Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Mihael Henes   (Michael Hennes)

Novi vojno-industrijski kompleks u SAD

Jedan bivši američki predsednik (Kalvin Kolidž) je voleo da kaže da se kod Amerikanaca sve okreće oko posla – „Chief business of the American people is business“. (1) Privredni interesi SAD-a su od velikog značaja za američku spoljnju politiku. Tako je rat u Iraku bio motivisan težnjom da se osigura uredno snabdevanje naftom po stabilnim cenama, a pokazivanje mišića velesile je služilo jednom novom vojno industrijskom kompleksu u SAD.

Američki predsednik Dejvid Ajzenhauer je 1961. u svom oproštajnom govoru upozorio na opasnost od jednog “vojno-industrijskog kompleksa”, koji je izrastao u hladnom ratu. Interesni savez sastavljen od profesionalnih oficira i industrije naoružanja rasprostrao se i sve više širio svoj uticaj po državama, parlamentima i saveznoj administraciji u zemlji. (2) “Tokom svog predsednikovanja, a naročito u kasnijim godinama osećao sam sve veću nelagodu zbog uticaja ogromnih vojnih izdataka, u mirnodopsko vreme, na naciju” pisao je kasnije Ajzenhauer u svojim memoarima. (3)

Da je ugrožena nacionalna bezbednost SAD bila jedini razlog za militarizaciju američkog društva onda bi završetak hladnog rata morao dovesti do jednog temeljnog razoružanja. Nakon preloma iz 1989/90 ni jedna sila na svetu nije bila ni približno dorasla Sjedinjenim Američkim Državama. Činilo se da je došlo vreme za ubiranje mirnodopskih dividendi.

Odmah po svom dolasku na vlast, 1993 godine, predsednik Bil Klinton je smanjio vojne izdatke i milijarde dolara preusmerio na smanjivanje javnog duga. Kao direktna posledica smanjenih porudžbina Pentagona sledio je talas fuzija u američkoj industriji naoružanja. No, politika demilitarizacije nije trajala dugo. Iznenada, poput Feniksa, iz pepela se ponovo pojavio vojno-industrijski kompleks. U oktobru 1999 Američki kongres je doneo odluku o povećanju izdataka za odbranu, a samo nedelju dana kasnije general Nikolas D. Čabraja, predsedik koncerna za izradu naoružanja General Dynamics, optužio je Klingtonovu administraciju da je smanjenjem   narudžbina za vojsku demoralizovala oružane snage i ugrozila nacionalnu bezbednost. On je pozdravio povećanje troškova ua odbranu i označio to kao tačku preokreta: „Ovo je samo početak. Ali to je i jedna obaveza koja zaslužuje našu podršku i to ne samo u ovoj već i u godinama što dolaze.“ (4) Na tu podršku nije trebalo dugo čekati.

Arhitekte novog buma industrije naoružanja

Donald Ramsfeld i Rihard Čejni bili su 1997. godine, medju osnivačima „Projekta za novo Američko stoleće” (Projekt for the New American Centry), jednog ekskluzivnog kruga neokonzervativaca u republikanskoj partiji. Ta je grupa, otvorenim pismima, tražila od predsednika Klingtona da, odlučno, preuzme kormilo svetske politike i poveća vojne izdatke. (5)

Pri tom, ispred jedine preostale supersile nije stajao nikakav izazov poput onog iz vremena hladnog rata. Inspiratori ovih proglasa sedeli su u vojno-industrijskom kompleksu. Tamo su znaci vremena dobro shvaćeni. U svojoj izbornoj kampanji, 2000 godine, Džordž Buš je preuzeo zahteve za novi talas naoružavanja i imenovao Dika Čejnija za svog potpredsedničkog kandidata (running mate). U jednom novom izdanju Reganomike, tada još samo kandidat, Buš je obećao smanjenje poreza i povećanje izdataka za vojsku. Privreda je njegov program nagradila izdašnim prilozima. U izbornu kasu Džordža Buša slilo se preko 100 miliona dolara, više nego kod bilo kog drugog kandidata u istoriji američkih predsedničkih izbora. (6)

Sa ovim novcem on je osvojio izbore i podigao vojne rashode na rekordan nivo.

Prema podacima iz 2002 godine na SAD je otpadalo 43% ukupnih svetskih izdvajanja za vojsku i to je činilo oko 5% njihovog nacionalnog dohotka. (7) Za 2004. godinu predvidjeno je da se u budžetu za vojsku izdvoji 386,2 milijardi dolara što će svakako, zarad okupacije Iraka, biti premašeno.

Pri tom, kao i u vreme predsednikovanja Ronalda Regana, najbrže rastu izdaci za nabavku vojne opreme i istraživanja u vojne svrhe. Od stupanja na dužnost Bušove administracije prosečno se godišnje sliva 10% više u nove sisteme oružija i to bi u 2004. godini trebalo da bude preko 136 milijardi dolara (8).

Arhitekte ovog novog buma industrije naoružanja su Ričard (Dik) Čejni i Donald Ramsfeld. Obojica su već duže od tri decenije jedan tim u politici i neprestano se kreću izmedju rukovodećih pozicija u politici, vojsci i industriji. Ramsfeld je obavljao dužnost NATO ambasadora, bio šef štaba u Beloj kući, ministar odbrane, da bi 1977. prešao u privredu. Kao predsednik upravnog odbora G.D. Searle&CO uspeo je da ovaj farmaceutski koncern izvuče iz duboke krize i do kraja osamdesetih godina stekne imetak od preko 200 miliona dolara. Pri tom se pripremao za svoj povratak u političku arenu davajući priloge za izbornu kampanju Džordža Buša u Teksasu. Daleke 1974. postarao se da njegov mladji partner Dik Čejni predje iz Kongresa u štab Bele kuće. Današnji potpredsednik SAD-a se od tada, takodje, kretao tamo-amo po upravnim nivoima politike, vojske i krupnog biznisa.

Dik Čejni je 1989. prešao iz predstavničkog doma na mesto ministra odbrane, a odatle 1993. na rukovodeće položaje u privredi. Pet godina bio je na predsednik upravnog odbora Teksaške naftne kompanije Halliburton, koju je administracija Džordža ovlastila da bude glavni poslodavac u obnovi Iraka. Sadašnji obim posla je preko dve milijarde dolara. Od svoje bivše firme Američki podpredsednik dobija svake godine preko 150.000 dolara na ime otpremnine i akcija.

U medjuvremenu je postalo prilično poznato da Bušova administracija protežira interese   naftne industrije, no, ono šta se previdja i što je malo poznato jesu masivni interesi industrije naoružanja.

Direktna povezanost sa industrijom naoružanja

Otkako je postavljen za šefa Pentagona Donald Ramsfeld je potpisao i progurao kroz Kongres, u kome republikanci u četiri važna odbora imaju većinu, narudžbine za industriju naoružanja u milijardskim iznosima. Interno planiranje i finansiranje ovih programa je skriveno od očiju javnosti, a detalji o novim vojnim sistemima ostaju potpuna tajna sve do njihog, neposrednog, uvodjenja u upotrebu. Tek povremeni skandali iznose neke detalje na svetlo dana. Od dolaska na svoju dužnost Ramsfeld nastupa kao modernizator koji nastoji da digitalizuje američke oružane snage na svim nivoima. Prema njegovoj viziji američka armija bi trebalo da se kompletno, od satelita u vasioni, pa do pešadinaca u gudurama planinskog utvrdjenja Tora Bora, medjusobno umreži preko kompjuterskih sistema. Paralelno sa tim, američki stručnjaci rade i na brojnim drugim oružijima budućnosti. Rezultat Ramsfeldovog programa je prava poplava narudžbina za industriju naoružanja.

Odmah po svom stupanju na dužnost Ramsfeld je doveo na mesto državnog sekretara za vojnovazduhoplovstvo bivšeg kapetana ratne mornarice Džeimsa Roša. Biografija ovog čoveka je dobar primer isprepletanosti Pentagona i industrije naoružanja na različitim nivoima. Roš je 1985. prešao iz vojske u industriju naoružanja i radio kao specijalista za odbrambenu elektroniku u upravnom timu Northrop-Grumman-a , proizvodjača oružija. Ramsfeld ga je   vratio u vojsku i postavio ga za državnog sekretara ratnog vazduhoplovstva, čiji je posao bio kordinacija digitalizacije oružanih i komunikacijskih sistema vojne avijacije. U maju 2003. šef    je svog eksperta za za odbrambenu elektroniku proizveo u novog sekretara kopnenih snaga gde se Roš takodje bavi digitalizacijom oružanih snaga. Sukob interesa je potpuno jasan: Northrop-Grumman , bivši poslodavac ovog državnog sekretara, je sa godišnjim prometom od 17 milijardi dolara postao najveći producent odbrambene elektronike u SAD-u. (9) U prvoj polovini 2003. promet ove kompanije je doživeo pravu eksploziju i porastao za 53,1% u odnosu na prethodnu godinu (10), a njegovi glavni naručioci su američka vojska i ratno vazduhoplovstvo.

Jedan drugi primer isprepletenosti izmedju vlade i industrije naoružanja spada u porodinu vezu prvog stepena. Podpredsednikova žena Lin Čejni, je 1993. postavljena u nadzorni odbor Lockheed-Martin-a, najvećeg proizvodjača oružija na svetu. Kada je Čejni, u januaru 2001, stupio na svoju dužnost njegova žena je, naravno, dala ostavku u upravnom odboru. Od tada je na ime akcija i otpremnine od Lockheed-Martin-a zaradila preko 500.000 dolara. (11)

Ovo preduzeće i dalje održava, preko ljudi u nadzornom odboru, veze za visokim političkim krugovima. U direktorskom savetu sede npr. Edvard Aldridž, nekadašnji državni sekretar Pentagona za nabavke oružija i državni sekretar avijacije, kao i general Jozef Ralston, bivši šef NATO-a za Evropu. (12)

Vojno-industrijski kompleks je glavni dobitnik političke promene iz januara 2001. Od milijardi dolara koje iz Pentagona teku za naoružanje preko 50% odlazi na samo pet preduzeća, koja danas dominiraju svetskim tržištem velikih borbenih sistema - Lockhed-Martin, Boeing, Northrop-Grumman, Raytheon und General Dynamics. Vodeći ljudi evropske industrije naoružanja predvidjaju da će za par godina celokupnim svetskim tržištem velikih borbenih sistema vladati tri do pet industrijskih grupa. (13) Američki koncerni imaju, zahvaljujući milijonskim narudžbinama iz Pentagona, velike šanse da budu predvodnici svih ovih grupa. Otvoreno je pitanje da li se jedna, samostalna, evropska grupa proizvodjača naružanja, okupljena oko Airbus Industries, može još potvrditi na tom tržištu.

U privrednim interesima SAD sadržan je hegemonijalni karakter američke spoljne i bezbednosne politike. No, pogrešno bi bilo misliti da je ona odredjena samo politikom moći.

Industrija naoružanja kao ključni sektor

Pet giganata američke industrije naoružanja zapošljavaju ukupno preko 540 000 radnika i oni su, 2002. godine samo proizvodnjom oružija ostvarili promet od oko 80 milijardi dolara. U prvoj polovini 2003. promet ovog oligopola u proizvodnji naoružanja je porastao za 22,6% u odnosu na prethodnu godinu. Rat u Iraku nije služio samo svrgavanju Sadamovog režima i uspostavljanju jednog novog, geopolitičkog poretka na bliskom istoku već de facto i poslovima američke industrije naoružanja. Narudžbinama u milijardskim iznosima američke oružane snage sada popunjavaju svoje ispražnjene zalihe raketa i krstarećih bojevih glava.

Koncerni vojne industrije ostvaruju svoje interese u Vašingtonu preko jednog složenog i strpljivo gradjenog sistema lobiranja. Njihovi proizvodni pogoni su razasuti po čitavoj zemlji pa se tako mogu osloniti na podršku većeg broja kongresmena koji moraju ne samo da vode računa o radnim mestima u svojim izbornim okruzima, već se nadaju i prilozima za svoju izbornu kampanju.

Skupa sa snažnom vojnom birokratijom industrija naoružanja je od završetka hladnog rata vodila uspešnu borbu protiv ubiranja mirovne dividende. Ta branša o kojoj se ćuti retko izlazi na svetlo dana. Ona se oslanja na poverljive razgovore, uticaj bivših oficira i priloge za izbornu kampanju. Naduvani budžet Pentagona je glavni instrument defizitarnog finansiranja privrednih aktivnosti, a u korist celokupnog sektora visokih tehnologija.

Pet velikih koncerna industrije naoružanja se bave proizvodnjom elektronike i njihovi proizvodi, u većini slučaja, nalaze primenu na civilnim tržištima. „Bilo vremenski radar, laser, CD i DVD čitaču, bilo visoko provodni materijali, bilo mobilna telefonija i internet - svi su oni bili prvobitno napravljeni za vojsku.” (14) Silikonska dolina je dobrim delom nastala radi pružanja usluga vojnoj industriji. “Kalifornijska dolina svoj bajkoviti uspon u zavičaj amerčke industrije kompjutera može da zahvali Lockheed-Martin - u, proizvodjaču naoružanja. On je vreme trke u naoružanju, osamdesetih godina, sa 25.000 radnika bio najveći poslodavac i novonastale firme poput Intel -a, Hewlett-Packard -a i mnoge druge bili su njegovi dobavljači. Oko četiri milijarde pentagonskih para slilo se u protekloj godini u oko 900 firmi silikonske doline i u San Francisko”. (15) Oligopol industrije naoružanja daje brojnim dobavljačima podugovore i time je u pojedinim saveznim državama, poput Kalifornije, postao važan instrumenat strukturne politike. Pri izradi jednog američkog borbenog aviona udeo dobavljača u novonastaloj vrednosti je izmedju 1990. i 2000. godine povećan sa 50 na 70%. (16)

Subvencije industriji naoružanja služe tako celokupnom sektoru visokih tehnologija u SAD i poboljšanju njihovih šansi u konkurenciji na svetskom tržištu.

Subvencioniranje Boinga

Boing, posrnuli džin vazduhoplovne industrije, danas zauzima središnje mesto u milionskim dotacijama iz kase Pentagona. On mora da poravna dugove nastale u izradi civilnih aviona nakon 11. septembra 2001. godine. U tekućoj godini je udeo proizvodnje naoružanja, u ukupnom prometu koncerna, skočio na 55%, a u južnoj Kaliforniji su pogoni Boeing-a, koji se bave proizvodnjom ove vrste, postali najveći poslodavac u regionu. Ministarstvo odbrane je od maja do avgusta 2003. godina dalo tri nove narudžbine u   iznosima od više milijardi dolara ovom svetskom preduzeću iz Čikaga.

Zahvaljujući ciljnoj indiskreciji pojedinih kongresmena i konkurentu Lockheed-Martin -u postali su poslednjih meseci poznati detalji funkcionisanja Boing ovog lobija u Vašingtonu.

U maju 2003. američko ratno vazduhoplovstvo je ovlastilo Boeing da 100 Džambodžetova tipa 767 preopravi u aviocisterne koje trebaju šest godina da se koriste, a potom i kupe od strane vojske. Narudžbina je bila vredna 26 milijardi dolara. Za lobiranje u Beloj kući Boeing je u decembru 2001 godine pridobio Denisa Hasterta, republikanskog glasnogovornika u predstavničkom domu. Hastert u Kongresu predstavlja Ilinois, gde Boeing ima svoju glavnu centralu. Pri jednom razgovoru sa ovim uticajnim kongresmenom predsednik Buš je dao zeleno svetlo za ovaj posao, a kao protivuslugu Hastert je obećao podršku u predstavničkom domu prilikom drugog kruga   glasanja o smanjenju poreza. (17) Boing i njegovi zaposleni su, inače, u izbornoj kampanji 2000. godine priložili ukupno dva miliona dolara Bušovom izbornom timu. (18) Prema računici saveznog računovodstva ova lizing cena od 26 milijardi dolara za 100 aviocisterni bila je grotesno preuveličana. Kompletna modernizacija postojeće folte aviocisterni bila bi osam milijardi dolara jeftinija. (19) Ova informacija je došla u zao čas jer je projekat morao proći kroz još četiri nadležna odbora u Kongresu. Tamo je, zbog visine troškova, došlo do velikog otpora pa je Boeing snizio cenu na 21 milijardu dolara, pri čemu je u cenu još bila uračunata dobit od 15%. (20) Ministar Ramsfeld je dao svoj pristanak i uspeo da ovaj predlog prodje kroz tri odbora.

U avgustu je, medjutim, nezavisna budžetska komisija Kongresa obelodanila da bi kupovina 100 novih aviocisterni bila za 5,6 milijardi dolara jeftinija od predložene cene lizing ugovorom. (21) Nekoliko republikanaca predvodjenih Bušovim suparnikom Džonom Mek Keinom pokušalo je u američkom senatu da se usprotivi tome. Odbor američkog senata za bezbodnost je 4 septembra 2003. odbio da da pristanak i ovlastio Pentagon da napravi novu analizu troškova, a uz   to da Vazduhoplovstvo uzme na lizing samo 25 aviona, a ostalih 75 aviocisterni kupi kasnije. (22) Odobrenje projekta preti da se oduži još godinu dana, a u medjuvremenu je i evropski Airbus konkurisao sa svojom ponudom.

Senator Mek Kein je iskoristio priliku da svog ličnog neprijatelja Džordža Buša dovede u nepriliku navodeći neke bizarne detalje iz internih dokumenata Boing a. U nastavku ove afere, Delon Druin, zamenik šefa odeljenja za nabavke oružija pri ratnom vazduhoplovstvu, obelodanio je poverljive detalje o konkurentskoj ponudi Airbus -a. Ponuda evropskog konkurenta je bila znatno ispod cene koju je ponudio Boeing. Na intervenciju Pentagona američki koncern je poboljšao svoju ponudu i tako   dobio pristanak ratnog vazduhoplovstva. U januaru 2003. Delon Druin je napustio službu u Pentagonu i prešao na mesto vrhunskog menadžera ovog svetskog proizvodjača oružija. (23) Mek Kein je takodje objavio obimnu prepisku izmedju Boing ovih menažera i Džeimsa Roša, tadašnjeg državnog sekretara ratnog vazduhoplovstva. Bliski saradnik ministra i bivši menažer industrije naoružanja obećao je rukovodstvu firme iz Čikaga da će se Ramsfeld lično uključiti u stvar i pomoći u dobijanju odobrenja za nabavku. Sa pokrićem ministra odbrane su šanse da ugovor prodje kroz Belu kuću i Kongres i bude odobren znatno porasle. (24)

Boeing je posebno izgubio na ugledu kada je Lockheed-Martin u julu (2003 pr.prev.) obelodanio kradju internih dokumenata od strane konkurencije. Pentagon je stogao bio primoran da od Boinga naplati jednu kaznu u visini od jedne milijarde dolara. (25) I pored svega ovoga čikaški proizvodjač aviona je proteklih meseci od Pentagona dobio još dva ugovora vredna više milijardi dolara. U maju je američka armija dodelila ovom preduzeću izradu svog projekta „Future Combat System” koji se ima razviti u periodu od deset godina i čija   predračunska vrednost iznosi 14,92 milijardi dolara. Sadržinu tog projekta čini sveobuhvatno digitalno umrežavanje kopnene vojske SAD. Ukupna vrednost poružbine prema pisanju štampe mogla bi da se u nekoliko sledećih godina popne do čitavih 100 milijardi dolara, ukoliko se američka armija odluči za uvodjenje borbenih vozila bez ljudske posade. (26)

Krajem avgusta Boingu je, osim toga, poveren razvoj jedne nove avionske bombe koju bi američko ratno vazduhoplovstvo kasnije poručilo u količini od 24.000 komada, a ukupna vrednost posla je 2,5 milijarde dolara. (27) Ove višemilijardske narudžbine iz Pentagona treba da pomognu Boingu da se na svetskom tržištu uspešno odupre konkurenciji Erbas a u civilnom vazduhoplovstvu.

Jedna društveno-politička lekcija

Pored geostrategijskih, američka spoljnja i bezbednosna politika sledi i masivne privredne interese. Bušova administracija ovde zastupa interese krupnog kapitala. Prema tradicionalnoj republikanskoj ideologiji država ne bi trebala da se meša u tržišnu igru i da smanjenjem poreskih opterećenja privatnih prihoda pojača privrednu dinamiku. No privredne grane koje su na svetskim tržtima suočene sa oštrom konkurencijom uživaju snažnu potporu i zaštitu Bušove administracije u obliku deficitarnog finansiranja. Dotiraju se pre svega industrija naoružanja i poljoprivreda. Vojna privreda obrazuje pri tom osnovu za kompletnu vazdušnu i kosmičku industriju u SAD, koja zapošljava 800.000 radnika, dobro, do jako dobro plaćenih. Jednu trećinu njihovih proizvoda kupuje Pentagon, čime se u mnogim preduzećima pokriva gubitak nastao u poslovima sa civilnim vazduhoplovstvom. (28)

