Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo Danas

   

 

Vilijam Montgomeri

Stav Srbije prema međunarodnoj zajednici je negativniji nego ikad u postmiloševićevskom periodu

Pre osam meseci, Evropska unija i Sjedinjene Države otvoreno su obeshrabrivali referendum za nezavisnost Crne Gore. Postojalo je nekoliko razloga za to. Pre svega, bilo je to pitanje "obraza Havijera Solane" koji je kroz pregovore isposlovao Beogradski sporazum čiji je cilj bio da zadrži dve republike zajedno. Drugo, referendum je mogao da kreira novu, malu državu ekonomski teško održivu i da potencijalno postavi presedan za druge situacije u Evropi. Treće, naročito u slučaju Sjedinjenih Država, postojala je zabrinutost da bi metež koji bi okruživao referendum mogao nepovoljno da utiče na proces koji je u toku na Kosovu. Četvrto, imajući u vidu ostrašćene i relativno podeljene poglede na pitanje nezavisnosti Kosova, a čak i moguće nasilje, EU i SAD su bile zabrinute zbog tamošnje političke stabilnosti i potencijalnog nasilja. Konačno, bile su zabrinute i zbog uticaja nezavisnosti Crne Gore na samu Srbiju i Republiku Srpsku.

Zbog svih ovih razloga Evropska unija je namerno postavila visok cenzus (55 odsto glasova na referendumu) da bi Crna Gora uspešno dostigla nezavisnost. Ironijom sudbine, opozicija u Crnoj Gori bila je toliko ubeđena da je taj broj nedostižan, da je daleko lakše prihvatila koncept nego vlada premijera Đukanovića i proindependističke snage. U samoj Srbiji neki politički lideri koji su jasno ispoljili antagonizam prema nezavisnosti delili su njihov optimizam. Ishod je, stoga, imao snagu žestokog šoka. Iako se brojne početne zabrinutosti zbog uticaja uspešnog referenduma mogu ispostaviti kao preterivanje, neke su stvarne i sada izbijaju na površinu.

Odluka Crne Gore bila je još jedan psihološki udarac ljudima u Srbiji. To je značilo da je većina birača u republici, koja im je bila najbliža tokom istorije, odlučila da će im biti bolje kao nezavisnoj zemlji. To je bio posebno gorak poraz za premijera Koštunicu, čiji je odnos s premijerom Đukanovićem godinama bio ozbiljno zategnut povodom tog pitanja. Koštunica i njegovi sledbenici sigurno veruju da je odluka Evropske unije da prekine pregovore sa Srbijom i Crnom Gorom o Sporazumu o stabilizaciji i asocijaciji (SSA) tačno usred referendumske kampanje direktno dovela do tesne pobede na referendumu. Oni veruju da je EU to namerno uradila kako bi pomogla proindependističke snage, ili da je, u najmanju ruku, EU znala kakvu će štetu naneti i da je, ako je to želela da uradi, mogla da odloži preduzimanje koraka za nekoliko meseci. Stoga ih je, u njihovim očima, Evropska unija izdala. Odluka premijera Koštunice da odsečno odbije ponude EU da pomogne i posreduju u dogovorima oko raskida odražava takva osećanja. Sveukupni odnosi EU i premijera Koštunice neće se verovatno više nikada u potpunosti oporaviti.

Srpska politička scena postala je još komplikovanija s radikalno različitim pozicijama koje su vodeći političari zauzeli prema nezavisnosti Crne Gore, kao i konflikti povodom promena ministara, nastali zbog razlaza i ostavke zamenika premijera Miroljuba Labusa. Mada je veći deo ovih razlika bio prisutan sve vreme, rezultati referenduma poslužili su kao katalizator da ih izbace na površinu i da ih pogoršaju. Referendum je pomerio pažnju sa ostalih problema na pitanja novog ustava, personalnih promena i novih parlamentarnih izbora. Održivost vladajuće koalicije ugroženija je neko ikada pre.

Kontrast u prilazima crnogorskoj nezavisnosti kakve su zauzeli predsednik Tadić i premijer Koštunica ne može biti upadljiviji. Tadić je preduzeo sve korake da bude ljubazan, da učini da razlaz bude što je moguće bezbolniji i da podstakne što tešnje buduće odnose. To je upravo ono što se Evropska unija nadala da će videti od kandidata za člana svoje organizacije, rukovodeći se u potpunosti primerom koji je postavljen razlazom bivše Čehoslovačke. Na drugoj strani, premijer Koštunica bio je vidljivo i glasno protiv nezavisnosti i tek treba da učini neki gest da bi ohrabrio bliske odnose s Crnom Gorom.

