Vreme 810, 13. jul
2006.
Vera Didanović
Intervju sa Vukom Draškovićem
Recimo istinu o Kosovu
"Pet od šest članica saglasile su se da bi novi status Kosova
trebalo da bude neka vrsta nadgledane nezavisnosti, slično,
verovatno, statusu koji je imala Austrija posle Drugog svetskog rata
sve do 1955, kada je stekla nezavisnost. Rusija, šesta članica
Kontakt grupe, ima stav da bi takvo rešenje moglo biti prihvaćeno,
ako bi se do njega došlo sporazumno", upozorava Drašković
Da li da govorim golu istinu, ma kakva ona da je, uz rizik da
ispadne da širim defetizam, ili da izbegavam istinu kako bih bio u
trendu širenja patriotizma – ovako, pitanjem, ministar spoljnih
poslova Srbije Vuk Drašković počinje razgovor za "Vreme", čija je
prva tema bila sudbina kosovskih pregovora. Usvojivši predlog da
govori nepopularnu istinu, Drašković kaže da "ono što naša javnost
mora da zna nije naročito obećavajuće, jer je raspoloženje u Kontakt
grupi, koja je dobila mandat od Saveta bezbednosti UN-a da predloži
konačno rešenje novog statusa Kosova, takvo da se ide na opciju
izuzimanja Kosova, ne samo iz državne vlasti Srbije nego iz državnih
okvira Srbije".
"Na poslednjem sastanku Kontakt grupe u Briselu, pet od šest
članica saglasile su se da bi taj novi status Kosova trebalo da bude
neka vrsta nadgledane nezavisnosti ("supervised independence"),
slično, verovatno, statusu koji je imala Austrija posle Drugog
svetskog rata sve do 1955, kada je stekla nezavisnost. Rusija, šesta
članica Kontakt grupe, ima stav da bi takvo rešenje moglo biti
prihvaćeno, ako bi se do njega došlo sporazumno", objašnjava
Drašković.
"VREME": Da li to znači da
bi Rusija stavila veto na
nametnuto rešenje, kao što se u
Srbiji neki nadaju?
Nemamo pravo da ponavljamo grešku Miloševićevog režima i da nade
naroda ugrađujemo u veto bilo koje velike sile. Velike sile imaju
svoje velike interese, i one govore jezikom tih interesa. Ono što je
Rusija učinila je maksimum na koji smo mogli da računamo. Jasno je
istakla svoj stav da je Srbija država kao što su i druge države,
bilo one velike ili male. Drugi stav Rusije je da Kosovo ne može
biti nikakav poseban, unikatan slučaj, nego da će, ma kakvo rešenje
bilo, ono imati status presedana, pa će se na njega moći pozivati i
u Abhaziji, Osetiji, Karabahu, širom Evrope. Ovakav stav Rusije je
već dao određene rezultate. Od veoma čvrste pozicije da Kosovo može
da bude samo nezavisno, bezuslovno i potpuno nezavisno, stiglo se do
sadašnje pozicije o nekakvoj nadgledanoj nezavisnosti, koja bi bila
uslovljena i sedištem u UN-u, i punom primenom standarda, odnosno
zaštitom prava Srba, crkava, manastira itd.
Može li
Srbija da prihvati takvo rešenje?
Ne.
Šta onda
dobijamo? Nametnuto rešenje?
Od trenutka kada sam preuzeo funkciju ministra spoljnih poslova
držao sam se načela istine, principa da mi Kosovo ne branimo od
domaće javnosti, jer ga domaća javnost ne ugrožava, nego od
većinskog raspoloženja u međunarodnoj zajednici među vodećim silama.
Držao sam se i principa da se u odbrani našeg zahteva da Kosovo
ostane u državnim okvirima Srbije moramo ponašati veoma racionalno,
vema mudro, tako da nijedan od naših zahteva niko ne bude mogao da
oceni kao nerealan, pa da ga odbaci kao nerealan, nego da naši
zahtevi moraju da budu veoma precizni, kratki i razumljivi, pre
svega velikom svetu koji osporava naš zahtev da Kosovo ostane u
državi Srbiji.
Koji su
to realni zahtevi? Moramo da se koncentrišemo
samo na dva zahteva. Prvi je da prava Srba na Kosovu moraju biti
zaštićena i to uz međunarodne garancije. Drugi zahtev bi bio da se
međunarodno priznate granice suverene države Srbije ne mogu menjati
protivno njenoj volji. Polazeći od ova dva zahteva, predstavnicima
velikih sila postavljao sam pitanje: kažite nam na šta od ovo dvoje
nemamo prava? Da li Srbi nemaju prava da budu zaštićeni? Jer, ta
prava imaju svi drugi narodi. Da li Srbija treba da bude jedina
država u svetu koja će biti tretirana kao ničija zemlja, na čijoj
teritoriji mogu da se stvaraju druge države? Mislim da nismo
dovoljno kapitalizovali ove činjenice u našu korist.
Zašto?
Zbog toga što je uglavnom preovlađivalo opredeljenje da moramo da
govorimo ono što se sviđa većini u srpskoj skupštini i ono što se
sviđa većini u Srbiji. Mislim da je tu napravljena ključna greška.
Moje govorenje o Kosovu je drukčije na međunarodnoj sceni nego ovde
u Beogradu. Na međunarodnoj sceni govorim najoštrije, najodlučnije,
često kažu i ekstremno, ali ovde ne govorim tako, jer sam svestan
svetske realnosti i opasnosti da bih takvim nastupom ovde dizao
previsoko nadu, a razočaranje je veće kad se pada sa veće visine.
Ali sad
se promoviše "glasnije govorenje" kao
nešto produktivno. Kažu, "govorimo
glasnije da bi nas bolje čuli".
Mislim da niko tako odlučno kao ja nije dizao ton na međunarodnim
skupovima, na susretima sa šefovima država, ministrima spoljnih
poslova. Pitanja koja sam im postavljao bila su takva da na njih
nisu imali odgovor. Verujem da je i pod utiskom tih argumenata koje
sam iznosio dolazilo do revidiranja njihovih stavova, u početku
izuzetno tvrdih i možda i arogantnih. Evo nekoliko primera. Osnovna
teza Martija Ahtisarija za nezavisnost Kosova je ta da je Kosovo
nekakav unikatni slučaj i da ne može biti presedan za bilo koji
drugi problem. Moj odgovor je bio da ne smeju proglašavati Kosovo za
unikat, nego bi bilo jednostavnije da proglase Srbiju za unikatni
slučaj i da kažu da sve države na svetu imaju pravo na svoje
međunarodno priznate granice, osim Srbije.
Pitao sam svuda, uključujući i NATO, na čijim sastancima sam
nekoliko puta učestvovao, zbog čega ste 1999. bombardovali Srbiju?
Da li zbog toga da na teritoriji Srbije stvorite još jednu albansku
državu ili da biste sprečili, okončali humanitarnu katastrofu nad
albanskom većinom, kako se zvanično to objašnjavalo? Odgovor je – da
bi se sprečila humanitarna katastrofa. Kontrapitanje je odmah na
osnovu čega sedam godina posle Miloševićeve kapitulacije zahtevati
od Srbije da prihvati osnivanje nezavisne države Kosovo? Kontakt
grupi i Savetu bezbednosti uvek sam govorio – očekujem od vas makar
toliko da poštujete povelju UN-a koliko je tu povelju poštovao i
NATO kao ratni pobednik 1999. godine. Jer, NATO kao ratni pobednik
nije rešio da menja državne granice Srbije, nego je ispoštovao te
državne granice, što je potvrđeno Rezolucijom 1244 Saveta
bezbednosti.
Pa ipak
smo došli do toga da na
početku razgovora kažete da situacija
nije obećavajuća.
Mislim da je obaveza da narodu Srbije kažemo – ljudi, preovlađuje
mišljenje među velikim da Kosovo treba da dobije neku formu
nezavisnosti. Mi činimo sve i činićemo sve da ih uverimo da je to
višestruko nepravično i opasno rešenje i za stabilnost Kosova, i
Srbije, i celog ovog regiona. Ako ipak odluče po pravu sile, mi se
sa tim rešenjem nećemo saglasiti i nećemo ga prihvatiti. Smatraćemo
ga za Srbiju i srpski narod nelegalnim rešenjem.
Šta ćemo
onda imati?
Šta možemo više od ovoga da uradimo? Da još jednom objavimo rat
NATO-u i celom svetu? Ovo je ona obaveza koju dugujemo narodu.
Možemo i na drugi način, da govorimo kako niko na svetu ne govori o
nezavisnosti, kako je srpska karta veoma jaka i onda odjednom
eksplodira grom i narod sazna da je jaka karta izgorela. Šta tad?
Učestale
su spekulacije o potencijalnoj trgovini
Kosovom. Pominju se i neke
navodne Ahtisarijeve "šoping liste".