Kombinacija smanjenja poreza sa subvencioniranjem, u milijardskim iznosima, ima značajan uticaj na privredu. Politika Bušove administracije dovodi iz godine u godinu do sve većeg zaduživanja zarad deficitarnog finansiranja američkog bužeta, tako da će u narednoj godini dug narasti na preko 540 milijardi dolara. Ekonomista Džon Galbrajt smatra da se ovde radi o jednoj društveno-političkoj strategiji. Nacionalna sigurnost služi kao javno opravdanje za masivno zaduživanje koje, sa druge strane, treba da, za sva vremena, spreči izgradnju socijalne države. Umesto da potpomogne ponekad hitne programe za niže slojeve, politika na saveznom nivou putem sniženja poreza i subvencijama potpomaže dobrostojeće gradjanstvo SAD. (29)

Dobitnici su milioni amerikanaca u gornjoj trećini platne piramide: Preduzimači, menadžeri, visoko plaćeni specijalisti u industriji i oficiri u oružanim snagama. Sve veće preraspodela društvenog dohotka unutar američkog društva uočljiva je već duže vreme. Prihodi najbolje plaćenog dela stanovništva SAD (jedan procenat radno-sposobnog stanovništva) iznosili su 1979. godine oko polovine prihoda 40% radno-sposobnog stanovništva sa nižim prihodima. Godine 2000. jedan procenat sa vrha zaradjivao je gotovo isto onoliko koliko i 40 procenata onih bližih dnu. (30)

Dobitnicima je preraspodela nastala ovakvom američkom politikom dobro poznata i oni znaju da je cene. Izborni tim Džordža Buša računa da će se pred naredne izbore u izbornu kasu njihovog kandidata sliti prilozi u   iznosu od 170 miliona dolara, što bi bio rekord za jednu izbornu kampanju u istoriji SAD. (31) Gubitnici takve politike preraspodele društvenog dohotka čine većinu stanovništva i predsednik Buš rizikuje da takvom preraspodelom od dole do gore izgubi postojeće izbore. Vlada, međutim, polaže nade u oživljavanje privrednog rasta, što bi popravilo raspoloženje stanovništva i stanje na tržištu rada. Zatop Predsednik od početka godine neprestano obećava: „posao i rast“ (32).

Ovaj (neokonzervativni pr.prev.) koncept se izdigao u vreme predsednika Regana, kada je kombinacijom smanjenja poreza i deficitarnim finansiranjem, privreda prosečno rasla po stopi od 4,3% godišnje i kada je nastalo skoro 20 miliona novih radnih mesta. (33)

“Predsednik Regan je u pogledu rastuće uloge državnih rashoda bio najveći kejnzijanac od Kenedijevog vremena, a možda i samog Kejnza”. (34) U drugom kvartalu 2003. privredni rast je, pre svega zbog izdataka za vojsku, realno skočio na 2,3%. (35) Američki hegemon iznedrava trendove svetske privrede. Sniženje poreza i deficitarno finansiranje postali su globalna parola. Da li je sučajno da i nemačka privreda sve više oponaša svoj američki ideal?

Sa nemačkog preveo: Goran Nikolić

Predhodno objavljeno u Aus Politik und Zeitgeschichte , Bonn, Broj 46/2003.

1. Citirano prema: Donald R. McCoy: Calvin Coolidge , objavljeno u Henry F. Graff, The Presidents , New York 1996, str. 406.

2. Dwight D. Eisenhower, Farewell Radio and Television Address to the American People, 17.1.1961 , u Public Papers of the Presidents of the United States , Dwight D. Eisenhower. 1960-61, Washington, D.C. 1961, str. 1038.

3. The White House Years, Tom 2: 1956-1961 , New York 1965, Str. 614.

4. Nicholas D. Chabraja, Rede vor dem Economic Club of Washington, 14.10.1999 (www. Economicclub.org)

5. Projekt for the New American Centry , Statement of Principles, D.C., 3.6. 1997.

6. Edwin Chen/Maura Reynolds, Busch Starts Loading Record War Chest for '04 Campaign , u Los Angeles Times vom 17.06 2003, str. A12; Thomas B.Edsall/Mike Allen, Bush Bundlers take Fundraising to New Level , u Washington Post od 14.07.2003, str. A1, A11.

7. Stockholm International Peace Research Institute, SIPRI Yearbook 2003, Stockholm 2003.

8. Office of Management and Budget, The Budget for Fiscal Year 2004 , Washington, D.C. 2003, str. 83f.

Dan Morgan, House Clears $368 Billion for Pentagon , u Washington Post od 25.09.2003, str. A2

9. Seth Lubove, We See You, Saddam , u Forbes od 6.1.2003, str. 102-108.

10. Northrop Grumman Reports Strong 2003 Second Quarter Results , Press Release 28.7.2003 (www.irconnect.com)

11. Vice president-elect`s wife Stepps down from Lock-heed board , u Washington Business-Journal od 5.1.2001.

12. Detaljnije o personalnoj i ideološkoj isprepletenosti   izmedju Bušove administracije i krupne industrije pogledaj: Erik Laurent, Die neue Welt des George W. Busch. Die Machtergreifung der Ultrakonservativen im Weißen Haus,

Frankfutr/M. 2003.

13. Glasnogovornik British Aerospace , prema Christophe Jakubszyn, L'offensive sans précédent de I'industrie de L'armement amèricaine, u Le Monde od 19.3. 2003, str. 21.

14. Matthias Hohensee/Jürgen Rees, Grenze des Möglichen , u Wirtschaftswoche , Br. 15 od 3.4.2003, str. 98

15. Isto, str. 99

16. Johan W. Douglas, Statement before the Subcommitte on Military Procurement. US Congress , House Armed Services Committee, Washington, D.C., 19.3.2002, str .8

17.   Stan Crock/Lorraine Woellert   i dr., Inside Being's Sweet Deal , u: Business Week vom 7. 7. 2003, str. 33.

18. Isto

19. Robert D. Novak, Pay Dirt For Boeing , u: Washington Post vom 29. 5. 2003, S. A25.

20. S. Crock/L. Woellert i dr. (kao i u fusnoti 17), str. 32.

21. Leslie Wayne, Heat rises on U.S.-Boeing lease deal , u: International Herald Tribune od 28. 8. 2003, str.13.

22. Renae Merle, Alternative to Boeing Tanker Deal Proposed , u: Washington Post -u   od 5. 9. 2003, str. A4

23. Peter Pae, Pentagon to Investigate Boeing Jet-Leasing Bid , u: Los Angeles Times od 4. 9. 2003, str. C4.

24. Citirano prema : Leslie Wayne, Boeing's links with Pentagon face new scrutiny , u IHT od 4. 9. 2003.

25. Godine 1998 Boeing je, sa ukradenim dokumentima, dobio naružbine za izradu 21nosača satelita, dok je Lockheed-Martin- u poverena izrada   samo sedam. Za kaznu Pentagon je u Juli 2003 oduzeo Boeing-u sedam startnih raketa, tako da sada oba konkurenta mogu da razviju po 14 nosača satelita; vidi . U.S. Air Force banishes Boeing , u   ibid. od 26./27. 7. 2003, str. 10.

26. Renae Merle, Boeing Wins Contract for Army Modernization , u: Washington Post od 16. 5. 2003, str. E1, E10.

27. BOEING CO.: $2,5 billion deal to deliver small bombs over 15 years , u: Chicago Tribune , Online izdanje od 29. 8. 2003 (www. chicagotribune. com).

28. J. W. Douglas (Isto kao i pod 16).

29. John Kenneth Galbraith, Die Geschichte der Wirtschaft im 20. Jahrhundert , Hamburg 1995, str. 215, 242, 244.

30. Prosečni Neto prihodi najboljeplaćenog dela stanovništva : 1979=290 000 Dolara, 2000=863 000Dolara; Prosečni neto prihodi donjih 40 Procenta: 1979=12 600, 2000=13 700 (Proračun kongresne budžetske službe);   Lynnley Browning,

U.S. rich get richer, and poor poorer, data shows , u: IHT od 25. 9. 2003, str. 5.

31. Isto kao i pod 6.

32. George W. Bush, Rede vor dem Economic Club of Chicago , 7. 1. 2003; kao i , Rede vor Angestellten der Timken Company, Ohio , 24. 4. 2003 (www. whitehouse. gov).

33.   Michael Baumann/Olaf Gersemann, Existentielle Verflechtung , u:   Wirtschaftswoche , Br. 15 od 3. 4. 2003, str. 24.

34. J. K. Galbraith (isto kao i pod 29), str. 249.

35. Kenneth N. Gilpin, Signs of growth for U.S. economy , u: IHT od 1. 8. 2003, str. 1.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM