugi, Biblioteka XX vek, 1994.

18. Milan Brdar: ''Osnovne strategije tranzicije i njihova logika, akteri, alternative i perspektive'', u časopisu. Sociološki pregled, br. 3, 2004. str.451.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM