Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo NIN - Polemika oko jednog pokušaja uporedne istorije Balkana

   

 

Kosta Nikolić, Suzana Rajić

Beograd – grad koncentracionih logora!?

Mi smo napisali kritiku na projekat i na izbor dokumenata uvrštenih u Istorijske čitanke. Ciljeve i smisao projekta nismo sporili, jer su dobri, poželjni i verovatno pokrenuti sa poštenim namerama. Ali, da li su ovi planovi zaista ostvareni? Da li su njihovi urednici i saradnici dosegli postavljene ciljeve?

Umesto odgovora na postavljena pitanja, urednik srpskog izdanja Istorijskih čitanki brani se napadom na svoje kolege i njihovo stručno mišljenje. Oni “koji se gnušaju” ličnog napada upravo se njime služe, pa umesto da upućene primedbe opovrgnu argumentima, oni rasrđeni larmaju i vređaju, a sebe predstavljaju “najpozvanijim”,”najobrazovanijim” i “najupućenijim”.

Na dvadeset naših zamerki, “učena” urednica je odgovorila “da propusta ima”. Pa mi smo upravo i kazali da propusta ima, te se, dakle, slažemo oko najvažnijeg pitanja. Urednica se ljuti što smo mi propuste uočili i što smo ih u javnost izneli, pa se pravda kako i zašto je do propusta došlo. To je pogrešan put za onog ko hoće ozbiljno da polemiše. Da su emocije, a ne stručnost, preplavili gospođu Stojanović najbolje govori stil kojim je odgovorila, a u kojem su “zajedljivost”, “zlonamernost” “zaslepljenost” najčešće upotrebljene reči iz kojih se vidi da ona sebi laska, ubeđena da mi osećamo ličnu mrzost prema njoj. Urednica sebi daje za pravo da ceni šta je autoritarno, a šta demokratski, pa to čini po principu “svi koji ne misle kao ja autoritarni su”.

U uvodu Istorijskih čitanki kaže se da su pravljene za đake i nastavnike, pa urednica samu sebe dezavuiše i naglašava da su knjige namenjene isključivo nastavnicima. Pa jesu li nastavnicima namenjeni onoliki zadaci iza tekstova? I ministar preporučuje “da nastavnici mogu odmah da počnu da koriste ove čitanke kao dopunu postojećim udžbenicima” (Prosvetni pregled, br. 2284, od 1.12. 2005). Uostalom, priručnici za nastavnike ne spadaju u obavezni udžbenički komplet za koji je potrebno odobrenje ministra. Ministar daje odobrenje samo za udžbenike i istorijske čitanke koje su namenjene učenicima. Ako je urednica već htela da opovrgne kritiku, zašto nije odgovorila na pitanje zbog čega četvrta knjiga, koja govori o Drugom svetskom ratu, nije dobila odobrenje Ministarstva prosvete? Ona zna da je sporna čitanka dobila negativnu recenziju i o tome ćuti. Ona ne daje odgovor ni na pitanje zašto se engleski tekst razlikuje od prevoda na srpski jezik?

Većina tema, po rečima gospođe Stojanović, nije mogla da bude obrađena uz korišćenje dokumenata iz svih zemalja, čime su prekršili svoje osnovno opredeljenje – multiperspektivnost. Zašto je onda po svaku cenu morala da bude obrađena baš svaka tema? U istorijskim čitankama nikada se ne mogu obraditi svi periodi i sve teme odgovarajućim izvorima, dovoljno slikovitim i interesantnim za učenike. Zato su autori mogli da se ograniče samo na one teme koje mogu da budu ilustrovane izvorima iz svih zemalja koje su učestvovale u projektu. Time bi se izbegle mnoge protivurečnosti, a dobio bi se materijal koji može da bude korišćen na času, pravi primer za multiperspektivnost. Ako su već želeli da se pridržavaju ovih principa, mogli su da bolje obrade, na primer, temu narodnih junaka. To bi bio dobar primer i za multiperspektivnost i primer koji bi ilustrovao stvaranje mita u istoriji. Pored Nasradin-hodže, u čitanci se pominje i Marko Kraljević, ali kao ličnost koja pije vino na ramazan, čime krši verske zakone. Nema ni reči o njemu kao istorijskoj ličnosti. Zašto nisu dati primeri i iz drugih zemalja, kada je poznato da svaki narod ima bar po jednog mitskog junaka, čija je istorijska prošlost najčešće u neskladu sa narodnim sećanjem. To bi bio divan primer za učenike, jasan i slikovit, sa velikim mogućnostima za kreativni i kritički pristup temi, kao i osmišljavanje različitih radionica. Niko ne spori korisnost principa multiperspektivnosti, sporno je njegovo nakaradno poimanje koje istorijsku nauku pretvara u sluškinju politike.

Na drugom mestu, urednica tvrdi da su sve zemlje ravnopravno predstavljene, čime demantuje svoje reči iznete nekoliko pasusa ranije. Ali kada autori kritičkog osvrta tvrde da je broj izvora o srpskoj istoriji neuporedivo manji nego što ima izvora za druge narode i druge zemlje, onda je to etnocentrizam. Da li je za urednicu “frustrirani etnocentrizam” primedba da se stradanja Srba u Jasenovcu ne pominju u čitanci o Drugom svetskom ratu? Tu primedbu je pokušala da zataška činjenicom da se Jasenovac pominje četiri puta. Evo gde i kako se pominje i šta piše o najvećem stratištu na Balkanu: u hronologiji, jednom rečenicom u pričanju Jevrejke iz Sarajeva, jednoj slici Jasenovca iz koje se ne bi zaključilo da je logor i u spisku literature. Dakle, bez ijednog dokumenta koji govori o srpskim žrtvama u poglavlju koje ima devet strana! Ali zato postoji tekst “Koncentracioni logor Sajmište, Beograd” i slika iznad koje piše “Koncentracioni logor Banjica u Beogradu”! Tako se nastavnicima i đacima nudi multiplikativna istina o tome da je Beograd jedini glavni grad na svetu koji je tokom Drugog svetskog rata imao dva koncentraciona logora! Neka čitaoci prosude ko je zlonameran.

Ako urednica već sa “indignacijom” odbacuje stil i ton, a priželjkuje dobronamernu kritiku, zašto nije odgovorila na postavljena pitanja. Zašto nije dala odgovor na ton i stil kojim je predstavljen danak u krvi ili Prvi srpski ustanak, dva vrlo konkretna događaja koja su važna za teritoriju cele jugoistočne Evrope, a ne samo za teritoriju Srbije? Zašto zataškava propuste koji su učinjeni? Kritika jeste bila dobronamerna i imala je za cilj da ukaže urednici i njenim saradnicima na greške koje su napravili. Ako već nisu imali dovoljno znanja, mogli su da konsultuju kolege koji ove periode bolje poznaju od njih ili da u rad uključe veći broj saradnika iz Srbije ili, ne daj bože, iz Crne Gore. Umesto toga napad je usmeren na pisce kritike i njihov rad, prema već poznatoj izreci da je napad najbolja odbrana. Isti princip urednica koristi i za napade na postojeće uybenike iz istorije, kao i na njihove autore. Pri tome je sama odbila da napiše uybenik iz istorije za osmi razred, kada joj je to 2002. godine ponuđeno!

Kako onda razumeti motive urednice koja se iz petnih žila upinje da upozna i razume druge, a da prethodno ne upozna sebe i svoj narod! Kako onda koristiti metod multiperspektivnosti i komparativnu metodu, kada uopšte nije jasno šta se sa čim poredi i na osnovu čega se dolazi do zaključaka!? Pogubno je stideti se onoga što jesi i izdavati se za ono što nisi; mnogo je više frustrirajuće od samosvesnosti koju, po gospođi Stojanović, treba sakriti pod žito.

 
     
     
 
Copyright by NSPM