Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika - prenosimo www.pescanik.net

 

 

Teofil Pančić

“Peščanik” kao terminator pozorišnog srpstva

Ako ste se kojim užasnim i neoprostivim slučajem zatekli u publici na promociji “Peščanika” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, morali biste se ozbiljno zabrinuti za svoj nacionalni identitet. Srbi i Srpkinje, naime – naučno je dokazano - ne posećuju takva đavolja posela, pa vi sad vidite: možda ste, doduše, i ušli u JDP kao Srpče, ali sigurno niste u tom svojstvu izašli iz te zgrade; nad vama je, naime, sproveden ritual rasrbljenja. Pa sad tako glavinjate svetom kao sablažnjive sablasti, bez doma i porekla. Jedino što je moglo biti još gore od toga da budete u publici je da ste se tom prilikom zatekli na – sceni. U tom ste slučaju svakako izgubljen slučaj. Jedina vam je kakva-takva šansa za retroaktivni spas duše ako neko od Neizgubljenih bude tako dobar da se pomoli za vas: Bog je ipak Srbin, a Srbi su bolećivo meka srca, skloni praštanju dušmanima; e, tu je vaša šansa... Sve vam ovo govorim iz najličnijeg iskustva: bio sam tamo, na sceni, i od tada osećam pojačane tegobe u vidu manjka srpstva u krvi; doduše, nije da i ranije nisam patio od toga (po kompetentnim nalazima nekolikih probranih Konzilijuma), ali nakon JDP-a stvari su postale gotovo nepodnošljive. Ponekad se budim noću, okupan znojem, u akutnom napadu desrbizovanosti, pa ne mogu da zaspim i da se smirim dok ne pročitam na tašte po jedan mudri esej Marinka M. Vučinića i Branka Raduna, i začinim ih po jednom pesmom Đoga G. i Noga R. P.; posle mirno spavam i kolorno, ćirilično titlovano sanjam do trećih petlova, pa sve ispočetka...

Čemu ovaj zaumni uvod? Pa eto, ja samo pokušavam da logično i dosledno ispratim konsekvence jedne vrlo zanimljive rasističko-totalitarne “kulturne politike” koja nam se upravo nameće ne sa tamo-nekog-nacističkog-sajta, nego nam se nudi kao navodni demokratski mejnstrim, a sa sajta Nove srpske političke misli (www.nspm.org.yu), inače poslednjh godina glavnog okupljališta naših zaplotnjačkih konzervativaca i “umerenih nacionalista”, kojima je odnekud mnogo lakše da dokažu po čemu su nacionalisti nego po čemu su umereni.

Vidim da je trust mozgova NSPM-a nameračio da – a sve uz pršteće obilje Karakteristične Lucidnosti niza svojih saradničkih anonimusa, za koje valjda samo NSPM-ovski pantokrator, moj dragi poznanik Đ. V. zna ispod kojeg kamena su ispuzali - preispita “kulturnu politiku” ovih ili onih, pa onda možda ne bi bilo loše da im se ta besplatna usluga nekako uzvrati, tek da se vidi kakva je to (ne samo) “kulturna politika” koju nam nudi NSPM, i to baš na tako zgodnom primeru tog zlog “Peščanika”.

Šta je, dakle, “kulturna politika” naših light-nacionalista? Unapred odbijam neznalački prigovor da takvi to i ne mogu imati: naprotiv, nacionalisti mogu da nemaju, na primer, “ekonomsku politiku”, ali ona “kulturna” im je alfa i omega, jer se kod njih sve vrti oko pitanja “identiteta”, naravno, specifično žanrovski shvaćenog. Pravi “teror kulture”, što bi rekao Ivan Č, još jedan od onih Palih sa JDP-ovog “stejdža”. Mislim, nisu pali sa stejdža nego su pali i propali više onako metafizički. A to je, znamo, mnogo dublje i teže za vađenje.

Elem, nedavno se na narečenom sajtu pojavio autorski prilog/podvig stanovite Bosiljke Medić “Srpsko pozorište kao taoc političkog marginalizma” (da, baš tako piše – “taoc”; poznata je stvar da se Elitni Rodoljubi ne osećaju dužnim znati pravila upotrebe maternjeg jezika – oni su to, bre, prevazišli i transcendirali, oni su s njim toliko intimni da mogu slobodno ortački da mu zavlače prstenac u... imenice, ovaj se na njih neće ljutiti). Bog te veselio, ugledan sajt, ozbiljno zvučeća tema – ma, mora da je prava intelektualna poslastica u pitanju! Doduše, pomalo vas zbunjuje to što za autorku niste ama baš nikada čuli, no i to ćete – u nastupu skromnosti, što je usamljeni ostatak duševne Srpskosti u vama – pripisati svojoj neobaveštenosti, pa ćete krenuti da je “guglujete”, ne biste li se prosvet(l)ili. Kad ono, međutim: na Guglu je autorka tog teksta prisutna samo kao – autorka tog teksta. Ima, doduše, i neka Bosiljka Medić koja nudi zimmer frei u nekakvim Medićima, negde u Dalmaciji (pozivni 021, a nije Novi Sad); ima, bogme, i neka Bosiljka M. u registru samostalnih preduzetnika Pančeva. I šta ćemo sad? Da li je NSPM-ova Bosiljka: 1. nepostojeća osoba, iza čije avetajuće šifre se krije samozatajni Autor; 2. hrvatska cimerfrajla sa srpskim srcem, koja dokono, onako vansezonski sajber-srbuje dok pod prozorom val se lomi, a more pjeni; 3. pančevačka poslovna frau s viškom intelektualnog naboja, kojem je najzad našla adekvatno praznilište; 4. nova zvezda NSPM-ove pačje škole, koja će tek zablistati punim sjajem, čim stigne da se raskva... mislim, razmahne?

Verovatno ćemo morati da popričeknemo na razrešenje kvadrileme autorstva , a do tada, hajde da vidimo šta to lepo u Bosiljke ima. Nemoguće je, doduše - pa još iz ovako nedostojnog pera - u potpunosti dočarati tu misaonu raskoš duginih boja, ali hajde da se makar (pri)držimo najatraktivnijih mesta u tekstu. Bosiljka Medić – ona jedna od četiri potencijalne – tvrdi, naime, da su Srbi ranije voleli da idu u pozorište, a sad, eto, ne vole. Zašto je to tako? Zato što se to pozorište, barem u Beogradu i Novom Sadu (eh, te metropole! vazda problemi s njima, kao što dobro zna svaki smerni, hrišćanski teksaški kravojeb kad pomisli na grešni, dekadentni Njujork!) nekako, b'ate, previše odalo tim avangardnim belosvetskim kerefekama; ako mislite da je ovo puki estetski prigovor, varate se, on je eksplicitno ideološki: srpsko je pozorište, barem ono elitno, prestalo da bude srpsko. Pa ga se onda “srpska publika” (što - pazite, ovo je važno - nije isto što i sva ovdašnja publika) teška srca, ali odlučno odrekla (konkretno, Bosiljka će reći da postoji “tiha i prilično složna odluka o srpskom bojkotu”). Dakle, to što vi možda, naizgled u suprotnosti s autorkinim vapajnim tvrdnjama, vidite uglavnom pune pozorišne sale nije paranormalni fenomen: stvar je u tome da sale možda i jesu pune, ali njih ne puni “srpska publika”). A koja ih onda puni? To ćemo videti malo niže. A šta je to uopšte “srpsko pozorište”, bar u čudesnom svetu NSPM-ove pančevačko-dalmatinske novopolitičke mislilice? Autorka metastabilnog identiteta o tome se izjašnjava uglavnom kroz negacije: to je kanda ono pozorište koje nije podložno belosvetskim novotarijama. Kao mogući pozitivan primer Bosiljka M. navodi nam Narodno pozorište, valjda oduševljena beslovesnim i beskrajnim paradramskim tiradama Siniše Kovačevića. To mi nekako i estetski i svetonazorno najviše liči na njen ideal. Dobro, nemam ništa protiv: neko voli popa, neko popadiju, a ima nas i koji smatramo da to baš i nije neki izbor. Sve je to OK dok postoji razumna mogućnost izbora, i dok su publike ravnopravne .

Gde je “Peščanik” u celoj priči, sve sa zavedenom publikom i đavolskim protagonistima? Autorka vidi upravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu najeklatantniji primer simptomatične nesrpskosti ovdašnjeg elitnog teatra; dobro, na mestu Cvije, Gorčina & co. ne bih se baš rasplakao zbog toga, osobito ne kad dolazi sa ovako, khm, kredibilne strane, ali interesantno je da Bosiljka M. u prilog svojoj ekscentričnoj klasifikaciji ne navodi bilo koju konkretnu predstavu JDP-a, nego upravo ranojesenje predstavljanje “Peščanika” na sceni ovog teatra: baš to neteatarsko zbitije ono je što je dotuklo mizerne ostatke njegove srpskosti, tj. rečima autorke “pitanje (je) da li se sme oprostiti događaj koji Srbima zatvara vrata u srpsko pozorište ” (kurziv Bosiljkin). Malo niže, a u vezi s istim događajem, autorka će uskliknuti bez ljubavi i to da je “sada jasno: Srbima mesta u JDP-u nema”. Sve ovo se naprosto ne da tumačiti drugačije tako nego da su oni koji su došli da pričaju ili pak da slušaju promociju “Peščanika” svojim prisustvom opoganili taj prostor, pa sada čestito Srpče tu ne sme ni da zađe, jerbo će se ugušiti u smradu sumpora, ili čega već. Ah, braćo, nevolja je to grdna, možda bi trebalo zvati Filareta – kad se još malko oporavi – da okadi taj prostor, i tako ga simbolički učini ponovo serbian friendly ?!

Upravo je tu centralno patološko mesto teksta Bosiljke M: u njenom samovlasno-zapovednom definisanju “Srba” i “srpskosti”. Evo, ja bih recimo, rekao da je JDP te večeri bio pun Srba i Srpkinja, počev od moje malenkosti pa nadalje. Međutim, za Bosiljku M. “Srbin” je nešto između idološke odrednice, rasne osobine i plemićke titule, a po svakom od tih kriterijuma neko ko bi iskazao stanovitu bliskost i naklonost “Peščaniku” bio bi promptno diskvalifikovan. Logika rasističko-totalitarnog monopolisanja i   kidnapovanja jednog imena je takva, abitrarna i isključujuća: kada autorka govori o tome kako “Srbi” bojkotuju pozorište, ona ne govori o statističkim činjenicama iz popisa stanovništva, nego o ideološkim kategorijama. Kada govori o “peščanikovcima”, ona ih samovoljno ekskomunicira iz mitologizovane, sentimentalno idealizovane Narodne Zajednice; razume se, na taj bi prigovor sama verovatno rekla da su se oni sami ekskomunicirali jer su tobože “anacionalni”, što je em netačno em irelevantno: vi imate pravo, ako to iz bilo kojih razloga želite, da izvršite neku vrstu simboličkog samoisključenja iz nacije kao one andersonovske “zamišljene zajednice”; niko drugi, međutim, to ne može da učini za vas, umesto vas, štaviše, mimo ili direktno protiv vaše volje. Takve se stvari rade samo u okruženju koje, u najmanju ruku, nije preterano gadljivo prema “rasnim zakonima”, kao ni prema mesijanstvu i totalitarizmu bilo koje provenijencije, odnosno Ideološkog Opravdanja.

Odviše je lako sve ovo proglasiti problemom inokosnih duševnih smetnji frustriranog anonimusa. Nije Bosiljka M. – ko god on/ona/ono bila – sve ovo napisala na tarabi, u blokčetu na kocke ili na nekakvom bezveznjačko-paćeničkom blogu, nego je objavila na jednom sajtu koji (intencionalno bar) okuplja relevantne analitičare srpskog društva. Važan deo akademske zajednice – profesori elitnih beogradskih univerziteta koji uređuju NSPM – ovakvom i sličnom trešu podaruje privid relevantnosti i legitimiteta za egzistiranje na ne baš beznačajnim toposima javnog prostora, zagađujući taj prostor vrlo žustro, a sve u ime demokratije i tolerancije, koja, ah, tako nedostaje “ekstremistima”, naročito onima sa one strane koja ne pljačka i ne ubija, a koji vas toliko nerviraju baš time što im nikako ne umete zameriti nešto suvislo, a upravo to vas “rajca”. Pa kad nema boljih, dobre su i serijski štancovane “bosiljke”, kao zgodan medijum za eksplicitniju totalitarizaciju javnog diskursa, u maniru onih koje je neumrli Raka Radović onomad lepo prozvao krljatorima. U ovim i ovakvim sramnim ratovima, istina je tek druga žrtva; prva žrtva je stid. Običan, ljudski, samim tim i srpski.

Peščani sprud, 13.10.07.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM