Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Danas

   

Danas 9 5 2006

Gijom Parmantije

Evropi ne smetaju nedorečenosti o statusu Kosova

Za Evropu je ključan pad Berlinskog zida 9.11.1989. Za Ameriku je takođe bitan 9.11, samo što pod tim podrazumevaju 11. septembar 2001, shodno tome kako oni pišu datume - prvo mesec, pa dan u njemu. Kao što različito čitamo datume, tako različito tumačimo istoriju. Pad Zida za Evropljane nije samo kraj 40 godina hladnog rata, već kraj dvestagodišnje istorije tokom koje je Evropa strahovala za teritorije i to uvek od jedne države - prvo od Francuske, potom od Nemačke i na kraju od SSSR. Tada je bilo vrlo lako definisati "evropsku sigurnost". Jednostavno, to je bila "zaštita teritorije". Lako je definisati, ali ne i sprovesti. Postajalo je sve teže, naročito sa atomskom bombom koja je mogla da dovede do kataklizme. Prema tome, za nas je pad Zida označio novo, bolje razdoblje, bez opasnosti od nuklearnog rata, mada komplikovanije za razumevanje - kaže za Danas Gijom Parmantije, direktor Centra za odnose sa SAD Instituta IFRI i profesor Univerziteta Paris II, prethodno deset godina zaposlen u NATO.

Prema rečima Parmantijea, i za Amerikance 11. septembar označava kraj dvovekovne istorije, jer od 1812. oni nisu ratovali na svojoj teritoriji.

Parmantije : Niko nije direktno napao njihovu teritoriju; Perl Harbur je bio izvan, a građanski rat nije bio spoljna agresija. Za njih su se ratovi od 1812. odvijali kod drugih, a to nije isto kao rat kod kuće. Velika psihološka promena je nastupila 11. septembra, što je Bušova administracija medijski, čak holivudski, iskoristila da u kolektivnu svest uvede strah od terorizma koji dolazi spolja. Dobro je što je 11. septembra završeno s tradicionalnom američkom izolacijom. Niko više ne može da kaže Amerikancima da ostatak sveta nije važan.

Ali, to je značilo i uvođenje jednog novog, američkog pogleda na svet?


Parmantije :   Ako Avganistan, tako nazadna, nerazvijena i zemlja bez značaja, dovodi u pitanje sigurnost SAD, onda bilo ko može da je ugrozi. Međutim, loše je što je svet izvan SAD ušao u njihovu kolektivnu svest kao izvor opasnosti, problema, teškoća. S tog stanovišta Bušova administracija je imala izuzetno negativnu ulogu jer je mahala terorizmom pozivajući na rat protiv terora. Taj novi pogled na svet, koji je uvela Bušova administracija, ima korene u prošlosti. Gospoda Čejni i Ramsfeld potiču iz nekadašnje Fordove državne uprave (od povlačenja Niksona 1974. do 1977) koja je izgubila bitku s Kongresom zbog Vijetnamskog rata i afere Votergejt. Zbog toga Bušova administracija od početka žudi da ojača i preuzme "teren" od Kongresa, a 11. septembar koristi da ostvari tu svoju staru ideju.

Naravno, svaka vlast teži da ojača pozicije. Američki sistem je zasnovan na stalnoj borbi uticaja između administracije i, s druge strane, Kongresa, sudske vlasti, medija. Ali za Bušovu upravu je vrlo specifično što je iskoristila 11. septembar kako bi bitno narušila te odnose. Zbog toga smatram da je Bušova administracija korenito izmenila američku politiku vraćajući je na prastaru unutrašnju politiku republikanskih predsednika s kraja XIX i početka XX veka.

Istorijski gledano pad Zida je ključni datum i za SAD kao i za nas Evropljane, iako Amerikanci nemaju taj osećaj. Za njih je to daleko, 11. septembar se urezao u njihovu svest zbog toga što je napadnuta sama Amerika. U svakom slučaju, današnje prilike ni u kom pogledu ne odgovaraju onima u toku hladnog rata.

