Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Politiku

   

TEMA NEDELjE

Ljiljana Smajlović

Da li nas vide naopako?

Možda treba početi od „Politike”, koja je pre dve nedelje dovela u nepriliku tek preimenovanu srpsku diplomatiju. Naš diplomatski gaf je bio da smo posredstvom MIP-a prvo prihvatili ponudu visokog funkcionera NATO Martina Erdmana da uoči posete Beogradu napiše članak za naš list, a onda odbili da ga štampamo. Politički savetnik genseka NATO ponovio je u tekstu tvrdnje koje su njemu, i ogromnoj većini onih koji se u vodećim zapadnim zemljama za nešto pitaju, sasvim nesporne: da je NATO 1999. godine kod nas „čuvao mir” i da je na Kosovu izveo „humanitarnu intervenciju”. „Politika” je slične tvrdnje do sada barem hiljadu puta objavila u agencijskim i izveštajima svojih reportera. Nije bilo potrebe zvati NATO funkcionera u goste da bi ih naši čitaoci hiljadu i prvi put čuli.

Gospodinu Erdmanu verovatno nije bilo na kraj pameti da će nekom ovde zaparati uši. U tome i jeste kvaka. Na Batajnicu su u četvrtak, opet u znak dobrih odnosa i saradnje, sletela dva američka F16 aviona. Ispostavilo da je jedan od dvojice pilota učestvovao u NATO „humanitarnoj intervenciji” na Kosovu, koju smo mi doživeli kao bombardovanje Jugoslavije.

Razlike između ta dva različita doživljaja stvarnosti nisu se proteklih godina izbrisale, a sa naše strane su se možda i uvećale. Srbi su posle petog oktobra poverovali da je rušenje Miloševića izbrisalo njihove nesporazume sa svetom. Lako su sebi oprostili sve grehe pod Miloševićem, da bi tokom pregovora o Kosovu otkrili da je dugotrajna demonizacija Srba ostavila dubok trag. Kad „Njujork tajms” uzastopno ponavlja da je dvadeseti vek počeo pucnjem „srpskog nacionaliste” na Vidovdan, onda čitalac logično zaključuje da se taj vek po Srbe završio onako kako su zbog svog nacionalizma i zaslužili. Isti je list, uostalom, iz pera svog spoljnopolitičkog urednika objavio da je žaliti za srpskim izbeglicama slično kao žaliti za nemačkim izbeglicama posle Drugog svetskog rata.

Ova je zemlja pod Slobodanom Miloševićem stekla moćne protivnike, da bi većinu zadržala i po njegovom odlasku u Hag. Kada je dopisnica „Politike” prošle nedelje podsetila austrijskog UN posrednika za Kosovo da je Milošević dva metra pod zemljom i da se njime više ne može pravdati kažnjavanje Srbije, Albert Roan je odbrusio da je i Hitler bio dva metra ispod zemlje, pa je opet Nemačka kažnjena. Dobro je kazao jedan američki komentator, postoji mnoštvo dobrih razloga da se ne gube ratovi: vaši rivali prestanu da vas respektuju, a vaši neprijatelji da vas se boje.

Posle gubitka rata za Kosovo, nekorisno je pričati o tome da li je vlast u Srbiji mogla da „pridobije” zapadno javno mnjenje. Bilo je nerealno očekivati da zemlje koje su bez odobrenja Saveta bezbednosti bombardovale Jugoslaviju, na današnjem Kosovu pristanu da vide nešto osim svoje pobede. Loše mišljenje o Srbima postalo je deo snažnog društvenog konsenzusa, koji vodeći zapadni mediji i inače retko napadaju. Izveštači tih medija školovali su se na istim elitnim fakultetima kao i oni koji odluke donose. Nije to zavera, oni nas tako vide. Jedino Srbe ne štiti politička korektnost, koja u javnom životu postoji za gotovo sve seksualne, etničke i verske manjine. Niko ne biva kažnjen zbog izliva mržnje prema Srbima, ali možete stradati ako ste suviše „meki” prema Srbima a ne zovete se Harold Pinter ili Noam Čomski.

Na Zapadu nemaju čak ni svest o tome (inače bi valjda, što neko reče, poslali drugog pilota). Svejedno, Srbija opet tamo mora sebi naći mesto pod suncem. U tome je danas suština srpskog pitanja, na koje nema radikalnog odgovora.

 

 

 
 
Copyright by NSPM