Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Evropu- Intervjui

   

 

Kameron Manter:

Pomoći ćemo Srbiji da završi demokratsku revoluciju

Američki ambasador u Beogradu Kameron Manter govori za EVROPU o političkim iekonomskim odnosima Amerike i Srbije, o kosovskom pitanju, o Rusiji i Kubi, kao i o krizi u Bosni i Hercegovini

Intervjuisali Dušan Veličković, Nastasja Radović, Žanko Tomić

Kameron Manter, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu, posetio je redakciju Evrope u petak 15. novembra i razgovarao s Dušanom Veličkovićem, glavnim urednikom Evrope, Nastasjom Radović, pomoćnicom glavnog urednika, i Žankom Tomićem, urednikom spoljnopolitičke rubrike. Na samom početku razgovora Kameron Manter je rekao:

„Veliko mi je zadovoljstvo što sam danas ovde s vama jer je ovaj razgovor prilika da govorim o najvažnijim temama, a to su ekonomija, kultura, razmena studenata... Svakako, vi ćete mi, kao dobri novinari, postavljati pitanja u vezi sa sadašnjim trenutkom, ali verujem i da ćete ipak imati na umu da naši odnosi idu i dalje u budućnost, da nisu vezani samo za trenutnu situaciju.
U narednih nekoliko dana moj britanski kolega i ja imaćemo priliku da razgovaramo i damo izjave u vezi s ekonomijom. Putovaćemo po Srbiji. Uskoro ću posetiti Smederevo da bih i onde naglasio šta je sve učinjeno ulaganjem američkog kapitala u Srbiju.
Bez obzira na to što su naši odnosi trenutno teški, prilikom te posete želim da pokažem veru u to da će oni ostati prijateljski i dobri, kao što su uvek i bili.
Pa, eto, ovaj razgovor bismo i mogli da započnemo upravo pitanjima o ekonomskim odnosima Amerike i Srbije.

Izgleda da je američki kapital sve manje zainteresovan da dođe u Srbiju. Prvih godina nakon pada Slobodana Miloševića situacija je bila potpuno drugačija. Šta se promenilo?
Istina je da je američki kapital prethodnih godina bio na vrhuncu interesovanja za Srbiju i da se, na neki način, taj interes smanjuje.
Investitori koje su dosad ulagali u Srbiji poput Ju-Es-Stila, „Filipa Morisa“, Koka-kole zaista su uspešni i zadovoljni prisutnošću u Srbiji. Iako američke kompanije uviđaju velike potencijale Srbije, ipak su vrlo oprezne kad je u pitanju ulaganje kapitala.
Da li to ima veze s nepristupanjem Srbije NATO paktu i uopšte s političkom atmosferom u Srbiji u odnosu na NATO?
Mislim da to nije zbog toga što Srbija nije članica NATO-a. Možda će u budućnosti, u trenutku kad Srbija bude deo Evropske unije, NATO-a ili nekog šireg institucionalnog dela Evrope, to pitanje biti sasvim drugačije shvaćeno. Poslovni ljudi s kojima razgovaram zabrinuti su kada je u pitanju stabilnost, zabrinuti su za buduće odnose između Sjedinjenih Država i Srbije i, svakako, tu je i budućnost Kosova.
Smatram da bi upravo radi toga brzo rešavanje kosovskog pitanja bilo u najboljem interesu i za ekonomiju Srbije, a svakako i za potencijalne investitore iz Amerike, koji i dalje tvrde da je ovo tržište veoma plodonosno i potencijalno veoma dobro za njih.

Budući da se približava dan završetka pregovora o statusu Kosova, je li američki stav o kosovskom pitanju, o statusu Kosova, potpuno nepromenjen od početka ovih pregovora? Da li je, možda, došlo do neke promene u američkom stavu o rešenju kosovskog pitanja?
Mi smo oduvek snažno podržavali proces pregovora. Ukoliko postoje neke promene, ako je došlo do nekih promena u razmišljanjima, one se tiču toga da se zaista divimo svim ovim naporima koje je trojka, zajedno sa svojim članovima, preduzela kada su u pitanju pregovori.
Dakle, mislimo da gospodin Išinger i njegove kolege iz trojke nije ostavio, da tako kažem, nijedan kamen neprevrnut, odnosno nije ništa prepustio slučaju kada je u pitanju traženje najboljeg rešenja za to pitanje.
Zbog toga nam je i pomalo žao što je upravo predlog gospodina Išingera o neutralnom statusu bio odbijen od obeju strana čak i pre nego što je predstavljen. Ali, i dalje se nadamo da će ovo dovesti do uspešnog dogovora koji je, svakako, bolji od bilo čega drugog što bi nam sada moglo pasti na pamet.
U slučaju da ishod ne bude takav, slažemo se s izjavom podsekretara Bernsa, koji je rekao da bi Ahtisarijev plan, odnosno principi Ahtisarijevog plana bili najprihvatljiviji. Ali, ono što je podsekretar Berns rekao i ono što želim da naglasim glasi da bismo svakako više voleli da vidimo da do dogovora dođe između dve strane.

Ako do dogovora ne dođe, znači li to, i to je najčešće postavljano pitanje, da će Sjedinjene Države podržati eventualnu odluku Kosova da jednostrano proglasi nezavisnost? Verovatno su Vam poznate izjave premijera Vojislava Koštunice u vezi s američkom politikom prema Kosovu i njegove ocene da će biti „novog Kosovskog boja“, ovog puta sa Sjedinjenim Američkim Državama, i najave diplomatskih sankcija ukoliko Amerika prizna nezavisnost Kosova. Kako se Sjedinjene Države odnose prema ovakvim porukama?
Mi računamo na mudrost rukovodstva Srbije, dakle, na predsednika Tadića, premijera Koštunicu, ministra spoljnih poslova, svih članova vlade da i dalje veruju da su dobri odnosi s Amerikom u interesu Srbije.
Kada se susrećem s vašim liderima, a sastao sam se nedavno s premijerom i predsednikom, oni su ponovili ovakav stav. Bez obzira na to šta će se desiti nakon 10. decembra, a nisam u mogućnosti da sada nagađam šta bi se moglo desiti, siguran sam da će oni i dalje imati na umu činjenicu kako smo duboko uvereni da samo dobri odnosi, samo dobar američko-srpski odnos može dovesti do prosperiteta, stabilnosti i mira u ovom regionu.
Dakle, iako nisam u mogućnosti da predvidim šta će se desiti i da li će doći do tog dogovora koji svi priželjkujemo, ipak verujem u lidere Srbije, da će biti dosledni u svom poslu i ispuniti ono čemu narod Srbije stremi. Verujem da će oni podržati ono što je narod izabrao kao nešto najvažnije, a to su integracija u evroatlantske institucije, ekonomski razvoj i, svakako, još tešnje veze sa Sjedinjenim Državama.

Vratimo se za trenutak ekonomskim odnosima. Sigurno ste upoznati s radom Američko-srpske privredne komore. Kako ona po Vašem mišljenju funkcioniše?
Prvo što želim da kažem je da smo mi zadovoljni radom Američke privredne komore ovde u Srbiji. Žao mi je što je dosadašnji predsednik Američke privredne komore koji je radio u Ju-Es-Stilu otišao jer je unapređen i zbog toga više nije predsednik Komore, ali na toj je funkciji sada gospodin Cvetković. On je iz Majkrosofta i čujem da obavlja tu funkciju izuzetno dobro.
S predstavnicima Američke privredne komore razgovaramo o mnogim pitanjima, o tome koji zakoni se sprovode, odnosno usvajaju i koliko oni mogu poboljšati situaciju kada su u pitanju investicije iz inostranstva, tj. američki investitori.
Zatim, razmenjujemo mišljenja o načinu na koji poslovna zajednica može doprineti razvoju društva u kome posluje. Sve to nas ne dovodi uvek samo do dolara i cenata ili dinaru koji sada dobro stoji u poređenju s dolarom već razgovaramo i o poslovnoj klimi. Kada kažem klimi, mislim na način na koji poslovni ljudi ovde mogu da sprovode svoju poslovnu politiku.
Bilo nam je veoma drago kada smo čuli da je na nedavnoj konferenciji, koja je za glavnu temu imala pitanje korupcije, učestvovalo čak pet ministara iz DS-a, DSS-a i G-17 plusa. To je jedan od problema u čije rešavanje želimo da se uključimo, pored pitanja investicija.
Verujemo da američki investitori ne donose ovde samo nova radna mesta ili prosperitet već otvaraju mogućnost debate o kvalitetu života koji ovde treba da postoji. Mislimo da je to pozitivan duh, koji veoma dobro sprovodi Američka privredna komora.