Mislim da su to najobičnije spekulacije i glasine. Jednoga dana će
se verovatno pisati knjiga sastavljena od tekstova takozvanih
patriota koji su lansirali sve i svašta, pod izgovorom da brane
Kosovo. Mislim da bi naša pozicija danas bila takva da bismo
sačuvali Kosovo u državnim okvirima Srbije da je bilo manje tih
grlatih i gromovitih takozvanih patriota koji su Kosovo branili od
Srba, a ne od onih koji ugrožavaju opstanak Kosova u državnim
granicama Srbije. Još pre dve godine sam rekao i izazvao najgore
moguće reakcije protiv sebe – da je bezuslovno ispunjenje haške
obaveze uslov da odbranimo Kosovo. Govorili su da konstruišem, da
Hag i Kosovo nisu ni u kakvoj vezi. Bili su, sad se vidi da i dalje
jesu u vezi. Uklanjanjem haške prepreke, recimo, pre dve godine, mi
bismo još tada ušli u Partnerstvo za mir, uveliko bismo potpisali
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU-om, imali status
kandidata koji danas imaju Makedonija i Hrvatska i verovatno već
bili pred vratima NATO pakta. U takvim okolnostima, pregovori o
konačnom statusu Kosova čekali bi dok Srbija ne uđe u sastav NATO
pakta. A kada bismo postali članica NATO pakta, Kosovo bi samim tim
ostalo u državnim granicama Srbije, jer ne znam ni jednu državu NATO
pakta čija je država razbijana.
Ali sad
smo tu gde smo.
Najlakše je reći "tu smo gde smo". Hoće li Srbi ikad da ozbiljno
promišljaju o sopstvenim greškama? I sada raste rejting političkim
snagama koje su svojom politikom dovele dovde da veoma lako Kosovo
može da bude proglašeno za nezavisno, a da Srbija sklizne u
međunarodnu izolaciju. Čiji rejting pada? Političkih snaga koje su
upozoravale na katastrofičnost jedne antievropske, antihaške
politike u zemlji.
Kritikovaće
vas zbog te tvrdnje da i
narod snosi krivicu za stanje
u kome smo.
Je li opet treba istina ili udvaranje? Ja konstatujem da sam te
1990. godine zajedno sa SPO-om bio proglašen za jeretika, otpadnika
od nacije, zbog toga što sam tada, kad je najmanje 80 odsto Srba u
Srbiji i svih 100 odsto Srba u Bosni i Hrvatskoj, Miloševića
proglašavalo za ikonu, za sveca, upozorio da je on najveća
nacionalna nesreća u istoriji srpskog naroda. Je li se pokazalo da
sam bio u pravu? Jeste. Je li se pokazalo da je ogromna većina
srpskog naroda tada bila u zabludi? Jeste.
Ovih dana
bi trebalo da bude promovisan
Akcioni plan saradnje sa Haškim
tribunalom. Znate li nešto o tom
planu?
Znam u osnovnim konturama. Taj bi plan trebalo da obnovi poverenje
na relaciji Beograd–Hag i na relaciji Beograd–Brisel, jer je
poverenje na obe linije poljuljano. Istovremeno, taj plan ne može
nikako biti zamena za hapšenje optuženih i njihovo izručivanje
Tribunalu. Evropski komesar za proširenje Oli Ren je, sedeći ovde
gde sad sedimo, pre neki dan bio veoma jasan – funkcija Akcionog
plana je da ubrza proces hapšenja, nikako da bude zamena za
hapšenje. Podmetnut je neki optimizam koji se bez razloga proširio
Srbijom. Čemu to? Zašto varati narod? Kažimo mu istinu, da nema tog
akcionog plana koji će dovesti do obnove pregovora o asocijaciji i
pridruživanju sve dok ne bude ispunjena obaveza prema Tribunalu.
A nije sve ni u isporučenju optuženih. Od obnove poverenja Srbije i
EU-a zavisi mnogo toga, pre svega, da li Srbija može dobiti
praktično status kao da je već potpisala Sporazum o asocijaciji i
imati pristup tzv. pretpristupnim fondovima. Može. Da li Srbija može
da dobije dodatnu ekonomsku i politički podršku od EU-a? Može. Da li
Srbija može posebno biti podržana od EU-a da što pre dođe do
relaksacije viznog režima? Može. Sve to zavisi od obnove poverenja
između Beograda i Brisela.
Prema
nekim navodima, u pisanju Akcionog
plana sporna su dva stava,
jedan prema kome bi sve službe
bezbednosti trebalo da budu pod
kontrolom vlade, i drugi koji
se odnosi na budućeg koordinatora
tih službi i cele akcije.