To odmah stavlja na dnevni red večno pitanje kako se od te dve stranke može očekivati da produktivno rade u nekoj koalicionoj vladi. Pošto je pretpostavka da je u ovom sazivu parlamenta, ili u bilo kojem u bliskoj budućnosti, koalicija DS i DSS jedini način da se izbegne vlada radikala i socijalista, onda je takav prospekt obeshrabrujući.

U slučaju da je bilo ko u Srbiji ili međunarodnoj zajednici pokušavao da ubedi samog sebe da vlada radikala ne bi bila tako loša stvar, radikali su pokazali svoju istinsku boju u napadu na jednog poslanika na zasedanju na kojem se raspravljalo o nominaciji zamenika premijera iz G17 Plus. Kandidatkinja je po poreklu etnička Hrvatica koja živi u Srbiji i poslanik je nju i njenu porodicu nazvao "ustašama", što je vratilo sećanja na nasilje u prošloj deceniji. I radikali i Socijalistička partija bili su otvoreno neprijateljski nastrojeni prema crnogorskoj nezavisnosti.

Sve to otvara nekoliko pitanja. Imajući u vidu procenat podrške radikalima i Socijalističkoj partiji i - naročito - njihove potpuno nerekonstruisane političke poglede - hoće li onda Evropska unija prihvatiti da je Srbija pravi kandidat za pridruživanje njenoj organizaciji? Da li Srbi koji podržavaju radikale i Socijalističku partiju shvataju da politike ovih stranaka nisu kompatibilne s politikom EU? Da li srpska Vlada shvata i da li je se uopšte tiče što je njen imidž na Zapadu značajno oštećen njenim reagovanjem na referendumu. Na nesreću, procenat Srba koji su razočarani Evropskom unijom i međunarodnom zajednicom, generalno gledano, te veoma spremni da usvoje politiku nesaradnje s njima, jeste značajan i predodređen da raste narednih meseci.

Predsednik Tadić je u pismu Vašington postu jasno povezao svoje pozitivne i državničke odgovore na crnogorsku nezavisnost sa očekivanjem da će tradicionalni srpski interes na Kosovu biti potpuno poštovan u svakoj odluci. Ono što on stvarno čini u pismu jeste da prenosi elegantno, umešno upozorenje Zapadu. On kaže: "Pazite šta radite na Kosovu, jer je to izbor da li ćete u budućnosti raditi sa umerenim snagama koje žele da krenu u pravcu Evrope, ili ćete se baviti nepromenjenim radikalima koji i dalje koriste retoriku nacionalizma i ekstremizma".

Iako je sasvim izvesno da će to diplomatama i ostalim dobrim poznavaocima Balkana dati značajan razlog za zabrinutost, malo je verovatno da će značajno promeniti dinamiku situacije na Kosovu. Sjedinjene Države su posebno odlučne da se odluka o konačnom statusu donese ove godine i jasno su stavile do znanja, kao i druge zemlje, da je jedina stvarna opcija koju vide na stolu uslovna nezavisnost. Ako postoji bilo kakva fleksibilnost uopšte, onda se ona odnosi na tačno vreme odluke. Određivanje datuma predstojećih izbora za srpski parlament, na primer, moglo bi da navede međunarodnu zajednicu da odloži odluku o statusu Kosova za nekoliko meseci.

Krajnji rezultat crnogorskog referenduma jeste da je pojačao srpsku ljutnju na međunarodnu zajednicu i osećanje izolacije. To će verovatno doprineti i slabijoj saradnji kosovskih Srba i agresivniji srpski odgovor na svaku odluku o uslovnoj nezavisnosti samog Kosova. To je izazvalo i pozive za budući referendum u Republici Srpskoj. Sve u svemu, upravo dok međunarodna zajednica od Srbije očekuje da pokaže maksimum fleksibilnosti i saradnje uprkos odluci o budućem statusu Kosova, stav Srbije je verovatno negativniji nego ikad u postmiloševićevom periodu.

 
 
Copyright by NSPM