Često se govorilo o dolasku Sitibanka u Srbiju. Zašto se to nije dogodilo?
Sitibank nije odsutan iz života Srbije, on ovde, u Beogradu, ima svoje predstavnike. Koliko je meni poznato, Sitibank može, na neki način, da bude zaslužan za najveći zajam koji je dat ovde, a u pitanju je kupovina Telekoma u Republici Srpskoj.
Naš posao, naš odnos, naša saradnja sa Sitibankom u ovom regionu je nešto na šta smo naročito ponosni. Ukoliko bismo se vratili na ono početno pitanje o tome kada bi ovi trenutni politički problemi ili napetost koja postoji bili uklonjeni, sigurno bismo doveli do toga da se stvori situacija koja bi Sitibanku bila privlačna, odnosno koja bi ga primamila i da dođe ovamo.

Šta se u Vašingtonu promenilo u odnosima prema Srbiji nakon pada Miloševića?
Kada mi govorimo o Srbiji, a kada kažem mi, mislim na našu vladu, od predsednika pa do državnog sekretara, mislim da ona može biti pravi pokretač promena i prosperiteta ovog regiona. Zaista se divimo svim promenama koje su se desile 2001. godine.
Dakako, mi smo, kao i svako ko živi u Srbiji, svesni da posao još nije završen. Svakako da smo posvećeni zadatku da pomognemo Srbiji da završi svoju, da tako kažem, demokratsku revoluciju, da joj pomognemo na tom putu koliko god možemo. Dakle, naša saradnja, kada je u pitanju pomoć koju pružamo, ne ograničava se samo na mala ili srednja preduzeća ili na zajmove koje dajemo. Tehnička vrsta pomoći koju takođe pružamo uglavnom se vezuje za ministarstva, između ostalog i za Ministarstvo pravde, te tako pomažemo da se donesu zakoni koji će upravo doprineti razvoju demokratskih institucija.
Ukoliko me pitate da li se taj stav menja, reći ću da se menja, ali u pravom smeru. Ali svakako, vi ste pošteni prema nama pa ću i ja biti pošten prema vama – u svakom slučaju, mislim da postoji još mnogo posla koji treba obaviti. Svakako od nas možete očekivati da ćemo dati sve od sebe da vam pomognemo.

Pre nekoliko dana posetili ste selo Pranjani, u kojem ste se sreli s porodicama koje su učestvovale u spasavanju stotina američkih pilota u Drugom svetskom ratu. O čemu ste razgovarali? Šta takvo podsećanje znači u kontekstu aktuelnih odnosa Srbije i Amerike?
Poseta Pranjanima bila je za mene veoma dirljiva i važna. Podsetila me je na dvosmernu saradnju koja je uvek postojala, počevši od toga da je narod koji živi u Pranjanima spasao tolike naše pilote, a s druge strane, da su naši ljudi odlazili onde, pa je jedan od naših sugrađana izgradio jednu zdravstvenu ustanovu na tom području.
Od ljudi koji žive u Pranjanima čuo sam isto što i od svih koji žive u Srbiji: da nas ti ljudi smatraju prijateljima i prihvataju naše prijateljstvo.
Ja sam bio tamo i želeo sam da razgovaram ne samo o prošlosti već i o budućnosti. Kada sam razgovarao sa stanovnicima Pranjana o budućnosti, mislim da su bili veoma pozitivno raspoloženi, bili su spremni da razgovaraju ne samo o ekonomskim pitanjima i o ekonomskoj saradnji nego i o vojnoj saradnji.

Možda je ovo prilika da Vas pitamo kakav je danas stav američke administracije o bombardovanju Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine.
Ono što sam primetio, mislim da je tačno, da narod u Srbiji smatra da je naše ekonomsko, vojno i bilo kakvo drugo prisustvo pozitivno i da zaista razumeju da želimo da pomognemo. Niko tom prilikom nije spominjao bombardovanje iz 1999. godine.
Zapravo, to pitanje mi, osim novinara, niko nije postavio od kada sam došao u Srbiju. Dakako, to ne znači da to nije važno pitanje. Ali, svakako verujem da je prioritet naroda Srbije usmerenost na budućnost, i to je nešto što nam je zajedničko.
Verujemo da je bombardovanje bilo teško, ali i neophodno. Ali, veoma mi je drago da, u mandatu koji imam pred sobom, to neće biti tema o kojoj ćemo stalno iznova razmišljati.

Miloševiću je posle juna 1999. oduzeto praktično sve, ali mu je ostao formalni suverenitet. Zašto je Srbija primljena u Ujedinjene nacije, Savet Evrope i Partnerstvo za mir ako se smatralo da je njeno teritorijalno pitanje nerešeno? Da li to znači da u međunarodnim odnosima bolje prolaze konfliktne politike, imajući u vidu da je bolje prošla Miloševićeva vlada koja je primenjivala nasilje, da bolje prolazi Vlada Kosova koja preti nasiljem?
Ja se uopšte ne slažem s tim. Smatram da je vaša vlada opredeljena za mir i zadovoljan sam što su i premijer i predsednik iskazali svoje čvrsto uverenje da je mir jedino i osnovno opredeljenje vaše vlade. Tome se divim. Dakle, to su ljudi koji su u ime ove zemlje zaduženi za njenu integraciju u zapadne institucije.
Svakako, naš zajednički interes nije samo da vidimo Srbiju u Savetu Evrope ili u Ujedinjenim nacijama već i u Evropskoj uniji, a ukoliko to narod ove zemlje bude želeo, i u NATO-u.
Međutim, to nisu nagrade koje vam neke druge zemlje daju.
Nadam se da neću zvučati kao neko ko vam sada drži propoved, ali želim da kažem da je ulazak u te institucije težak zadatak.
Ukoliko ste član Evropske unije, imate privilegiju da se odreknete svog suvereniteta radi viših ciljeva, radi mira koji bi vladao u svim drugim zemljama, a ukoliko se pridružite NATO-u, tada imate privilegiju da svoje vojnike šaljete u mirovne misije da bi štitili neke druge zemlje koje su, možda, stotinama kilometara daleko od vaše.
Ovde zaista govorimo o ozbiljnim odgovornostima. Zbog toga pravim ogromnu razliku između vlade gospodina Miloševića, za koju smatramo da je bila veoma neodgovorna i da je učinila mnoge strašne stvari u ime srpskog naroda, za razliku od ove vlade, o kojoj mislimo da je izuzetno odgovorna i da teži demokratiji, da verujemo da će zapravo i ona podržati iste stvari koje podržavamo i mi.
Spremni smo da prihvatimo bilo koje rešenje do koga se dođe u pregovorima, a naravno da ono ne uključuje nasilje, jer i mi s vama delimo isti cilj, a to su mir i stabilnost Balkana.
Predlog delegacije Srbije u pregovorima o rešenju statusa Kosova je takav da je institucionalna veza Kosova i Srbije praktično mnogo manja nego što su veze evropskih zemalja u Evropskoj uniji.

Kako vidite budućnost regiona ako je čak i takva veza slabija (model „Hongkong“) od evroatlantskih veza?
Nisam siguran da sam Vas u potpunosti razumeo.
Ako me pitate – ukoliko dođe do sporazuma koji je baziran na modelu Hongkonga, mislite da bi onda ulazak u Evropsku uniju bio teži.
Ako je i srpski predlog slabija veza nego što je veza između Francuske i Belgije, kako je moguća integracija regiona?

Ako je to nešto što je prihvatljivo za kosovsku stranu, ukoliko je to nešto što je prihvatljivo za srpsku stranu, imaćemo neku vrstu dogovora, koji će svakako biti od velikog interesa i za Evropsku uniju, a i za nas.
Dakle, ja nisam pravni stručnjak da bih sada mogao da se osvrnem na to Vaše pitanje i da Vam kažem da li bi to bio neki presedan i da li bi to bilo uopšte izvodljivo, ali mogu reći da – ukoliko bi bilo političke volje da do toga dođe, zapravo bi se to smatralo jednim velikim korakom, bio bi to vetar u leđa ovom regionu i ovim zemljama. To je veoma teško pitanje koje ste postavili.

Da li vaša zemlja i dalje čvrsto stoji na stanovištu da je postojanje potpune saradnje između Haškog tribunala i vlasti u zemlji, hapšenje četvorice preostalih optuženika, među kojima je i Ratko Mladić, za koga se u tužilaštvu tvrdi da je u Srbiji, osnov bez kojeg Srbija ne može ići dalje u evroatlantskim integracijama?
Kada je u pitanju pridruživanje Srbije Evropskoj uniji, podržavamo odluku Evropske unije da parafira Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju na osnovu saradnje koju je Srbija ostvarila. Naravno, na zemljama članicama Evropske unije je da odrede da li je potrebno da četiri preostala optuženika budu izručena Haškom tribunalu kako bi došlo do konačnog potpisivanja tog dokumenta.

Dakle, kada govorimo o ova dva pitanja, o ove dve institucije, Evropskoj uniji i NATO-u – Evropska unija treba da donese svoje odluke o ovom pitanju. Znači, iako mi smatramo da su predstavnici Evropske unije naši bliski prijatelji, mi nismo članovi Evropske unije.
Pretpostavljam da će pitanje koje mi postavljate uskoro biti i tema o kojoj će razgovarati i predstavnici evropskih zemalja. Ali, ono što bih ja rekao iz ugla američke administracije – to je izuzetno važno pitanje, ne samo zbog toga što bismo sada rekli: u redu, jedan posao manje, ili: uhvatili smo još nekoga, već mislimo da bez toga nema suočavanja s prošlošću, koje je neophodno ovoj zemlji.
Mi i dalje apelujemo na vladu Srbije, kao što to čini i Evropska unija, da pronađe i izruči ova četiri optuženika. Zapravo, apelujemo i na narod Srbije da to ne smatra delimičnim ciljem koji treba sada ostvariti i – kraj, nego jednostavno da dođe i do suočavanja s prošlošću.

Vaš prethodnik ambasador Majkl Polt odbijao je da se sretne s predstavnicima Srpske radikalne stranke, koja je najveća partija u Srbiji. Kako ćete se Vi ponašati s obzirom na značaj Srpske radikalne stranke u biračkom telu Srbije?
Nisam se susreo s visokim ili drugim zvaničnicima Srpske radikalne stranke a da sam znao. Mi smo svesni da ta partija ima sledbenike u ovoj zemlji. Mislimo da je to veoma važan fenomen.
Mi ćemo tu situaciju pratiti pažljivo i postavljaćemo sebi pitanje – zašto ljudi glasaju za Srpsku radikalnu stranku? Čak, iako se ja ne sastajem s visokim zvaničnicima Srpske radikalne stranke, mi pratimo njihov rad. Mi smo svakako zainteresovani da pronađemo razloge zbog kojih ljudi glasaju za radikale.
Nadamo se da će na kraju u ovom demokratskom društvu pobediti ona ista ideja, one iste vrednosti koje delimo i u koje i mi duboko verujemo. Ja sam prilično veliki optimista. Ponekad mi Srbi kažu da sam optimističan samo zato što sam ovde tek tri meseca. Ali, mislim da u su Srbi koje sam sreo većinom takođe optimisti.
U svakom slučaju, verujem da je to jedna poruka optimizma, da je to upravo i poruka koja treba da izbije na površinu i da je ona prioritet i želja svih građana Srbije.

U srpskom parlamentu je nedavno vođena debata o nacrtu deklaracije kojom bi Srbija zahtevala od Amerike da skine sankcije Kastrovoj Kubi. Da li je neko razgovarao s Vama u vezi s tom inicijativom?
Niko nije tražio moje mišljenje.
To je nešto što spada u prava srpskog parlamenta, da on o tome razmišlja i raspravlja. Prijatelji se ne slažu uvek u svim pitanjima.
Ono što bih ovom prilikom naglasio u vezi s američkim odnosom prema Kubi jeste to da smo u suštini već dugo protiv jednog diktatorstva, pod rukovodstvom predsednika Kastra. Mi smo učinili sve što možemo da na neki način umanjimo efekte, odnosno posledice njegovog diktatorskog rukovođenja državom.
Ali iako postoji embargo, mi smo od 1992. godine uputili hranu ili neku drugu vrstu pomoći Kubi u vrednosti od deset milijardi dolara. Pored toga, uputili smo im i medicinsku opremu i lekove vredne milijardu i po.
Može se reći da mi imamo zaista embargo usmeren na slabljenje režima Fidela Kastra, ali s druge strane, jako smo zabrinuti i trudimo se da pomognemo dobrobit kubanskog naroda. Ja se, kao neko ko je u svojoj diplomatskoj karijeri imao priliku da gleda kako padaju komunistički režimi, radujem danu kada će i taj diktatorski režim na Kubi pasti i kada će konačno jedan divan odnos koji postoji između dva naroda biti prenet i na viši nivo, dakle, između dve države i dve vlade.
Nemojmo zaboraviti u ovom razgovoru Rusiju, tim pre što je Srbija nekako „između Rusije i Amerike“.

Mogu li da Vas prekinem? Kada kažete – posmatrati Srbiju kao nekog ko se nalazi između Rusije i Amerike, mislim da nije baš pravilno.
Vi ste evropska zemlja. Vi treba da imate dobre odnose s Rusijom. Vi treba da imate dobre odnose i s nama. To je postavka stvari koju mi želimo da vidimo.
Utisak je da su američko-ruski odnosi trenutno možda na najnižem stepenu od vremena hladnog rata.
Mislim da je greška porediti odnose koje imamo sada s odnosima u toku hladnog rata. Imamo veoma plodnu saradnju s Rusijom u mnogim pitanjima, u čitavom svetu. Dakle, u borbi protiv oružja za masovno uništavanje, u nuklearnom i konvencionalnom naoružanju na mestima poput Afrike i Severne Koreje. Usko sarađujemo kada su u pitanju zdravstveni problemi.
Iako je pitanje energije veoma osetljivo, američke kompanije postoje, funkcionišu i rade u Rusiji. Kada razgovaram sa svojim kolegom, ambasadorom Aleksejevom, često pored Kosova dotičemo i mnoga druga pitanjima na kojima sarađujemo u čitavom svetu.
Upravo iz svih tih razloga mislim da ne treba da budemo bez neke nade ili pesimistični kada su u pitanju odnosi Amerike i Rusije.
Primer koji mogu izvući iz svoje diplomatske prošlosti – jer na ovu poziciju sam došao iz Praga – jeste da, ukoliko Česi to budu odobrili, Češka je mesto gde mi želimo da instaliramo svoj protivraketni radar.
U poslednjih nekoliko godina, uprkos onome što ste možda vi čuli, mi smo veoma blisko sarađivali s Rusima kada je u pitanju ovaj proces. Oni su veoma zainteresovani za protivraketnu tehnologiju jer znaju da je to pitanje s kojim će se i sami suočiti.
Kada su naš državni sekretar i naš ministar odbrane bili u poseti Moskvi, veoma su dugo i detaljno razgovarali o ovim temama. Svakako, ne želim da opišem naš odnos kao sladak i lagan. Naravno, postoje neke teške teme, samo želim da naglasim da postoji mnogo suštinskih pitanja u čijem rešavanju već sarađujemo, o kojima razgovaramo i o kojima moramo nastaviti da razgovaramo.

