Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari povodom crnogorskog referenduma - Prenosimo Politiku

   

Politika 28 5 2006

Boško Jakšić

Vozi Miško!

Vozi Miško! Srećan put Milu i većinskoj družini koja veruje da je 88 godina čekala na „venčanje sa slobodom”, kako kaže Miodrag Vuković.
Nisam ubeđen da su te decenije bile ispunjene gaženjem slobode Crnogoraca – valjda se podrazumeva od strane Srba – ali neka. Obogaćena je evropska kolekcija mini-država. Šesto parče nečega što je podsećalo na Jugoslaviju poslato je u istoriju.
Balkanizacija Balkana se nastavlja, pa predstoji formalizovanje državne saradnje na relaciji Cetinje-Dedinje. Proces razdruživanja otvara se uz preliminarne čestitke i preliminarne ćutnje Beograda.


Donekle mi je sumnjivo otezanje sa zvaničnim rezultatima, mada oko toga nema neizvesnosti. Kada onaj slovački ekspert za mirne razvode kaže da su priče o pokradenim izborima neozbiljne, onda je to kao i pečatiranje krajnjeg ishoda. Ne bi ga Evropska unija slala tek tako.
Želim da verujem da će tamošnji suverenisti po izlasku iz pobedničke euforije odustati od širenja omraza prema Srbiji – što je bio jedan od vektora mrežnog plana nezavisne Crne Gore. Kao što želim da verujem da će ovdašnje političke i akademske elite brzo zaboraviti na poraz dragog im koncepta zajedništva – što je nekima očito teško palo.


Srbija je odluku Crne Gore primila sa kontuzovanim olakšanjem. Ako ništa drugo, teše se nostalgičari, jedan veliki problem manje. Ostaju Hag i Kosovo. Nisam siguran. Hteli ne hteli, ubuduće ćemo morati da se pozabavimo samo nama samima. U čemu vidim problem. Srbija se, za razliku od crnogorskih suverenista, nije pripremala za razlaz.
Gde god čovek malo začeprka, izađe neki problem. Stalno smo nečim zatečeni. Zaključujem to na primeru avio-saobraćaja. Crnogorci su na niškom aerodromu otvorili ćerka-firmu „Montenegro erlajnza”. Tako su sebi već obezbedili mesto na tržištu. Mi se Jatovog „reciprociteta” nismo setili. Posle nam Milo kriv.
I dok aforističari kažu da ne znaju da li će Crna Gora u Ujedinjenim nacijama zatražiti stolicu ili ležaj, tamo i dalje agilno rade. Po precizno utanačenom planu koji je ovde mnoge iznenadio. Čujem da su visoki oficiri, Crnogorci iz Beograda, već pozvani da se jave na raport u Podgoricu.
Priznajem, ni ovde ne sede skrštenih ruku. Pošto odlazak đetića podrazumeva rekonstrukciju srpske vlade i otvaranje radnih mesta po novim ministarstvima, namah je krenuo lov na pozicije. I više od toga. NjKV bi priliku da iskoristi da rehabilituje monarhiju.


Kako god bilo, voleo bih ipak da Beograd bude prvi koji će priznati novu „demokratsku, ekološku i državu blagostanja”. Koliko zbog buduće saradnje, toliko i zbog svih onih koji su glasali za očuvanje zajedništva. A i zbog ovdašnjih Crnogoraca koji postaju velika nacionalna manjina Srbije.
Predsednika Tadića držim za reč da će prvi posetiti novog suseda. Valjda će ocu objasniti da tako mora. Iako sam svestan da su Milu milije čestitke iz Zagreba, Ljubljane ili Skoplja. Internetom kruže fotografije slavlja koje prikazuju dirljivu harmoniju crnogorske i hrvatske ili albanske zastave.
Ništa neobično, ništa novo. Suverenisti su odavno krenuli u lobiranje kod svojih Albanaca i Bošnjaka. Ovde su škrgutali zubima ali – legalistički posmatrano – Milo se borio za glasove građana . Kao što se američki predsednički kandidati nadmeću da dobiju naklonost hispanosa, protivnika ili pobornika abortusa, društava za zaštitu grizlija.


Ne znam šta je Milo u svojoj propagandističkoj trgovini do sada obećavao ovim građanima u homogenim grupama po jedan, samo znam da će od sada morati da ispuni obećanja. Što neće biti lako. A bilo bi još teže ukoliko Albanci sa juga u budućnosti zatraže neki svoj referendum da bi se odvojili i pripojili.
To je međutim već mešanje u unutrašnje poslove novog suseda. Pošto je referendum uspeo na talasu optužbi za hegemonizam starijeg brata prema mlađem, ne bih više o tome. Uglavnom smo već čuli šta ko ovde ima da kaže ili ne kaže na ovu temu.
Zanimaju me moguće šire reperkusije montenegrinskog glasanja. Recimo po Evropi, koja je pažljivo dadiljala trudnoću i nadgledala porođaj željno iščekujući novorođenče pod astralnim znakom nezavisnosti. Šta referendum može da znači za Evropu koja slavi balkanizaciju pripremajući se za kontroverzno finale – nezavisno Kosovo?


Da li će 192. suverena država sveta ohrabriti kontinentalne ideje separatizma? Baski su, na primer, poslali delegaciju u Crnu Goru. Sigurno ne da bi se sa Milom kupali na Kraljičinoj plaži u Miločeru. Došli su da se na licu mesta uvere da ono što je do juče izgledalo kao utopija može da postane stvarnost.
Ne verujem da će oroz crnogorskog livora označiti start separatističkog kros-kantrija po Evropi, ali svakako će mnoge navesti na razmišljanje da je referendum odgovarajuća atletska staza. Tim bolja ako ima sertifikat EU. Katalonci i Baski u Španiji, Korzikanci u Francuskoj, Škoti u Britaniji.
Od Sovjetskog Saveza stvoreno je 15 novih država, ali nisu danas svi u poziciji Vladimira Putina koji je 2002. obezbedio da referendum onemogući otcepljenje Čečenije. Abhazija i Južna Osetija mogle bi da prihvate referendumsku recepturu da bi izašle iz Gruzije. Nagorno-Karabah iz Azerbejdžana.
Ako Crna Gora moguće raspiruje ideje separatizma, Srbija nudi nauk onima koji ne bi da dožive komadanje sopstvene države. Kako? Uvodničar „Herald tribjuna” daje recepturu kada piše da je „ksenofobično ponašanje posle kolapsa komunističke Jugoslavije Srbe diskvalifikovalo da vode bilo kakvu balkansku federaciju”.
Jasna poruka evropskim „centralama” da izbegnu „ksenofobično ponašanje”. I još jedna poruka Beogradu da se ne nada nekoj „federaciji” sa Kosovom.


Referendum me istovremeno podsetio na ona traumatska iskustva 1990-ih kada sam zavideo Česima i Slovacima. Sada obrt za divljenje. Ovde, nadam se, doživljavamo miran razlaz dok se tamo, u Pragu, ministar zdravlja na nekom predavanju tuče sa kolegom iz opozicije. Ko bi rekao da je loza sa krasa sedativnija od plzenskog piva.
Bez obzira na eleganciju raspleta, pokazuje se ponovo da globalizacija nije pobedila potrebu za iživljavanjem nacionalnog. Sujete katkad ne splašnjavaju vremenom. Ukrajinci neće da zaborave Rusima pa ovih dana na bilbordima po Kijevu reklamiraju gruzijsko vino pod sloganom „Zabranjeno u Rusiji”. Ali, ne treba zaboraviti, globalizacija je istovremeno utočište novim zemljama na raspeću između potrebe za državnošću i svesti da ne mogu same.


Ovaj svet je prepun paradoksa. Nemci idu u mirovne misije. Najbolji golfer je crnac, a najbolji reper belac. Još da Finci počnu da pevaju kancone o mami.


 
 
Copyright by NSPM