Ko će biti taj koordinator i službi i akcije potere za optuženima,
ne znam. Ono što znam je da će Vojislav Koštunica pre svega da se
osloni na Akcioni plan Hrvatske iz onog vremena kad se Gotovina bio
pojavio kao nepremostiva prepreka Hrvatima na putu ka EU-u. Znam i
to da EU insistira bezuslovno na radikalnoj reformi službi
bezbednosti, i na otvaranju dosijea i na demokratskoj kontroli rada
svih službi. Nije to uslov da bismo nastavili pregovore, ali to će
biti uslov da bismo mogli da potpišemo Sporazum o statusu zemlje
kandidata.
Pojavio se
i ministar Mlađan Dinkić sa
Planom plus, sa zahtevima čije bi
nas ispunjenje sve obradovalo, ali
ne znamo koliko tome smemo da
se nadamo.
Može da bude kontraproduktivno mešati finansijsku pomoć Evrope sa
obavezom hapšenja optuženih za ratne zločine. Nisam video taj
projekat o Akcionom planu plus, ali je sigurno da niko u Briselu
neće prihvatiti trgovinu – mi vama pare, a vi nama optužene za
zločine. Izručenje optuženih traži se bezuslovno. Mi nismo u
poziciji da ucenjujemo.
Na čemu
je onda baziran taj Plan plus?
Opet ću reći – ako razočaramo i sa Akcionim planom i ako taj
akcioni plan ne bude finalizovan izručenjem optuženih, onda je
besmisleno razgovarati o bilo kakvim plusevima, planovima plus ili
super plus, jer ničeg od toga neće biti. Ako, međutim, jedan dobro
sastavljen akcioni plan brzo dovede do isporučenja optuženih
Tribunalu u Hagu, onda, i to po isporučenju optuženih, kako bi se
odbio svaki prizvuk trgovine, sva vrata na koja bude kucala Srbija u
Briselu biće širom otvorena, pa i vrata za otpisivanje oko milijardu
dolara duga Pariskom klubu.
Svašta se
još u tom planu pominje, vize,
na primer.
Ne treba manipulisati. Ima nekih stvari zbog kojih potpuno ukidanje
viznog režima sa Srbijom nije moguće. Ne može biti ukinut vizni
režim dok ne bude uspostavljen sistem tzv. integrisanog upravljanja
državnom granicom, da svi prelazi budu pod civilnom kontrolom,
kompjuterizovani, povezani između sebe i sa evropskim sistemom.
Srbija je daleko od ispunjenja tog uslova.
Zašto?
To treba pitati MUP, koji u ovom pogledu mnogo kasni. Drugo, Srbija
je otišla daleko sa biometrijskim pasošima, ali se donedavno nije
znalo šta će pisati na koricama tog pasoša. Sada znamo ime države,
ali joj ne znamo granice i ne znamo ko su joj građani. Vode se
pregovori o statusu Kosova, oni su pregovori i o državnim granicama
Srbije, odnosno, pre svega, pregovori o državnim granicama Srbije.
Ono što možemo i što Ministarstvo spoljnih poslova čini, jeste da
ubedimo što veći broj zemalja da na bilateralnoj osnovi dođe do
relaksacije viznog režima. Uskoro ovde očekujem najviše predstavnike
Ministarstva spoljnih poslova Italije, da bi s nama potpisali
Sporazum o bilateralnoj relaksaciji viznog režima, koji će se
odnositi na studente, naučnike, istraživače, sportiste, biznismene,
bolesne ljude kojima je potrebno lečenje itd.
Posle
razvoda sa Crnom Gorom, jedan
broj ambasadorskih mesta ostao je
upražnjen, kada će biti izabrani
novi ambasadori?
Nadam se uskoro.
Šta to
znači? Ima li istine u onim
spekulacijama da novi ambasadori ne
mogu biti izabrani pre nego
što Skupština Srbije i zvanično
izabere ministra spoljnih poslova
samostalne Srbije?
Nesporno je da Skupština mora da se izjasni o izboru svakog
ministra, pa i ministra spoljnih poslova. Kad bi bilo drukčije, bio
bih žestoko protiv. Ali ovo nema veze s tim. Ministarstvo spoljnih
poslova je sutradan, po upražnjavanju tih mesta imalo spremnu listu
kandidata kojima raspolaže. Nažalost, u ovom trenutku procenjujem da
tzv. karijernih diplomata toga profila u Ministarstvu spoljnih
poslova nema da bi pokrili neka mesta kao što su Moskva, London,
Madrid, Rim i da ne nabrajam dalje. U svakom slučaju nadam se da će
veoma brzo biti okončane kosultacije između premijera i predsednika
oko tih nekoliko mesta. Što se mene kao ministra tiče, ovde ništa ne
kasni.
|