Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Republiku

   

 

Ivan Torov

Prava priroda Koštuničine principijelnosti

Govorili su za njega - u vreme kad nam je u mislima bilo samo suprotstavljanje Miloševiću - da je izuzetno principijelan, dosledan, nepotkupljiv. Pričale su se kasnije bajke o njegovoj apsolutnoj privrženosti legalizmu, poštovanju ustavnosti i zakonitosti. Samo što i guslari nisu počeli da pevaju o njegovoj sklonosti istini i pravičnosti. Još kad se promišljalo koga suprotstaviti Miloševiću na izborima, a potom i kome ce pripasti uloga "korektora" zahuktale politike 12. marta 2003. ubijenog premijera Zorana Đinđića, u nekim krugovima stvarala se predstava kako je Srbija u Vojislavu Koštunici dobila pravog nacionalnog vođu: neprimetnog, skromnog, učenog, bogobojažljivog, vičnog da miri nepomirljivo, spaja nespojivo.

Šta je, međutim, u međuvremenu, od svih tih stranačko-ideološko-nacionalno-štapski osmišljenih vrlina predsednika vlade (pre)ostalo? I da li je, zapravo, od svega toga ikad ičeg i bilo?

Ako se preskakanje Haškog tribunala sa devete na prvu rupu svirale moglo smatrati čak i komičnom epizodom, koja je trebalo Koštunicu da prikaže i kao prilagodljivog i pragmatičnog političara (što se, inače, njegovom pokojnom prethodniku spočitavalo kao smrtni greh), sve ostalo bi se moglo svesti na dva uspela pokušaja da svoju ideološku i nacionalističku principijelnost potvrdi bar na dva sektora: uspostavljanjem gotovo punog kontinuiteta sa Miloševićevom politikom, manirima, instrumentima, institucijama i mehanizmima vladanja, i ustoličenjem ideološke matrice po kojoj to što Miloševiću nije uspelo zato što je više voleo vlast od prilike da nacionalizam pretvori u apsolutno dominantan sistem , sada to njemu samom polazi za rukom, lakše, takoreći bez ikakvog otpora, tako što su vitalne poluge vlasti prigrabili istinski, autentični nacionalisti . Dakle, ljudi koji su posle višedecenijskog "čekanja" zagospodarili svim oblastima života - od zvanične politike, preko obrazovanja, kulture, istoriografije, nauke, institucija državne prisile (sudstva, policije, tajne službe) do najuticajnijih štampanih i elektronskih medija. Njih ekonomija, standard, zapošljavanje, investicije ionako preterano ne zanimaju.

Srbija se, tako, polako ali stabilno vraća "starim korenima", modernizam je za nju, kao i sijaset puta u prethodnoj istoriji, gubljenje vremena i uvoz svih oblika civilizacijskih zala, vrednosti Francuske revolucije i njeni najvatreniji istorijski zagovornici ponovo se guraju na marginu, elementi teokratske države poprimaju sve dramatičnije oblike, crkva postaje ne samo partner već, u neku ruku, kontrolor države, pa je sada takoreći nejasno ko, zapravo, vlada Srbijom: njena vlada ili Sinod SPC ili je sve to jedno te isto. A biće da je tako ako ministar vera bolje zastupa interese crkve nego države i građana, a premijera možemo videti samo u društvu sa sveštenicima, na parastosima i slavama. Izostanak istinske snažnije demokratske političke alternative i otpora, čak i od (prividno) najjače, Demokratske stranke, olakšava nastojanje udruženih narodnjaka oko Vojislava Koštunice da nacionalizam (bez ratova ili sa njima, svejedno) ponovo dobije elemente dominantne, zvanične državne ideologije. Ona ima jako uporište u crkvenoj oligarhiji i najvećem delu vladajuće i opozicione političke elite i svaki pokušaj prkosa ostataka građanskih partija, nevladinog sektora i dela medija teško da išta može da izmeni. Srbiji se pod Koštunicom, za razliku od "arogantnog" i "nepouzdanog" Miloševićevog nacionalizma, nameće "civilizovaniji", umereniji , kako se često ističe, "dobri" nacionalizam. Njegovo glavno uporište je u samom Koštunici i njegovoj stranci, a realizacija u veoma agilnoj i prodornoj Novoj srpskoj političkoj misli , koju predvode prekaljeni Koštuničini savetnici, saradnici, "nepristrasni" analitičari tipa Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića, Ljiljane Smailović, Miše Đurkovića, Ćirjakovića i njima sličnih.

Dakle, reč je o eliti koja svakodnevnim angažmanom u sve brojnijim kontrolisanim ili vladi sklonijim medijima dokazuje da Miloševićeva nacionalistička i ratna politika jeste nanela mnogo štete, ali njegove namere nisu bile baš do kraja nečasne. Javnosti se protura teza kako se može uspostaviti tesna veza između "prirodne težnje" Srbije ka nacionalizmu ("dobrom", naravno), mitovima, glorifikovanju istorijskih događaja, jačanju već poodavno anahrone formulacije nacija-država, s jedne strane, i evropejstva koje zahteva moderan svet, s druge strane. Veza u kojoj bi Evropa, u stalnom strahu da joj se Srbija ne ponovi kao neuralgičan region, tolerisala Koštuničin kurs ka stvaranju (polu)teokratske, drugi, opet, kažu klerikalističke države, a za uzvrat tražiti da Beograd bespogovorno ispunjava samo one međunarodne obaveze koje neće naškoditi obnavljanju i ponešto modifikovanog srpskog srednjovekovnog ideološkog i državnog ustrojstva . Onog časa kada je Srbija "izneverila" čak i takva evropska minimalistička očekivanja time što je obećala isporuku generala Ratka Mladića Hagu, ali to nije učinila čuvajući "nespornog heroja" kako bi se, kad dođe vreme, namirile neke druge kalkulacije (Kosovo, pre svega, ali i opstanak na vlasti), Evropa će suspendovati pregovore o ulasku u EU, ali će to učiniti toliko benevolentno, "s razumevanjem", da ne bi izazvala nepotrebne turbulencije.

Osim u vrhu G 17 plus, koje su, doduše, bile i očekivane s obzirom na narasle ambicije Mlađana Dinkića. Vlast, pre svega DSS i Koštunica, nije se nimalo uznemirila zbog odluke Olija Rena, čak je bila toliko osiona da za sve to krivi isključivo "Mladića koji ne želi da se i dalje žrtvuje za narod" i Evropu "koja ne iskazuje dovoljno razumevanja za srpske probleme". Pa ispada da briselski potez više ide naruku najkonzervativnijim strankama u Srbiji (DSS, SRS, SPS). Zapravo, potvrđuje staru prognozu: Beogradu pod Koštunicom bi Evropa dobro došla, ali zbog nje ne bi žrtvovao ni svoj ideološki imidž, još manje priliku da Srbiju duhovno i nacionalno "reformiše", odnosno vrati je tamo gde je nekada bila, na rep civilizacijskog napretka.

I šta se sada dešava na srpskoj političkoj, društvenoj, državnoj i duhovnoj sceni: eksperimenti (pomirenje četnika i partizana i zakon o rehabilitaciji) kojima se, u stvari, fingira nekakvo nacionalno pomirenje a, zapravo, prekraja i falsifikuje istorija, general Mladić sve više postaje mitska ličnost bez ikakve negativne konotacije, koju ćemo, možda, zbog interesa države predati Hagu, ali mu nećemo umanjiti "herojstvo i žrtvovanje za narod", zakonima o crkvama i verskim zajednicama i vraćanju crkvene imovine crkvena oligarhija postaje sve značajniji regulator državnih poslova, daju joj se praktično odrešene ruke. Veličaju se Ljotić, Nedić, Draža, kvislinzi preinačavaju u "narodne junake" i "srpske brižne majke", a partizani i pravi antifašisti javnosti nameću kao "ratni zločinci". Antikomunizam prelazi delimično u histeriju, što je i sasvim logično i očekivano s obzirom na to da su na vlasti upravo stranke čija se ideologija naprosto preklapa sa ideologijama koje su Srbiju 1941. pretvorile u marionetsku državu nemačkog fašizma i nacizma . Uostalom, Miloševićeva nacional-socijalistička politika iz 90-ih godina bila je samo uvod za novi procvat najdestruktivnijih ideologija, što se može protumačiti i kao logična posledica činjenice da Evropa nije uverila srpske političke elite da je Srbija doživela višestruke vojne poraze.

Iza svega, u stvari, stoji procena vladajuće nacionalističke elite da sveti Sava, čak i nastojanje da se njegovo delo preinači u specifičan i originalan svetosavski nacionalizam, nisu dovoljni. Sava Nemanjić se malo-pomalo gura na marginu, a u prvi plan izbacuje se jedna druga, opskurna, destruktivna, u najmanju ruku, kontroverzna crkvena ličnost, vladika Nikolaj Velimirović, čiji život i delo postaju izvorište nekih "novih" vrednosti, morala i kulturnog modela Srbije za 21. vek. Velimirović je mera i samog Koštunice, pa svaki pokušaj osporavanja dela i lika ovog "sveca" nailazi na žestok otpor crkvenih i nekih političkih krugova, ali i podsticaj onim parapolitičkim i paracrkvenim krugovima koje je i sama policija samo do pre nekoliko meseci proglašavala za klerofašističke i rasističke grupe i organizacije. Nedavno kamenovanje kuće sociologa   obavlja podležu eksternoj reviziji". Ali i dalje nema u javnosti ni završnih računa, ni imenovanog eksternog Mirka Đorđevića trebalo bi da bude opomena svima onima koji se budu drznuli da analiziraju pravu konzervativnu, nazadnjačku, antisemitsku, čak srednjovekovnu narav vladike Velimirovića.

Tako dolazimo i do sledeće Koštuničine "vrline", legalizma, odnosno formule koja sadašnjem premijeru omogućava ne samo da bez ikakvog otpora reafirmiše "vrednosti" Miloševićevog vremena, već postaje gotovo savršen oblik da se svakodnevno izvode svakojake pravne akrobacije i egzibicije kojima bi se opravdala neutoljiva žeđ ove vlasti da po svaku cenu ostane na kormilu.

I to baš sada kada svi rezoni, ispitivanja javnog mnenja, poražavajući bilansi i neizmerna oholost pokazuju da je ovoj vlasti sazrelo vreme za odlazak.

Legalizam je, zapravo, oblik prevara i marifetluka koji su parlament pretvorili u najprimitivniju pijacu , strankama na vlasti omogućili enormno bogaćenje, tajkunima dali priliku da direktno vode ekonomsku politiku, vladu feudalizovali do mere kada niko nikome ne sme da se meša u sektor. Legalizam omogućava Koštunici da svoje dojučerašnje zaklete ideološke i nacionalne neprijatelje, poput Ugljanina, pretvori u najvernije saveznike, a Novi Pazar i Sandžak u poprište sve učestalijih bombaških obračuna. Sve radi pukog opstanka na vlasti.

Umrtvljena i inertna, ideološki i programski neodređena, u sendviču između želje da izigrava opoziciju, a da "zbog državnih interesa" ne naškodi vlasti, odnosno Koštunici, Demokratska stranka je danas, čini se, slaba karika u pružanju otpora destruktivnosti sadašnjeg režima. Kad se tome pridodaju uvek lojalni radikali i u svemu namireni socijalisti, Koštunici praktično ne preti nikakva opasnost ni sa jedne strane, što upravo daje alibi da stalnim odlaganjem izrade ustava izguraju mandat do kraja, a možda stvori i pretpostavke da se on i produži. To što je prihvatila da se suoči sa zahtevima Haga, sve izvesnijim gubitkom Kosova, razlazom sa Crnom Gorom (svejedno kakav bude referendumski rezultat), iskušenjem da Srbija bude okrivljena za genocid u BiH, više vezuje ruke slabašnoj demokratskoj alternativi nego što brine samog Koštunicu. Naći će on formulu kojom će opravdati sve gubitke, pri tom ostati nevin, a eventualnu krivicu prepustiti međunarodnoj zajednici, nevladinom sektoru i malobrojnim nekontrolisanim medijima koji su, i inače, već na udaru postojećeg konzervativno-feudalno-nazadnjačkog udruženja na kormilu vlasti.

A da je Srbiji baš i stalo do Evrope, bar onoliko koliko ostalim državama iz njenog okruženja, ne bi se, naravno, desilo da se i treća Koštuničina "vrlina" - istinoljubivost - u Evropi, od Karle del Ponte i Olija Rena (obećanje da će Mladić do kraja aprila biti isporučen) doživi kao - čista laž. Pardon, obmana!

(tekst je prenesen iz Republike)

 

 

 
 
Copyright by NSPM