Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari povodom crnogorskog referenduma - Prenosimo NIN

   

 

Batić Baćević

Sudbina bivše braće

Na putu od Podgorice do mora je u noći uoči istorijskog referenduma sa gotovo svakog kamena sijalo fluoroscentno šljašteće da. Skoro na svakom saobraćajnom znaku stajalo je ne. Na povratku u Podgoricu više nije bilo svetlećih slova da, na saobraćajne znake se nije obraćala pažnja, ali su se na zgradama, pumpama, stanicama mogle videti zastave nove države, parole srećna nam država, viva Montenegro, ljudi koji se vesele i ljudi koji se hvataju za glavu, od mamurluka ili tuge. Svejedno, 21. maja je završen raspad Jugoslavije. Crna Gora je postala nezavisna, Srbija je, bez svoje volje, postala samostalna i ništa u odnosima dve stare, nove države od tog datuma neće biti isto, ma koliko dirljivo o tome pričali vešti političari, osrednji novinari i nikakvi pesnici.

Novu, staru državu na Balkanu su sa zadovoljstvom prihvatile sve bivše jugoslovenske države, osim Srbije koja je pre 88 godina uz pomoć velikih svetskih sila pokrenula stvaranje te zajednice da bi na kraju duge balkanske turneje ostala sama. Iako je većina građana nekako bila uverena da će mirno ili sa velikim zadovoljstvom prihvatiti rezultate referenduma koji se predugo čekao, prizori proslave, erupcija veselja što se konačno odvajaju od Srbije “koja im je otela državu i do sada ih nije ostavljala na miru”, kod običnih ljudi u Srbiji kao da je izazvala pravi zemljotres u malom mozgu. Sva je prilika da se pri tome nije radilo o hegemonizmu, izlazu na more, smanjenju države, savremenoj geostrategiji, imalo je to neke veze sa ostatkom sasvim običnih ljudskih emocija. To osećanje da ništa ne možemo da očuvamo a još puno toga možemo da izgubimo kao da stvara neku novu psihologiju društva u kojoj se stalno međusobno potire približavanje zapadnim demokratijama i živo blato balkanske politike.

Zašto nas toliko mrze? Kakva smo to braća kada se toliko vesele što se rastajemo? Zbog čega im je bliži Hašim Tači od nas?, samo su ozlojeđena pitanja koje će gušiti buduće odnose dve države. Prve reakcije vlade da će crnogorski državljani biti tretirani kao stranci te da će srpski budžet biti znatno bogatiji čim prestanemo da plaćamo Crnogorce, mogu da deluju kao sasvim logična reakcija, ali se u njima može osetiti i želja da se nad studentima ili bolesnicima izleči teška gubitnička epidemija koja vlada u srpskom društvu.

Vlastima u Beogradu i Podgorici biće potrebno mnogo takta i veštine da sačuvaju dobre odnose jer način na koji se došlo do samostalnosti Crne Gore naprosto obavezuje Podgoricu da nastavi sa politikom odbrane od velikosrpske hegemonije, a nijedna vlada u Beogradu neće moći da mirno posmatra položaj srpske zajednice ili prosrpskih partija u Crnoj Gori. Kod običnih ljudi taj proces, međutim, nije moguće predvideti, ali je sva prilika da će se ti odnosi hladiti tempom koji budu diktirale vlasti.

Pre 14 godina se na referendumu o zajednici sa demokratskom Srbijom Slobodana Miloševića izjasnilo 92,96 odsto, da bi na kraju te nevesele priče protiv velikosrpske politike Vojislava Koštunice i Borisa Tadića glasalo 55,4 odsto. Na tom putu srpsko-crnogorskog sazrevanja dogodilo se nekoliko užasnih ratova, jedna sasvim temeljna destrukcija ekonomije i stotine hiljada pojedinačnih tragedija zbog čega se i ta zajednica ne može opisati kao srećno rešenje ni za jednu članicu, ali čitav problem nastaje što Crna Gora ubrzano kreće u brakorazvodnu parnicu u trenutku kada Srbija pokušava da stane na noge i oslobađa se sa manje ili više uspeha Miloševićevog nasleđa. Još neukusnije su delovale stalne opaske crnogorske elite da Srbija nije u stanju da se suoči sa Miloševićevom zaostavštinom jer je upravo takva crnogorska elita veoma jasan proizvod Miloševićeve politike.

Na drugoj strani, crnogorski režim je posle odvajanja od Miloševića a sve do 5. oktobra postao svojevrstan sabirni centar demokratskih snaga iz Srbije i pouzdan partner američke administracije koja je imala veliku ulogu u rušenju Miloševićevog režima. Sa tim polaznim tačkama je mogao da shvati da je Srbija, čak i kada je na njenom čelu bio pokojni premijer Đinđić, bila zemlja pod zapadnom prismotrom i da je veoma lako ubediti zapadne partnere kako avet velike Srbije još lebdi nad regionom. “Šta bi se dogodilo kada bi u vladu ili Predsedništvo Srbije ušlo hiljade ljudi sa zastavama, šajkačama i satima pevalo Igrale se delije, Ko to laže, ko to kaže, a to prenosila naša državna televizija. Kako bi vrisnule sve nevladine organizacije, kako bi se užasnuli svi reformski mediji. Kada se to dogodi u Crnoj Gori, predstavnike njihovih nevladinih organizacija i medija vidite kako se penju po stolovima i prednjače u takvom veselju, a televizija to emituje danima”, govori veoma iznervirano jedan član vlade.

Predsednik vlade Vojislav Koštunica je, odlukom da sačeka konačne rezultate referenduma, već potvrdio status glavnog neprijatelja crnogorske države, dočim je Boris Tadić pokazao više razumevanja za ishod referendumskog procesa i tako dobio još jednu šansu u očima mlade crnogorske demokratije. Lider radikala Tomislav Nikolić je zatražio ostavku Vlade Srbije koja je izgubila referendum u Crnoj Gori, iako nije objasnio kako bi to radikali sačuvali zajednicu. Iako su brojni srpski lideri, Vladan Batić, Žarko Korać, Nataša Mićić, takođe zatražili ostavku vlade jer se usudila da sačuva zajednicu, vlada će sačuvati parlamentarnu većinu ali će imati sve ozbiljnije probleme – od starih haških i kosovskih, do predstojeće rekonstrukcije vlade u kojoj valja preuzeti ingerencije bivše države i razrešiti dilemu da li Vuk Drašković postaje potpredsednik vlade ili šef srbijanske diplomatije, šta raditi sa najboljim članom Saveta ministara Rasimom Ljajićem pošto Vlada Srbije sve više zavisi od Sulejmana Ugljanina. Ta pitanja će se tek otvoriti u nedeljama koje dolaze, ali neka ozbiljnija i dugoročnija pitanja već sada vise nad našim glavama.

Srbija je, dakle, 21. maja mogla da sazna nekoliko važnih, brutalnih informacija – svaki nacionalizam na Balkanu će biti tolerisan i podržavan osim srpskog, svi narodi bivše Jugoslavije će na svakoj istorijskoj raskrsnici biti protiv Srbije sve dok ona ne izgubi dominantnu ulogu u bilo kom pogledu na Balkanu, a za takav odnos ogromnu odgovornost ima i samo srpsko društvo koje se stalno ljuljalo između dve krajnosti – od pravljenja prijatelja tamo gde ih nikada nije bilo do izmišljanja neprijatelja u sopstvenom dvorištu.

Samo glasanje na referendumu i brojanje glasova izazvalo je brojne primedbe opozicije, od kojih se najveća odnosi na dovođenje nekoliko hiljada glasača koji nisu bili u biračkim spiskovima ali jesu u avionima i kombijima koji su u nedelju popodne stizali u Podgoricu i Ulcinj. “Opcija za nezavisnu Crnu Goru pobedila je za svega oko 2 000 glasova, upravo onoliko koliko je Albanaca iz različitih delova Amerike doputovalo u tu republiku radi izjašnjavanja na referendumu”, objavio je prištinski dnevnik Koha ditore.

Za posmatrače je veoma sporna i izlaznost. Na sajtu čuvene organizacije CEMI, koja je uz CESID proglasila nezavisnost pre republičke komisije, nalazi se procena izlaznosti do 20.30 časova od 86, 6 odsto (do 19.30 je prema toj organizaciji glasalo više od 84 odsto), da bi se na kraju glasanja ispostavilo da je glasalo ukupno 86,36 što znači da je za sat i po glasalo svega dva odsto, a za poslednjih pola sata minus 0,3 odsto. Veoma je čudno što se o konačnoj proceni izlaznosti, o kojoj su CEMI i CESID izveštavali tokom celog dana, uopšte nije govorilo sve dok se posle ponoći novinarima nije obratio František Lipka. Te primedbe, koje su uglavnom zasnovane na informacijama iz opozicije i uverenju da režim poput sadašnjeg crnogorskog uvek zna rezultate izbora pre nego što ih raspiše, neće ništa pomoći ni srpskoj vlasti ni opoziciji u prihvatanju nove realnosti.

Srbija bi, verovatno, bila u težem položaju kada bi Đukanović dobio 54,8 odsto, što bi njega ostavilo na vlasti a građane Srbije nateralo na još tri godine mrcvarenja polumrtve države u kojem bi se ubio i poslednji promil zajedništva. Kada bi se tome dodala moralna gromada Svetozar Marović ili neki novi aranžmani poput afere satelit ili Mile Dragić u kojima bi zbog državne zajednice pravna država završavala na nesavesnim oficirima i beznačajnim činovnicima, onda ne bi bilo teško predvideti kakvo bi bilo raspoloženje građana Srbije.

Milo Đukanović će od 21. maja sasvim sigurno postati otac nacije, koji će sa lakoćom pobediti na parlamentarnim izborima osim ako zapadni sponzori ipak ne odluče da ga puste niz vodu zbog prevelikih kontakata sa kontroverznim biznismenima iz Rusije. Ovakav referendumski rasplet će neminovno dovesti do sve manjeg interesovanja za zbivanja u Crnoj Gori, što će uključiti i sve manje interesovanje za same prosrpske političke snage. Srbija će se okrenuti sebi.

Direktor Strateškog marketinga Srđan Bogosavljević kaže za NIN da je poslednje istraživanje njegove agencije govorilo da će za nezavisnost glasati između 55 i 56 odsto, dok se u Srbiji, na pitanje kako biste želeli da se okonča referendum polovina izjašnjavala za dve nezavisne države, trećina je bila protiv, a ostali nisu imali stav. Na pitanje kako bi glasali kada bi se u Srbiji održao referendum, građani Srbije bi bili potpuno podeljeni.

Ishod referenduma, osim emotivne ozlojeđenosti, neće uticati na same građane Srbije i njihove živote, ali hoće na sadašnju vlast u Srbiji ali i njene naslednike. Premijer Vojislav Koštunica će tako dobiti ulogu čoveka koji ispunjava zapadne zahteve, iskreno nastoji da zemlju pomeri ka Briselu, ali istovremeno prima na svoja leđa sve Miloševićeve poraze koji su oročeni u nekoj od zapadnih političkih banaka 5. oktobra. Crnogorski poraz za Koštuničinu vladu ima dramatičnu težinu jer je oko pitanja zajedničke države zvanični Beograd imao solidne šanse ali je ipak doživeo poraz. Taj poraz će, opet, samo umanjiti šanse u raspletu kosovskih pregovora, koje ni pre početka pregovora nisu bile prevelike.

“Ne verujem da će odvajanje Crne Gore napraviti velike probleme vladi jer će se uskoro pojaviti novi problemi, koje nije stvorila vlada već je reč o problemima koji nam iskaču iz nekih sanduka prošlosti. Srbiju kao na traci čekaju užasna iskušenja, kao što je Kosovo ili Hag. Ako govorimo o rejtingu vlade, on ne može da bude poljuljan jer je ionako prilično slab” kaže Srđan Bogosavljević

U tom očekivanju budućih neuspeha, u Srbiji će biti sve teže braniti ideje i principe zapadnog, demokratskog društva koje od 5. oktobra do sada pokušava da sprovede neku vrstu ublažene denacifikacije bez Maršalovog plana. Bilo kojoj demokratskoj opciji, zvala se ona Koštunica, Tadić ili konglomerat nazvan druga Srbija, biće veoma teško da objasni biračima kako se svi oni principi i demokratska pravila koja se traže od Srbije krše na Kosovu ili Crnoj Gori -“dole je sve vreme vladajuća partija u najboljem Miloševićevom maniru javno i jasno govorila da su svi zagovornici zajednice sa Srbijom neprijatelji Crne Gore a niko od stranaca ili nevladinih organizacija nije reč rekao. Kada sam juče pomenuo jednom ambasadoru ovu armiju najnemoralnijih ljudi, Crnogoraca koji su od Srbije uzeli sve što su mogli, a sve vreme agitovali za nezavisnost i odvajanje, jedan zapadni ambasador mi je rekao da to nije politički korektno. Sa takvim nepravdama ovo društvo neće stići nigde” priča jedan od srpskih funkcionera.

Taj sindrom pozivanja na svetske nepravde je, međutim, jako loš za svaku političku elitu jer, čak i kada su te nepravde lako dokazive, suviše podseća na jednu propalu politiku a istovremeno ostavlja veoma mali prostor za stvaranje sasvim novog političkog duha. Nakon što je Srbija ostala sama i pre nego što uđe u kosovsku završnicu, vlada i opozicija imaju priliku za ozbiljnije analiziranje sopstvene politike koje bi moralo da obuhvati i sve vrste zabluda koje su gušile srpsku demokratiju. Neka počnu sa Crnom Gorom.

 
 
Copyright by NSPM