U više članaka navodite da, zasad, Vašington neće primeniti silu protiv Irana, uprkos tome što ne prihvata pregovore?

Parmantije : Problem SAD je u tome što u suštini žele promenu režima u Iranu, rušenje "osovine zla", kako ga je nazvao Buš. Međutim, ne mogu da ga promene jer nisu u stanju da ga okupiraju sve dok su u Iraku i Avganistanu. Pored toga, primer Iraka ukazuje na to da je nemoguće okupirati državu od 70 miliona stanovnika. Amerika može da dobije gotovo svaki rat, ali pobedom nisu rešeni svi problemi. Američki vojni stručnjaci to izjavljuju vrlo otvoreno. Međutim, moguće je, što ja svakako ne želim, da SAD razmišljaju o udaru na nuklearne objekte u Iranu. Ne mislim da će do toga doći u neposrednoj budućnosti. Nažalost, Iran čini sve da se to i dogodi. Kao da krajnji ekstremisti u Iranu i SAD rade da do tih udara dođe.

Kad govorite o Iranu pišete i o razlikama politika Evrope i SAD prema toj zemlji. Da li postoje razlike i u pristupu na Balkanu?


Parmantije : Balkanski problemi ne spadaju više u goruće, te iako ima razlika one nisu tako značajne ni politički osetljive. Uglavnom svi žele da Balkan postane napredno područje, da se približi EU i potom, korak po korak, uđe u Uniju. Sve dok Balkan ostaje u transatlantskim relacijama ne verujem da može doći do značajnih razlika prema njemu s dve strane Atlantika. Ma kako to grubo delovalo, Americi je svejedno šta se dešava sve dok nema rata. Balkan je mali, bez značaja za SAD, van njihovih globalnih interesa. Setite se da tokom početka rata Amerikanci nisu želeli da intervenišu, tek kada je budućnost NATO bila dovedena u pitanje 1995, Holbruk je ubedio Klintona da je neophodno da deluju. Čak je i otac sadašnjeg predsednika bio uzdržan.

U jednom izveštaju Centra pišete da je iskustvo NATO tokom rata na Kosovu "bilo bolno". Na šta ste mislili?


Parmantije : Rat na Kosovu je bio prvi, a siguran sam da je to ujedno i poslednji rat koji je NATO vodio. Samo smo naizgled bili jedinstveni. Vojnu akciju je u stvari umesto multinacionalne vodila američka komanda. To se nije videlo spolja, jer je na čelu bila ista osoba, general Klark koji je imao dve kape - američku i NATO. To kažem sa sigurnošću, poznajem ga i pregovarao sam s njim o stvarima koje se tiču vaše zemlje. To je bilo neprihvatljivo za nas jer su naši ljudi učestvovali u operacijama. Nismo mogli da prihvatimo da dejstva vodi jedna zemlja, makar ona bila i najjača. Zbog toga je Savet NATO počeo da traži da mu vojna komanda podnosi račune i čak je davao vojne naloge komandi. Dogodio se apsurd - vojna komanda je donosila političke odluke, a politički organ Savet NATO davao je vojne instrukcije! Za SAD NATO je bio suviše multinacionalan, a za Evropu suviše jednonacionalan. To je "bolna uspomena" iz rata na Kosovu. NATO je stvoren za potrebe hladnog rata, danas on ne odgovara potrebama.

Vaš Centar smatra da SAD ne brine "razblaživanje evropskog projekta" usled širenja EU. Da li se to odnosi na Tursku? Ili i na neke druge evropske države?


Parmantije : Ubeđen sam da danas ne možemo da upravljamo Evropom sa 25, sutra i s više država, kao što je činjeno kada je imala šest, devet, ili čak 15 članica. Prema tome, postavlja se pitanje kako upravljati Evropom.

Turskoj treba reći da je u sadašnjim uslovima nemoguće da uđe u Uniju. Sa 80 miliona stanovnika imala bi najveći broj poslanika u Parlamentu EU. To je nezamislivo. Isti Amerikanci, koji nam daju lekcije o prijemu Turske, govore o izgradnji zida na granici s Meksikom. Degutantno je njihovo ponašanje.

Želimo da mnogo stvari uradimo u isto vreme u Evropi. Ne možemo da uradimo sve sa svim članicama. Želimo da izgradimo zonu stabilnosti koja treba da bude što veća i obuhvati sve koji žele da joj se pridruže, ili povlašćeno trguju sa EU. Ali, njihov ulazak u Uniju treba da bude različit od zemlje do zemlje.

Zona evra pokriva samo 12 država, ni šengenska zona ne pokriva sve, mada su u njoj dve države - Norveška i Island - koje nisu u Uniji. Ne mogu svih 25 članica zajedno rešavati sve probleme, još manje 30 ili ne znam koliko njih. Probleme treba da rešavaju samo zainteresovane države. Tako su u ime Unije samo tri države pregovarale o iranskom problemu i ostale članice su bile zadovoljne. Potrebno je da Unija izgradi pragmatičan sistem, ne preterano centralizovan.

Vašingtonu je svejedno da li je Srbija velika ili mala

Pojedini analitičari veruju da SAD žele Srbiju da svedu na meru ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije i tako suzbiju srpsku dominaciju, te da zbog toga zahtevaju nezavisno Kosovo i potpomažu odvajanje Crne Gore?


Parmantije : Vašingtonu je svejedno da li je Srbija mala ili velika. Oni, kao i Evropa, samo ne žele da dođe do aneksija, dominacija jedne države nad drugom. Međutim, o Kosovu, o njegovom krajnjem statusu, postoje razlike. Evropa želi da se ostane u nedorečenostima, dok Vašington, koji ne voli nejasnoće, želi da Kosovo dobije nezavisnost.

Mnogi Evropljani, videći veličinu Kosova, smatraju da nezavisnost nije realna - ne veruju da Kosovo može da upravlja samo sobom a da ne utone u kriminal i neprilike. Ukratko, Evropa je uzdržana, ali kako je uticaj Amerike snažan možda ćemo samo moći da odložimo nezavisnost, pogotovo jer Evropa u vojnom pogledu preuzima američku ulogu pa je normalno da naš uticaj raste i postoji mogućnost da se odluka odloži.

Ne mislim da je potrebno otvarati pitanje statusa danas i da se tako samo podstiču zahtevi i stvara napeta situacija. Nezavisnost neće bitno izmeniti sadašnje stanje. Kosovo je samo formalno deo Srbije, međunarodna uprava će ostati i ako dobije nezavisnost, a i u tom slučaju, kao i danas, Kosovo će imati samo široku autonomiju u okviru te uprave. Evropa ne odobrava stvaranje novih mikro država, kako Kosova tako i Crne Gore, dok SAD stvari vidi mnogo više teorijski, ali ne smatram da je reč o interesima, već o različitim koncepcijama.

Centar za bolje poznavanje

Francuski internacionalni institut za međunarodne odnose IFRI je nezavisna organizacija. Sredstva za njegov budžet u visini od 50 odsto obezbeđuje država, uključujući u to i EU, dok drugu polovinu popunjavaju fondacije i preduzeća. Cilj mu je da publikacijama, predavanjima i razgovorima informiše javnost o međunarodnim odnosima. U okviru Instituta pre šest godina je, na inicijativu Gijoma Parmantijea, oformljen Centar za odnose sa SAD, jer se francuski i američki centri odlučivanja i uticaja nisu dovoljno poznavali i razumevali. Kako kažu u Centru, Francuska i Evropa nisu shvatali kompleksnost američkog sistema, a Amerika je verovala da Pariz samo traži razlog da im se suprotstavi predvodeći države koje im se opiru. Centar je smešten u Parizu, manji deo se nalazi u SAD.

 
     
     
 
Copyright by NSPM