Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Danas: Polemika o demokratskom nacionalizmu

   

Nenad Daković

Kome ti kralja!


Pričao mi je otac da je pre onog rata na prištinskoj pijaci bio raširen običaj ove žandarmske provokacije, ili bolje reći, ujdurme u služenju kralju, koja je po svojoj perverznosti ocrtavala sam duh ove izopačene lojalnosti. Tako bi žandarm prišao nedužnom seljaku, koji je na pijaci prodavao sir i kajmak, ili bilo šta drugo (ovde na pijaci čitalac bar može da pusti svojoj mašti da se razmahne) i ovim uzvikom, prepadom, ovom podmetačinom ili verbalnim deliktom, namah izazvao neopisivu gužvu i pometnju, tzv. "javnu pažnju" u kojoj bi nedužni seljak završio sa lisicama na rukama.


Po uzoru na ovu kolektivističku tradiciju nešto veoma slično uradio je i moj prijatelj Slobodan Divjak optužujući me u svom odgovoru za "antiliberalni autoritarizam i govor mržnje" tako da mi još jedino nedostaju lisice na rukama. Do sada su mi, doduše, pretili sudom, ili u onim ratnim danima, na razne načine, ali eto Divjak moj govor naziva govorom mržnje praveći pri tom ovaj neverovatni baletski piruet, ovaj naš liberal koji inače doista nema nikakve veze sa baletom. Smisao njegovog odgovora je zato ovaj neviđeni baletski piruet, jer tema mojih kritika nije bio liberalizam, a to on zna vrlo dobro, ali se iz zahteva lojalnosti pravi da ne zna, kao onaj žandarm na pijaci. "Kome ti Koštunicu!", kaže u stvari Divjak. A kao što znate o vlasti nije bilo reči.


"Ne mrzim i ne prezirem" ja, što su Divjakovi upadi i verbalni delikti, liberalizam, nego nacionalizam, podozrevajući od svake njegove metamorfoze, pa i od tzv. "patriotizma" srpskog, ili američkog svejedno - kao od potencijalnog zločina, odnosno, "elementalnog zla", kako je govorio Levinas. Ovo "elementalno zlo" i njegove metamorfoze bile su tema mojih kritika a ne liberalizam, koji prema mom prijatelju ja eto "prezirem i mrzim" pa tako širim "govor mržnje" i "antiliberalni autoritarizam"! I štaviše, prezirem i mrzim samog Džona Stjuarta Mila, ili Isajiju Berlina a ljubim, valjda Karla Šmita, iako tu gospodu nikada nisam upoznao. Ali, o gospodstvu i umiranju biće reči nešto kasnije. Zbog javnosti, a ne toliko zbog Divjaka, ovde ću još jednom razmotriti svoje osnovno pitanje, odnosno, dilemu, koja je, da i to kažem, zbog drugih (Divjaku nalik, kojima je liberalizam samo sredstvo u prikrivanju vlastitog nacionalizma), odakle inače mom prijatelju tolika potreba da pominje svoja dela u kojima je kritikovao etnički nacionalizam, ili aktuelnu "demokratsko-nacionalističku" vlast, ja ih se nešto ne sećam, ili "doksozofe rata", kako ih ja nazivam.


Odakle mu ta rđava savest i da ga ponovo upitam, po ko zna koji put, da li je moguć liberalizam bez nacionalizma, ili "patriotizma, svejedno? Ako nije, a po Divjaku nije, onda nešto sa njegovom politikom i ideološkim uverenjima nije u redu. Pa se zato ispomaže "individualnim multikulturalizmom", odbacujući istovremeno multikulturalizam! Gde je tu, dragi moj Slobo, iščezla razlika? Sve mislim da je tvoj "liberalizam" doktrina, ili skrovište istih, odnosno, povampireni nacionalizam.


Ali, rekao sam da neću o liberalizmu, nego o nacionalizmu. Šta znači moj stav: nacionalizam je metafizika a ne politika? To moj prijatelj očigledno nije razumeo, inače me ne bi istovremeno optužio za "govor mržnje" i "utopijski humanizam". Koga ja to uopšte mrzim, ljude, ili liberale, i zar i liberali nisu ljudi? "Zar Srbi nisu ljudi", uzvikuje na jednom drugom mestu moj prijatelj. Pa naravno da jesu, odgovaram ja, lako i mirno. To nije moj problem nego tvoj, dragi moj prijatelju, dragec moj! Problem je zašto se ono "elementalno zlo" kako je Levinas nazvao hitlerizam, ponavlja kao šešeljizam, miloševićizam...? Zašto ponovo nacionalizam, to je, dragec moj, bilo moje opsesivno pitanje. Zato - pokušao sam da odgovorim, što je nacionalizam lažni odgovor na problem identiteta, na pitanje ko sam ja. Ali, ti ovo pitanje, već na početku odbacuješ kao trivijalno, valjda zato da bi mogao mirno da spavaš, ili da me usplahireno upitaš, kao onaj žandarm na pijaci: Kome ti kralja? I sada bih mogao da nastavim o onom "elementalnom zlu", što je kovanica koja je nastala iz spoja zlokobnih reči elementarno i mentalno, ili da ponovo uputim na Karadžićeve "srpske ptice", o kojima sam pisao kad je grmelo, ja jedini, što bi rekao Štirner, da o "Nacionalnom stroju", "Srpskim dverima", ili onoj "Krvi..." iz Kragujevca, i ne govorim.


Teško da bi ti sa svog patriotskog prozora to video, "sve su to Srbi", kako bi rekao "otac nacije", i tome slično. A sada, pri samom kraju, nešto o onoj Konstantinovićevoj rečenici iz romana "Dekartova smrt", koju si ti razumeo a ja nisam. Ali, mislim da je tebi literatura strana koliko i balet, kao što si sam priznao. U problemu identiteta i zla, o kome sam toliko pisao, u onom "elementalnom zlu", postoji ona kirkegardovska "bolest na smrt" od koje smo svi bolesni. Ali, težina ove bolesti nije u samoj smrti, ona je prirodna, nego u umiranju, u tome da neki od nas umiru, a ne mogu da umru. Zato što prethodno nisu postali ljudi. Jer, i smrt je zadatak, baš kao i čovekov život. Imperativ identiteta i kada se rađa i kada se umire. Verujem da je to smisao Konstantinovićeve metafore o tome da "umiru samo gospoda". Kao što vidiš, u ovoj metafori, Konstantinović ne obezvređuje smrt, kako ti to razumeš, nego upravo suprotno. Zato je čovek jednako "gospodin". Gospodin nije onaj što nosi šešir nego onaj koji može da umre. Smisao sintagme "zločin protiv čovečnosti" je ova čovečnost koja se ne može zaboraviti, baš kao ni smrt.


I da na samom kraju kažem još ovo. Žao mi je što je moj prijatelj pao na tako niske grane. Jer, u suštini, njegov odgovor nije nikakva teorijska rasprava, ili prilog raspravi o "dobrom nacionalizmu", nego ružan žandarmski gest, kao onaj sa pijace. Čemu inače upiranje prstom na Sonju Biserko, Nenada Prokića ili Natašu Kandić?
"Više nego zaraza ili ludilo, hitlerizam je buđenje elementarnih osećanja. Međutim, budući strahovito opasan, on postaje filozofski zanimljiv. Jer, elementarna osećanja u sebi kriju izvesnu filozofiju", pisao je Levinas. "Treba se zapitati da li je liberalizam dovoljan za autentično dostojanstvo ljudskog subjekta", rekao je on. Da li je i to "govor mržnje"? Da li to i Levinas "mrzi i prezire liberalizam"?

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM