Danas 17 7 2006.
Jelena Tasić
Intervju sa Dušanom Batakovićem
Uoči nastavka bečkih pregovora za Danas govori Dušan T. Bataković,
član beogradskog pregovaračkog tima i savetnik predsednika Srbije
Pregovori o baštini na Kosovu nisu
trgovina tepisima
Beograd- Novi krug bečkih sastanaka o
tehničkim, nestatusnim temama koji bi, prema planovima specijalnog
izaslanika UN za pregovore o budućem statusu Kosova Martija
Ahtisarija trebalo da prethodi susretu na vrhu Beograda i Prištine,
sutra će otvoriti razgovori o zaštiti crkvene i kulturne baštine na
KIM. Prema rečima člana beogradskog pregovaračkog tima i savetnika
predsednika Srbije Dušana T. Batakovića, razgovaraće se o zaštitnim
zonama oko srpskih manastira, crkava i ostalih kulturnih dobara,
mehanizmima implementacije njihove zaštite, listi posebnih potreba
SPC - izuzeća od poreza i drugih dažbina za zaštićene zone, kao i o
albanskom zahtevu za vraćanje arheološke zbirke koja je svojevremeno,
zbog izložbe, preneta u Beograd.
Da li će bezbednost i imovina, kako je to
tražio Beograd, biti među kriterijumima za određivanje zona zaštite
ili će se o njima razgovarati posebno u okviru završnog dokumenta,
kako je na sastanku u manastiru Visoki Dečani insistirao UNOSEK ?
- Mi ne možemo da odustanemo od kriterijuma koji su ključni za
dugoročnu bezbednost i za ekonomsku održivost budućih zaštićenih
zona. Iako nam sa raznih strana sugerišu da pitanje imovine ostavimo
po strani, specifičnost položaja srpske baštine upravo nameće
kriterijume vlasništva i bezbednosti kao specifični oblik zaštite
koji kosovsko-metohijski slučaj izdvaja od svih ostalih na evropskom
tlu. Veoma je važno da se napravi jasna razlika između kulturnih
spomenika, gde se štite samo određene istorijski i umetnički vredne
građevine, i živih manastirskih zajednica koje potrebuju drugačije,
znatno obimnije i preciznije definisane oblike dugoročne zaštite.
Ova načela treba da budu adekvatno vrednovana i nedvosmisleno
uvažena u predstojećoj rundi pregovora.
Očekujem da će u Beču biti pokušaja da se
pitanje bezbednosti uvrsti u mehanizme zaštite, a pitanje imovine,
koje je jedno od fundamentalnih evropskih prava - a moderan svet,
pre svega evropski kontinent, upravo je i zasnovan na
neprikosnovenosti privatnog vlasništva - bude skrajnuto. Tu ne vidim
značajniji prostor za pregovore, jer bez imovinskih prava i
bezbednosnih garantija, s jasno definisanim modelom implementacije,
monitoringa i sankcija za nepoštovanje usvojenog čitav projekt
zaštićenih zona deluje artificijelno, nedovoljno utemeljeno i
ostavlja nerešenim suštinska pitanja koja se tiču dugoročnog
opstanka i očuvanja verske i kulturne baštine.
Što se tiče sastanka u Visokim Dečanima,
koji je bio produžetak bečkih razgovora, ni posle iscrpnih diskusija
nije bilo potrebne saglasnosti o glavnim kriterijumima za
određivanje zaštitnih zona. Kao vođa naše delegacije, zahtevao sam
da se u kriterijume moraju obavezno uvrstiti upravo bezbednosni
aspekt i vlasnička prava Srpske pravoslavne crkve nad zemljom unutar
zaštićenih zona. Na žalost, predstavnici Albanaca i eksperti Saveta
Evrope i Uneska smatrali su da je dovoljno da se primene opšti
kriterijumi za zaštitu kulturne baštine. To je, s našeg gledišta
nedovoljno, jer danas Visoke Dečane i druge manastire, posebno u
Metohiji, štite jake snage Kfora, često uz sadejstvo tenkova i
oklopnih vozila. Nisam mogao da prihvatim da se na manastire na KIM
primenjuju načela kao da se radi o crkvama ili dvorcima u
Švajcarskoj ili Škotskoj, gde nema značajne vojne zaštite, stalne i
realne pretnje uništenjem, kao ni rušilačkog bilansa nad srpskim
svetinjama, nezapamćenog u Evropi za jedno posleratno stanje, kakvo
je u Pokrajini zahvatilo srpsku baštinu posle 10. juna 1999. Zato
sam posle konsultacija s Beogradom rešio da obustavim dalje
razgovore, jer su naši glavni zahtevi o bezbednosti i vlasništvu
bili ignorisani bez jakih argumenata.
Da bi se proces pregovora o verskoj i
kulturnoj baštini, ipak, nastavio smatrao sam korisnim da ekspertska
ekipa, bez prisustva predstavnika Beograda i Prištine, obiđe jedan
broj potencijalnih zaštitnih zona i na licu mesta uporedi stanje s
dokumentacijom koju smo do tada pripremili za buduće zaštićene zone.
Zahvaljujući tome stvoreni su preduslovi da se održi još jedna runda
razgovora o verskoj i kulturnoj baštini u Beču.
Beograd traži 40 zaštitnih zona. Kakav je
odgovor Prištine i Unoseka i kako komentarišete procene da će
Priština pristati na broj koji joj međunarodna zajednica bude
sugerisala - priča se da je manji od polovine traženih?
- Ne znam odakle dolaze te spekulacije. Činjenica je da smo mi od
1.300 verskih i kulturnih spomenika našu listu sveli na 40
najvažnijih, među kojima se, kao u slučaju Velike Hoče, Prizrena,
Sredačke župe, radi o grupama crkava u rasponu od šest do 13
svetinja, što rečito ukazuje da ne možemo ići ispod ovog broja.
Pregovori o baštini nisu trgovina tepisima, da bi se oko ovako
važnih stvari moglo licitirati brojevima kao na tržnici, premda je
do sada, na žalost, bilo i takvih pokušaja. Doduše ne sa naše
strane. Podsetio bih da je ekspertska komisija u prvoj etapi, posle
sastanka u Visokim Dečanima, dobila od nas 22 predloga, da je uspela
da obiđe samo 13 manastira i da je Unoseku podnela određene predloge
budućih zaštitnih zona o kojima će se tek raspravljati. To je,
naravno, tek početak, jer pripremamo dodatne predloge za preostale
spomenike sa naše liste. Od Prištine očekujemo da bude kooperativna,
jer zaista nema nikakvog razloga, niti je to civilizacijski
opravdano da se odriče ili ometa zaštita ugrožene baštine.
Unesko je upravo odlučio da pored Visokih
Dečana na listu svetske kulturne baštine uvrsti manastire Gračanica
i Pećka patrijaršija i crkvu Bogorodica Ljeviška. Da li je to, kako
mnogi tvrde, vid međunarodne kompenzancije srpskoj strani za ono što
Vuk Drašković najavljuje kao "nadglednu nezavisnost", a zapadne
diplomate kao uslovnu nezavisnost KIM?
- Oko lobiranja za upis još tri kosovsko-metohijska manastira u
listu svetske baštine lično sam se posebno angažovao u poslednje tri
nedelje, pošto su mi predstavnici Uneska skrenuli pažnju da nema
automatskog upisa u listu samo na osnovu našeg predloga i da su
potrebni dodatni diplomatski napori da se postigne očekivani
rezultat. Stoga sam koordinirao našu diplomatsku akciju sa
Ministarstvom spoljnih poslova i uporedo s tim obavio veliki broj
razgovora sa predstavnicima zemalja koje su bile u grupi onih koji
odlučuju. Stoga ne bih rekao da se radi o nekom ustupku, nego više o
dobro osmišljenoj akciji s naše strane. U mnogobrojnim kontaktima s
nadležnim članicama Uneska posebno sam apostrofirao važnost upisa
ova tri naša manastira na listu svetske baštine radi njihove
dugoročne zaštite, imajući u vidu činjenicu da je Bogorodica
Ljeviška bila spaljena u martovskom pogromu 2004, a da Pećku
patrijaršiju i dalje obezbeđuju borna kola i tenkovi Kfora.
Sada imamo četiri srpska manastira u
Pokrajini upisana u svetsku listu kulturne baštine, što rečito
svedoči o njihovoj visokoj kulturnoj i umetničkoj vrednosti u
velikoj svetskoj riznici prvorazrednih kulturnih spomenika. Koliko
je realno da se 24. jula održi sastanak Beograda i Prištine na vrhu,
i da li ovi Ahtisarijevi planovi imaju veze sa zahtevom Beograda da
se promeni metodologija pregovora i pređe na statusne teme?
- Sastanci na vrhu treba, pre svega, da budu dobro pripremljeni,
kako bi se izbeglo da to bude samo još jedan u nizu protokolarnih
susreta bez opipljivih političkih rezultata. Veoma je važno da se,
osim formata, koji s naše strane nije sporan, dobro utvrdi detaljna
agenda razgovora i odrede mogući dometi. Ja takav prvi sastanak
vidim tek kao prvi u nizu ozbiljnih susreta, a ne kao jednokratni
događaj koji će proći bez suštinskih pomaka u pregovorima o statusu.
Nova metodologija je poželjna upravo zbog odsustva političke volje
kod kosovskih Albanaca da se izađe u susret više nego opravdanim
predlozima srpske strane u dosadašnjim rundama pregovora.
Konstitutivni narod ili manjina
Pojedini članovi beogradskog pregovaračkog
tima smatraju da je Ahtisarijev zamenik Albert Roan jedan od glavnih
krivaca što su pregovori u ćorsokaku. Koliko je sam Beograd
odgovoran za poziciju u kojoj se nalazi, jer za sedam godina
međunarodnog protektorata na KIM nije uputio nikakvu konkretnu
ponudu kosovskim Albancima koja bi se odnosila i na njih kao na
građane Srbije, ne računajući brigu za teritoriju i kosovske Srbe?
- U albanskoj delegaciji na pregovorima bilo je više nego očigledno
odsustvo politike volje da se tzv. statusno-neutralna pitanja
ozbiljno i efikasno rešavaju. Umesto toga išlo se, najčešće, u
maglovita post-statusna obećanja koja, nažalost, nemaju nikakvo
uporište u realnosti na terenu i ne obraćaju se problemima ugroženih
zajednica i stanovništvu Pokrajine.
Naši predlozi, u ovom domenu
(decentralizacija, nove opštine, veze sa Beogradom, crkvena i
kulturna baština) bili su više nego realistični, jer su, uz
ekonomski zbir problema, bili predlog paketa konkretnih mera,
saobraženih važećim evropskim standardima, merama koje rešavaju
goruća pitanja srpske, romske, goranske i drugih nacionalnih i
etničkih zajednica na terenu, saglasno Rezoluciji SB 1244 SB UN. Mi
smo zato multiplicirali naše predloge kako bi se poboljšao ukupan
pregovarački proces i na njegovom kraju došlo do kompromisnog,
uzajamno prihvatljivog rešenja. Medijatori, razumljivo, treba da u
tome osetnije pomognu.
Nismo, s druge strane, mogli pristati na
ona rešenja koja Srbe tretiraju kao manjinu, jer za razliku od
drugih zajednica u Pokrajini, kojima je status manjine krajnji
politički cilj, Srbi su u svakom slučaju konstitutivan narod i
njihova prava se ne mogu tretirati kao da su u pitanju etnički
Turci, Hrvati ili Bošnjaci. Svođenje Srba na status manjine jedan je
od glavnih strateških ciljeva kosovskih Albanaca, koji kao da su
zaboravili da su svi sukobi na jugoslovenskom prostoru počeli u
znaku sukoba oko statusa - konstituitivni narod ili manjina - počev
od albanske pobune u pokrajini daleke 1981. godine.
|