Znači li to da pregovori o upostavljanju antiraketnog štita nisu nešto što će proizvoditi velike probleme?
Svakako, kada je u pitanju naš pogled na te stvari, verujemo i nadamo se da do toga neće doći. Mi smo od samog početka bili prema njima potpuno otvoreni. Slali smo desetine tehničkih stručnjaka, timova i grupa koji su pokušavali da objasne da ovakva tehnologija nije nikakva pretnja Rusiji.
Nadamo se da će oni izabrati da na ovo gledaju kao na priliku da sarađuju s nama ukoliko dođe do neke potencijalne pretnje, a ne kao pretnju za njih. Ali, da li će tako izabrati, mi to ne znamo, nadamo se da hoće, jer imaju priliku da to i urade.
Srećni smo kada Rusija i Amerika rade zajedno na rešavanju problema, posebno na Balkanu.
I mi verujemo u to. Mi nismo zemlja koja je spremna na ustupke kada su osnovni principi u pitanju. Bez obzira na to da li vi mislite da smo mi u nekim situacijama u pravu ili ne, nama su uvek motivi demokratije, prosperiteta, ljudskih prava, vrednosti koje delimo najvažniji.
Često u razgovorima s predstavnicima Rusije čujemo da su i oni zainteresovani za potpuno iste stvari i zato se nadamo da nije samo u pitanju odnos između dve zemlje i prijateljstvo već prijateljstvo koje je bazirano na ovim osnovnim vrednostima jer onda smo svi mi oni koji pobeđuju.
Gotovo je došlo do prekida diplomatskih odnosa s Turskom zbog rezolucije američkog Kongresa o genocidu nad Jermenima, ali je nakon toga ovo što se desilo s terorističkim napadima Kurda u Iraku odnelo prevagu nad istorijskim problemima. Sada je na delu saradnja s Turskom.
Mislim da su nedavni razgovori koje je predsednik Turske nedavno imao u Vašingtonu bili veoma korisni. Razgovarali smo o temama koje su nam zajedničke, a to je da želimo prvo da nam stvari budu pod kontrolom.
Svakako se slažemo s Turskom da moramo držati pod kontrolom kurdske pobunjenike jer svi mislimo da su to ipak teroristi. U isto vreme smo izrazili želju da odnos Turske bude uzdržan, naročito kada je u pitanju granica prema Iraku jer nisu svi Kurdi koji žive u Iraku uključeni u tu terorističku organizaciju. Zapravo, vrlo mali broj njih je uključen.
Tokom mog boravka u Iraku i vremena koje sam proveo u Mosulu, primetio sam da Turci i Kurdi veoma dobro sarađuju na ekonomskom planu, naročito u tom delu Iraka.
Dakle, postoji jedno suštinsko razumevanje koji su to interesi koje Turska, Amerika, Irak, pa čak i Jermenija, dele u tom delu regionu. Ali, verujem da smo mi zapravo zahvaljujući pregovorima, razgovorima koje smo imali, uvideli šta su to stvarni problemi i da ovi problemi neće provocirati neka nova osetljiva druga pitanja.

Da li Vam je poznato da postoji izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije o ozbiljnim problemima i nezakonitostima u vezi s prodajom Sartida američkoj firmi Ju-Es-Stil, gde se tvrdi da je država oštećena za veliki novac.
Znam za ove optužbe, ali to su čiste gluposti.

Kako ćete se ponašati ukoliko dođe do pokretanja sudskog procesa i drugih posledica?
Ukoliko optužnice budu podignute, nadamo se da će sve strane biti saslušane, da će biti doneta presuda koja će biti pozitivna i koja će opet samo podržati onu klimu i onaj duh koji postoji u Ju-Es-Stilu, a to je da su oni uvek bili izvan svake sumnje kada su u pitanju takve optužbe.

Kako komentarišete najnoviju krizu u Bosni i Hercegovini i ponašanje visokog predstavnika Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu Miroslava Lajčaka? Neki to vide kao zloupotrebu ovlašćenja?
Ne razumem pitanje, da li on tvrdi da je iznad zakona? Ne razumem šta me pitate, ko je iznad zakona i šta, s tim nisam upoznat.
Koliko znam, njegove dužnosti nisu takve da se od njega samo traži, već se od njega zahteva da radi tako što će pomoći jednoj efikasnoj vladi Bosne i Hercegovine da Bosna i Hercegovina funkcioniše najbolje što može.
Smatram da on jednostavno čini sve što može u okviru onoga što je propisano Dejtonskim sporazumom, ono što su njegova prava i ono što treba da uradi. Mislim da on to radi i to je, uz podršku međunarodne zajednice, jedino što se može uraditi da bi Bosna i Hercegovina bila zemlja koja funkcioniše, koja ima svoju vladu.
Svakako, smatramo da Srbija kao garant, kao potpisnica Dejtonskog sporazuma ima prava da komentariše rad gospodina Lajčaka.
Verujemo da komentarisati i davati svoje komentare preko medija nije najkonstruktivniji način kako to možete uraditi, ali nikako ne želim reći da Vlada Srbije ne sme da ima svoje mišljenje i da ne sme da ga iznese gospodinu Lajčaku.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM